Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kriza povodom Kosova
Kosovo i Metohija

Kriza povodom Kosova

PDF Štampa El. pošta
Jan Benkroft   
subota, 21. februar 2009.

Rastuće tenzije pojačavaju podelu unutar EU u vezi sa priznavanjem Kosova godinu dana nakon proglašenja nezavisnosti.

Godinu dana nakon jednostranog proglašenja nezavisnosti, pitanje statusa Kosova i dalje je sporno i zamršeno. Nedovoljan broj priznanja nezavisnosti, posebno nepopustljivo protivljenje pet država članica EU, u kombinaciji sa zahtevom koji je Srbija podnela Međunarodnom sudu pravde tražeći njegovu presudu u vezi sa legalnošću proglašenja Kosova, navode na pomisao da će se bez obnovljenih pregovora o njegovom statusu, to pitanje i dalje nadvijati nad celim zapadnim Balkanom, i odugovlačiti napredak čitavog regiona ka članstvu u EU. U međuvremenu, lagano ključaju tenzije na severu Kosova, podstaknute osnivanjem Kosovskih snaga bezbednosti (KSB), i šalju signale moguće dalje destabilizacije regiona u narednom periodu.

EU je i dalje opterećena nedostatkom konsenzusa u vezi s Kosovom, pošto Španija, Slovačka, Grčka, Rumunija i Kipar – svaka ponaosob duboko svesna sopstvenih unutrašnjih nacionalnih neprilika u vezi sa samoopredeljenjem – odlučno uskraćuju priznavanje nezavisnosti. Mada je Evropski parlament nedavno doneo rezoluciju u kojoj poziva na promenu stava, svaka od ovih zemalja je odmah ponovila svoj ranije navedeni stav. Ignasio de Palasio Espanja, španski ambasador u Srbiji, primetio je da: ”Većina članova UN ne priznaje nezavisnost Kosova”, dok je Dora Bakojanis, grčka ministarka spoljnih poslova, potvrdila da će Grčka svoju spoljnu politiku i dalje formulisati “u skladu sa međunarodnim pravom, vodeći računa o svojim nacionalnim interesima, stabilnosti regiona i evropskim vrednostima”. Malo je izvesno da će bilo koja od ovih pet zemalja promeniti svoj stav u skorije vreme.

Osnovni diplomatski pristup Srbije prema Kosovu i dalje ostaje u okviru Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, koja naglašava suverenitet Srbije na Kosovu i neutralnost UN. Budući razgovori o tehničkim pitanjima biće usredsređeni na sprovođenje plana od šest tačaka generalnog sekretara UN Ban Ki-muna – onog plana kojim je konačno dozvoljeno razmeštanje dugo odlagane misije vladavine prava EU, ili Euleks misije, a koga je Vlada Kosova odbila – a ne na primenu Ahtisarijevog plana koji nikada nije dobio odobrenje Saveta bezbednosti UN. Osim toga, ovi razgovori će se obavljati između Srbije i zvaničnika UN, a ne između Srbije i vlade u Prištini. Kao što insistira Goran Bogdanović, srpski ministar za Kosovo i Metohiju, Srbija će “sa Prištinom razgovarati samo oko statusa”.

U međuvremenu je nedavno osnivanje KSB otvorilo nove dileme u pogledu bezbednosti; dilemu koja samo još više pogoršava odnose između kosovskih Albanaca i manjinskih zajednica. Ove snage, predviđene Ahtisarijevim planom i obučene od strane NATO-a, sačinjavaće 2500 aktivnih vojnika i 800 rezervista. Mada ih je NATO opisao kao “formaciju s lakim naoružanjem”, čiji je primarni zadatak da se bavi kriznim situacijama, civilnom zaštitom i operacijama uklanjanja mina, kosovski predsednik Fatmir Sejdiu, izrazio je nadu da će one biti “osnova za buduću vojsku Kosova”. Tvrdnje da će ove snage učestvovati u međunarodnim mirovnim operacijama samo još više povećavaju zabrinutost.

Bogdanović je, kao odgovor na to, pozvao na demilitarizaciju Kosova kao osnovni preduslov za bezbednost u celom regionu; isti stav ponovio je i predsednik Srbije, Boris Tadić, koji je formiranje KSB opisao kao “neprihvatiljivo”. Kosovski Srbi skoro svakodnevno protestvuju na ulicama, dok je Vlada Srbije odlučila da iskoristi diplomatska i pravna sredstva za sprečavanje formiranja KSB, tvrdeći da je to u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN, na osnovu koje je KFOR jedina dozvoljena oružana formacija na Kosovu.

Vrenje međuetničkih tenzija, kombinovanih sa sporadičnim izbijanjem nasilja na severu Kosova, posebno u podeljenom gradu Mitrovici, ističe obim izazova s kojim se suočava nedavno raspoređena misija Euleks, koja je, zajedno sa Kforom, već optužena da ne deluje dovoljno brzo prilikom zaštite kosovskih Srba. Međunarodna zajednica beleži izuzetno nizak stepen zaštite prava nealbanskih zajednica na Kosovu, što pokazuje veliki broj izbeglica i interno raseljenih lica 10 godina nakon 1999. godine, zbog čega izjave o multinacionalnosti i zaštiti prava manjina zvuče isprazno i neiskreno. Produbljivanje socijalnih i ekonomskih problema, dodatno otežanih usled globalne ekonomske krize, koja takođe utiče na doznake iz inostranstva i podršku donatora, prete da podstaknu mnogo ozbiljnije ispoljavanje ovog dugotrajnog nezadovoljstva.

Diplomatski kurs Srbije usredsrediće se u 2009. godini na odlaganje budućih priznavanja i na ohrabrivanje zemalja koje podržavaju inicijativu da jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova nije u skladu sa međunarodnim zakonom da se obrate podnescima Međunarodnom sudu pravde. Mada odluka Međunarodnog suda pravde nije obavezujuća, presuda u korist Srbije će pozitivno uticati na pozive za buduće pregovore o statusu Kosova i mogućeg opoziva priznavanja, posebno u zemljama kao što su Republika Češka, gde je ovo pitanje dovelo do dubokih unutrašnjih podela, i Kostarika, koja uporno tvrdi da će delovati u skladu s međunarodnim pravom. Međutim, spoljna politika Srbije biće sve suptilnija, povremeno čak kontradiktorna, ukoliko se njen zahtev za članstvo u EU stavi na probu na osnovu definicije i interpretacije uslova Evropske Unije koji se odnosi na “negovanje dobrosusedskih odnosa”.

(Guardian, 17. februar 2009.)