Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > "Samo dođite da popričamo"
Kosovo i Metohija

"Samo dođite da popričamo"

PDF Štampa El. pošta
Filip Novaković   
ponedeljak, 14. novembar 2011.

„Pustite šećer i ulje, samo dođite da se popričamo. Nema vas!“ Tim rečima su nas dočekali srpski barikadisti na prelazu Jarinje, isti oni koji poput Leonidinih Spartanaca hrabro čekaju nove napade i diverzije. Iz njihovih reči se vidi da ih ne bole ni pendreci, ni gumeni meci, ni studene noći na barikadi, već ih boli nezainteresovanost sunarodnika iz centralne Srbije, one koju brane na ovim barikadama.

Na barikadi u Mitrovici obradovale su nam se hrabre barikadistkinje, odmah stavljajući kafu i nudeći nas sokom i rakijom. Ne može se lako opisati stanje duha sa kojim nas dočekuju te hrabre domaćice. Iako se ponegde čuju reči kritike za Beograđane kojih nema da se pomole na ovoj južnoj barikadi, ipak ne mogu sakriti radost jer je neko njihov došao, nisu svi ravnodušni, nekom gore je ipak stalo... Muškarci su grupisani okolo šatora po manjim grupicama, konsultuju se, raspravljaju skorašnje prilike, preuzimaju smene. Ekipa „Vodovoda“ dolazi, ekipa „Telekoma“ završava stražu. Unutar šatora - jedna peć i televizor, gleda se turska serija, niko se ne mrzi, samo se brani svoje. U taj čas stiže i predsednik opštine, naoko energičan i hitar čovek. Želi nam toplu dobrodošlicu, kao da su nam Mitrovčani dužni lep provod: karakteristična i neizlečiva srpska potreba da se ugosti posetilac dolazi do izražaja i u najtežim trenucima. Osobenost srpskog domaćinskog duha je neumoljiva. Iza šatora pogled se proteže po šetalištu albanskog dela Mitrovice. Gledaju oni nas, gledamo mi njih.

Nalazim se sa drugarom - studentom iz Mitrovice – i sedamo u obližnji kafić, jedan od nekoliko lepših duž glavne ulice. Kaže, omladina danju ovako kafeniše i druži se, a noću svako na svoju barikadu širom severnog Kosova. Juče je nazebao na prelazu Jagnjenica, celu noć je bilo napeto, pa nije mogao uz peć. Tu smo prvi put čuli koliko je jaka ta samoorganizacija i red među našima dole. Svaki omladinac zna svoju barikadu za tu noć, zna šta treba da ponese, koliko hleba da kupi, koga da pokupi usput. Na delu je jedna spartanska organizacija grada i celog područja, gde svaki građanin polisa zna šta mu je dnevna dužnost kojom doprinosi svom gradu i zajednici. Kada bi čovek na tren zaboravio ozbiljnost cele političke situacije, umalo bi mogao pozavideti na ovakvoj jednodušnosti i timskom pregalaštvu čitave zajednice. Funkcioneri su zapravo paradne ličnosti i prvi među jednakima; ovde vlada, odlučuje i dela narod: kao iz utopističkih knjiga.

Na Jarinju večernja studen nas dočekuje i najavljuje dugu noć za nenaviknute Beograđane. Stigao je i autobus sa 40 mahom mladih rodoljuba koji su se odazvali fejsbuk pozivu Borisa Malagurskog. Tu je i Boris, namešta video bim sa svojom pratnjom, članovima subotičke „Svetosavske omladine“. Iza njega je mostić koji vodi preko reke Bistrice, a na mostu gomile šljunka i srpska zastava. To je ta čuvena jarinjska barikada, poznata već po junaštvu njenih branitelja. Tu su i gomile panjeva doteranih radi ogreva, noći su sve hladnije, a ispod mosta je planinska reka. Panjeve ređamo kao sedišta za otvoreni bioskop na kome će biti prikazan Borisov dokumentarni film „Težina lanaca“. Pošto sam film već gledao, povlačim se u mali drveni kontejner, gde se kuva kafa na pećnici, desetak ljudi sedi i upoznaje se. Pored dvojice meštana sedi mladi Zemunac Damjan koji je već petu noć ovde. Bio je na Brnjaku, sada je došao da vidi ljude na Jarinju, da se poveže sa Borisom i organizuje nove dolaske. Kaže da ga već svi barikadisti znaju, pa je juče dobio zaduženje i čast da zaustavlja i propušta kola na pred-barikadi. Kaže da smeštaja ima, svi lokalni Srbi ga zovu na konak, tu su i studentski domovi sa ležajevima, ima hrane i pića na barikadama - svega zapravo ima, samo su posete sunarodnika zatajile. U to se ubacuje stariji čovek, očito sa barikade: „Ne mari, dečko, znamo mi kako je vama gore. Opšti je mrak na televiziji, nemate gde da vidite ni čujete za nas. Uz to ste i polugladni, svako gleda kako da preživi mesec. Biće svega, ne ljutimo se mi“. To je vođa barikade, njegova se sluša na Jarinju. Najiskusniji je i najenergičniji stanovnik ovog kraja, izviđač, planinar, preduzetnik i štošta drugo. Posredstvom svojih kontakata po celoj zemlji obezbedio je toki-voki uređaje i druga neophodna sredstva da bi barikada bili funkcionalna i spremna za nova iznenađenja.

Nakon filma Boris prilazi grupicama okupljenih meštana, upoznaje se i sluša njihove utiske o filmu. Kažu ljudi, sličan scenario prikazan na filmu se i ovde primenjuje, ali su stekli neophodnu mudrost i strpljenje da odgovore izazovima bolje nego što se to do sada radilo. Stečena mudrost, smisao za taktiku i razumevanje cele političke slike naših sunarodnika nas raduje i ohrabruje, daje nadu da će ipak postići nešto ovom gandijevskom borbom. Boris kao da se sprema za nove filmove, pa ne propušta priliku da se informiše o funkcionisanju barikada i logistici, očekivanjima, strahovima i strepnjama ljudi. Oko tri sata posle ponoći grupa od 40 putnika sa Borisom na čelu se pakuje i kreće natrag za centralnu Srbiju.

Mi koji ostadosmo da provedemo noć našli smo se pred pitanjem šta da radimo da odagnamo hladnoću i pospanost. Momci sa Jarinja lože veliku logorsku vatru oko koje se okuplja ekipa mladih studenata da se ugreje i razmeni ideje o novim akcijama ovog tipa. Studenti sa Kosova im skreću pažnju da nije problem na barikadama, da je veći problem Beograd. „Beograđani ne znaju ništa o našoj borbi“, kažu barikadisti, taj front treba probiti - medijski front: „Mi ćemo lako na barikadama, kao i do sada što smo radili. Vi nam više možete pomoći u Beogradu i drugim gradovima. Okupljajte se, upoznajte ljude sa našom borbom, razbijajte medijski mrak“, govori mladi Žarko Acković iz Leška, dok džara logorsku vatru i stavlja nove cepanice. Nas petorica smo uzeli da cepamo bukove i hrastove panjeve, da makar malo olakšamo ovim momcima ovde. Ubrzo se okupi poveća grupa mladih koji nisu do sada cepali drva, pa se začas oformi čitava mala škola za početnike. Momci sa Jarinja i Leška su objašnjavali kako se drži sekira, gde da se udari panj, kako da se zaobiđe čvor na panju. Do ujutru je bila gotova prikolica nacepanih drva. Jeste da će ova gomila trajati samo dve noći, ali smo makar zagrejali ruke, naučili nove veštine, družili se sa lokalnim Srbima.

U svitanje je grupica Novosađana i Beograđana krenula 300 metara uzbrdo da vidi blokiranu KFOR-ovu bazu. Kroz maglu se vidi bodljikava žica sa džakovima punjenim peskom. Na kapiji mlad Nemac, manji od puške koju nosi, sanjivo gleda ko smo i šta smeramo. Kako se čini, ne zna taj ni gde se nalazi ni šta je svrha ove straže, samo čeka da mu istekne smena pa da se ugreje konačno u bazi.

Tačno u 7 sati smo predali smenu pridošlim barikadistima, razmenili kontakte za buduće dolaske i pozdravili se onako kako to braća rade. Domaćice nam daju kiflice za usput i mašu nam.

Idemo na jutarnju liturgiju u manastir Banjska, zadužbinu Stefana Milutina Nemanjića-srpskog kralja. Vratićemo se na barikade za koju nedelju. U međuvremenu, treba probiti beogradsku barikadu, barikadu u glavama nezainteresovanih sunarodnika.