Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Pod hitno doneti zakon o suštinskoj autonomiji KiM
Kosovo i Metohija

Pod hitno doneti zakon o suštinskoj autonomiji KiM

PDF Štampa El. pošta
Zoran Krasić   
četvrtak, 08. novembar 2012.

Ne tako davno, 2006. godine, Srbija je donela Ustav. I tada je bila pod velikim pritiskom. Uspela je da novim Ustavom očuva kontinuitet i da kao rezultat političkog kompromisa uspostavi manje ili više dobra rešenja za pojedine oblasti svoje konstitutivnosti. Ipak, ono oko čega je postignuto gotovo apsolutno državotvorno jedinstvo, može se prepoznati u drugom pasusu preambule Ustava.

„Polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima”.

Ovaj deo preambule postaje jasniji ako se ima u vidu i član 8. Ustava koji glasi:

„Teritorija Republike Srbije je jedinstvena i nedeljiva. Granica Republike Srbije je nepovrediva, a menja se po postupku predviđenom za promenu Ustava”.

Ustav ima još jednu odredbu (član 139) koja glasi:

„Vojska Srbije brani zemlju od oružanog ugrožavanja spolja i izvršava druge misije i zadatke, u skladu sa Ustavom, zakonom i principima međunarodnog prava koji regulišu upotrebu sile”.

Član 182. stav 2. Ustava glasi:

„Republika Srbija ima Autonomnu pokrajinu Vojvodinu i Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija. Suštinska autonomija Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija urediće se posebnim zakonom koji se donosi po postupku predviđenom za promenu Ustava”.

Sa ovih nekoliko citata dolazimo do prave suštine problema koji se ne rešava. Ustav obavezuje sve, a naročito državne organe. Da li je neki državni organ (Vlada, Narodna skupština ili bilo koji državni organ), pre svega mislim na nadležne državne organe koje definiše Ustav ikada od 2006. godine do danas izašao sa nacrtom ili predlogom zakona koji uređuje suštinsku autonomiju, a ja dodajem i široku lokalnu samoupravu, za teritoriju Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija? Koliko je meni poznato, a kažu da je moj politički problem što sam dobro obavešten, ni jedna vlast ili parlamentarna većina od 2006. godine do danas nije ponudila čak ni ideju da se pristupi izradi jednog takvog zakona.

Bilo je nekih pokušaja po nalogu iz inostranstva, ali ne da se zakonom uredi suštinska autonomija, već da se sačini platforma za pregovore, razgovore ili neki drugi oblik marginalizacije ustavnih dužnosti Republike Srbije. Bilo je različitih interpretacija rezolucije 1244, prelazni i privremeni organi, ustavni okviri, više od autonomije manje od nezavisnosti, raznobojne crte, pregovori posredstvom Ahtisarija, do svakodnevog kako političkog tako i životnog udaljavanja od rezolucije 1244. Kompletno udaljavanje od Ustava, rezolucije 1244, nadležnosti Saveta bezbednosti do današnjeg faktičkog stanja ostvareno je uz pristanak svih onih koji su vršili vlast u Republici Srbiji.

Ako imamo razumevanje za ove iz inostranstva koji ne žele ni da čuju da postoji Ustav Republike Srbije, onda nije jasno zašto naši državni organi ne žele da se pozovu na naš Ustav?

Stiče se utisak da je poslednja linija odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije rečenica Srbija neće priznati nezavisno Kosovo.

Izvinite, tom rečenicom se ne brane nacionalni, politički, socijalni, ekonomski i svi drugi interesi građana Republike Srbije koje imaju i koji su im priznati na svojoj teritoriji Kosovo i Metohija.

Vlast nas prosto sve ove godine primorava da verujemo da će EU biti institucija koja će nam priznati i zaštiti interese u skladu sa Ustavom.

Kao što smo mogli da primetimo Savet bezbednosti je bio blokiran, a onda je onaj što se poziva na raznobojne linije ispod kojih se ne ide, pristao u ime Republike Srbije da se EU, kao regionalna međunarodna organizacija, uključi u rešavanje problema na Kosovu i Metohiji, zbog spremnosti Republike Srbije da postane punopravni član EU. Ako izostavimo neke druge, takođe, važne detalje, dolazimo do zaključka ne samo da ne želi, nego i da EU nije sposobna da nametne suštinsku autonomiju na Kosovu i Metohiji u sastavu Republike Srbije.

Jednostavno EU priznaje da ne zna šta bi to mogla da bude suštinska autonomija, a da nije nezavisna država Kosovo. Dakle, suštinska autonomija je nezavisnost Kosova pod okriljem EU.

Smatram da je za one koji su na vlasti i koji preferiraju političkom pogledu da Srbija treba da bude član EU još važiji je, a i obavezuje ih, Ustav. Vlast između ostalog znači kako pravo, tako i dužnost, odnosno ovlašćenje da se primenjuje i poštuje Ustav. Slaba će korist biti ukoliko vlast pristaje na sve zahteve EU, a Ustavni sud samo formalno utvrđuje da opšti akti koji se tiču teritorije autonomne pokrajine Kosovo i Metohija nisu saglasni ili su suprotni Ustavu. Nikakva korist nije ako preko Ustavnog suda saznamo da vlast ne radi u skladu sa Ustavom. Uostalom vlast se uvek poziva na neki legitimitet osvojen na izborima, odnosno na legitimitet da ne poštuje Ustav.

O tome kakva je vlast proevropskih stranaka javnost je imala prilike da se obavesti preko sednica Narodne skupštine, novina i specijalnih izdanja, pa i knjige Vikiliks mi javlja. Ne želim da komentarišem pogrešan naziv proevropske, jer se, u stvari, radi o unijatima.

Unijati (l. unire ujediniti, sjediniti, nl. uniare, uniati) pl. pravoslavni (u Ist. Galiciji, Hrvatskoj i Vojvodini) koji su se, pod političkim pritiskom, „ponovo sjedinili” sa rimokatoličkom crkvom time što su priznali vlast papinu i dogmu filiokve, a zadržali svoje ranije crkveno ustrojstvo, crkveni jezik i pričešćivanje u oba vida (i hlebom i vinom), grkokatolici. Ovo je jedna od definicija, ali je ja tumačim u političkom smislu, ne u crkveno verskom smislu. U Srbiji, raznim medijskim i drugim konstrukcijama, praktično od 2001. godine imamo istu političku vlast. Personalne razlike nisu bitne. Važna je politika, a ona je za ovih 12 godina bila da Srbija mora da ide u uniju. Unija je spas za sve probleme, a do ulaska u Uniju moramo da čekamo, da se nadamo, da verujemo, da trpimo, da se odričemo, da nestajemo, jer kada dođemo do Brisela sve ima da se reši i onda ćemo da vidimo i osetimo koliko je bilo dobro što smo recimo 30 – 40 godina svakodnevno propadali.

Naravno, usput, raznim medijskim i drugim podvalama mora da se očuva da u kontinuitetu na vlasti budu unijati, unionisti ili svi oni koji slušaju Brisel. Čak i mržnja mora da se održi unutar unijata. Zato pri promeni vlasti, nova proganja i širi navodno mržnju prema prethodnicima, kako bi se uvek medijski održale dve strane, ali obe unijatske. To se zove kontrola vlasi i poželjne opozicije.

Ministar vojni ima neki spisak spornih privatizacija i mora Briselu da nađe odgovore. Za druge privatizacije ga nije briga. Uostalom, Brisel dobro zna da Srbi zaboravljaju. Svi koji su finansirali dolazak Nikolićevih zumbula na vlast računaju na direktnu korist. Ako ništa drugo onda da se postojeći tajkuni i organizovani kriminal zamene sa drugim tajkunima i drugom organizovanom kriminalnom grupom. Ako se to ne ostvari? Ako se napravi koegzistencija starih i novih tajkina i organizovanog kriminala, šta će onda biti? Čime će ministar vojni da zadovolji publiku koja politiku gleda kao gladijatorsku arenu.

Pošto su neki legitimitet na izborima dobili sa jednom političkom platformom, a sada kada su na vlasti nastavljaju tamo gde su stali njihovi prethodnici, siguran sam da jedino što ih može ogoliti je insistiranje na ispunjavanje ustavne obaveze donošenja zakona o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije. Tražimo da se napravi i donese taj zakon i neka se to ponudi celom svetu kao rešenje, a ne da se pune novinske stranice tekstovima ko se s kim pozdravio, na kom mestu, ili kako je dobro replicirao neki naš državnik tri dana pošto je Hilari Klinton izjavila u Prištini da je nezavisno Kosovo porodični uspeh.

Dakle, nikako ne može biti prioritet donošenje nekog zakona o agenciji ili zakona o pomorstvu u odnosu na Zakon o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije. Pogoto kada se ima u vidu da je Srbija izložena pritiscima, a rečenica Srbija neće nikada priznati nezavisnost Kosova suštinski ne znači ništa, čak nikoga i ne plaši jer se ministar vojni bavi svojim rejtingom i ispunjavanjem zahteva Brisela da raščisti sa kriminalom koji smeta EU. Nelogično je prigovarati nekima u međunarodnoj zajednici zato što ne poštuju međunarodno pravo (a šta je to), a istovremeno i svakodnevno dokazivati da ne poštuješ svoj Ustav.

Da me ne bi neko prozivao da se kasno javljam, obaveštavam sve da sam to predlagao 2007. godine i svaki put kada je bila na dnevnom redu neka deklaracija ili rezolucija povodom Kosova i Metohije insistirao da Srbija mora da ponudi koncept suštinske autonomije, kako to stoji u rezoluciji 1244 za sve građane, odnosno stanovnike Kosova i Metohije. Svaka vrsta prebrojavanja po etničkoj pripadnosti stanovništva je pogrešna. Ako ne obavezuje SAD, Rusiju, Nemačku i druge zašto bi obavezivala Srbiju. Suštinska autonomija i široka samouprava nema nikakve veze sa etničkom pripadnošću stanovništva. Kosovo i Metohija moraju da se čuvaju i vrate u ustavnopravni položaj Srbije, jer ako toga nema ne postoji srpski narod. Jedan narod opstaje na svom autentičnom mitu, ako nam otmu Kosovski mit, onda i ne zaslužujemo da budemo narod koji ima državu. Borimo se jedinstvenom politikom, delima i svakodnevnim dokazivanjem da ne damo Kosovo i Metohiju, a ne frazama u koje ne veruju čak i oni koji ih najviše koriste. Ako hoćemo državu onda hitno mora da se izađe iz političkog zagrljaja Brisela koji je pre svega španska kragna.