Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Oslobođenje Kosova: Kraj jedne "beskonačne" priče
Kosovo i Metohija

Oslobođenje Kosova: Kraj jedne "beskonačne" priče

PDF Štampa El. pošta
Holm Zundhausen   
utorak, 10. februar 2009.

Proglašenjem (ograničene) nezavisnosti Kosova 17. februara 2008, često raspravljano pitanje „Ko ima – iz kojih razloga – pravo na neku teritoriju“ iznova je dospelo na međunarodnu političku agendu. U slučaju Kosova to se pitanje prvi put postavilo pre 130 godina, povodom Berlinskog kongresa 1878. Od tada se ono stalno iznova postavljalo u određenim vremenskim razmacima i izazivalo je kako kontroverzne debate tako i nasilne sukobe.1 S različitim obrazloženjima, četiri su se stalno iznova pojavljivala i pojavljuju se: 1. pravo narodâ na samoopredeljenje, 2. isticanje „istorijskih prava“, 3. ukazivanje na međunarodno pravo i 4. princip pravde. Ta obrazloženja se u debatama većinom mešaju odnosno na različite načine kombinuju.

Pravo na samoopredeljenje je jedno recentno, moderno pravo, koje se ne da projektovati unatrag u predmodernu. Ono je, posle mnogih otpora i s mnogim nedoslednostima, moglo sebi da pribavi važenje tek u decenijama posle Francuske revolucije. Pri novom uređivanju političke mape Evrope posle Prvog svetskog rata, pravo na samoopredeljenje je služilo kao ideja-vodilja, ali se moglo realizovati samo nepotpuno. Za to je postojalo mnogo razloga koji se sada i ovde ne mogu detaljno raspravljati. Njima je takođe pripadalo i pripada do danas nerazjašnjeno odnosno sporno pitanje ko je, u stvari, nosilac ili ko su nosioci prava na samoopredeljenje?2 Ostaje da se smatra da načelo samoopredeljenja, kako pre tako i posle Velikog rata, u mnogim slučajevima nije bilo primenjeno. To važi i za Kosovo koje je tokom balkanskih ratova 1912/13. godine osvojila srpska vojska i koje je potom bilo pripojeno Kraljevini Srbiji. Srpski patrioti su (onda i sada) izjavljivali da je Srbija „oslobodila“ Kosovo. Ipak, neka teritorija ne može biti slobodna ili neslobodna. Slobodni ili neslobodni mogu biti samo ljudi koji žive na toj teritoriji. A oni nisu bili pitani.3

Drugi problem realizacije prava na samoopredeljenje rezultovao je iz daljih dveju okolnosti: 1. da su na prostoru Balkana postojale mnogobrojne regije s etnički, verski ili jezički mešovitim stanovništvom (i da delimično još uvek postoje, bez obzira na sprovođenja homogenizacije), i 2. da je nacionalni identitet znatnih delova stanovništva u prvim decenijama 20. veka još bio nejasan, jer su procesi stvaranja nacija upravo tek bili počeli ili su još trajali. Nesporno je, međutim, da se pravo na samoopredeljenje odnosi na volju stanovništva koje aktuelno živi na nekoj teritoriji, a ne na (nama nepoznatu) volju njegovih stvarnih ili tobožnjih predaka. Zbog toga i ne igra nikakvu ulogu da li su jedan deo Albanaca (takozvani arnautaši) „pravi“ (biološki) Srbi koji su samo promenili svoju veru i jezik.4 Prvo, mi to ne znamo, i drugo, to je irelevantno.

Uz to je dolazilo ili dolazi kao otežavajuća okolnost to što se pravo na samoopredeljenje u mnogim slučajevima od početka nalazilo u odnosu napetosti prema „istorijskim pravima“.5 Pri tom je reč o „pravima“ koja su utemeljena u prošlosti i koja za svoje protagoniste važe kao neprolazna i neotuđiva. „Istorijska prava“ se pre svega pojavljuju u dve varijante: 1. kao pravo prvog naseljavanja (u kombinaciji s teorijom kontinuiteta): tj. koja je grupa stanovništva prva trajno naselila određenu teritoriju, i 2. koja je grupa stanovništva prva državno organizovala dotičnu teritoriju? Treća varijanta (prirodno, snažno subjektivna) cilja na simboličko/mistični značaj neke teritorije ili mesta sećanja u nacionalnim narativima.6 Sva tri obrasca zasnivanja mogu doći u sukob s pravom na samoopredeljenje onda kada su se tokom migracija – bez obzira na konstrukte o kontinuitetu – prvobitni etnički odnosi naseljavanja temeljito promenili i imaju samo još malo veze s aktuelnim prilikama. To se pokazuje tačnim i za Kosovo, i posebno za Kosovo.7

Istorija Kosova – kao i istorija balkanskog prostora u celini – jeste u prvom redu istorija migracija, istorija kretanjâ u prostoru (u obliku doseljavanja, iseljavanja ili unutrašnje seobe) kao i istorija putovanjâ između kultura (u formi promene jezika, vere, promene životnog stila itd.). Stanovništvo balkanskog prostora je vekovima bilo u pokretu. Skoro svi ljudi koji tamo žive imaju neku „migracionu pozadinu“. (Naravno, to važi i za mnoge druge delove Evrope.)8 Međutim, veoma uzbudljiva istorija u balkanskom prostoru do sada je pisana samo punktuelno i skoro uvek iz nacionalne perspektive. U istoriografiji balkanskih nacija, u njihovim muzejima, školskim knjigama, kulturama sećanja itd., istorija te regije se skoro isključivo konstruiše kao nacionalna istorija. Sve ono što se ne uklapa u taj šablon, biva izdvojeno i demonizovano pod nazivom „tuđa vladavina“.9 To shvatanje nema nikakve veze s istorijom u smislu naučnog približavanja prošlosti. Ono je skroz-naskroz aistorijsko. Jer, istorija (povest) jeste promena – promena u vremenu i prostoru, promena prilika naseljavanja, promena kolektivnih identiteta, promena jezika i verske pripadnosti, promena granica itd.

Oni koji se pozivaju na „istorijska prava“ polaze od ove predstave: nacija postoji od davnina, od večnosti do večnosti; ona je neka vrsta kolektivne ličnosti koja stiče prava svojine (npr. nad nekom teritorijom) što joj se potom ne mogu više oduzeti – u svakom slučaju ne bez njenog pristanka. A ako se to ipak dogodi (što je uvek iznova bio slučaj), reč je o nepravu koje se bilo kada opet mora ispraviti, svejedno šta se s tom teritorijom u međuvremenu dogodilo. Ko je jednom nešto stekao – svejedno na koji način: prvobitnim naseljavanjem, ratovima odnosno osvajanjem, dinastičkim ugovorima i slično – taj je to zauvek stekao, čak i ako se to nalazi u oštroj protivrečnosti s pravom na samoopredeljenje aktuelnog stanovništva. Pa ipak, postoje dva problema koji u toj aistorijskoj argumentaciji ostaju nerešeni: 1. koje pravo ima veću težinu: pravo prvobitnog naseljavanja ili državno pravo projektovano unatrag u prošlost? I 2. koje vreme je polazište za zasnivanje pravâ? Uzmimo primer Kosova: Kosovo je tokom vekova pripadalo mnogim državama: Istočnorimskom/vizantijskom carstvu, srednjovekovnom bugarskom carstvu, srednjovekovnom srpskom carstvu i, konačno, osmanskom carstvu. Najduže je pripadalo vizantijskom i osmanskom carstvu. Srednjovekovnoj Srbiji je pripadalo samo dobra dva veka: od početka 13. do sredine 15. veka, zatim su usledila četiri i po veka osmanske vladavine. Kako se može obrazložiti da su izdašna dva veka, od početka 13. do sredine 15. veka, presudna za to ko danas ima pravo na tu teritoriju? Neko prihvatljivo obrazloženje za to ne postoji. Jer, ono što bi se htelo odobriti Srbima, moralo bi se odobriti i drugim nacijama. Svaka nacija bi izabrala onaj trenutak u kojem su njeni preci dostigli najveće teritorijalno proširenje. Rezultat bi bili beskonačni ratovi.

Ta se dilema po pravilu „rešava“ na taj način što se u argumentaciju unose moralni odnosno verski kriterijumi. Po tome postoje „dobre“ i „zle“ države. Kao što postoje „dobre“ i „zle“ nacije – takve koje su „Evropu“ branile od „Azije“, hrišćanstvo od islama, „civilizaciju“ od „varvarstva“ itd., i takve koje „zlo“ reprezentuju li su sa „zlom“ sarađivale.

Mnoge nacije u Evropi – Poljaci, Mađari, Hrvati, Srbi, Rumuni i dr. – polažu pravo za sebe da su bile „zaštitni bedem Evrope“, „antemurale christianitatis“, i odatle izvode posebna prava. Za većinu balkanskih nacija osmansko carstvo naročito važi kao „carstvo zla“ po sebi. A sve što se dogodilo tokom osmanske vladavine jeste per se nepravo, pa se zbog toga mora korigovati odnosno ponovo ispraviti. To znači: srpsko pravo na Kosovo ne zasniva se jedino na tome što je Kosovo pre više vekova jednom pripadalo Srbiji, što je tamo bilo sedište srpsko-pravoslavnih patrijaraha, što se neki od najznačajnijih srednjovekovnih srpskih manastira nalaze na Kosovu i što je srpski udeo u stanovništvu Kosova vekovima bio viši nego danas, nego takođe, i pre svega, na tome što su tu Srbi 1389. branili „hrišćanstvo od islama“ i žrtvovali se za „Evropu“ i/ili za „nebesko carstvo“.10 Pošto su se krajem 17. veka ponovo borili za hrišćanstvo, morali su napustiti svoj zavičaj iz straha od odmazde. Tek su potom muslimanski Albanci opljačkali srpsku zemlju i nepravično se nastanili na Kosovu. To što su Albanci većinom muslimani koji su digli ruke od vere svojih predaka i što su prema osmanskom carstvu manje-više bili lojalni sve do poslednje četvrtine 19. veka, žigoše ih ponad toga kao „renegate“, „izdajnike“ i „nadničare zla“.

Sâmo se po sebi razume da ta hrišćanski utemeljena argumentacija ne može biti univerzalno pravno načelo, jer bi se time isključio veliki deo čovečanstva. Kao što i, obrnuto, „sveti rat“ islamskog kova ne može biti univerzalno pravno načelo. Nije čudnovato što predstavnici Srpske pravoslavne crkve upotrebljavaju retoriku oslonjenu na veru, ali to, internacionalno uzev, nije podobno za prihvatanje ili za konsenzus. Za većinu Srba, Kosovo je u prvom redu simbolično mesto, s onu stranu jedne kompleksne stvarnosti. Sve do osamdesetih godina prošlog veka ono je bilo viđeno kao periferna regija, kao siromašna, zaostala, naseljena „necivilizovanim Šiptarima“. Centar modernog srpstva ono nikada nije bilo. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1981, na Kosovu je živelo 2,6% Srba iz tadašnje Jugoslavije koji su sačinjavali 13,2% stanovništva Kosova.11 Da su se Srbi sa Kosova ne samo osećali diskriminisanim nego da su u mnogim slučajevima i bili diskriminisani, to je, po svemu što se događalo počev od 1913, izvan sumnje.12 Njihovoj marginalizaciji (i njenim uzrocima) trebalo se suprotstaviti sredstvima pravne države. To se nije dogodilo. A zatim je tokom osamdesetih godina prošlog veka Kosovo bilo retorički uzdignuto do katalizatora nacionalnosrpskog identiteta. I tako je ostalo do danas, pri čemu je sudbina kosovskih Srba, podeljenih na dve grupe13, za nacionalističke i političke elite u Srbiji značajna samo radi propagandnih ciljeva.

Dolazimo do trećeg kompleksa kojim se zasnivaju prava na neku teritoriju: do međunarodnog prava. Međunarodno pravo se permanentno razvija i pokazuje mnoge praznine i protivrečnosti. Neosporno je da je još donedavno Kosovo smatrano integralnim sastavnim delom bivše Jugoslavije. Jugoslavija je bila suverena država čije su granice (uključiv Kosovo) bile međunarodno priznate, premda priključenje Kosova Srbiji – kao dela docnije Jugoslavije – nikada nije bilo pravno blagosiljano mirovnim ugovorom između ondašnje Kraljevine Srbije i osmanskog carstva. Velike evropske sile su se prilikom povlačenja granica novoosnovane Albanije, kojom je Srbiji bio sprečen prilaz Jadranu preko severnoalbanskog područja, rukovodile načelom kompenzacije u korist Srbije, budući da su svoje etnografske odnosno lingvističke principe žrtvovale geostrateškim razmišljanjima i izvan granica albanske države ostavile prostore s kompaktnim albanskim naseljima.14 To je bila greška a postala je pravo, iako je bilo nepravo, baš kao što mnoge promene granica ne rezultuju iz primene postojećeg prava, nego stvaraju novo pravo. To važi za priključenje neke teritorije drugoj državi isto kao i za njenu secesiju. Tako je pripadnost Kosova Srbiji odnosno Jugoslaviji (posle Prvog i Drugog svetskog rata) bila stalno indirektno priznavana odnosno nije bila dovođena u sumnju. Tako su i u rezoluciji UN-a od 10. juna 1999, kako u tekstu te rezolucije tako i u aneksu 1, izričito bili pomenuti suverenost i teritorijalni integritet Savezne Republike Jugoslavije, koja tada nije bila član Ujedinjenih nacija.15 Aneks 1 povezuje to načelo s ukazivanjem na dogovore u Rambujeu od 1. marta 1999. Tamo je utvrđeno da posle tri godine treba da se održi jedna međunarodna konferencija koja će ustanoviti mehanizam za konačno rešenje statusa Kosova – i to na osnovi prava na samoopredeljenje (volje stanovništva, kako se kaže).16 Ta je formulacija bila veoma neodređena. Kako nju treba pravno tumačiti, to moraju da reše oni koji se bave međunarodnim pravom. „Međunarodna krizna grupa“ izjasnila se o tome u jednom izveštaju iz decembra 2007:

„Resolution 1244 does not, in its terms, guarantee Serbia’s continued sovereignty until such time as the Security Council explicitly recognises this as vested in another entity. It provides rather simply for a ’political process’ to ’determine Kosovo’s future status’. No doubt it was envisaged originally that the political process in question would be a negotiation of some kind producing a result ultimately endorsed by the Security Council. That has not, however, proved possible. The political process that does now look like determining Kosovo’s status in international law is its likely recognition by a large number of states. That recognition may not be sufficient in itself to give Kosovo some of the other attributes that normally flow from statehood, in particular a UN seat (which depends on UN Security Council endorsement and thus is subject to a veto by a P-5 state), but it is effective as a matter of international law to accomplish Kosovo’s independence.“17

Povrh toga, činjenica je da se u Rezoluciji 1244. ne govori o Srbiji, nego o „Saveznoj Republici Jugoslaviji“. Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja se 1999. sastojala samo još od dvaju veoma nejednakih delova (Srbije s obema pokrajinama, Kosovom i Vojvodinom, i Crne Gore), zamenio je 2003. državni savez „Srbija i Crna Gora“, koji je sa svoje strane okončan 2006. istupanjem Crne Gore. Iz raspada i rasturanja „Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, „Savezne Republike Jugoslavije“ i državnog saveza „Srbija i Crna Gora“ nastaju složena pitanja u pogledu pravnog sledbeništva. U Ustavnoj povelji državne zajednice Srbija i Crna Gora od 4. 2. 2003 (čl. 25) kaže se: „U slučaju istupanja države Crne Gore iz državne zajednice Srbija i Crna Gora, međunarodni dokumenti koji se odnose na Saveznu Republiku Jugoslaviju, posebno Rezolucija 1244. Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, odnosili bi se i u celosti važili za državu Srbiju, kao sledbenika.“18 (Nije u pitanju čl. 25, kako autor navodi, već član 60 – prev.) To je srpski parlament osnažio odlukom od 5. 6. 2006.19 Ta odluka, međutim, ne vezuje međunarodnu zajednicu. Promena od savezne države u savez država i od saveza država u dve pojedinačne države nije puka formalnost. Može biti znatna razlika da li je Kosovo deo jedne savezne države (u okviru savezne države ili saveza država) ili deo jedne pojedinačne države (Srbije). Savezna država ima drukčiju unutrašnju ravnotežu moći nego pojedinačna država. Raspad socijalističke savezne republike Jugoslavije 1989. godine je, naravno, izazvan (iako ne i prouzrokovan) upravo time što je ondašnje srpsko vođstvo pod Miloševićem razorilo unutrašnju ravnotežu moći, na kojoj je bila zasnovana jugoslovenska federacija krajem šezdesetih godina prošlog veka, tako što je promenom srpskog ustava (amandman 47 od 28. 3. 1989) drastično redukovalo kompetencije autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine20, ali je istovremeno za sebe reklamiralo glasove obeju pokrajina u kolektivnom državnom vođstvu Jugoslavije. To je bila ne samo povreda jugoslovenskog ustava nego i protivrečnost: Ili su Kosovo i Vojvodina bili konstitutivni sastavni delovi federacije sa sopstvenim pravom glasa (kako je to predviđao Ustav od 1974)21 ili su bili srpske pokrajine bez federativnog prava glasa. Promena srpskog ustava od 1989 (odnosno novi srpski ustav koji je stupio na snagu 28. 9. 1990)22 bila je i formalni početak kraja jugoslovenske (kon)federacije. Pošto je i Crna Gora bila politički glajhšaltovana, Milošević je u kolektivnom državnom predsedništvu raspolagao s četiri glasa (Srbije, Kosova, Vojvodine i Crne Gore), tj. s isto onoliko koliko i sve druge jugoslovenske republike zajedno. Time je faktički i protivustavno nastala druga (nova) država koja je, razume se, još uvek bila savezna država (na granici sa savezom država). Ta država više ne postoji. Rezolucija UN-a 1244. odnosila se na (ostatak) jugoslovenske savezne države koja takođe više ne postoji. Kako to treba oceniti sa stanovišta međunarodnog prava, to drugi moraju da odluče. Nesumnjivo je, međutim, da su današnji pravni i državni okvirni uslovi drukčiji nego 1974, 1989/90. ili 1999. U okviru jedne federacije – bilo socijalističke federacije bivše Jugoslavije ili ostatka jugoslovenske federacije iz devedesetih godina – mogao bi se zamisliti kompromis između srpskih i kosovo-albanskih zahteva. Kosovo kao sedma republika stare Jugoslavije ili kao treća republika preostale Jugoslavije jeste nešto drugo nego autonomna pokrajina jedne srpske republike koja je sa svoje strane deo jedne savezne države, a tek je nešto drugo kao autonomna pokrajina u jednoj srpskoj pojedinačnoj državi.

Međunarodnopravni problemi s kojima se suočavamo od raspada Jugoslavije do danas imaju dalje uzroke. Oni, najpre, leže u strukturi Ujedinjenih nacija, osobito u naročitom položaju pet stalnih članica Saveta bezbednosti – naročitom položaju koji ne udovoljava današnjim prilikama. Doduše, svi se slažu da je potrebna temeljita reforma Ujedinjenih nacija, ali se do sada nije otišlo dalje od skromnih početaka. Pre kao i sada dovoljan je veto jedne stalne članice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija da bi se svetska organizacija paralisala. Drugo, prava država (dakle, državna suverenost, nemešanje trećih i teritorijalni integritet) bila su dugo vremena važnija nego ljudska prava. Doduše, sve države-članice su, prema Povelji Ujedinjenih nacija, obavezne da sprečavaju masivne povrede ljudskih prava. Međutim, ne postoji praktikabilna procedura šta međunarodna zajednica može ili mora da učini ako neka država povredi tu zapovest a Savet bezbednosti je zbog veta (makar i samo jedne jedine od) svojih stalnih članica nesposoban da deluje. U drugoj polovini devedesetih godina, naročito uoči vojne intervencije NATO-a iz 1999, ocrtalo se, do danas kontroverzno razmatrano, preusmerenje mišljenja u korist veće težine ljudskih prava.23 Zapovest neintervenisanja nije više značila da neka država – neometana od međunarodne zajednice – može sa svojim stanovništvom ili delovima svoga stanovništva da radi šta hoće. U tom pravcu su išli već ranije ustanovljeni tribunali za ratne zločine kao i Dejtonski sporazum. Počev od tada, prava država ne nalaze se više nepobitno iznad ljudskih prava. Ipak, do zajedničke nove norme međunarodnog prava, s kojom će se saglasiti – ako ne sve, a ono – velika većina država, još je dug put. Odgovarajući razvitak međunarodnog prava odbijaju, pre svega, one države koje i same „imaju leš u podrumu“. Sve dotle moramo živeti s njegovim nedovoljnostima i kontroverzama koje iz njih rezultuju. Međutim, kao ni unutrašnje pravo države, tako ni međunarodno pravo nije nikakav kodeks ustanovljen za večnost, već se nalazi pod neprestanom prinudom legitimisanja. Ono nije ni svrha sama sebi niti može da reši sve probleme.

Već danas, međutim, nije prihvatljivo da se međunarodno pravo shvati kao neka vrsta radnje za samoposluživanje za kojom će se posezati uvek kada je to na sopstvenu korist, dok će se ignorisati obaveze koje proističu iz međunarodnog prava. Mnogi od onih koji se danas glasno pozivaju na međunarodno pravo i pri tom se služe veoma agresivnom retorikom, ćutali su kada su vlastodršci u Beogradu masivno povređivali međunarodno pravo. Neki građanin koji krši zakone može izgubiti određena prava. Da li i države mogu izgubiti ili potrošiti prava, jeste, nasuprot tome, sporno.24 Rezolucija 2625 (XXV) Ujedinjenih nacija iz 1970. veže pravo države na teritorijalni integritet za poštovanje prava na samoopredeljenje narodâ koji žive na njenoj teritoriji, ali ostavlja otvorenim šta treba da se dogodi kada države povređuju te obaveze.25 Postaje sasvim apsurdno kada političari i demonstranti u bosanskoj Republici Srpskoj (RS) danas oštro osuđuju nezavisnost Kosova i u isti mah prete odvajanjem svoga entiteta od Bosne.26 Ili je nezavisnost Kosova protivna međunarodnom pravu – tada bi čovek i sâm trebalo da se ponaša shodno međunarodnom pravu. Ili je otcepljenje Kosova saobrazno pravu – tada nema razloga da se ono proklinje. Nije održivo ni ukazivanje na to da je s nezavisnošću Kosova stvoren presedan. Jer, ili se osuđuje presedan – tada se gubi i pravo da se on podražava, ili se on podražava; tada ga ne treba osuđivati.

Važnija je, međutim, okolnost da nezavisnost za Kosovo iz više razloga ne može biti presedan za odvajanje RS od Bosne i njeno priključenje Srbiji: 1. Za razliku od pokrajine Kosovo, RS je tvorevina koja je nastala tokom i kao rezultat ratova devedesetih godina – tj. kao rezultat ekstremne primene sile. Pre rata nije postojala ni RS niti neka njoj približno slična tvorevina. 2. U slučaju Kosova reč je o (najpre uslovnoj) nezavisnosti, a ne o priključenju nekoj drugoj državi (Albaniji)27, dok političari iz RS teže priključenju Srbiji. 3. Od priključenja Bosne Jugoslaviji posle Prvog svetskog rata bosanski Srbi su uživali temeljno drukčiji status nego kosovski Albanci. Ako se ne uzme u obzir građanski rat „svih protiv sviju“ u godinama 1941-1945, bosanski Srbi nisu bili politički diskriminisani ni u prvoj ni u drugoj jugoslovenskoj državi. To je fundamentalna razlika u poređenju s kosovskim Albancima, koji u drugoj jugoslovenskoj državi nisu bili priznati kao nacija, već samo kao „narodnost“ (s odgovarajućim pravima manjine), a krajem osamdesetih godina bili su potisnuti u sistem aparthejda, dok u prvoj jugoslovenskoj državi nisu imali čak ni status manjine (koju treba štititi). 4. U oba slučaja (na Kosovu pre i posle 1999, a u RS između 1992 i 1995) došlo je do nasilnih pomeranja stanovništva, ali su Albanci na Kosovu već pre bekstva i proterivanja Srba predstavljali nadmoćnu većinu, dok RS uopšte nije postojala pre 1992, nego svoj nastanak i sastav stanovništva duguje etničkim čišćenjima. 5. Doduše, tačno je da je tokom ratova devedesetih godina u Bosni, kod svih ratujućih „strana“, došlo do teških povreda ljudskih prava, ratnih zločina i radnji sličnih genocidu. Pa ipak, nije neznatno pitanje ko je pokrenuo spiralu nasilja i kolikih je razmera bilo nasilje. „Teza da su svi krivi“ ne može se nadmašiti po proizvoljnosti i istorijski je neodrživa. Tačno je, naprotiv, da jednom inicirano nasilje proizvodi protivnasilje. Taj mehanizam je star koliko i sâmo čovečanstvo. Izvoditi iz toga da su svi podjednako odgovorni i krivi, jeste koliko lagodno toliko i nedopustivo pojednostavljivanje.

Ukratko: Slučaj Kosova i slučaj RS jesu različiti skoro u svakom pogledu. Bosna je (još više nego Kosovo) jedna istorijski nastala pokrajina u čija su istaknuta obeležja, sve do rata 1992-1995, spadale multietničnost i multikulturalnost (svaki put u vidu mešavine). Nasiljem stvorena RS ne može se uporediti ni sa Bosnom ni sa Kosovom. Dejtonskim sporazumom iz 1995, 72 godine posle presedana iz Lozane (tj. posle prisilne razmene stanovništva između Grčke i Turske, koju je 1923 sankcionisala Liga naroda), na koji su se docnije pozivali tako različiti akteri kao što su Hitler, Čerčil ili srpski istoričar i političar Vasa Čubrilović28, izvršen je obrnuti preokret. Dok je Liga naroda bila prihvatila (samo se po sebi razume, s rđavom savešću) etnička čišćenja kao ultima ratio za „rešenje“ etnonacionalnih sukoba, međunarodna zajednica je 1995. izvršila radikalnu promenu kursa. Umesto da etnička čišćenja blagoslovi i dovrši pomoću daljih prinudnih preseljenja, pravo na povratak izbeglica i prognanika bilo je ugovorno utvrđeno.29 Ako se to pravo ostvari, RS će izgubiti svoju dalekosežnu nacionalnu homogenost, i priključenje Srbiji tek onda neće doći u obzir. Međutim, sve dok se pravo na povratak ne ostvaruje ili se ostvaruje samo s najvećim otporima, ne postoji nikakav razlog da se ta situacija međunarodnopravno nagradi. I Kosovo će, shodno Ahtisarijevim predlozima, steći neograničenu nezavisnost samo onda kada ispuni svoje ugovorne obaveze. Ostvarivanje prava na povratak jeste za sve delove bivše Jugoslavije jedna od pretpostavki integracije u Evropsku uniju.

Do sada je bilo reči o tri različita oblika prava (o pravu na samoopredeljenje, o „istorijskim pravima“ i o međunarodnom pravu), ali u aktuelnim diskursima nije reč samo (a često čak ni u prvom redu) o pravu nego i o pravdi. Pravo i pravda se često nalaze u odnosu napetosti. To je povezano sa sistematikom (rimskog) prava koje od slučaja do slučaja dospeva u protivrečnost s našim predstavama o pravdi. Ali, šta je pravda? Mi, doduše, znamo šta je sada važeće pravo, ali nema konsenzusa o tome šta je pravedno. Jer, ako bi ga bilo, on bi odavno bio pravo. U osnovnim obrisima predstave o pravdi od društva do društva neka i ne budu naročito različite, ali u svakom konkretnom slučaju shvatanja se mogu dijametralno razilaziti. To je pre svega povezano s društvenim obrascima opažanja i tumačenja, kao i s tim povezanim filterima opažanja.

Složenu društvenu realnost nikada ne možemo opaziti in toto, već uvek samo u odsečcima i filtriranu. Kako nastaju ti filteri? Oni su rezultat komplikovanih društvenih procesa sporazumevanja koji se, između ostalog, izražavaju u kulturnom sećanju nekog društva i u nacionalnim mitovima. Saobrazno tim „sećanjima“ i mitovima oblikuje se raster kolektivnog opažanja. Po pravilu se opaža i komunicira samo ono što odgovara tom rasteru, dok sve drugo propada kroz taj raster. Slike prošlosti, koje su najpre bile tradirane usmeno kao „sećanja“, a zatim bile prevođene i u pisane tekstove i vizualizacije, ulaze u više ili manje nerefleksivnom obliku u nacionalne velike ili majstorske priče. One se teško mogu obesnažiti ispravljanjima i istorijskim „faktima“, premda „sećanja spadaju u ono najnepouzdanije što postoji“.30 Bez mogućnosti da se na ovom mestu upuštamo u „pogrešne učinke pamćenja“ i njegova „pogrešna sećanja“, koja je tokom poslednjih decenija impresivnim primerima i eksperimentima dokazivalo istraživanje pamćenja i mozga31, ostaje da se zapamti da se kolektivna „sećanja“ redukcijom kompleksnosti i stalnim ponavljanjem socijalno utvrđuju i (u užem i širem smislu) konkretizuju slikama. Ona su „tačna“ samo u smislu svoje mogućnosti za komuniciranje i socijalne prihvatljivosti u dotičnoj okolini. Sa samim predmetom sećanja ona ponekad imaju malo veze. Moć slika i „sećanja“ toliko je snažna da im se empirijski zasnovanim suprotnim prikazivanjima teško može doskočiti. Marta 2005. objavljena je u časopisu „Psychological Science“ jedna studija psihologa Stefana Levandovskog sa Univerziteta Zapadne Australije.32 U njoj je bilo reči o odnosu između „sećanja“ i informacija, odnosno o pitanju kakav uticaj imaju demantiji na opažanje i prerađivanje prošlosti. Pokazalo se da su demantiji, doduše, došli do svesti mnogih ispitanika, ali da su u njoj potpuno različito bili „dalje prerađivani“. Zbog toga je Levandovski došao do zaključka da do „grešaka u preradi informacija“ dolazi onda kada neka vest ne odgovara tačno onome u šta su ljudi ionako uvereni. Ono što je jednom bilo pohranjeno kao „istinito“, ostalo je „istinito“ – uprkos demantiju. Samo oni koji su već ranije bili skeptični prema „istini“, pohranili su njenu korekturu kao istinitu. Drugi su ignorisali demanti.

Ako se npr. neka nacija (ne u svojoj celosti, ali njeni znatni delovi) navikla na to da samu sebe uvek vidi u ulozi žrtve, onoga ko se žrtvuje za druge ili sâm postaje žrtva, onda će se taj obrazac opažanja zadržati i onda kada ta nacija (opet ne u svojoj celosti, nego u delovima) postane krivac-vinovnik. Kao što potvrđuje upravo pomenuti eksperiment (i mnogi drugi eksperimenti), suprotna prikazivanja – ma koliko bila empirijski dobro fundirana – neće promeniti ništa u tom opažanju. U svakom slučaju, ne odmah. Veliki delovi srpskog društva još nisu spremni da se razračunaju sa zločinima devedesetih godina.33 Realistično će se morati poći od toga da stanovništvo o tim zločinima zaista nije znalo ništa, ako se pod „znanjem“ podrazumeva aktivno prerađivanje informacija. Ono je o tome moglo znati, ali znanje i moći-znati nisu isto. Usled blokade opažanja i fiksacije na sopstvenu ulogu žrtve, informacije o zločinima nisu mogle biti prerađene, iako je takvih informacija bilo. Očigledno je da su predstave o pravdi u nekom društvu koje sebe razume kao žrtvu vekovima (!) dugog genocida34 potpuno drukčije nego predstave o pravdi u društvu koje je naučilo da sebe vidi i u ulozi krivca-vinovnika i da se kritički razračuna sa sopstvenom prošlošću i odgovornošću. Istina, srpski predsednik Boris Tadić se krajem juna 2007. izvinio zbog hrvatskih žrtava rata 1991-1995 – jedan do sada jedinstven gest – ali pri tom nije pomenuo ni Bošnjake ni kosovske Albance. A kod većine njegovih zemljaka to izvinjenje Hrvatima naišlo je na malo razumevanja. U retorici nacionalista (svejedno da li je pri tom reč o nemačkim, srpskim, kosovsko-albanskim ili drugim nacionalistima) nedostaje bilo kakvo ukazivanje na kritičku samorefleksiju. U tom pogledu se Miloševićevi govori u osnovi ne razlikuju od govorâ Vojislava Koštunice. Koštunica je nacionalist iz uverenja, dok je Milošević bio nacionalist iz oportunizma. Međutim, njihova maksimalistička retorika i retorika drugih nacionalista, srpskog ministra za Kosovo Slobodana Samardžića, političarâ Srpske radikalne stranke, srpskih pisaca, članova Akademije nauka Republike Srpske (ANURS) ili visokih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve itd., jesu zapanjujuće slične: Kosovo je uvek bilo srpsko i uvek će ostati srpsko; Kosovo: srpski Jerusalim; nezavisno Kosovo je najveći akt nasilja koji je jednom narodu (srpskom) ikada učinjen; Kosovo: lažna država, prividna država itd.35

Gubitak neke teritorije je krajnje bolan za svaku državu. To naročito važi za modernu nacionalnu državu s njenim izjednačavanjem nacije i teritorije i s preopterećenošću određenih teritorija nacionalnim mitovima. Primera ima hrpimice. Grci su 1922/23. izgubili svoje maloazijske naseobine i svoj potajni glavni grad Konstantinopolj. Mađari su posle Prvog svetskog rata izgubili više od dve trećine svoga državnog područja. Nemci su posle Prvog svetskog rata izgubili, između ostalog, Elzas-Lotringiju, a posle Drugog svetskog rata nekadašnje nemačke istočne oblasti. Francuska je posle 1962. morala da svari gubitak Alžira koji je tokom Drugog svetskog rata bio centar francuskog Pokreta otpora. Kao kosovski Srbi, tako su se i alžirski Francuzi ogorčeno suprotstavljali promeni teritorijalnog status-a quo. Ni 12-14 miliona izbeglica i prognanika, kao i njihova udruženja u poratnoj Nemačkoj, nisu prihvatili gubitak svoga zavičaja. I trajalo je relativno dugo – četvrt stoleća – dok se nemačka politika nije oslobodila svoje okrenutosti ka prošlosti i dok Odru-Nisu nije de facto priznala kao poljsku zapadnu granicu. Četvrt veka! Ratifikaciji „istočnih ugovora“ u nemačkom Bundestagu maja 1972. prethodilo je jedno od najogorčenijih političkih razračunavanja u „staroj“ Saveznoj Republici između vlasti i opozicije. U jednoj dodatnoj izjavi uz „istočne ugovore“ rečeno je: „Ugovori ne anticipiraju za Nemačku regulisanje mirovnim ugovorom i ne stvaraju pravni osnov za granice koje danas postoje.“36 Kao u Srbiji, i u Nemačkoj su se protivnici priznanja pozivali na međunarodno pravo. To je bilo i jeste legitimno, ali se time realnosti nisu mogle opozvati. Ukratko: Izvanredno rasvetljenje nastaje kada sebi objasnimo kako su se ponašale države s teritorijalnim gubicima ili spolja nametnutim pomeranjem granice, iako u politici ne postoje upoređenja 1 prema 1 i svaki je slučaj ponešto drukčiji. Ali, stanje stvoreno proglašenjem nezavisnosti Kosova sve je drugo pre nego izuzetno, premda srpski nacionalisti stalno iznova insistiraju na izuzetnosti. Međutim, i pri tom je reč o obrascima i filterima opažanja.

U „staroj“ Saveznoj Republici Nemačkoj dugo je kod širokih delova stanovništva preovlađivalo shvatanje da – posle izvršene demokratizacije – postoji mogućnost povratka na granice Nemačkog Rajha iz 1937. Baš kao da nije bilo nacional-socijalizma i Svetskog rata! To mišljenje je bilo potpuno iluzorno. Posle 1945. nije moglo biti pre 1945. Isto je tako iluzorno verovati da u bivšoj Jugoslaviji odnosno u Srbiji postoji mogućnost povratka na situaciju koja je postojala, ako već ne do 1999, a ono ipak do 1989. Kao da nikada nisu postojale devedesete godine s masovnim zločinima! U jednom članku za „Njujork Tajms“, srpski ministar Vuk Jeremić je 27. 2. 2008. pisao: „A historical injustice is being imposed on a European country that has overcome more obstacles since we democratically overthrew Slobodan Milošević in October 2000 than most other nations have in a much longer time. Recognizing Kosovo means saying, in effect, that Serbian democracy must be punished because a tyrant – one who committed heinous deeds against Kosovo Albanians in the 1990s – was left unpunished. Such misplaced revenge may make some feel better, but it will make the international system feel much worse.”37 Jeremić, doduše, govori o „heinous deeds“ izvršenim nad Albancima u devedesetim godinama (i po tome se razlikuje od mnogih svojih nacionalističkih zemljaka), ali ih isključivo povezuje s „tiraninom“ Miloševićem s njegovim neokončanim procesom pred Haškim tribunalom za ratne zločine. Time se tom Tribunalu, koji se inače u srpskim nacionalističkim krugovima odbacuje kao „sud pobednika“, pripisuje oslobodilačko dejstvo, iako u tom slučaju proces protiv optuženoga nije okončan zbog njegove smrti. Ta argumentacija pobuđuje sećanje na one Nemce posle 1945. koji su odgovornost za zločine nacional-socijalizma hteli da svedu na ličnost Hitlera i njegovih najbližih poverenika i koji su se branili od teze o kolektivnoj krivici. Međutim, Milošević je isto tako malo bio pojedinačni krivac-vinovnik kao i Hitler. Upravo je Miloševićeva politika prema Kosovu, zahvaljujući masivnoj indoktrinaciji javnosti od sredine osamdesetih godina, uživala široku podršku u stanovništvu kao i od strane Udruženja srpskih pisaca, Srpske akademije nauka i umetnosti, Srpske pravoslavne crkve, Jugoslovenske narodne armije, srpskih paravojnih bandi itd.38

U pregovorima od 2005-2007. kosovskim Albancima je srpska strana ponudila „supstancijalnu autonomiju“. Ona je jednom već postojala. Jugoslovenskim ustavom od 1974. odnosno prethodnim ustavnim promenama krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, Kosovo je kao pokrajina Srbije dobilo „supstancijalnu autonomiju“. Tu dalekosežnu upravu, međutim, srpska strana nikada nije prihvatila (još pre nego što je Milošević došao na vlast)39 i ona je najzad ukinuta 1989. Sadašnji predsednik vlade Koštunica se 1995. takođe izjasnio kao odlučan protivnik svakog oblika autonomije za Kosovo.40 Dve godine kasnije izjasnio se za regionalizaciju Srbije (otprilike po uzoru Španije).41 Godine 1998. oštro je kritikovao tadašnju srpsku vlast zbog toga što nije izradila nikakav plan za Kosovo. Time je, rekao je, režim „ugrozio“ prava Srbije i SR Jugoslavije da sama reguliše svoje unutrašnje stvari. „Prostor za rešavanje problema Kosova iznutra, u okviru Srbije, postao je uži.“ Ono što se pre osam godina još moglo postići, naime da se Kosovo čvrsto veže za Srbiju, sada je – ako je još uopšte (!) – mnogo teže postići.42 Ipak, deset godina docnije, odnosno devet godina posle masivnih etničkih čišćenja od 1999. i etabliranja uprave Ujedinjenih nacija za Kosovo, Koštunica je uveren da srpska politika može da ostvari onaj „nerealistički plan“ koji, po njegovom shvatanju, već 1998. nije više bio ostvarljiv ili je samo još teško bio ostvarljiv! Faktor vreme, koji je krajem devedesetih godina kao opozicioni političar još bio uzimao u obzir, nije za nj 2008 – kao šefa vlade – igrao više nikakvu ulogu. Taj razvoj se može tumačiti samo kao sve veće gubljenje realnosti. A Koštunica bi bio sve drugo pre nego pouzdan jemac da „supstancijalna autonomija“ za Kosovo neće ponovo biti ukinuta ili drastično redukovana. Politika ima posla i s poverenjem. A ono je u osamdesetim/devedesetim godinama bilo kod kosovskih Albanaca potpuno i trajno razoreno. Shvatanje uneto u preambulu novog srpskog Ustava s kraja 2006. da je Kosovo sastavni deo Srbije43 ostavlja srpskoj politici malo manevarskog prostora za pregovore. Tačnije rečeno: takvog prostora nema, izuzev povratka na ono što je jednom već bilo i propalo. U članovima 108-112 Ustava od 2006. reguliše se položaj autonomnih pokrajina Vojvodina i Kosovo-Metohija. U poređenju s jugoslovenskim Ustavom od 1974, Ustav od 2006. predstavlja težak udarac za autonomne pokrajine. A da li su novi članovi 108-112 spojivi s duhom Rezolucije 1244. Ujedinjenih nacija, odnosno sa sporazumima iz Rambujea koji su tu uneti, ostaje da se još ispita. Međutim, čak se i proevropski političari u Srbiji, kao predsednik države Boris Tadić, potpredsednik vlade Božidar Đelić i mnogi drugi, od kraja 2006. nalaze u škripcu: oni znaju da je Kosovo izgubljeno, ali to ne smeju da kažu, jer bi time (mogućno) prekršili Ustav. Zbog toga se mora tačno slušati: ne samo šta srpski političari govore nego i kako to kažu.

Uoči proglašenja nezavisnosti Kosova, protivnici su argumentovali da bi promena status-a quo izazvala ili da može izazvati novu spiralu nasilja. To se, nažalost, nikada ne može sa sigurnošću isključiti. Spremnost na sukobe i nasilje jeste u delovima društva i dalje visoka; i dalje se provokatori i nasilnici iz sopstvenih redova slave kao junaci. Pa ipak, ta argumentacija je pogrešna. Jer, ka nasilju može voditi ne samo promena status-a quo nego i zadržavanje status-a quo. Da je pitanje Kosova rešeno u Dejtonskom sporazumu krajem 1995, ne bi u drugoj polovini devedesetih godina došlo do eskalacije nasilja i do rata od 1999. godine.44 A da je 1999. bilo rešeno pitanje statusa, možda ne bi došlo do nemira marta 2004. Oni koji još danas misle da je mogućan povratak na status quo ante pre 17. februara 2008, ili su slepi za stvarnost ili se unapred mire s izbijanjem nasilja.

Od februara 2008. srpska vlada povlači svoje ambasadore iz zemalja koje priznaju Kosovo kao državu. To se mora respektovati. To otežava pregovore, ali ih ne onemogućava. Sličnih situacija je bilo i ranije. Neka se pomisli na Halštajnovu doktrinu, po kojoj je Savezna Republika Nemačka prekinula odnose sa zemljama koje su priznale Demokratsku Republiku Nemačku. Između ostalih, bila je pogođena i nekadašnja Jugoslavija, s kojom su odnosi bili prekinuti između 1957. i 1968.45 Srbija, pre svega, ne prekida odnose s državama koje su priznale, što podržava većina stanovništva Srbije.46 To je jedna srazmerno trezvena reakcija. Videće se kako će stvari ići dalje. Većina srpskog stanovništva (najnovije ankete govore o 67%) jeste za priključenje Evropskoj uniji. A 57% ispitanika ocenjuje stanje u Srbiji kao rđavo.47 Od 17. februara 2008, ostavke Koštuničine vlade i raspisivanja prevremenih parlamentarnih izbora za 11. maj 2008, osnovni ekonomski pokazatelji za Srbiju su se pogoršali.48 Srpsko društvo – uveliko odsečeno od sveta, s visokom nezaposlenošću, niskim životnim standardom, mafijaškim strukturama, stotinama hiljada izbeglica i prognanika iz skoro svih delova bivše Jugoslavije i s civilnim društvom još u izgradnji, koje sebe smatra izloženim permanentnim napadima ne-civilnog društva – poslednjih 20-25 godina se obilato bavilo aistorijskom prošlošću, sada bi trebalo da ima budućnost. A ova sigurno nije u međunarodnoj izolaciji ili u poziciji države koja je ruski satelit.

Gubitak neke teritorije, ma koliko bio bolan i nanosio ozlede, otvara i nove opcije. Prijateljstvo s Francuskom i izmirenje s Poljskom bili bi nezamislivi da nemačka strana nije shvatila da se točak istorije ne može okrenuti. Danas više nije važno da li Elzas pripada Francuskoj ili nekadašnje nemačke istočne oblasti Poljskoj. Slično bi takođe trebalo da važi za Kosovo i Srbiju. Danas više nije reč o tome da li je Srbija u balkanskim ratovima „oslobodila“ Kosovo. Danas je reč samo još o tome da li se Srbija može osloboditi od Kosova. Kao što je poznato, lakše je „osloboditi“ druge nego osloboditi samog sebe. Kosovo osvojiti, to je bilo srazmerno jednostavno, integrisati stanovništvo bilo je, naprotiv, vrlo teško, pogotovo što je srpski program kolonizacije bio suprotnost integracije. Aneksijom Kosova (i Makedonije) srpska politika je natovarila sebi odgovornost s kojom nikada nije izišla na kraj. Srpska pobeda u balkanskim ratovima pokazala se kao Pirova pobeda. S njom je otpočela samoblokada Srbije – početak kraja jedne uspešne povesti. Jer, hteti neku teritoriju trajno posedovati protiv volje stanovništva, zahteva mnogo materijalnih i nematerijalnih resursa. Ima državâ koje to sebi mogu da dopuste. Srbija ne može. Zbog toga je potreban jedan oslobodilački udar, jedna nova južna politika Srbije (uporediva s „novom istočnom politikom“ stare Savezne Republike Nemačke). Ostaje nada da će se srpski birači i političari odlučiti za opciju koja je podobna za budućnost i da će im biti potrebno manje vremena nego svojevremenoj nemačkoj politici da se snađu u novoj realnosti: u dobro shvaćenom sopstvenom interesu Srba, u interesu čitave regije i u interesu svih nas.

*Prilog je završen 20. 3. 2008.

Preveo Danilo N. Basta

(Prevedeno iz zbornika: Grenzüberschreitungen. Traditionen und Identitäten in Südosteuropa. Festschrift für Gabriella Schubert. Hrsg. v. Wolfgang Dahmen, Petra Himstedt und Gerhard Ressel, Harrasovitz Verlag, 2008, str. 632-649.)


1. Iz obilja literature neka, umesto drugih, budu pomenuti: Noel Malcolm: Kosovo. A Short History.London 1998; Der Kosovo-Konflikt. Ursachen – Akteure – Verlauf. Hg. Konrad Clewing, Jens Reuter. München 2000; Tim Judah: War and Reverenge. New Haven u.a. 2000; Ann Di Lellio (Hg.): The Case for Kosova: Passage to Independence. New York 2006; Ian King, Whit Mason: Peace at Any Price: How the World Failed Kosovo. New York 2006; Henry H. Perritt Jr.: Kosovo Liberation Army. The Inside Story of an Insurgency. Urbana/III. 2008.[^]
2. Upor. između ostalih Peter Radan: The Break-up of Yugoslavia and International Law. London, New York 2002, str. 8 ff.[^]
3. O osvajanju Kosova upor. između ostalih Noel Malcolm: Kosovo, 239 ff.; o problematici povlačenja srpsko-albanske granice 1912/13. upor. Katrin Boeckh: Von den Balkankriegen zum Ersten Weltkrieg. Kleinstaatenpolitik und ethnische Selbsbestimmung auf dem Balkan. München 1996, str. 102 ff.[^]
4. Upor. Jovan Cvijić: Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije. Tom 3. Beograd 1911, str. 120.[^]
5. Upor. Holm Sundhaussen: „Der Gegensatz zwischen historischen Rechten und Selbstbestimmungsrechten als Ursache von Konflikten: Kosovo und Krajina im Vergleich“. U: Nationalitätenkonflikte im 20. Jh.: Ursachen von inter-ethnischer Gewalt im Vergleich. Hg. von Philipp Ther u. Holm Sundhaussen. Wiesbaden 2001, str. 19-33.[^]
6. To važi za srpski mit o Kosovu jednako kao i za nemački mit o Šleskoj, za (nemačko i poljsko) mesto sećanja Tanenberg, mađarski mit o Erdelju, estonsko i rusko mesto sećanja Narva, i mnoge druge. O kosovskom mitu upor. između ostalog Holm Sundhaussen: „Kriegserinnerung als Gesamtkunstwerk und Tatmotiv: Sechshundertzehn Jahre Kosovo-Krieg (1389-1999). U: Dietrich Beyrau (Hg.): Der Krieg in religiösen und nationalen Deutungen der Neuzeit. Tübingen 2001, S. 11-40.[^]
7. O spornoj istoriji kosovskog stanovništva upor. Konrad Clewing: „Mythen und Fakten zur Ethnostruktur in Kosovo – Ein geschichtlicher Überblick“. U: Der Kosovo-Konflikt. Ursachen – Akteure – Verlauf. Hg. Konrad Clewing, Jens Reuter. München 2000, str. 17-63.[^]
8. Upor. Enzyklopädie Migration in Europa. Vom 17. Jahrhundert bis zur Gegenwart. Hg. Klaus J. Bade u.a. Paderborn u.a. 2007.[^]
9. Upor. Holm Sundhaussen: „Südosteuropa“. U: Enzyklopädie Migration in Europa, str. 288-313; Isti: „Geschichte Südosteuropas als Migrationsgeschichte. Eine Skizze“. U: Südostforschungen 65/66 (2006/2007), str. 1-55.[^]
10. Upor. Holm Sundhaussen: „Kosovo: 'himmlisches Reich’ und irdischer Kriegsschauplatz. Kontroversen über Recht, Unrecht und Gerechtigkeit“. U: Südosteuropa. Zeitschrift für Gegenwartsforschung 48 (1999), str. 237-257.[^]
11. Upor. između ostalog Statistički godišnjak Jugoslavije,Beograd 1984, str. 439 (tab. 203-5).[^]
12. O diskusiji i o uravnoteženom vrednovanju kontroverzne literature o toj temi upor., između ostalog, izveštaj iz 2005. jednog istraživačkog tima „Institute for Historical Justice and Reconciliation“ (IHJR), koji je sastavio Momčilo Pavlović: „Kosovo Under Autonomy (1974-1990)“: http://www.salzburgseminar.org./ihjr/si/si/Team_1Full_Text_Report.pdf.[^]
13. Prvoj grupi pripadaju oni koji su profitirali od obespravljenja kosovskih Albanaca 1989/90. i aktivno ga podržavali, i koji danas velikim delom borave u severnoj Mitrovici ili u Srbiji, dok su kosovski Srbi (barem jedan deo njih) koji pripadaju drugoj grupi načelno spremni za dijalog i nenasilan zajednički život s kosovskim Albancima, i zbog toga se članovi prve grupe neprijateljski odnose prema njima.[^]
14. Krajnje je informativan članak čiji je autor Nicola C. Guy: „Linguistic boundaries and geopolitical interests: the Albanian boundary commissions, 1878-1926“. U: Journal of Historical Geography (2008), doi: 10.1016/j. Jhg. 2007. 12. oo2, str. 1-23.[^]
17. International Crisis Group: „Kosovo Countdown: A Blueprint for Transition. Europe Report No. 188, 6 Dec. 2007“: http://www.crisisgroup.org/home/index.cfm?id=5201.[^]
19. Posle proglašenja nezavisnosti Crne Gore (3. 6. 2006), Srbija se odlukom skupštine od 5. 6. 2006, shodno Ustavnoj povelji državne zajednice Srbija i Crna Gora, proglasila za pravnog sledbenika Srbije i Crne Gore. Cit. prema: http://lexikon.meyers.de/meyers/Serbien.[^]
20. Josipović, Milorad: Srbija. Ustav: Ustav SR Srbije i amandmani na Ustav SR Srbije. Beograd 1989. O okolnostima u kojima je Skupština Kosova donela promenu Ustava 23. 3. 1989, a Skupština Srbije 28. 3. 1989, upor. između ostalog Viktor Meier: Wie Jugoslawien verspielt wurde. München 1995, str. 154 ff., kao i (sa srpskog gledišta) saslušanje svedoka Milorada Josipovića (u tom trenutku predsednika Skupštine Kosova) u slučaju Milošević pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu 2. 12. 2004: http://www.un.org/icty/transe54/041202IT.htm. O pražnjenju autonomije Kosova upor. Ralf Biermann: Lehrjahre im Kosovo. Das Scheitern der internationalen Krisenprävention vor Kriegsausbruch. Paderborn u.a. 2006, str. 208 ff.[^]
21. Upor. Monika Beckmann-Petey: Der jugoslawische Föderalismus. München 1990, str. 106 ff.[^]
23. O razvoju upor. između ostalog Stefan Oeter: „Völkerrechtliche Rahmenbedingungen und die Staatengemeinschaft“. U: Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen. Hg. Dunja Melčić. 2. erw. Aufl. Wiesbaden 2007, str. 485-502; A Cassese: „Ex iniuria ius oritur: Are we Moving towards International Legitimation of Forcible Humanitarian Countermeasures in the World Community?“. U: Europaean Journal of International Law 10 (1999), str. 23 ff.[^]
24. Shodno teoriji društvenog ugovora u verziji koju je modernizovao DŽon Rols (A Theory of Justice, 2. erw. Aufl. Cambridge/Mass 1999), nastanak i postojanje države povezani su sa slobodnim dogovorom pojedinaca i njime se opravdavaju. Suštinski elemenat društvenog ugovora jeste poverenje, tj. poverenje pojedinca i različitih grupa stanovništva u odgovorno vršenje državne vlasti radi zaštite i dobrobiti svih građana. Poverenje je osnova lojalnosti građana prema državi, koja sa svoje strane, radi vršenja svojih obaveza, polaže pravo na monopol vlasti. Poverenje/lojalnost, na jednoj, i monopol državne vlasti, na drugoj strani, nalaze se, po teoriji ugovora, u neraskidivom uzajamnom odnosu uslovljavanja. Sve dok ugovor postoji, obe strane (građani i država) vezane su za ispunjenje svojih obaveza. Iz ugovorne teorije i odatle izvedenih prava države takođe sledi da je država ovlašćena i obavezna da na svojoj teritoriji, korišćenjem monopola sile, spreči terorističke aktivnosti i prekršioce zakona izvede pred sud. Sa srpskog gledišta, nasilne aktivnosti Oslobodilačke vojske kosovskih Albanaca (UCK) u drugoj polovini devedesetih godina predstavljale su terorističke radnje i mogle su se i morale suzbijati. Između marta 1998. i juna 1999 (kao i već ranije), Savezna Republika Jugoslavija odnosno Republika Srbija, međutim, masivno je zloupotrebila svoj monopol vlasti i time razorila legitimnost državnog delovanja. Država koja upotrebom nesrazmernih sredstava zloupotrebi svoj monopol vlasti, gubi svoja prava; ugovor postaje bespredmetan. A to važi utoliko više što zloupotreba vlasti duže traje. Upor. Matthew W. Herbert: „Who Deserves Kosovo? An Argument from Social Contract Theory“. U: Southeast European Politics 6 (2005), 1, str. 29-43.[^]
25. „Nothing in the foregoing paragraphs shall be construed as authorizing or encouraging any action which would dismember or impair, totally or in part, the territorial integrity or political unity of sovereign and independent States conducting themselves in compliance with the principle of equal rights and self-determination of peoples as described above and thus possessed of a government representing the whole people belonging to the territory without distinction as to race, creed or colour.“ UN-Resolution 2625 (XXV): Declaration on Principles of International Law Friendly Relations and Cooperation Among States in Accordance with the Charter of the United Nations: http://www.yudikorsou.com/download/UN%20GENERAL%ASSEMBLY%20RESOLUTION%2o2625.doc.[^]
26. Upor. „Bosnian Serb Leader Challlenged on Independence“, BalkanInsight, 1. 3. 2008: http://balkaninsight.com/en/main/news/7985.[^]
27. U izjavi o nezavisnosti se izričito poziva na Ahtisarijev plan i time implicitno na u njemu sadržana ograničenja suverenosti Kosova i zabranu priključenja Albaniji. O sadržini tog plana upor. „Report of the Special Envoy of the Secretary-General on Kosovo’s future status“: http://www.unosek.org/docref/report-english.pdf.[^]
28. Ovde se misli na Čubrilovićev memorandum iz 1937. o proterivanju „Arnauta“ (Albanaca). Vasa Čubrilović: „Iseljavanje Arnauta“. U: Izvori velikosrpske agresije. Rasprave, dokumenti, kartografski prikazi. Prir. Bože Čović. Zagreb 1991, str. 106-124. Rukopis, koji se mestimično samo još teško može dešifrovati, nalazi se u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. Čubrilović je 3. 11. 1944. obnovio svoju predstavu o etničkom čišćenju.[^]
29. Upor. Holm Sundhaussen: „Von ’Lausanne’ nach ’Dayton’: Ein Paradigmenwechsel bei der Lösung ethnonationaler Konflikte“. U: Europa und die Europäer. Quellen und Essays zur modernen europäischen Geschichte. Festschrift für Hartmut Kaelble zum 65. Geb. Hg. Rüdiger Hohls, Iris Schröder, Hannes Siegrist. Stuttgart 2005, str. 409-414.[^]
30. Aleida Assmann: „Wie wahr sind Erinnerungen?“. U: Das soziale Gedächtnis. Geschichte, Erinnerung, Tradierung. Hg. Harald Welzer. Hamburg 2001, str. 103.[^]
31. O „false memory syndrom“ upor. između ostalog Daniel L. Shaster: Searching for Memory – the brain, the mind, and the past. New York 1996.[^]
32. Stephan Lewandowsky i dr.: „Memory for Fact, Fiction, and Misinformation. The Iraq War 2003“. U: Psychological Science 16 (2005), No. 3, str. 190-195.[^]
33. Upor. između ostalog Sabrina P. Pamet: „The denial syndrome and its consequences: Serbian political culture since 2000“. U: Communist and Post-Communist Studies 40 (2007), str. 41-58.[^]
34. Upor. Holm Sundhaussen: „Die ’Genozidnation’: serbische Kriegs- und Nachkriegsbilder“. U: Der Krieg in den Gründungsmythen europäischer Nationen und der USA. Hg. von Nikolaus Buschmann, Dieter Langewiesche. Frankfurt/M., New York 2004, str. 351-371.[^]
35. Iz mnoštva mogućnih dokaza neka se, umesto drugih, uputi na izjavu predsednika vlade Koštunice od 17. 2. 2008: Koštunica: „Za Srbiju ne postoji lažna država Kosovo“, citirano prema informativnoj agenciji Tanjug od 17. 2. 2008: UPR:Kosovo – Nezavisnost – Proglašenje: http://www.tanjug.co.yu; Akademici podržavaju teritorijalnu celovitost Srbije, Tanjug 3. 3. 2008; da. „Serb Bishop Against EU Mission“, BalkanInsight, 3. 3. 2008; http://www.balkaninsight.com/?tpl=301&tpid=135; „Serbia In Eu Without Kosovo ’Treason’, BalkanInsight, 29. 2. 2008, ebda. Tu se kaže da je jedan neimenovani, visoko rangirani episkop Srpske pravoslavne crkve izjavio da je pristupanje Srbije bez Kosova Evropskoj uniji „veleizdaja“ i da je ravno „anuliranju celokupne naše istorije“.[^]
36. Citirano prema Handbuch zur deutschen Einheit: 1949-1989-1999. Hg. Werner Weidenfeld, Karl Rudolf. Bonn 1999, str. 601.[^]
37. Vuk Jeremić: „One nation, indivisible“. U: New York Times, 27. 2. 2008, cit. prema B92: http://www.b92.net/eng/insight/opinions.php?yyy=2008&mm=02&nav_id=48025.[^]
38. Upor. umesto drugih Florian Bieber: Nationalismus in Serbien vom Tode Titos bis zum Ende der Ära Milošević. Wien 2005, S. 87 ff.; Holm Sundhaussen: Geschichte Serbiens. 19.-21. Jahrhundert. Wien 2007, str. 379 ff.[^]
39. Srpsko vođstvo pod Dražom Markovićem je već 1977. u Plavoj knjizi (objavljenoj tek trinaest godina kasnije) izložilo svoje protivljenje Ustavu od 1974. O sadržini Plave knjige upor. Mirko Đekić: Upotreba Srbije. Optužbe i priznanja Draže Markovića. Beograd 1990, str. 123-175.[^]
40. Vojislav Koštunica: „Kako je sve počelo (1995)“. U: Isti: Između sile i prava. Kosovski zapisi. Beograd 2000, str. 12. Tu se kaže: „Zbog toga se rešenja za Kosovo i Metohiju ne mogu tražiti u okviru isprobanih ustavnih aranžmana. Svi su oni vodili ka sukobima, ka etnički čistom Kosovu i jačanju secesionističkih pokreta koje nijedna državna vlast svesna odgovornosti ne može tolerisati.“[^]
41. Isti: „Specijalni status za Kosovo (1997)“. U: na istom mestu, str. 25-27.[^]
42. Isti: „Zakasneo i nerealan srpski plan (1998)“. U: na istom mestu, str. 141-145.[^]
43.Tekst srpskog Ustava od 2006 (uključiv preambulu) kojim je zamenjen Ustav od 1990, u: http://www.nbs.bg.ac.yu/view_file.php?file_id=1975. Sporno je pitanje da li je preambula deo Ustava i da li ima isto dejstvo pravnog obvezivanja kao i sam Ustav. U nekim izdanjima Ustava iz 2006. nedostaje preambula.[^]
44. Opširno o tome Biermann: Lehrjahre, str. 471 ff.[^]
45. Upor. Dušan Nećak: Hallsteinova doktrina in Jugoslavija: Tito med Zvezno republiko Nemčijo in Nemško demokratično republiko. Ljubljana 2002.[^]
46. Prema jednoj anketi Beogradskog centra za ljudska prava, krajem 2006. se samo 16% svih ispitanika izjasnilo za prekid diplomatskih odnosa sa zemljama koje bi priznale Kosovo. 58% je plediralo za to da se diplomatskim naporima poboljša položaj kosovskih Srba. A 23% nije imalo nikakvo mišljenje.. Belgrade Center for Human Rights: Public Opinion in Serbia, December 2006, str. 66: http://www.osce.org/documents/srb/2007/03/23518_en.pdf.[^]
47. Anketa od 16. 2. 2008: „Serbians want both Kosovo and EU“. U: B92, 29. 2. 2008: http://www.b92.net/eng/news/politicsarticle.php?yyy=2008&mm=02&dd=29&nav_id=48080. Koliko na rezultate anketa snažno utiču dnevnopolitički događaji, jasno pokazuje činjenica da 74% ispitanika nije bilo spremno da priznanje nezavisnosti Kosova razmeni za članstvo u Evropskoj uniji. Nasuprot tome, pitanje Kosova je u oktobru 2007. bilo rangirano samo na trećem mestu najvažnijih tema (posle nezaposlenosti i niskog životnog standarda): „7 pct of Serbians support Kosovo independence“. U: B92, 4. 11. 2007: http://www.b92.net/eng/news/society-article.php?yyy=2007&mm=11&dd=04&nav_id=45107.[^]
48. Upor. „Serbia Credit Rating Outlook Drops“. U: BalkanInsight, 12. 3. 2008: http://balkaninsight.com/en/main/news/8534/?tpl=299.[^]