Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kvazidržavnost kao instrument hegemonije: slučaj Kosovo (II)
Kosovo i Metohija

Kvazidržavnost kao instrument hegemonije: slučaj Kosovo (II)

PDF Štampa El. pošta
Jelena Ponomarjova   
petak, 28. novembar 2008.

 (Fond za stratešku kulturu, 14.11.2008)

Privreda kvazidržavnosti

Kvazidržavnost se određuje privrednim potencijalom teritorije, koja pretenduje na status suverene države. Autonomna pokrajina Kosovo tokom kompletnog posleratnog perioda (1946–1991.) bila je najmanje razvijen region socijalističke Jugoslavije, bez obzira na značajna sredstva koja su izdvajana za njegov razvoj iz budžeta federacije i Srbije. Na primer, samo osamdesetih godina dvadesetog veka, pomoć koja je izdvojena za Kosovo, iznosila je 1,5 miliona dolara dnevno (sic!), da ne spominjemo utrošena sredstva za sve godine postojanja autonomije. Međutim, bez obzira na stalne novčane injekcije, niti je podignut nivo razvoja na federalni prosek, niti je ukinuta socijalno-ekonomska napetost. Stručnjaci smatraju da postoji više razloga za ovo.

Prvo, to je prirodno brži rast populacije. Što se tiče tempa porasta broja stanovnika, Kosovo je bilo i ostalo na prvom mestu ne samo u Jugoslaviji, već i u čitavoj Evropi. Porast stanovnika upijao je sva kapitalna ulaganja.

Drugo, postoji zloupotreba i nepromišljena preraspodela sredstava. Efikasnost kapitalnog ulaganja bila je dvostruko manja nego u čitavoj zemlji. Planirani ekonomski razvoj krajnje se retko realizovao, podržavala su se nerentabilna preduzeća, bez obzira na to što je njihov gubitak rastao u geometrijskoj progresiji. Nedostajala je strategija uključivanja pokrajine ne samo u federalnu privredu, već i u republičku. Domaći promet rastao je iz godine u godinu, i sredinom osamdesetih dostigao je 63 procenta.

Treće, postojao je buran proces «albanizacije Kosova». Nastava u školama i univerzitetima vodila se pretežno na albanskom jeziku, po albanskim udžbenicima, a držali su je učitelji i profesori iz Tirane. Dok je srednje i više obrazovanje finansirano iz budžeta, državni program se ignorisao. Na primer, krajem devedesetih godina, Kosovo je po broju studenata premašilo čak republike SFRJ, i na hiljadu stanovnika pokrajina je imala 14 procenata više studenata u odnosu na nacionalni prosek. Pri čemu su Albanci činili 80 procenata studenata.

Četvrto, mnogo toga se objašnjavalo albanskim mentalitetom, njihovim odsustvom želje za radom, čak i nesposobnošću za rad. Ako se obrati pažnja na podatke iz socijalističkog perioda, situacija je u najmanju ruku tužna. Prema poslednjem jugoslovenskom popisu iz 1981. godine, na Kosovu je živelo 1 584 558 ljudi, od kojih 32,5 % (514 755) u gradovima, a 77,4 % bili su Albanci (1 226 736). Međutim, najinteresantnije je nešto drugo: udeo aktivnog od ukupnog broja stanovnika autonomne pokrajine iznosio je 23,8 % (sic!). Godine 1984. u javnom sektoru bilo je zaposleno ukupno 205 600 (12,8 %), od kojih je 42 230 žena (2,66%), dok je u proizvodnji radilo samo 154 000 radnika. Pri čemu su u industrijskoj proizvodnji u velikoj većini bili zaposleni Srbi i Crnogorci. Poljoprivredom se aktivno bavilo samo 14,7 % stanovništva.

Za Kosovo se može reći da je centar migracijskih tokova socijalističke Jugoslavije: kosovski Albanci su se selili u Evropu, na njihovo mesto su dolazili novi imigranti iz još siromašnije Albanije. Kako primećuje jedan od vodećih stručnjaka za albansko pitanje, Tim DŽuda, od momenta samostalnosti albanske države, Albanci aktivno pribegavaju migracijama u potrazi za boljim životom i bogatijom zemljom. Dakle, čak i samo letimičan pogled na ekonomski status pokrajine Kosovo za vreme socijalizma otkriva niz ozbiljnih problema unutar privredene delatnosti i državne uprave. Međutim, po pitanju svojih resursa, Kosovo nema sebi ravnog na Balkanu, a možda i u čitavoj Evropi. Kosovska nalazišta su naročito bogata olovom, cinkom, niklom, kadmijumom, boksitom, manganom, galuzitom, selenom i kvarcom.

Nalazišta olova i cinka sredinom osamdesetih godina HH veka u pokrajini činila su 52,2% ukupnih jugoslovenskih resursa, nikla 50%, magnezita 35%, lignita (mrkog uglja) 53%, bizmuta 100%. Na Kosovu se proizvodilo 14,8% sumporne kiseline od ukupne jugoslovenske proizvodnje, 59,9% srebra, 30% cinka, 63,1% pročišćenog olova. Prema podacima Svetske banke, vrednost mineralnih resursa Kosova do početka svetske krize iznosila je preko 19 milijardi dolara. Stručnjaci civilne misije UN na Kosovu smatraju da samo rezerve lignita iznose 8,3 milijardi tona, srpski stručnjaci smatraju da one iznose 14 milijardi tona, što omogućava eksploataciju u narednih 150-200 godina. Rezerve kalaja i cinka procenjuju se na 42,2 miliona tona (što je tri puta više nego u Srbiji), nikla i kobalta 13,3, boksita 1,7, magnezita 5,4 miliona tona. Ove brojke nas teraju da razmišljamo o resursnoj komponenti kosovskog pitanja.

U situaciji kada imamo zaoštravanje svetske konkurencije po pitanju mineralnih resursa, težnja za uspostavljanjem režima spoljašnjeg upravljanja na Kosovu veoma je logična. U suprotnom, nikom ne bi ni palo na pamet da radi na odvajanju ove pokrajine od Srbije. Vodećim zapadnim državama nije odgovarala opcija očuvanja Kosova pod jurisdikcijom Beograda sa prihvatanjem Srbije u «veliku Evropu». Kudikamo je bolja «internacionalizacija» srpskih resursa. Naime, nakon raspada bipolarnog sveta, upravo ova varijanta mogućnosti dobijanja pristupa sirovinama postala je jako popularna među zemljama-hegemonima. Ovo podrazumeva sledeće: destabilizaciju države (putem ukidanja vladajućeg režima, pojačavanja separatističkih tendencija ili direktne vojne intervencije); uspostavljanje režima protektorata, navodno sprečavanja haosa (a u stvari organizovanja istog), a potom sledi privatizacija resursa i industrijske baze, te nekontrolisana eksploatacija resursa. U tom smislu, Kosovo ne predstavlja «jedinstven slučaj», već je samo jedan od jasnih primera stvaranja veštačkih teritorijalno-političkih subjekata sa «problematičnom» državnošću.

Kosovo ne obiluje samo resursima, već i industrijskom bazom. Tako privredni kombinat «Trepča» predstavlja najvažniji industrijski objekat u pokrajini. On objedinjuje 14 rudnika i 8 fabrika, uključujući i elektrolizu cinka, fabriku akumulatora (baterija), fabriku za proizvodnju sumporne kiseline, veštačkih đubriva... Pored toga, od industrijskih objekata treba još spomenuti i rudarsko-hemijski kombinat «Kosovo» u Obiliću, koji ima resurse lignita od preko 10 milijardi tona, objekte za obogaćivanje uglja, gasifikaciju i proizvodnju azota; termoelektranu «Kosovo A» snage 790 MW i «Kosovo B» snage 680 MW; topionicu i rafineriju u Glogovcu za proizvodnju feronikla. Velika preduzeća prerađivačke industrije nalaze se u Prištini, Peći, Kosovskoj Mitrovici, Prizrenu, Gnjilanu, Kosovskoj Kamenici i Uroševcu.

Posle rata 1999. godine i podele pokrajine na okupacione zone, Kosovo skoro ništa ne proizvodi, a izvoz pokriva samo 6% uvoza. Prema proceni direktora Instituta za napredne studije (Priština) Špenda Ahmetijua, vrednost uvoza na Kosovu iznosi 1,3 milijarde evra (1,9 milijarde dolara) godišnje, a izvoza svega 90-130 miliona evra. Na Kosovu se šale: «Mi proizvodimo politiku, i to je naš glavni proizvod». Na prvom mestu je uslužna delatnost, koja čini preko 70% ekonomskog potencijala Kosova. Od 350 relativno krupnih industrijskih preduzeća radi tek nekoliko, iako ih je većina privatizovana. U padu je i osnovna grana privrede – poljoprivreda. Prema nezvaničnoj statistici, 75% stanovništva Kosova mlađeg od 35 godina je nezaposleno. Mladež odlazi u sivu ekonomiju i kriminalne delatnosti koje prema procenama čine 20-30% ekonomije pokrajine.

Poslednjih godina rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) godišnje iznosi oko 3%, na račun priliva inostranog kapitala velike albanske dijaspore u svetu, prihoda od «sive privrede», međunarodnih donacija, kredita i rasta sfera usluga. Spoljni dug malog Kosova je ogroman. On iznosi 1,2 milijarde dolara, ili 35% BDP pokrajine. Imajmo na umu da je Srbija do momenta proglašenja nezavisnosti isplatila 218 miliona dolara kosovskog duga.

Kvazidržavnost je direktno povezana sa finansijskim tokovima. Službena valuta pokrajine Kosovo jeste evro, koji koriste UNMIK i Vlada u Prištini. Poput Crne Gore, i Kosovo koristi evro jednostrano, bez potpisivanja odgovarajućeg sporazuma sa Evropskom monetarnom unijom. Srpski dinar koristi se samo na teritoriji koju naseljavaju Srbi.

Godine 2007. budžet UN za Kosovo iznosio je 150 miliona evra. Značajno je da je 370 miliona evra kosovska privreda dobila od Albanaca koji žive u inostranstvu. Ova pomoć je glavni pravni izvor finansiranja Kosova. Ove cifre su prosto neuporedive sa potrebama pokrajine, dugovima, realnim dohocima, što sve zapravo pokriva trgovina narkoticima u pokrajini.

Godišnji obrt proizvodnje droge na Kosovu dostiže prema najskromnijiem proračunu milijardu evra. Tokom naredne tri godine EU spremna je da uloži na Kosovo skoro 2 milijarde investicija. Prema procenama evropskih stručnjaka, ova suma dovoljna je za brzo podizanje privrede, što znači i za borbu sa organizovanim kriminalom i trgovinom narkoticima. Ovakve procene su neuverljive.

Prema podacima bivšeg šefa ruskog odeljenja Interpola (1997-1999), člana Saveta za spoljnu politiku i odbranu Ruske Federacije, Vladimira Ovčinskog, pre 10 godina Interpol je utvrdio da albanske kriminalne strukture kontrolišu oko 70 % tržišta heroina u Nemačkoj i Švajcarskoj. Kanali za transport droge preko Balkana spajali su se sa rutom koja je počinjala u Jugoistočnoj Aziji. Glavna ruta transporta, poznata kao Balkanska, propušta 80 % droge koja je namenjena za prodaju u Evropi. Opijum koji se uzgaja u Avganistanu i Pakistanu (centar takozvanog «zlatnog polumeseca»), prerađuju u Turskoj, a potom kroz bivšu Jugoslaviju i Češku šalju u druge evropske zemlje. Balkanska ruta dalje vodi u Veliku Britaniju preko francuske luke Kale, gde albanska mafija ima čvrstu poziciju.

Godine 2005. Europol je kosovsku albansku mafiju proglasio najopasnijom za zemlje EU. Iste godine, policija niza evropskih zemalja sprovela je protiv albanske narkomafije specijalnu zajedničku operaciju «Andromeda». S obzirom na rast proizvodnje narkotika u Avganistanu, koja čini 90 % svetskog heroina, kao i na tesne veze kosovskih Albanaca sa talibanima i Al Kaidom, prihod od trgovine narkoticima na «nezavisnom» Kosovu ipak će ostati osnovni prihod. Premijer «nezavisnog» Kosova, Hašim Tači poznat kao «Zmija» odavno je u narkobiznisu; poslednjih godina on je organizovao fizičku eliminaciju svojih bivših kolega iz OVK – krupnih narkokrijumčara.

Prema podacima specijalnih službi evropskih zemalja za 2007. godinu, trenutno postoje četiri glavna kanala za isporuku droge:

1. Albanski ide preko Albanije, Makedonije, Kosova i Metohije, Centralne Bosne i dalje za Evropu. Deo ovog puta prolazi Skadarskim jezerom na severu Crne Gore, spajajući se sa pravcem Gusinje – Plavsko jezero i dalje preko Rožaja i Raške oblasti (Sandžak);

2. Zeleni («Zetra») počinje u Turskoj i dalje ide preko Južne Bugarske koju naseljavaju Muslimani, potom kroz Makedoniju, Preševo u Južnoj Srbiji koristi se kao pretovarna stanica, i završava se u Bosni. Pravac «Zetra» (Turska - Bosna), kao jedan od glavnih pravaca kriminalnog tranzita, istorijski je isto tako i magistralni put prodiranja Islama u Evropu;

3. Maršuta «D», ili put preko Dubrovnika, ide preko graničnog prelaza «Debeli breg»;

4. Maršuta «R», ili put preko Rijeke koristi se samo ako postoje logistički centri u Hrvatskoj i za direktne isporuke droge i oružja (albanski kanali kriminalnih veza koji prolaze kroz Hrvatsku i Sloveniju postoje već decenijama).

Stručnjaci smatraju da odabir kanala umnogome zavisi od godišnjeg doba (neki pravci su zimi praktički neprohodni). Problem postaje sve veći zbog čvrstih zemljačkih, trgovinskih i rođačkih veza, koje spajaju albansku dijasporu u Evropi. Danas ova dijaspora broji 5 miliona ljudi.

Svim ekonomskim problemima na Kosovu treba pridodati i stav srpskog rukovodstva. Nakon proglašenja «nezavisnosti» Kosova službena novinska srpska agencija Tanjug objavila je iznos za izgubljenu imovinu koja je ostala na teritoriji pokrajine. Ukupna vrednost nepokretnosti, prema zvaničnim srpskim procenama iznosi oko 220 milijardi dolara, od kojih su 4 milijarde privatno vlasništvo 30 hiljada srpskih porodica koje su proterane iz pokrajine.

Dakle, ovako izgleda pregled potpune ekonomske nesposobnosti Kosova. Ovde nema ni pomena o bilo kakvoj realnoj državnosti.

http://www.fondsk.ru/article.php?id=1744