Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Savetodavno mišljenje o Kosovu: Propuštena mogućnost ili pehar pun otrova?
Kosovo i Metohija

Savetodavno mišljenje o Kosovu: Propuštena mogućnost ili pehar pun otrova?

PDF Štampa El. pošta
Hurst Hanum   
subota, 30. april 2011.

Mišljenje

Za vreme debate u Savetu bezbednosti, pošto je MSP izneo svoje savetodavno mišljenje, ministar spoljnih poslova Kosova Skender Hiseni izjavio je: “Mišljenje koje je Sud izneo o državnosti Kosova ne ostavlja nikakvu sumnju da je to ustanovljena činjenica.“[1] Predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva izjavio je da mišljenje “mora … označiti kraj debate o statusu Kosova”[2] Te diplomate su ili loši pravnici, ili loši političari, ili oboje, pošto – bilo to dobro ili neoprezno napisano Savetodavno mišljenje MSP (koje nije pravno obavezujuće za Kosovo, Srbiju, ili bilo koga drugog) ustanovljava samo da “prihvatanje Deklaracije nezavisnosti od 17. februara 2008. nije povreda opšteg međunarodnog prava”.[3] Teško bi se moglo reći da je ovaj zaključak iznenađujući pošto međunarodno pravo uopšte ništa ne govori o većini pitanja iz domaćeg prava – nikad nije bilo nelegalno da pobunjena grupa ili region u bilo kojoj zemlji objavi nezavisnost, ili nastoji da se odvoji od te zemlje. I dok takve situacije mogu postaviti pitanja međunarodinih prava i obaveza po zakonima ratovanja, to se odnosi samo na jus in bello, a ne na jus ad bellum.

Nasuprot tvrdnji pristalica Kosova, ni sud ni međunarodno pravo ne potkrepljuje argument da Kosovo ima neoborivo pravo po međunarodnom pravu da proglasi nezavisnost, ukoliko neko ne pokušava da to pronađe u nekoj ekstremnoj interpretaciji slobode izražavanja pod vidom međunarodnog humanitarnog prava.

Da li to predstavlja samo novu formulaciju Lotus principa ili ne, vidi se iz drugih komentara u tomdokumentu, ali sigurno je uverljiv (ako ne i neizbežan) odgovor na pitanje postavljeno od strane Generalne Skupštine. To pitanje bilo je, in toto: “Da li je jednostrana deklaracija nezavisnosti privremenih institucija samoproglašene Vlade Kosova u saglasnosti sa međunarodnim pravom?” Ostavljajući po strani pitanje da li je kosovska deklaracija nezavisnosti bila u suprotnosti sa mandatom Saveta bezbednosti UN ili da li je ona zaista proglašena od strane `Privremenih institucija samoproglašene Vlade `(Sud je odgovorio negativno i na jedno i na drugo), to pitanje isto je kao i pitanje da li je odluka Ujedinjenog Kraljevstva da se vozi levom stranom puta bolja nego desnom u saglasnosti sa međunarodnim pravom. Odgovor u oba slučaja je jasan: međunarodno pravo se jednostavno ne odnosi na to pitanje. Možda se sud mogao pozvati na šire pitanje o područjusamoopredeljenja u okviru međunarodnog prava ili da li međunarodno pravo uključuje bilo kakvo pravo unilateralne secesije i, ako je tako, pod kojim okolnostima, kao što je to zastupljeno vrlo ubedljivao u Deklaraciji sudije Sima (Simma) i Izdvojenom mišljenju sudije Jusufa (Yusuf). Ali, ako je zadatak Suda da objašnjava zakon onakav kakav jeste, a ne onakav kakav bi mogao biti, vrlo je teško da se ne složimo saskromnimzaključkom koji je sud doneo glasovima deset prema četiri.  

Nema tog spinovanja kojebi moglo preokrenuti ovo toliko konzervativno tumačenje problema u pravnu (kao suprotno političkoj) podršku kosovskoj nezavisnosti.

Nasuprot tvrdnji pristalica Kosova, ni sud ni međunarodno pravo ne potkrepljuje argument da Kosovo ima neoborivo pravo po međunarodnom pravu da proglasi nezavisnost, ukoliko neko ne pokušava da to pronađe u nekoj ekstremnoj interpretaciji slobode izražavanja pod vidom međunarodnog humanitarnog prava. Slično tome, ni Sud ni međunarodno pravo ne izvlače nikakve pravne posledice iz činjenice da je Deklaracija o nezavisnosti nezakonita, kao što je i prelazak Kosova od dela Srbije u nezavisnu državu. Priznanja od Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih da Kosovo jeste nezavisna država, samo su malo više nego slaba nastojanja da se nadomesti bitan konstitutivan pristup priznanju umesto široko prihvaćene deklarativne teorije. [4] Takva tvrdnja je šamar u lice konsenzusu da se Rezolucija Saveta bezbednosti 1244 i dalje odnosi na teritoriju Kosova, a treba primetiti i da je „preliminarno pravno određenje“ Ujedinjenih nacija da „mišljenje ne ugrožava status UNMIK-a ili statusno neutralnu politiku“.[5]

Domet samoopredeljenja i remedijalna secesija

Sud, što ide u prilog njegovom kredibilitetu, posebno naglašava da su izraženi „radikalno različiti pogledi“ po pitanju da li postoji savremeni oblik „samooredeljenja“ ili pravo na „remedijalnu secesiju“ što bi moglo dopustiti delu neke postojeće države pravo da se odvoji od te države.[6] Sud nekako neuverljivo – iako tačno – zaključuje da jednostavno „nije neophodno da se reši to pitanje u ovom slučaju .. jer je izvan okvira pitanja postavljenog od Generalne skupštine.“[7] Nema tog spinovanja kojebi moglo preokrenuti ovo toliko konzervativno tumačenje problema u pravnu (kao suprotno političkoj) podršku Kosovskoj nezavisnosti. Čak i u opširno „humanističkom“[8] mišljenju sudije Kančado Trindade (Canc,ado Trindade) može se zaključiti samo da prekršaji (koji obuhvataju dela koja su sasvim zabranjena ) ... kao što su ona koje su se dešavala na Kosovu u najvećoj humanitarnoj krizi, jesu povrede ustaljenih normi opšteg međunarodnog prava ..., svakako zahtevaju odgovornosit njihovih prekršilaca ..., sa svim pravnim posledicama koje slede iz toga (što još nije do sada detaljno obrađeno u međunarodnom pravnom sistemu i pravnoj doktrini). [9]     

Sudija Jusuf izgleda da je otišao i malo dalje, ali i on se isto tako ogaraničava na primedbu da „pod ... izuzetnim okolnostima pravo naroda na samoopredelenje može da podstakne težnju za posebnom državom, ako osigurava uslove koje propisuje međunorodno pravo, u specifičnim situacijama, uzimajući u obzir istorijski kontekst“. [10] 

Ovaj autor bi takođe pozdravio jednu ozbiljnu analizu od strane Suda o tome da li bi bilo moguće da Kosovo zahteva pravo na secesiju i nezavisnost kao rezultat „humanitarne katastrofe“ ili „ozbiljne humanitarne krize“, kao što je to posebno istakao sudija Kančado Trindade.[11] Međutim, takvo objašnjenje bi bilo problematično ako bi trebalo samo da definiše proizašle međunarodne norme in abstracto, nego da ih isto tako primeni na specifičan slučaj Kosova. Dok sudija Kankado Trindade, na primer, ide u veoma sitne detalje govoreći o patnjama kosovskog stanovništva, njegova diskusija je ograničena samo na period 1989–99, kada je Slobodan Milošević bio na vlasti, uključujući masovni progon i zločine koji su se desili za vreme NATO bombardovanja Srbije i Kosova u martu i junu 1999.[12] Izveštaji UN koji izazivaju zabrinutost o ljudskim pravima na Kosovu ne ostavljaju sumnju o količini patnji koje su se tamo dešavale, ali to što je izostavljeno da se pomenu ultimatumi NATO-a, povlačenje srpskih snaga sa Kosova u oktobru 1998, zastrašivanje i ratni zločini od strane OVK, kao i reference na „humanitarne posledice konflikta“[13], a da je pri tome samo jedva pomenuto NATO bombardovanje [14], ostavlja, najblaže rečeno, nepotpunu sliku. Nekoliko napomena o nasilju posle 1999. odnose se najviše na zločine koje su počinili Kosovari protiv etničkih Srba i drugih manjina,[15] što teško može da potpomogne argumente za nezavisnost koja se zasniva na samoopredeljenju ili remedijalnojsecesiji. Potpunijim ispitivanjem činjenica od strane Suda moglo bi se zaključiti da je situacija na Kosovu posle 1999. i uspostavljanja demokratske vlade u Srbiji 2000. dovela do problematičnog tumačenja o zaključku na osnovu kojeg je Kosovo zahtevalo pravo na nezavisnost.[16] Sudija Jusuf je u pravu kada primećuje da „restrikcija ograničenja delokruga pitanja (postavljenog od Generalne skupštine Sudu) da li međunarodno pravo zabranjuje deklaraciju o nezavisnosti kao takvu, udaljava ga mnogo od njegove suštine“.[17] Uprkos tome, ne treba se čuditi da je Sud odlučio da ne zauzme stav o pitanju koje je u isto vreme dvosmislenoi nejasno, sa najvećim silama na svakoj od strana.

Da bi se izbegla svaka nejasnoća, pitanje koje je Generalna skupština trebalo da postavi Sudu glasi: „Da li priznavanje pravne nezavisnosti Kosova od strane nekih država krši njihove obaveze prema kojima, po međunarodnom pravu, ne treba da se mešaju u teritorijalni integritet i političku nezavisnost Srbije?“ Pošto se međunarodno pravo u prvom redu tiče odnosa između država, a ne unutar njih, o tome se u stvari vodi cela rasprava. Nažalost, da li zahvaljujući nespetnosti srpske diplomatije ili kukavičluku Generalne skupštine, Skupština nije htela da postavi pitanje koje bi izazvalo reakcije nekih od najmoćnijih članica, uključujući Sjedinjene Države i većinu članica Evropske unije, koje su priznale Kosove i pored protivljenja Srbije. Treba takođe primetiti da bi takvo pitanje bilo nezgodno i za Rusiju, jer je ona jedna od samo nekoliko država koje su priznale otcepljene regione Abhaziju i Južnu Otesiju, koje teže nezavisnoti od Gruzije.

Da bi se izbegla svaka nejasnoća, pitanje koje je Generalna skupština trebalo da postavi Sudu glasi: „Da li priznavanje pravne nezavisnosti Kosova od strane nekih država krši njihove obaveze prema kojima, po međunarodnom pravu, ne treba da se mešaju u teritorijalni integritet i političku nezavisnost Srbije?“

Kada je savetodavno mišljenje dostavljeno, samo 69 članica Ujedinjenih nacija od 192 bile su priznale Kosovo kao nezavisnu državu, i nema ničega u tom mišljenju što bi zahtevalo ili čak ohrabrivalo druge države da se pridruže tom broju – ili da to mišljenje obeshrabri takvu opciju. Kao što je to dobro primetio srpski ministar spoljnih poslova, „nikada u istoriji Ujedinjenih Nacija nije neka teritorija dobila državnost otcepljenjem, a da joj država od koje je nastala nije dala svoj pristanak na kraju tog procesa.“ [18] To je bio slučaj sa Bangladešom, na primer, koji je dobio svoju bitku za nezavisnost od Pakistana 1971, ali nije bio priznat od većine država, niti prihvaćen kao član Ujedinjenih nacija, sve do 1974. pošto je sam Pakistan prihvatio podelu. Izgleda da će to biti i u slučaju Kosova. Najveće sile kao što su Kina, Rusija, Indija i većina država Latinske Amerike, Afrike i Azije, odbile su da se ukrcaju na taj voz koji predvode SAD i UN. Sve dok sama Srbija ne prizna kosovsku nezavisnost, te države verovatno neće promeniti mišljenje.

Konačno, pošto je većina pokazala konzervativni pristup tom pitanju, savetodavno mišljenje će imati minimalan pravni značaj i za status Kosova i za naše razumevanje o nastanku nove države i samoopredeljenju u dvadeset prvom veku. Međutim, kao što je to primetio sudija Jusuf, mišljenje „bi moglo biti pogrešno protumčeno, kao davanje legitimiteta (za nezavisnost) po međunarodnom pravu, od strane raznih separatističkih grupa ili entiteta“.[19] Dok je takvo mišljenje nesumnjivo teoretski moguće (separatističke grupe retko konsultuju stručnjake za međunarodno pravo, osim kada se ti zahtevi postavljaju u svrhu propagande), kontraarugment za tu bojazan, koji se zasniva na navodnoj kosovskoj jedinstvenosti, nema potporu u mišljenju Suda. Ujedinjeno Kraljevstvo tvrdi, na primer, da je „Kosovo jedinstven slučaj. Njegova nezavisnost proističe iz posebnih činjenica. To ne omogućava obrazac za secesiju na drugim mestima.“ [20] Ministar spoljnih poslova Kosova izjavio je da je „Kosovo, kako je Sud rekao, jedinstven i poseban slučaj“.[21] Na nevolju ministra inostranih poslova, reč „jedinstven“ ne pojavljuje se nigde u mišljenju Suda, niti igde ima bilo kakve reči koja upućuje na to da je Kosovo po nečem posebno. Sve što je Sud rekao u svom mišljenju o opštem međunarodnom pravu odnosi se na univerzalna načela, iako se svaka secesija na neki način razlikuje od bilo koje druge.

Izgledi za rešenje do kojeg bi se došlo pregovorima

Mnogo više od neosnovanih tvrdnji o jedinstvenosti Kosova, međutim, uznemiravaju arogantne trdnje Ujedinjenog Kaljevstva i Sjedinjenih Država je da je Kosovo ne samo nezavisno, nego da ima sva prava u vezi sa tim statusom, uključujući poštovanje sadašnjih kosovskih - osporavanih - granica. Citiraćemo ponovo stav Ujedinjenog Kraljevstva:

 „Ne može biti povratka na pregovore o statusu Kosova ili o njegovim sadašnjim granicama. Svaki pokušaj da se pođe ttim putem dovešće Srbiju u konfronstaciju sa onima koji su priznali Kosovo. Svaki pokušaj da se ohrabri podela Kosova ili razgovori o statusu biće protiv dugoročnih interesa građana, kako Kosova tako i Srbije. To bi dovelo do šire nestabilnosti u regionu. Ujedinjeno Kraljevstvo će se vrlo  odlučno odupreti svakom takvom Ruski prdstavnik odgovorio je na tu izjavu pitanjem da li je Savet bezbednosti „čuo nešto što je vrlo slično pretnji da će doći do konfrontacije sa državama koje su priznale Kosovo ... Mi se nadamo da većina njih .... neće sprečiti Prištinu da prihvati jedino ispravno rešenje - dijalog sa Beogradom“.[22] Sledeća rezolucija Generalne skupštine prihvaćena kao odgovor na Savetodavno mišljenje, jedan kompromsan tekst predstavljen zajedno od strane Srbije i 27 članica Evropske unije, pozdravlja spremnost Evropske unije da omogući „proces u kome će se voditi dijalog među stranama“. [23] Ta rezolucija ne kaže ništa o statusu Kosova, ali ohrabrujući dijalog potvrđuje da je to pitanje o kome postoji široki konsenzus. [24]

Dok je takvo mišljenje nesumnjivo teoretski moguće (separatističke grupe retko konsultuju stručnjake za međunarodno pravo, osim kada se ti zahtevi postavljaju u svrhu propagande), kontraarugment za tu bojazan, koji se zasniva na navodnoj kosovskoj jedinstvenosti, nema potporu u mišljenju Suda.

Međutim, kao što je upravo bilo primećeno, cilj tog dijaloga ostaje izvor neslaganja. Britanski i američki pogled na dijalog ostaje isti kao onaj koji su oni zastupali u razgovorima u Rambujeu 1999, gde je dijalog bio isto što i prihavatanje strana sve što je NATO predlagao. Ako bi bilo procenjeno da samo jedan potencijalno ključni element tog dijaloga nije prihvaćen, celi koncept bi propao. Nema ništa magično o uspostavljenim grnicama, i to uvek može biti sporazumnom promenjeno. Nema nikakovog fundamentalnog moralnog ili političkog razloga zašto Kosovo ne bi bilo nezavisno, ili, čak i ako ta nezavisnosti nije u ovom trenutku omogućena ili čak podržana opštim međunarodnim pravom. U isto vreme teško je, međutim, pronaći bilo kakvu etikuili doslednost u upornom odbijanju albanske većine na Kosovu dadozvole svojoj srpskoj manjini isto pravo na „samoopredeljenje“ koje zahtevaju kosovski Albanci. Podela je uvek brljava stvar, kao što su to i previše jasno pokazali surovi građanski ratovi u Jugoslaviji, kao i samosažaljevanje mnogih od učesnika, koji su neiskreno pitali „Zašto bih ja mogao biti manjina u vašoj državi, kada vi ne možete biti manjina u mojoj?“ [25] Ali ako su „želje naroda“ osnova za stvaranje države, onda je teško razumeti zašto želje kosovskih Abanaca da se odvoje od Srbije zaslužuju više podrške nego želje Srba da se odvoje od Kosova.

S obzirom na političku realnost, nema nikakve sumnje da će Kosovo eventualno postati puni član međunarodne zajednice, njegova nezavisnost priznata od sviju, i ne treba mnogo žaliti zbog te činjenice. Na nesreću, za one koji podržavaju Kosovo, međutim, Međunarodni sud pravde nije učinio mnogo da pre dođe taj dan. Mišljenje Suda da kosovska deklaracija o nezavisnosti nema međunarodne pravne posledice jednostavno zadržava status quo, i to je bilo najbolje što je Sud mogao učiniti u opterećenim političkim okolnostima.

Uprkos isticanju da je Kosovo jednistven slučaj, teško je razlikovati unilateralnu deklaraciju Kosova od onih koje su donele, u različitim razdobljima, Južna Osetija, Abhazija, Nagorno-Karabah, Turska Republika Severni Kipar, Čečenija, Tamili u Šri Lanki, Kurdi u Turskoj i Iraku, i mnoge druge nezadovoljne i/ ili potlačene grupe širom sveta. Stalni „zamrznuti“ konflikt malo će pomoći da napreduje traganje Kosova ili Srbije za svetim gralom članstva u EU, a većina država u svetu nije, do danas, priznala kosovsku nezavisnost. Sve dok one to ne učine – i dok Srbija to ne učini – Kosovo će biti samo malo više nego još jedna međunarodna čudna teritorijakao Tajvan, premda verovatno sa manjim stepenom stvarne nezavisnosti.

Mnogo više od neosnovanih tvrdnji o jedinstvenosti Kosova, međutim, uznemiravaju arogantne trdnje Ujedinjenog Kaljevstva i Sjedinjenih Država je da je Kosovo ne samo nezavisno, nego da ima sva prava u vezi sa tim statusom, uključujući poštovanje sadašnjih kosovskih - osporavanih - granica. 

Uporno odbijanje Kosova da prihvati bilo šta manje od nezavisnosti za vreme dosta slabih napora Ujedinjenih nacija za posredovanje pre 2008. [26] možda je bila uspešna taktika, ali nažalost izostala je dobra volja da se dođe do sporazuma koji bi bio prihvatljiv i za Prištinu i za Beograd. Kosovski san o normalnoj državi, međunarodnom priznanju, i eventualnom članstvu u EU, neće biti ispunjen sve dok se ne pronađe održivo rešenje za sve u bivšoj Jugoslaviji, ne samo za one koji imaju moćne prijatelje. Podela možda nije najbolje rešenje, ali nije na nikome sa strane da to presuđuje. Oni koji podržavaju Kosovo ne bi smeli da unapred postavljaju uslove u neophodnim pregovorima između Prištine i Beograda, i njihove mehaničke tvrdnje da Kosovo sada uživa pravo na teritorijalni integritet treba da se mere istom težinom kao tvrdnje onih država koje priznaju teritorijalni integritet bivše Jugoslavije i teritorijalni integritet Srbije.

(Izvor: Leiden Journal of International Law, 24 (2011), str.155–161)

Prevod: NSPM

 


* Profesor prava, Odsek za pravne studije, Centralni evropski univerzitet (Mađarska); profesor međunarodnog prava, Flečer Skul za pravo i diplomatiju, Unoverzitet Fufts (USA) Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli

1  Sumary records Saveta Bezbednosti UN, UN Doc, S/PV.6367 (3.avgust 210)

2  Ibid., na 16.

3 Međunarodni sud prava, Mišljenje o saglasnosti unillateralne Deklaracije o nezavisnosti Kosova sa mađunarodnim prvom ( Savetodavno mišljenje), 22. jul 2010 (niže navedeno Kosovo AO), para.122.

[4]  Videti S/PV.6367, supra note I, na 12 (Francuska), 14 (Turska),15–16 (Ujedinjeno Kraljevstvo), 19 (Japan) i 19 (Sjedinjene Države)

[5]    Izjava Lamberta Zanijera (Lamberto Zannier), specijalnog predstavnika generalnog sekretara, supra note I, na 3.

[6]    Kosovo AO. supra note 3, para. 82.

[7]    Ibid., para.83.

[8]    Izdvojeno mišljenje sudije Kančado Trindade (Canc,ado Trindade) , para 2.

[9]    Ibid., para 215.

[10] Izdvojeno mišljenje sudije Jusufa, para.II (kurziv HH)

[11]  Videti, e.g., Kankado Trindade, paras.41 i 42.

[12]  Videti, e.g., ibid., Sections IX-XI, paras.138-168.

[13]  Ibid., para 119.

[14]  Ibid., para 133.

[15]  Videti, e.g., ibid., paras. 108, 109, i 121.

[16]  Čak i godine pre marta 1999. na Kosovu mogle bi biti problematične kao primer zločina tako teških da bi to mogao biti povod za pravo na secesiju. Izveštaj OEBS-a koji je citirao Kančado Trindade (para.161,n.176) odnosi se na „obrazac teških zlostavljanja“ od strane srpskih snaga pre početka bombardovanja u martu 1999. Izveštaj se poziva na masakr 45 ljudi u Račku u januaru 1999. kao „indikativan za ono što će uslediti“ pošto je bombardovanje počelo, ali on svedoči da „su se, međutim, mnogo češće u periodu prisustva OEBS-a na Kosovu (oktobar 1998-mart 1999) dešavala ubistva na individualnoj osnovi“ OEBS, Kosovo/Kosova, (decembar 1999), at 69, dostupno na www.osce.org/publications/odihr/1999/II/17755-506-en.pdf. Svedočenje o činjenicama od strane Nezavisne komisije za Kosovo, kojoj je predsedavao sudija Ričard Goldston (Richard Goldstone) iz Južne Afrike i Karl Tam (Carl Tham), tada generalni sekretar Međunarodnog Centra Olf Palme u Stokholmu, takođe može navesti na razmišljanje one koji gledaju na Kosovo kao na paradigmu remedijalnog otcepljanja.

              Važno je primetiti da za celi period unutrašnjeg sukoba, između februara 1998. i marta 1999, pre početka bombardovanja, Komisija imala velikih teškoća da odredi statistički stepen slučajeva nasilja sa smrtnim ishodom koji su počinjeni na Kosovu. Bez obzira što je masakr u Račku šokantan izuzetak, razumljivo je pretpostaviti da je broj civila koji su ubijeni bio mnogo manji za vreme prisustva posmatrača KVM nego prethodnih meseci (a njihovo prisustvo se završilo tri dana pre nego što je počelo bombardovanje 25.marta 1999)...Postoji rasprostranjeno uverenje da su snage JNA bile angažovane u dobro planiranoj kampanji u kojoj su terorisale i isterivale Kosovske Albance (pošto je bombardovanje počelo)...

             .... Ne možemo znati šta bi se dogodilo da NATO nije započeo bombardovanje. Međutim, sigruno je istina da NATO nije izazvao napade na civile Kosovare – odgovornost za bombardovanje ostaje potpuno na beogradskoj vladi. Bez obzira na to, verovatno je da je početak bombardovanja i povlačenje nenaoružanih posmatrača dovelo do toga je bilo moguće da dođe do takvih operacija....

                                  Raport Nezavisne komisije za Kosovo (2000), na 83 i 88.

                  Komisija je utvrdila da je vojna intervencija NATO-a bila „ilegalna, ali legitimna“. Ibid., na 186. Iako gledajući sa simpatijama prema NATO akcijama Komisija je primetila da „osnov za vojnu itervenciju NATO-a ne može ležati na neposrednom stepenu humanitarne katstrofe početkom 1999, nego pre na povezivanju događaja iz prethodnog iskustva i na zabrinutosti da bi se oni mogli ponoviti u budućnosti“, ibid., na 159. Komisija isto tako primećuje da su se zločini na Kosovu „mogli uporediti sa mnogim drugim u ratovima protiv pobunjenika, na primer u Kolumbiji iliTurskoj“, ibid., na 136.

                   U martu 2000 Jiri Dinsber (Jiri Dienstbier), bivši ministar spoljnih poslova Češke, u ulozi Specijalnog izvestioca Komisije UN za ljudska prava, svedočio je pred Komisijom da je Kosovo „bilo etnički očišćeno od ne-Albanaca, podeljeno i bez pravnog sistema, pod vlašću ilegalnih struktura Kosovske oslobodilačke vojske i vrlo često tamo su se odvijale borbe mafijaških grupa“. „Zapad bi trebalo da napadne ekstremiste OVK“, Rojters (29. mart 2000) U njegovom sledećem izveštaju se navodi da su „mnogi, možda na hiljade ljudi, bili ubijeni od juna 1999. na osnovu etničkog porekla“ – ovaj put, gotovo sve žrtve su bili Srbi ili druge manjine. Izveštaj specijalnog izvestioca Komisije za ljudska prava (Jiri Dinsbera) o situaciji ljudskih prva u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i Federalnoj republici Jugoslaviji, UN Dok. A/55/282 (20. oktobar 2000), para.101. UNHCR je izvestio da se otprilike oko 500 osoba bilo ubijeno od juna 1999. do juna 2000; ibid., para.104.

             Ovi posmatrači ne umanjuju zločine počinjene od strane snaga JNA na Kosovu ili povredu ljudskih prava, što se dešavalo između 1989 i 1999. Međutim, oni uviđaju kolike su teškoće sa kojima bi se Sud suočio da je hteo da zaključi da li je Kosovo ispunilo uslove za samoopredeljenje ili remedijalno otcepljenje na šta se odnosi para.82 Savetodavnog mišljenja i na šta su aludirale sudije Kančado Trindade, Sima i Jusuf.    

[17] Jusuf, supra, note 10, para.2.

[18]  S/PV.6367, supra note I, na 24.

[19]   Jusuf, supra note 10, para.6. Videti takođe Izdvojeno mišljenje sudije Koroma (Koroma), para.4 („Mišljenje Suda će poslužiti kao vodič i priručnik za secesionostičke grupe širom sveta , i stabilnost međunarodnog prava će biti ozbiljno uzdrmana“.)

[20]   S/PV.6367, supra note I, na 16. Taj pogled je imao odjeka u Sjedinjenim Dražavama; ibid., na 19.

 [21] Ibid., na 24.

[22]  Ibid., na 23.

[23]  GS Rez.64/298 (8. septembar 2010), para.2.

[24]  Zaista, Savet bezbednosti je insistirao na „pravednom, trajnom i obostrano prihvatljivom političkom rešenju“, (kurziv H.H.) čak s obzirom na Zapadnu Saharu, čiji zahtev za samoopredeljenjem i nezvisnošću u kontekstu klsičnog kolonijalizma bi trebalo da izgleda neupitan. Videti, e.g., SB Rez. 1871 (30. april 2009), para. 4.

[25]  Izveštaj je prosleđen Vladimiru Gligorovu, sinu prvog predsednika Makedonije posle rata 1991. Videti, e.g., www.icrd.org/index.php?option-com_content&task-view&id-203&Itemid-133

[26]  To bi, ponovo, moglo biti jedno uputno poređenje sa beskrajinim pregovorima oko Zapadne Sahare i izostatkom pregovora oko Kavkaza.