Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Odbrana Trepče pogrešnim oružjem - namera ili neznanje?
Kosovo i Metohija

Odbrana Trepče pogrešnim oružjem - namera ili neznanje?

PDF Štampa El. pošta
Milorad Radivojević   
ponedeljak, 02. februar 2015.

Sveti kralj Milutin je za vreme svog 40-godišnjeg vladanja podigao 40 crkava i manastira. Po lepoti arhitektonskih rešenja crkava i umetničkih vrednosti fresaka i ornamenata u njima daleko je prevazilazio savremenike. Pa i danas nakon 7 vekova, neke od njegovih zadužbina predstavljaju pravi biser srednjovekovne arhitekture i umetnosti. Ljubomorna vizantijska vlastela znala je da kaže: „Lako je Milutinu da gradi crkve, kad on ima 100 rudnika zlata“.

Njegov latinski savremenik Dante Aligijeri je bio čak i surov, smestivši kralja Milutina u najveće dubine pakla u svojoj „Božanstvenoj komediji“, jer je po Danteu Milutin mogao da bude toliki graditelj samo zato što je krivotvorio novac. Danteu je bilo neshvatljivo da postoji tako moćna i bogata država toga doba, kakva je bila Srbija.

I zaista,  Stara Srbija kojom je Milutin, a i drugi srpski kraljevi i carevi, vladao je bila izuzetno bogata rudama, a rudarstvo je bilo visoko razvijeno za to doba. Možda su Vizantinci preterivali o „100 rudnika zlata“, ali da je bilo – bilo je. Novo Brdo, Zvečan (koji je uostalom po predanju i dobio ime po tome što je bio prokopan rudničkim tunelima, pa je zvečao prilikom grmljavina) su samo neki od gradova nemanjićke Srbije koji su svoj procvat imali zahvaljujući rudarstvu.

Rudarstvo je i nakon propadanja srpske države, i to ne samo pod Turcima nego i pod Nemcima, takođe bilo vrlo razvijeno. Sigurno najznačajniji rudarski i metalurški centar u 20. veku u Srbiji bila je Trepča. O nju su se otimali Englezi između dva svetska rata, Nemci za vreme Drugog svetskog rata, a nakon Ustava SFRJ iz 1974, SAP Kosovo je Trepču koristila kao značajan izvor finansiranja separatističkog pokreta.

Juna prošle godine, održani su parlamentarni izbori na Kosovu i Metohiji, za parlament tzv. Republike Kosovo. Još od tada neskriveno se podvlači da Kosovo treba da dobije parlament koji će moći da izglasa dva zakona ključna za zaokruživanje pune nezavisnosti i to Zakon o Trepči i Zakon o oružanim snagama Kosova. 

Proces preuzimanja Trepče od strane Prištine i njenih sponzora se gromoglasno najavljuje ovih dana. Početkom februara, kako se najavljuje, u Briselu će biti potegnuto i ovo pitanje. Poučeni neuspesima srpske diplomatije u „briselskom procesu“ s pravom možemo da strepimo za sudbinu Trepče, a samim tim i za sudbinu čitavog severa Kosova, sve do Pančićevog vrha.

U Srbiji se poteže argument da je Trepča u većinskom vlasništvu Republike Srbije, što nije tačno i sreća je da nije tačno. Naime, briselskim „sporazumom“ Srbija je pristala na ukidanje svojih institucija, pa čak i izabrane organe vlasti raspustila, kakao bi formirala opštine i druge organe koji će biti pod patronatom Prištine i koji će funkcionisati po zakonima „Republike Kosovo“. Ako je to tako, onda je vrlo malo verovatna, pa i nemoguća opcija da se Trepča zadrži, ukoliko je u većinskom državnom vlasništvu.

Da je Trepča u većinskom državnom vlasništvu, davno bi je preuzeo Bernar Kušner. Srećom, u vreme divljanja Bernara Kušnera, tadašnji direktor Trepče Novak Bjelić formirao je pravni tim koji je ustanovio vlasničku strukturu Trepče, i na taj način zaštitio ovaj gigant, barem na onom delu gde su Srbi fizički mogli da mu priđu.

Ne treba zaboraviti da su  radnici Trepče sa severa i nakon okupacije 1999. nastavili da odlaze u Trepčine firme južno od Ibra, uz neprestano kamenovanje, pa su neretko u transporterima KFOR-a vraćani kućama. UNMIK i KFOR su omogućili preuzimanje mnogih Trepčinih firmi na jugu, kao što su na primer: FAMIPA-Prizren, Valjaonica Lima- Vučitrn, Fabrika lovačke municije- Srbica, Fabrika akumulatora, Fabrika industrijskih baterija- Peć, Rudnike: Stari Trg, Kišnica, Ajvalija, Novo Brdo i tako dalje.

UNMIK nije bio zadovoljan što ne kontroliše Trepču u severnom delu, pa je zato sredinom 2000, godine, bodljikavom žicom preprečio ulaz u Trepču radnicima, uz pretnju vojnika KFOR da imaju naredbu da pucaju u svakoga ko se približi.

U tom trenutku generalni direktor Trepče pokazao je Kušneru dokument po kome Trepča nije državna firma, odnosno da je udeo države svega 30,33%, a da je 69,67% akcijski kapital, te da Kušner nema tu šta da traži. Tada je francuski radio RFI (Radio France Internationale) obavestio svoju javnost da je generalni direktor Trepče na muke stavio Kušnerove savetnike, jer im je dokazao da Trepča nije u većinskom državnom vlasništvu.

Besan, Kušner angažuje 3.000 vojnika KFOR i u zoru 14.08.2000. godine, sa zemlje i iz vazduha, pa čak i čamcima preko Ibra, okupira Trepču i proteruje njenog direktora, jer mu je ovaj zapretio „gerilom“. Novak Bjelić biva smenjen januara 2001. godine, i od tada sve pada u zaborav i niko više ne pominje imovinu Trepče.

Ovih dana to pitanje polako dostiže usijanje. Na Trepču agresivno kreću vlasti Prištine uz podršku saveznika, od kojih se prvi javio britanski ambasador Jan Klif, govoreći da „Trepča pripada Kosovu“[1]. Klif se uključio u ulogu arbitra odmah kada su vlasti Srbije iskazale nepoznavanje vlasničke strukture Trepče. Naime kada bi Trepča zaista bila državna firma, ne treba mnogo mudrosti pa da se sagleda da bi pritisci zapada na Srbiju bili dovoljni da se ona odrekne svog navodno „većinskog udela“, i da Trepča zaista pripadne Kosovu, odnosno onima koji su 1999, podigli vojnu silu da bi okupirali Kosovo i Metohiju.

Činjenica da je udeo države u vlasništvu nad Trepčom manjinski, ozbiljno menja odnos prema ovom pitanju. Ova činjenica isključuje Brisel iz bilo kakvog arbitriranja kad je Trepča u pitanju.

Dokaz o vlasništvu nad Trepčom iz koga se vidi da su akcionari većinski vlasnik naša bi strana, odnosno naša vlada i akcionari, trebalo da drži kao „zacementirani dokaz“, jer je taj dokaz predat UNMIKU 2000. Da nismo imali taj papir 2000, oni bi na legalan način ušli na sever. Ali ovo je bila rampa preko koje nisu mogli.

Nije jasno zbog čega naša vlada ne koristi ovaj adut, već poseže za nečim što je netačno i pre svega gubitnički. Ako ode u Brisel samo sa pričom o većinskom vlasništvu države, a ne sa snažnim argumentom da se akcionarima ne može oduzeti njihovo pravo, a oni su većinski, onda se lako može dogoditi da sami predamo Trepču.

Sva ona patetika, kako „ćemo braniti Trepču“, kako će rudari učiniti ovo ili ono je prazna priča. Trepča se na taj način ne može odbraniti, već se može odbraniti jedino dokazom o većinskom akcionarskom vlasništvu. I to je karta na koju Srbija treba da igra. Ako ne bude to uradila, već za unutrašnju upotrebu kukala kako je sve učinjeno, ali zaboga veliki su pritisci, biće to znak da nije htela da odbrani ovaj kapitalni resurs. Da nije htela, a ne da nije mogla.

(Autor je član Srpskog nacionalnog foruma)