Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovski ultimatum i „sudetsko pitanje“ – jedna istorijska paralela
Kosovo i Metohija

Kosovski ultimatum i „sudetsko pitanje“ – jedna istorijska paralela

PDF Štampa El. pošta
Bojan Drašković   
sreda, 25. januar 2023.

 Iako je istorijska nauka neblagonaklona prema analogijama u prošlosti, one su sa stanovišta političkog iskustva izuzetno značajne, jer povlače jasne paralele i izvesne zakonomernosti u političkom razvoju određenih država i naroda, naročito u pogledu kobnih posledica koje se mogu desiti povodom loše procenjenih odluka ili pokušaja da se određeni politički, geopolitički ili strateški problem prikaže kao nešto što se nikada ranije nije dešavalo i što nema nikakvog presedana u prošlosti, kako današnji Zapad, pokušava da prikaže kosovski problem. 

Kosovski problem, kao deo Istočnog potpitanja, kako ga je definisao 1913. godine dr Vladan Đorđević, u velikoj meri se može uporediti s pitanjem Sudeta 1938. godine, sa sličnim ili gotovo istovetnim posledicama po balkansku i svetsku politiku. To je pitanje promene granica suverenih država, a ona se u istoriji, koliko je do sad poznato nikada nisu mogla rešiti mirnim putem.

 

Kosovski problem, kao deo Istočnog potpitanja, kako ga je definisao 1913. godine dr Vladan Đorđević, u velikoj meri se može uporediti s pitanjem Sudeta 1938. godine, sa sličnim ili gotovo istovetnim posledicama po balkansku i svetsku politiku. To je pitanje promene granica suverenih država, a ona se u istoriji, koliko je do sad poznato nikada nisu mogla rešiti mirnim putem

Kao što je pitanje Sudeta rešeno na kolonijalan način, odlukom imperijalih sila, koje su Minhenskim sporazumom, maksimalno izašle Hitleru u susret, o čemu su izvestile prestavnike tadašnje Čehoslovačke, isto tako i današnji nemačko-francuski sporazum o Kosovu ne predstavlja ništa drugo nego pokušaj da se u Davosu, jednostrano, dogovori jedan novi kosovski Minhen, o čemu je ultimativno izvešten predsednik Srbije Aleksandar Vučić, koji nimalo originalno, slično Eduardu Benešu pre osamdeset i pet godina, nudi ostavku na sve funkcije pokušavajući da jedan koban dokument po evorpski i svetski mir i bezbednost proturi kroz srpske državne i političke institucije. Na taj način se, ni jedan ni drugi, ne mogu svojim pilatovskim pranjem ruku, abolirati za posledice koje će kasnije uslediti. Jer, da su se Česi suprotstavili Minhenu, kako je kasnije licemerno pisao Vinston Čerčil, pitanje je da li bi došlo do Drugog svetskog rata, sa svim dobro znanim posledicama, čime je indirektno svoje partijske kolege Čembrlena i Halifaksa, optužio za rat, pravdajući ih neznanjem i slabošću. Isto tako i danas, u vremenu nikad bližem globalnom sukobu i svetskoj kataklizmi ne treba smetnutni s uma šta bi pristajanje na jedan ovakav sporazum značio u svetskim razmerama. Kosovo ne bi postalo presedan, kako se tvrdi, nego pravilo kog bi se pridržavale gotovo sve zemlje današnjeg sveta, čime ne bi došlo do smirivanja situacije na Balkanu, nego do njene dalje eskalacije, u mnoštvo lokalnih ratova u koji bi se uključio NATO pakt i druge svetske sile. Sasvim je izvesno da bi posle Kosova na red došla Severna Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, kao i Grčka, Bugarska, Rumunija, Moldavija... 

Minhenski dogovor bio je samo uvod u nemačku aneksiju Sudeta i mirnu okupaciju Čehoslovačke u martu 1939. godine. Revizija čehoslovačkih granica, na kraju je dovela do okupacije i uništenja čehoslovačke države, čime su se stvorili uslovi za otpočinjanje Drugog svetskog rata 

Zato više nego ikada ranije nije zgoreg da se objasni kosovsko-sudetska paralela, kao i paralela između nekadašnjeg Minhena i današnjeg Davosa. 

Naime, prilikom Versajskog mirovnog sporazuma, nastalog na pravu naroda na samoopredeljenje, prvi put proklamovanog od strane Lenjina, a potom i od strane Vudroa Vilsona i njegovih 14 tačaka, teritorijalnih integritet evropskih imperijalnih sila i starih monarhija doveden je u pitanje. Na ruševinama Austrougarske i carske Rusije nastale su nove nacionalen države: Čehoslovačka, Jugoslavija, Mađarska, Austrija, Letonija, Estonija, Poljska, Litvanija, Finska. Dakle, princip prava naroda na samoporedeljenje, u suštini je podrazumevao prava nacija na samostalnu državu. Revizionističke države, poput: Austrije, Mađarske, Bugarske, Nemačke i Turske, nezadovoljne novim granicama tražile su njihovu reviziju zahtevajući pripajanje teritorije na kojima se žive pripadnici njihovog naroda. Tako je na području Čehoslovačke živelo više od tri miliona Nemaca i to većinom na području Sudeta. Dolaskom Hitlera na vlast, nacistička partija Konrada Henlajna, tražila je najpre autonomiju a potom i pripajanje matičnoj nemačkoj državi, što im je omogućeno Minhenskim dogovorom 30. septembra 1938. godine. Minhenski dogovor bio je samo uvod u nemačku aneksiju Sudeta i mirnu okupaciju Čehoslovačke u martu 1939. godine. Revizija čehoslovačkih granica, na kraju je dovela do okupacije i uništenja čehoslovačke države, čime su se stvorili uslovi za otpočinjanje Drugog svetskog rata koji će formalno otpočeti 1. septembra 1939. godine, napadom Nemačke na Poljsku. 

U kosovskom slučaju, dešava se gotovo analogna situacija, s posledicama sličnim, ako ne i gorim po državu Srbiju, nego što je to slučaj sa Česima. 

 Tom prilikom išlo se i u pregovore s Enverom Hodžom o eventualnom ulasku Albanije u jugoslovensku državu čime bi se nova federalna jedinica proširila za pordučje Kosova i Metohije. Još u to vreme, područje Kosova i Metohije, slično Sudetima, planirano je da se otme od Srbije i srpskog naroda i pripoji Albaniji, čime bi se značajno narušila politička i bezbedonosna ravnoteža na Balkanu

Da se podestimo, Kosovo i Metohija, prvi put se izdvajaju kao admnistrativna i autonomna oblast u vreme Titove Jugoslavije, kao deo Republike Srbije. Albanci nemaju status naroda, ali imaju status narodnosti. Titov režim iako je ugušio balističku pobunu 1945. godine, nastavio je sa antisrpskom politikom na ovom području zabranjujući proteranim Srbima povratak na svoja ognjišta i planski naseljavajući albansko stanovništvo (iz Albanije). Tom prilikom išlo se i u pregovore s Enverom Hodžom o eventualnom ulasku Albanije u jugoslovensku državu čime bi se nova federalna jedinica proširila za pordučje Kosova i Metohije. Još u to vreme, područje Kosova i Metohije, slično Sudetima, planirano je da se otme od Srbije i srpskog naroda i pripoji Albaniji, čime bi se značajno narušila politička i bezbedonosna ravnoteža na Balkanu. Albanski element, mlad i plemenski uređen, pogodan za sve vidove organizovanog kriminala i narko-trafikinga, od koga se finansiraju bezbedonosne strukture, potkupljuju političari i uticajni mediji, u Titovoj Jugoslaviji bio je u statusu „nerazvijnih“ čime je bukvalno finansiran iz tzv. fondova za nerazvijena područja. Albanski parazitizam, srpsko finansiranje albanske demografske ekspanzije, niz pobuna (1968, 1971, 1981...), konsensualno odlučivanje uvedeno Ustavom 1974, u kome učestviju i dve kvazifederalne jedinice (formalno srpske autonomne pokrajine), ... znatno su doprineli raspadu Jugoslavije u krvavom i teškom građanskom ratu 1991–1995, koji je u krajnjoj liniji bio samo nastavak svih onih međuetničkih sukoba započetih pedeset (i više) godina ranije.

Slobodan Milošević, pokušao je reintegraciju Kosova u sistem Srbije, nije dovoljno dobro razumeo da se na ovom području odvijala nacionalna albanska revolucija, koja je imala dve faze, mirnu – gandijevsku, stvaranjem paralenih društvenih institucija, i agresivnu – ratnu – tačijevsko-haradinajsku, gde Srbiju 1999. godine, napada 19 članica NATO- pakta, u nameri da joj otme deo državne teritorije.

Ali to nije bio primarni cilj, nego da se preko Kosova, nove kvazi-državne tvorevine, izvrši trajna okupacija čitavog srpskog životnog prostora, s posledicom trajnog devastiranja i uništenja srpske države, nacije i kulture. Zbog čega su su čelnici okupacionih vlasti uložili ogromna sredstva kako bi isfinansirali pojedine političke, obrazovne, naučne i kulturne strukture (uključujući tu i SANU) unutar srpskog nacionalnog bića

Ali to nije bio primarni cilj, nego da se preko Kosova, nove kvazi-državne tvorevine, izvrši trajna okupacija čitavog srpskog životnog prostora, s posledicom trajnog devastiranja i uništenja srpske države, nacije i kulture. Zbog čega su su čelnici okupacionih vlasti uložili ogromna sredstva kako bi isfinansirali pojedine političke, obrazovne, naučne i kulturne strukture (uključujući tu i SANU) unutar srpskog nacionalnog bića, u cilju, ne samo otimanja Kosova i Metohije, nego i otvorene samookupacije, samodestrukcije i samouništenja srpske nacionalne, državne i kulturne ideje. U tom smislu, prva na redu je bila srpska vojska i policija, srpska vojna industrija, srpski privredni potencijali, srpsko obrazovanje od obdaništa do univerziteta .

Vojska je smanjena toliko da mi danas ne raspolažemo ni s 5.000 obučenih vojnika, policija korumpirana intrigama i naglim razvojem organizovanog kriminala, srpski privredni potencijali do te mere uništeni partijskim zapošljavanjem da danas Srbija ne raspolaže kvalifikovanom radnom snagom; srpski VKV radnici (i zanatlije) izgrađuju privrede Nemačke, Austrije, SAD, Kanade i Australije dok je obrazovanje krajnje devastirano agresijom soroševsko-njuejdžovske antihrišćanske ideologije tobožnje rodne ravnopravsnti i sličnih perverzija, dok su nacionalne institucije poput Srpske pravoslavne crkve gotovo neprestano su na udaru istih globalističkih antisrpskih snaga. Neke se odupiru (SPC), neke su se potpuno predale (univerziteti, neki samostalni instituti, Petnica), a neki su u završnoj fazi sorošizacije (SANU).

 

U tom smislu važno je naglasiti da je Kosovo danas kao i Sudeti juče, pokušaj da se jedna nacionalna manjina; u slučaju Sudeta – Nemci, a u slučaju Kosova – Albanci, otcepi od matične države i pripoji drugoj državi. To se u praksi naziva otimanje, osvajanje i ne može, sve i da su nam najbolje namere, da prođe bez rata

U tom smislu važno je naglasiti da je Kosovo danas kao i Sudeti juče, pokušaj da se jedna nacionalna manjina; u slučaju Sudeta – Nemci, a u slučaju Kosova – Albanci, otcepi od matične države i pripoji drugoj državi. To se u praksi naziva otimanje, osvajanje i ne može, sve i da su nam najbolje namere, da prođe bez rata. Jer, ako dopustimo da Kosovo bude osvojeno od strane Albanije uz podršku SAD, Nemačke, Francuske i Velike Britanije – garantnih sila, istih onih koje su nas bombardovale, onda nam ništa ne garantuje, da deo naše teritorije neće sutra u nekoj novoj reviziji granica pripasti Mađarskoj, Hrvatskoj, Rumuniji ili Bugarskoj, isto tako kao što teritorija bilo koje druge države sasvim lako može pripasti nekoj drugoj državi, čime se otvara prostor za mnoštvo lokalnih sukoba koji bi se završili nekakavim imperijalnim mirom i formiranjem novog, „najnovijeg“ svetskog poretka. 

Zato je danas više nego ikada ranije u srpskoj istoriji važno odbiti Davoski ultimatum, i ne pristati na novi Minhen, jer bi pristajanjem na državno i nacionalno samoubistvo, Srbija izgubila svoj međunarodni suverenitet i otvorila Pandorinu kutiju Trećeg svetskog rata, koji bi trajno s istorijske pozornice uklonio i Srbiju i srpski narod

Ali dok se to ne desi, i ako se desi, pravo je pitanje da li ćemo se mi uopšte nalaziti na ovom području, koji svakoga dana sve više gubi status državnosti i pretvara se u politički provizorijum, jer naša država jednostavno nije u stanju da reši brojne probleme, zbog čega će nam tzv. zapadni mentori, a suštinski okupatori rešavati – naravno, shodno njihovom interesu i političkoj računici. I tada ćemo poput naših suseda u Bosni i Hercegovini, i mi dobiti negog međunarodnog guvernera; velikog vezira, visokog predstavnika, strane trupe i gazde kojima ćemo da služimo, jer smo svojim neznanjem, neradom i nesposobnošću zarad, šake dolara (Ana Brnabić: «šoping u Beču») uspeli da žrtvujemo svoj državni i nacionalni suverenitet. 

A oni koji su izdajom doveli do gubitka suvereniteta brzo bi bili pušteni niz vodu, jer globalnoj dubokoj državi (kolektivnom zapadu i krupnim multinacionalnim korporacijama) neće više biti biti potrebni. Biće raspisan tender za novu sortu izdajnika – «goniče robova». Jer, kao što nas istorija uči svaka okupacija je finansirana prirodnim, radnim i svim drugim resursima desuverenizovane (okupirane) teritorije. 

Zato je danas više nego ikada ranije u srpskoj istoriji važno odbiti Davoski ultimatum, i ne pristati na novi Minhen, jer bi pristajanjem na državno i nacionalno samoubistvo, Srbija izgubila svoj međunarodni suverenitet i otvorila Pandorinu kutiju Trećeg svetskog rata, koji bi trajno s istorijske pozornice uklonio i Srbiju i srpski narod.