Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Mobilni pretplatnik nije (više) dostupan
Kosovo i Metohija

Mobilni pretplatnik nije (više) dostupan

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
nedelja, 25. april 2010.

U petak 23. aprila u ranu zoru kosovska policija počela je da ruši predajnike srpskih mobilnih operatera i da seče kablove fiksne telefonije južno od Ibra. Iste večeri pojavila se vest agencije Beta da je, zbog svega ovoga, menadžment srpskog Telekoma izdao nalog da se obustavi dotok Telekomovog internet signala provajderima na Kosovu.

U subotu 24 aprila kosovski policajci su nastavili ovaj posao, i ne samo da su rušili predajnike mobilnih operatera već su sekli kablove i uništavali opremu i materijale jedne male srpske TV stanice. Takođe, u subotu 24 aprila na sajtu RTS -a našla se vest da predsednik Tadić u svom intervjuu za Al DŽaziru pominje nove pregovore sa Albancima, izbegavajući da daje direktne odgovore na pitanja novinara: „Da li se pregovori odnose na eventualnu podelu Kosova“ ali pominjući „fleksibilnost“ i to kako „ne može jedna strana da izgubi sve a da druga strana dobije sve“.

Srbi južno od Ibra već skoro godinu dana plaćaju struju albanskom KEK-u. Uskoro će se navići da koriste usluge kosovskih mobilnih i internet provajdera, ali sve ređe će zvati svoje rođake „u inostranstvu“ jer je to skupo... Neće ih iznenaditi ni otvorena priča o podeli Kosova. Navikli su na bahatost i nasilna „rešenja“ Albanaca i na licemerne izjave srpskih političara zaduženih za Kosovo, a koje nemaju veze sa stvarnošću, ali sada papagajski ponavljaju kako je isključenje telefona „nasilni akt“ i kako se zbog toga „Srbi osećaju nebezbedno“... Da preduzmu ne mogu ništa. Već jako dugo.

Da preduzme, naravno, ne može ništa ni onaj lepši državni sekretar u ministarstvu za KiM koji poziva Srbe koji su ostali bez telefona da se pobune i organizuju demonstracije. Besmislena poruka nakon prošlogodišnjeg iskustva u Štrpcu i posle svih sličnih iskustava u poslednjih deset godina, poruka koja se šalje kada se nema šta reći. Kako da demonstriraju ti Srbi protiv kosovske policije? Čime da se suprotstave i ko će im pomoći kada se ponovi ona strašna slika gde se neki goloruki i sluđeni narod sukobljava sa policijom? Da li će sekretar poslati neku posebnu jedinicu, specijalni korpus koji će odbraniti Srbe kada se podignu protiv „sile i nepravde“? Neće. Nije lud, a i koga bi poslao?

Srbi južno od Ibra, kojima se on obraća, srećom, sve manje slušaju predloge koji stižu iz ministarstva za KiM i još manje predloge severnokosovskih lidera. Međutim, sve bolje čitaju poruke koje šalje Beograd, a koje uglavnom svode na isto. Takva, zapravo, jedna jedina poruka mogla bi da glasi i ovako „digli smo ruke od vas“.

Sve u svemu, tužan prizor. Za razliku od srpskog severa gde su ljudi postali apatični jer imaju sve manje vere u priču o „braniku otadžbine“ od koje su živeli više od jedne decenije, ovi Srbi južno od Ibra nisu više čak ni apatični. Oni koji su rešili da ostanu ili da se vrate na Kosovo, ostaju i vraćaju se sa svešću da će živeti u zemlji koja nije srpska. Međutim, koliko god da su se navikli, koliko god da su se čak i pomirili s tim da njihove Srbije nama na ovom parčencetu zemlje, tužno je čuti kako su se uplašili stari, bolesni i nemoćni. Uplašili su se zapravo svi oni koji bi, uprkos svemu, još uvek da veruju da je Srbija negde tu, da je prisutna makar kroz te telefone, makar kroz kanale srpske televizije, da mogu, ako im pozli, da pozovu srpsku hitnu pomoć i na srpskom traže lekara, da zovu tu istu policiju ili bilo koga drugog upomoć ako se ne osete bezbedno, ako im neko upadne u dvorište, zapuca, razbija prozore kamenicama... da zovu svoje „u Srbiji“ i pitaju ih kako su. Uplašili su se svi oni koji nemaju para da razgovaraju sa Srbijom preko stranog provajdera, kojima je mnogo da daju 5 evra da bi pitali nekog svog u toj Srbiji šta ima novo i jedva stigli da čuju odgovor.

Ipak nepripremljeni. Uvek, još uvek, i dalje nepripremljeni.

Uvek nepripremljeni jer su ih lagali, nepripremljeni, jer im niko iz one prištinske vlade nije blagovremeno rekao „ljudi tad i tad isključujemo telefone, spremite se, kupite nove kartice, zabeležite nove brojeve...“ Nepripremljeni jer im ni srpski Telekom, nije rekao „E, ljudi, gotovo je“, ni iz ministarstva za KiM im ništa ne govore, ni predsednik Srbije, ni Vuk Jeremić koji ih zastupa po svetu... Nisu im govorili ni kada se '99. vojska povlačila. Ni koordinacioni centri im se nisu obraćali sa istinom (a svi su znali da je gotovo), ni najveći borac za KiM, Vojislav Koštunica, koji ih je tokom svoga mandata izuzeo iz popisa stanovništva RS - nije im rekao „ljudi, vi baš i niste građani Srbije“, nego naprotiv. Podržavao ih je da vode izgubljeni rat sa stvarnošću.

Stvarnost je da kao mobilni pretplatnik srpskog provajdera na Kosovu niste više dostupani.

Izvinili smo se za Srberenicu, izvinili Hrvatima... i sada bi bio red da se izvinimo Srbima na Kosovu. Ali nećemo, kao što se nismo izvinili ni onima iz Republike Srpske Krajine, kao što se sutra nećemo izviniti Republici Srpskoj, kao što se, uostalom, nismo i nećemo se nikada izviniti svim onim ljudima koji su bežeći iz Srpske Krajine završili na Kosovu, ni onima koje je Republika Srbija ubedila da se vrate na Kosovo, kao ni onima koje je ubedila da će biti lepo dočekani ako jednog dana pobegnu sa tog Kosova... Republika Srbija, nakon svih priča o podeli Kosova, treba da se izvini svim Srbima južno od Ibra zato što ih je pre samo godinu dana ubeđivala da ne plaćaju struju i sukobljavaju se sa kosovskom policijom, zato što ih danas ubeđuje da prave demonstracije zbog ukidanja mobilne i fiksne telefonije, zato što im i dalje drži vakele o neučestvovanju u kosovskim institucijama, ne nudeći nikakvu alternativu, zato što ih i dalje etiketira kao nekakve izdajnike sa razdaljine od 500 kilometara. Zato što ih nije odgovorno i blagovremeno obavestila da nisu više deo Srbije.

Ukoliko priča o podeli ne prođe zbog toga što mnogi iz EU nisu raspoloženi za nova menjanja granica, Republika Srbija bi uskoro trebalo da se posebno izvini i Srbima sa severa Kosova, zbog laganja, zamlaćivanja i držanja ljudi u podrumu, koji je iluzija da se živi i radi za nekakvu „našu stvar“, kao u Kusturičinom „Podzemlju“. Dok se iznad, na površini gde je dan i gde ima svetla, trguje, putuje, živi na račun onih tragi - komičnih likova iz „podzemlja“, koji je možda najadekvatnija paradigma za ono što je Srbija napravila od srpskog Kosova. Podrum, u kojem žive ljudi, okruženi albanskom državom koja to nije, ali je rešena da nastane po svaku cenu, čineći stvari kao što je rušenje srpskih predajnika u ranu zoru, čak mimo znanja međuarone zajednice po oprobanom principu „prvo sruši pa onda pregovaraj“. Bez telefonskih i internet veza sa svetom, srpke sredine na Kosovu, zaista liče na mala „Podzemlja“, na mesta gde su ljudi izgubili i onaj elementarni kontakt sa svetom i kojima preostaju samo dve stvari: ili će prihvatiti da je Srbija postala inostranstvo (toliko košta telefonski razgovor) ili neće prihvatiti, i prodaće ono što im je ostalo i doći u tu svoju Srbiju i doživljavati da se na njih gleda kao na „izdajnike“ koji su prodali Kosovo. I nazivaće ih „Šiptarima“ i dođošima....

Uostalom, ništa novo. Ne bih da prejudiciram, ali ne izgleda dobro. Jednostavno, ne izgleda dobro.