Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > NATO „toljaga“ i EU „šargarepica“
Kosovo i Metohija

NATO „toljaga“ i EU „šargarepica“

PDF Štampa El. pošta
Milovan Balaban   
četvrtak, 28. januar 2010.

Šef međunarodne civilne kancelarije za Kosovo i Metohiju Piter Fejt zatražio je od EU da uceni Srbiju. Njegova ideja je da se strategija za sever Kosova pojednostavi po starom dobrom receptu koji primenjuje međunarodna zajednica u pregovorima sa Srbijom. Naime, Fejt predlaže da se proces evrointegracija Srbije uslovi prestankom podrške Beograda Srbima sa severa južne srpske pokrajine. Njegov stav u potpunosti korespondira sa stavom „privremene kosovske vlade“ koji za krajnji cilj ima preuzimanje kontrole nad severnim Kosovom i zaokruživanje suverenosti tzv. kosovske države.

Koliko god srpski zvaničnici pokušavali da minimiziraju Fejtovu inicijativu kao albanskog lobiste, ne možemo se oteti utisku da je u pitanju sinhronizovana akcija raznih NATO struktura koja ima za cilj da konačno reši pitanje severa Kosmeta, i uopšte srpsko pitanje na srpsku štetu.

Epilog konačnog rešenja srpskog pitanja

U prilog ovoj tezi ide i nedavna izjava komandanta Južne združene komande NATO u Napulju, američkog admirala Marka Ficdžeralda „da su paralelne strukture srpske vlasti na severu Kosova pretnja bezbednosti u regionu i da nisu u skladu sa Rezolucijom UN 1244“. Isto tako indikativno je da je komandant Kfora general Markus Bentler podržao ovakav stav admirala Ficdžeralda, što sve sa Fejtovom izjavom daje realnu osnovu pretpostavci da je reč o zamišljenoj strategiji.

Da je strategija ozbiljna, pokazuje još nekoliko događaja poslednjih desetak dana. Izjava odlazećeg hrvatskog predsednika o upotrebi vojske u slučaju referenduma u Republici Srpskoj nije imala nijednu negativnu reakciju u međunarodnoj zajednici i NATO strukturama. Ovo samo podgreva pretpostavku da se ne radi jedino o zadovoljenju Mesićeve dokazane antisrpske orijentacije.

Iako referendum, nedovoljno precizno predstavljen ovdašnjoj javnosti (njegov cilj je izjašnjavanje o podršci „Dejtonu“ a ne otcepljenju Srpske), ne preti rastakanju BiH, našlo se za shodno da se Mesićevom grubom pretnjom dâ do znanja srpskoj vlasti da neće biti nikakvog eventualnog mogućeg cenkanja Republika Srpska za Kosovo. Negativan odjek kod srpskih zvaničnika, među njima i predsednika Tadića, na mogućnost izjašnjavanja u Republici Srpskoj i podršku srpskih vlasti unitarnoj BiH ne možemo razumeti drukčije nego kao prisilno prihvatanje (usled nemogućnosti otpora) NATO projekata a u cilju bezalternativnih EU integracija.

Ono što takođe upada u oči je tajming u kom je predsednik Srbije pokrenuo inicijativu za usvajanje rezolucije o srebreničkim žrtvama. Na stranu što su se Srbi i do sada kajali i izvinjavali za ono što su počinili i za ono što nisu (što nijedna druga zaraćena strana ni izbliza nije praktikovala), u ovom slučaju su gotovo sigurno prisutni i dodatni motivi za jednu ovakvu inicijativu. Da je tako, dokazuju izjave Jelka Kacina koji, vršeći gotovo nepristojan pritisak na srpske vlasti, čak odbacuje korisnost proglašavanja dve rezolucije u srpskoj skupštini. Iako izglasavanje druge rezolucije o svim žrtvama rata na prostorima bivše Jugoslavije sve ostale stradale (izuzev onih u Srebrenici), pogotovo Srbe, stavlja u inferioran položaj manje bitnih žrtava, Kacinu ni to ne odgovara. Dakle, srpske žrtve su za njega nebitne. Štaviše, one mogu samo da ugroze potpunu legalizaciju srpskog zločina i onemoguće NATO u dodatnom slabljenju Republike Srpske i učvršćivanju unitarne Bosne. Takođe i kada je reč o konačnom rešenju srpskog pitanja na Kosovu i Balkanu.

Svi ovi događaji su povod svim relevantnim institucijama u državi da razmisle o političkom kursu prema međunarodnoj zajednici. Ovaj kurs se inače svodio na bezuslovno ispunjavanje svih zahteva. U cilju sagledavanja korena ovakve spoljnopolitičke orijentacije vratićemo se malo nazad.

Dogma „EU nema alternativu“

Tokom devedesetih politika ucena od NATO i SAD formulisana je iz dva razloga. Prvi je procena da se sa Miloševićem, koji se „inatio“, ustupci ne mogu izdejstvovati na drugačiji način. Drugi razlog leži u samoj geostrategiji NATO i Amerike na ovim prostorima. Nije bilo realno očekivati da Srbi pristanu na prekompoziciju Balkana u kojoj je predviđeno rastakanje Jugoslavije, potom i Srbije i njeno svođenje na drugorazrednu balkansku državu.

Nova garnitura na vlasti, ustoličena nakon petooktobarskih promena, smatrala je da politiku Miloševićevog „inaćenja“ treba zameniti kooperativnim stavom. Postojalo je iskreno uverenje (koliko god bilo naivno i pogrešno) da je to recept za rešenje mnogobrojnih konflikata na relaciji Srbija–NATO–EU. No, kako je vreme odmicalo, bilo je sve jasnije da međunarodni faktori, pogotovo NATO, ni za jotu ne menjaju svoju geopolitičku strategiju.

Ovo se vrlo brzo videlo kroz podršku Crnoj Gori za otcepljenje, pokušaj sužavanja ingerencija Republici Srpskoj i priznanje jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Kraj ovakvoj politici se ne nazire. Projekat regionalizacije Srbije, u kom etničke zajednice poput Bošnjaka traže jedinstven region, uz donošenje statuta Vojvodine, ovaj destabilizujući proces uvodi u još destruktivniju fazu sa opravdanom bojazni po krajnje namere njegovih kreatora.

Od sadašnjih srpskih vlasti (ali i skoro svih vlada od petooktobarskih promena) proklamovana politička dogma da EU nema alternativu doživljava potpuni neuspeh. Dizanjem ove politike na nivo bezuslovne strategije međunarodnim faktorima kao da je dato uputstvo kako da u trenucima eventualnih kolebanja ostvaruju strategijske ciljeve u Srbiji. Takođe, kada se kurs države kao stremljenje EU dogmatizuje, neminovno dolazi do njegove suprotnosti u realizaciji spoljnopolitičkih ciljeva.

Ovakav stav je doveo do osećaja komocije kod međunarodne zajednice kada su u pitanju odnosi sa Srbijom. To podrazumeva da se svaki cilj, ukoliko se ne ostvari ubeđivanjem, može realizovati politikom čak i najgrublje ucene. Pri tome će biti mobilisani svi igrači u regionu i aktivirana srpska „genocidnost“ i „krivica“ za protekle ratove koju će Srbi sami izglasati u skupštini. EU integracije poslužiće kao pritisak za dovođenje Euleksa, postepeno prihvatanje realnosti nezavisnog Kosova, vršenje pritiska na Republiku Srpsku i ostvarivanje svake eventualne prekompozicije Balkana na štetu Srba. Krivicu za ovakvo razmišljanje sigurno delimično snosi i sadašnja vlast proklamovanjem politike nepostojanja alternative EU integracijama.

Svedoci smo da je rezultat ovakvog spoljnopolitičkog kursa izražen u benefitima mršav. Uspeh oko vizne liberalizacije ne može da pokrije sve propuste kako na unutrašnjem, tako i na spoljnopolitičkom planu. Takođe, ni prenošenje kosovskog slučaja na međunarodni sud pravde koji treba da se savetodavno izjasni (za šta je svakako najzaslužniji ministar Jeremić) nakon serije događaja poslednjih nedelja ne uliva nadu u povoljan ishod kosovskog čvora.

Sve u svemu, sagledavajući inicijativu Pitera Fejta i poslednje orkestrirane antisrpske istupe predstavnika međunarodne zajednice i susednih država, možemo konstatovati da politika štapa i šargarepe dobija sve čvršće uporište u stranom faktoru. Dobar deo krivice snosimo i mi sami. Nažalost, ne treba da nas čudi ako NATO štap u našim očima bude sve više ličio na toljagu, a EU „šargarepica“ se, usled smanjenja teritorije i sve lošijeg života, obesmisli.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner