Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > „Pozorište i njegov razlog“ ili jedna lepa vest
Kosovo i Metohija

„Pozorište i njegov razlog“ ili jedna lepa vest

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
subota, 01. maj 2010.
Kosovske vlasti su u petak i subotu, 23. i 24. aprila, onesposobile predajnike mobilnih operatora iz Srbije, tvrdeći da nemaju licencu za rad na Kosovu. Bez telefonskih veza je ostalo oko 100.000 Srba u centralnom i južnom delu Pokrajine. U jednom broju sredina, južno od Ibra, onemogućen je i rad fiksne telefonije.
Ministarka za telekomunikacij
e Jasna Matićizjavila je nedelju dana kasnije, u petak 30. aprila, da je signal mobilne i fiksne telefonije srpskih operatera vraćen na najvećem delu teritorije Kosova i Metohije.

Moguće je da ministarka nije imala prave informacije u vezi sa telefonima. Moguće je i to, da tema Srba i njihovih telefona nije dovoljno zanimljiva da bi neko proveravao izjave ministarke i da nije dovoljno zanimljiva da bi se srpska štampa njome bavila, sem retkih izuzetaka. I to je sasvim legitimno. Ko još može da piše i čita parole koje nemaju veze sa stvarnošću i zašto bi se javnost zamajavala dešifrovanjem poruka sa Kosova, kada nikada ne možete biti sigurni da li je neka vest istinita ili ne? Da li se radi o kakvoj kampanji (a čije svrhe više nikome nisu jasne)? Da li je istina da je Srbima južno od Ibra ukinuta srpska telefonija zbog priče o prodaji Telekoma Srbije Nemcima koji hoće jasnu situaciju? Ili se možda radi o nekoj akciji kosovske policije koja je samovoljno rušila predajnike da bi se ispostavilo da kosovski provajderi „ne žele nelojalnu konkurenciju”?… Ili je činjenica da na severu Kosova ipak rade srpski telefoni nekakav uvod u konačnu podelu Kosova - ko bi se više time bavio i zašto bi traćio vreme pokušavajući da rastumači sve to. Na Kosovu je sve ionako nejasno, može da bude, a ne mora… Uostalom, cela ta priča predugo traje.

Istog dana, kada je ministarka izjavila da je signal mobilne i fiksne telefonije vraćen u najvećem delu srpske teritorije...”, Srbima iz Prištine ukinut je prevoz do Gračanice. Opština Priština ne želi da se bavi prevozom nekih Srba u njihovu novoformiranu opštinu Gračanicu. Novoformirana opština Gračanica, opet, kaže da ona nema sredstava za takvo što. Srbi, kojih je u Prištini četrdesetak, sada nemaju prevoz do svoje opštine, nemaju svoje telefone i koliko god pokušavali da veruju Prištini ili da veruju Beogradu, koliko god pokušavali da se snalaze - stiče se neugodan utisak da su na teretu i jednom i drugom centru.

Moguće je da novoformirana opština Gračanica i njen gradonačelnik Stojanović nisu bili spremni na to da će opština Priština u jednom trenutku prestati da finansira prevoz Srba iz jedne u drugu opštinu. Moguće je i da je gradonačelnik Gračanice bio neobavešten o tome da treba organizovati i platiti neki prevoz za te Srbe. A moguće je i da je i ova, kao i prethodne vesti, nezanimljiva dovoljno da bi se neko njome ozbiljno bavio.

Ali, među svim tim vestima koje retko prate Srbi na jugu Kosova - zato što su im nepotrebne (valjda znaju imaju li ili ne svoju mrežu i da li imaju prevoz ili ne) i koje skoro da i ne prate Srbi iz Srbije, zato što su umorni od njih i zato što Kosovo već dugo nije na prvim stranama (ako ga uopšte ima), ja sam posle mnogo vremena pročitala jednu lepu (i naravno tužnu) vest. Lepu - jer se radi o predstavi koju je Narodno pozorište iz Prištine (“privremeno smešteno u severnoj Mitrovici”) igralo na ruševinama doma kulture u Prizrenu. Pred, u vr’ glave, dvadesetak ljudi, uglavnom starih.

Drirektor ovog pozorišta, Nenad Todorović, obratio se prisutnima sledećim rečima: “Zahvaljujem svima koji su omogućili da na sceni izraste breza, jer ove grede, popadale sa krova Doma kulture, sasvim su dobra sedišta

I to me podseti na moj prvi susret sa Kosovom i sa neverovatnim Todorovićem, marta 2008, mesec dana nakon samoproglašenja nezavisnosti, kada je atmosfera na severu bila uzavrela i luda i kada se demonstriralo ispred suda i sve delovalo kao da će se svakog trenutka desiti ko zna šta. Nije se desilo gotovo ništa, ali ovo nije priča o tome.

Ovo je priča o glumcima koji igraju predstave pred malobrojnom publikom u enklavama (sada opštinama ali i dalje rezervatima za starosedeoce). I priča o onima koji se ne bave politikom, ali su u stanju da, kako reče Todorović, idu od sela do sela, da igraju predstave za po nekoliko ljudi, ako treba i po stanovima, ili po srušenim i zapuštenim Domovima kulture, po gradovima koji su nekada bili srpski.

Kada sam, dakle, prvi put došla da pišem o Kosovu i upoznala direktora pozorišta, koje je smešteno u nekakvoj kući na vr’ brda iznad Mitrovice i kada mi je pričao o gostovanjima svog ansambla u Orahovcu, kada je Orahovac još bio ograđen žicom, kao i ostala srpska ostrvca na Kosovu - pomislila sam kako to, na kraju, i jeste svrha i razlog pozorišta.

Tada sam sedela sa Todorovićem u njegovoj kancelariji na vr’ brda, sa najlepšim pogledom na svetu i gledala fotografije sa te predstave u Orahovcu. Onda sam otišla u hotel i napisala svoj prvi i za sada jedini esej. I taj moj prvi i jedini esej dobio je nagradu na nekom konkursu “Esej o glumcu”.

Pozorište i njegov razlog

(Godine 2008, kada je moja slika o Kosovu bila nestvarna, uzbudljiva, prebogata, čudna, surova, suluda - kakva je i danas kada me je vest o predstavi u Prizrenu, sa sve brezom na sceni, na trenutak vratila - u tetatar i podsetila da još uvek i na ovom mestu može da ima lepote)

Ovo nije priča o jednom, ili o nekoliko glumaca, u ovoj priči neće biti ni biografskih podataka, ni hronologija, ni prisećanja na antologijske role nekog velikana – ovo je priča o svim glumcima, u kakvim god se oni vremenima i na kakvim god se mestima zaticali u svojim glumljenjima i glumištima. Radnja ove priče može da se zbiva ranije, ili kasnije, na bilo kojoj tački na mapi sveta, ko god crtao granice. I čime god da ih crtaju ti koji se bave granicama. Radnja priče koju želim da ispričam može da se zbiva i danas, u ovom trenutku, na bilo kom mestu gde postoje neka dva čoveka. To može da bude i na desetine, ili čak stotine ljudi, jedna velika gomila glumaca, mogu da napune grad, da se rastrče uskim ulicama i sjate na nekom trgu, ispred neke kafane, ispred najvažnije zgrade u nekoj manjoj opštini, da se izmešaju sa stanovnicima i piju iz iste flaše sa svojom publikom. A mogu da budu i ona dva čoveka, sa početka priče. Jedan, koji je protagonista, i naspram njega onaj drugi, jednako bitan, koji će za tu priliku igrati ulogu čoveka u publici. I tu ništa više nije potrebno. U ovom slučaju, u priči koju ću pokušati da napišem dok sam na ovom čudnom, i svetom, i svetovnom, i tužnom, i prebogatom mestu. Moja se, dakle, radnja zbiva na Kosovu.

Dešava se u Orahovcu, u srpskom getu, na mestu gde živi samo oko četri stotine Srba. I dešava se na ulici, jer ne postoji ni pozorište, ni dom kulture, nema zgrade, ni opštine koja bi takvom mestu ugostila tamo neke srpske glumce, i onaj narod željan da vidi nešto drugo, a ne samo uniforme, džipove, nemaštinu sa jedne, a bogatstvo onih kojima je rat posao sa druge strane. Oko svih njih zajedno i u njima samima – strah.

Narod se doterao, žene obukle svoje najbolje haljine. Ljudi su instinktivno i najtačnije moguće doživeli predstavu kao poseban praznik. I nije važno što tu nema struje, nema ničega, predstava se igra usred bela dana, za videla. Donose se neke stolice, klupe, improvizuje se scena. A onda počinje igra. Francuski barok! Nikakve političke satire, nikakav usiljeni smeh, sarkazam i pozorište koje osuđuje, koje optužuje i zamera u pokušaju da menja čoveka u publici. Samo čista, jednostavna radost, šarenilo nekih na vrat na nos skupljenih kostima, ljubavna priča. Smešna. Ansambl prištinskog pozorišta koji je poslednjih par godina smešten na jednom brdu sa pogledom na Kosovsku Mitrovicu, brda okolo i nebo (i to je najlepši pogled koji se da zamisliti i nije ga lako ni opisati) – dakle, ansambl ovog pozorišta igra predstave za naš narod u enklavama, za naše ljude koji su u ovom trenutku u getu, za svet o kome mnogi misle da je sve što ga zanima samo hrana i ratne priče, tapšanje po ramenu, malo slikanja za televiziju i onda zaborav. Glumci izvode Igru ljubavi i slučaja francuskog pisca Marivoa, sa najtačnijim od svih razloga koji inače prethode postavljanju bilo kog pozorišnog komada – a to je da obraduje, nasmeje, da unese nešto veselosti i šarenila među narod koji je shvatio poruku: smejao se, zabavljao, tapšao i pozdravljao igru, zvao glumce u goste, davao im hranu i piće. Kao nekad, pre mnogo vekova, tokom mnogih ratova i raseljavanja. Narod koji u svom kolektivnom nesvesnom čuva ovaj zapis, sećanje na svetkovinu i ljubav prema onome koji pokušava da mu donese vedrinu.
Okolo, u brdima, na sve strane oko ove male improvizovane scene na tom trgu, u Orahovcu, odvija se neka druga, strašna radnja. Odvija se užas. Ali, u tih sat i nešto vremena, koliko traje predstava, ništa od ovog strašnog i užasnog ne postoji. I glumci i narod na trgu preselili su se, makar za jedan trenutak, na neko lepše, bolje i pleminitije mesto. To je pozorište, tako je i počelo. To je teatar i njegov razlog.

Potreba za igrom i muzikom, da se gleda predstava i da se učestvuje. Da se navija, iščekuje konačan rasplet. I da na kraju, kada se sve završi, svi zajedno, i oni loši i dobri, i oni koje je pisac usmrtio, ustaju stresajući prašinu sa kostiju, brišu tragove krvi i odlažu oružje. Nasmejani. Živi. Nema tog glumca, makar se maskirao u najneljubaznijeg poslovnog čoveka, koji ne oseti tu sreću da je došao među ljude kojima je njegov zanat istinski, najljudskije potreban. Jer glumci su vekovima tako putovali od mesta do mesta, od trga do trga. I u vremenima kada je Evropom harala kuga, i kada su besneli ratovi, i kada niko nikoga nije voleo. Glumci koji u ovim godinama, strašnim za srpski narod na Kosovu, idu kod svojih ljudi, prave improvizovane pozornice po nekim parkovima i trgovima, ispred seoskih kuća, ili na nekom proplanku, u enklavama i na ratištima – šalju svojim ljudima jednu jako važnu poruku. Ljudi je sa radošću primaju. To je poruka veća od svih krupnih reči, snažnija od svakog slogana i nerazumljivih obećanja onih kojima savest nije čista. Glumac sa te, na vrat na nos sklepane scene, poručuje da nije gotovo! Da nije kraj jer nema kraja, da će uvek biti smeha, igre i kostima, makar taj kostim bio jedan kišobran i kapa na glavi. Pa onda ne mora da bude ni scenografije, ni reflektora, ni visokih honorara. I kada sve počne da deluje beznadežno javlja se pozorište u nekom od svojih oblika. Kao prvobitno i jedino bitno, jer je istinski potrebno i stvarno.