Kosovo i Metohija

Krvavo žito

PDF Štampa El. pošta
Gordana Pavlović   
petak, 22. jul 2016.

Blagorodna žetva simbolizuje smisao ljudskog života. To zlatno seme, od kojeg se pravi hleb naš nasušni, Srbi poštuju, cene i sa pesmom kreću na kosidbu i vršidbu

Stanovnici sela Staro Gracko, kod Lipljana,  radni, vredni i čestiti ljudi  sejali su, uzgajali i krenuli na polje, tog kobnog 23.jula.1999.godine...

Znali su da nije bezbedno i tražili su  pratnju KFOR-a, ali nisu naišli na razumevanje.  Svuda okolo dešavala su se kidnapovanja, maltretiranja i ubistva, jer je jugoslovenska vojska i policija otišla pre mesec dana. Ali požnjeveno zrelo žito nije moglo da čeka da ga upropasti kiša koja  se spremala. Janićijevići Slobodan (35), Mile (42), Momir (50) i Novica (17), braća Živić Jovica (29) i Rade (33),  Đekić Stanimir (45) i Boško (50), Cvejić Saša (25) i Ljubiša (50), Nikola Stojanović (60), Miodrag Tepšić (45) i Milovan Jovanović (25) i Andrija Odalović (30) u popodnevnim satima krenuli su na vršidbu. Zebnja koju su osećali, nije bila bez razloga.

Mrak je uveliko padao, a oni se nisu vraćali. Briga, strah, strepnja porodica je rasla. Tek oko pola deset uveče  pripadnici KFOR-a su otišli  u polje. Prizor koji su zatekli bio je jeziv. Tela svih ubijenih žetelaca, izrešetana rafalima, masakrirana, su ležala na polju, pored kombajna,  a oko 150 metara dalje jedno telo je bilo potpuno unakaženo. Kao da počinicima meci nisu bili dovoljni, pa su se iživljavali nad nedužnim žrtvama, koji su krivi samo zato što su Srbi!

Ovaj  jeziv, zverski i neljudski čin desio se samo nekoliko sati pre isteka roka za predaju oružja OVK-albanske paravojne formacije.

Krik bola se prolomio iz srpskih kuća  u selu i zaparao nebo. Bol je razdirao duše, a suze nisu presušile ni do danas.

KFOR, UNMIK i  Bernar Kušner su uhapsili preko pedeset pripadnika OVK, saslušali ih i pustili na slobodu, da nastave svoja nedela, ubistva i proterivanje srpskog življa.  Navodno, nisu imali  dokaza! Nisu imali dokaza?!?  Imali su i dokaze i načine da zaustave albanske zločince, ali to nije  u skladu sa njihovom politikom. Lukavo su zaštitili i dan danas brane  svoje  štićenike, Albance i Šiptare, jer imaju isti interes. Ubiti, proterati i etnički očistiti Kosovo i Metohiju od Srba!

Kasnije je uhapšen Mazljum Bitići iz sela Veliki Alaš, ali je brže bolje oslobođen, jer "nije bilo dovoljno dokaza"!

Čak ni mrtvim žeteocima nisu dali da u miru počivaju. Nekoliko puta je groblje na kojem su sahranjeni skrnavljeno, prekopavano, minirano.

Koji je to primitivizam u tim šiptarskim glavama, kad ni mrtve duše ne ostavljaju na miru. Koliko su zadojeni mržnjom, prosto je neshvatljivo normalnom čoveku. Verovatno je to povezano sa njihovim genetskim kodom, plemenskim načinom života, bez svoje istorije, kulture i  jezika, kome  nijedna lingvistika nije mogla da nađe koren...

Zato se parastos stradalim žeteocima služi  u centru selu, ispred spomen ploče.

–Dok živim, ne mogu vas preboleti, sinovi moji, oči moje. Sedmoro unučadi od vas mi je ostalo, pilići moji. U njima mi je uteha i snaga- reči su neutešne Ljubice Živić, čija tuga nikada neće proći. Njenog sina Jovicu, mala Zorana koja je imala samo tri meseca, njene sestre Ivana, Sandra i brat Lazar, nisu upamtili. Odrastaju, a praznina u duši je sve veća, jer nikada neće moći da ga zagrle, poljube.

Sestra najmlađe žrtve masakra Novice, Slavica Popović kroz suzegovori:

– Moj Novica je ubijen tri dana pre punoletstva. Strašna vest je stigla dok smo prebrojavali koliko gostiju na rođendansko slavlje da pozovemo. Ubijen je sa našim ocem i stričevima. Zašto i kome su bili krivi. Gospodin Kušner, tadašnji šef

Unmika, rekao je da će prevrnuti svaki kamen i u roku od 24 časa pronaći počinioce. Gde je sada Kušner?!

Milanki Cvejić, kako godine prolaze, sve je teže:

- Da mi se barem oženio da su mi ostali unuci, snaha... Da mi bude lakše. A otišao je u žetvu da pomaže komšijama - priča kroz suze. - Kada su mi javili da je ubijen, srce mi je izgorelo. Ostala sam sa nepokretnim mužem i bolesnom kćerkom u Starom Grackom, gde smo pobegli iz našeg Krajišta. U rodnom selu Albanci su mi oduzeli i uništili sve, ali sve bih ja oprostila, sina ne mogu. Ni da oprostim, ni da prebolim.

Kako oprostiti? Kako zaboraviti? Ni do danas nadležni organi, međunarodna zajednica, niko nije pokušao ništa da se krivci kazne i na taj način bar malo ublaži bol porodica žrtava. Ne! Jer bi na taj način okrivili sami sebe, zato što su saučesnici u svakom zločinu počinjenom na Kosovu i Metohiji. Nemaju poštovanja ni prema mrtvim Srbima.

Opet je leto. Žito talasa na poljima. Vreme žetve i vršidbe , kojoj se raduju svi zemljoradnici. Raduju se plodovima svoga rada, da se iz onog malog, zlatnog zrna  požnje žito, umesi hleb i okupi porodica.

Selo Staro Gracko pokriva veo tuge, bola, patnje, nemoći, neverice. Zrelo žito se nežno povija, izniklo iz semena, iz zemlje srpskom krvlju natopljene. Svaki put kada prinesemo hleb nasušni ustima, setimo se ovoga i pomolimo za spokoj i mir duša nevino ubijenih, uz nadu  da će i ovozemaljska i nebeska pravda biti zadovoljena. Ostaje molitva u pogledu zamagljenom suzama...

(Autorka je član UKS-a i redovan član Matice srpske)