Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Barikade u Zupču
Kosovo i Metohija

Barikade u Zupču

PDF Štampa El. pošta
Kosara Gavrilović   
četvrtak, 24. novembar 2011.

Celog života sam bila ubeđena da ako čovek nešto zaista želi, želja će mu se ispuniti. Kada sam dobila poziv za šestu sednicu udruženja „Srbi na okup“, zakazanu za 12. novembar u Raškoj, poželela sam da mi se ukaže prilika da se iz Raške nekako prebacim na Kosovo. Htela sam da odem do barikada, da vidim ljude koji su učinili prvi stvarni korak da postanu gospodarima sopstvene sudbine, da prestanu da budu igračka u rukama jedne ne samo nesrpske, ne samo agresivno antisrpske vlade, već vlade koja je i nezakonita jer je neustavna, jer je došla na vlast neustavno i otkako je na vlasti maltene svakog dana krši Ustav, dok Srbija ćuti i trpi. Ali o vladi možemo govoriti kasnije. U ovom trenutku želim da govorim o barikadama, o ljudima koji su ih podigli i koji su prvi rekli toj otuđenoj, toj nesrpskoj, toj antisrpskoj vladi - više ćutati nećemo. Nećemo više sedeti skrštenih ruku, dok se vi igrate našim životima i trgujete nama kao robljem. Mi nismo vaše roblje. G. Stefanović može da kaže da kosovski Srbi nemaju prava veta nad odlukama vlade. On ili ne zna šta govori, ili svesno laže, što on čini često i vrlo neumešno.

U svakoj demokratskoj državi, a ovo je država koja se svakako predstavlja kao demokratska, narod ima prava da dâ na znanje vladi koju je on izabrao da se pokazala nedostojna tog izbora i da mora da se povuče. Zato mi je bila žarka želja da stignem do barikada i da se upoznam s ljudima koji ne samo da su prvi u našoj zaspaloj Srbiji progovorili, i to ne samo rečima već i delima, i samim tim uneli pometnju u našu vladu. I želja mi se ispunila. A ja sam se malo uplašila, jer nisam znala da li oni žele da se upoznaju sa mnom. Zašto bi želeli? Ja ne mogu ništa da im pružim, ne nosim nikakvu pomoć. Ja ništa za njih ne mogu da učinim, osim da im stisnem ruku i kažem: „Čast mi je da mogu da se rukujem sa Srbima koji se ne boje i da provedem bar pola sata s vama u razgovoru, ako vam ne smetam“. Htela bih da im kažem: „Hvala vam što ste digli barikade i nemojte da ih skidate. Izdržite do kraja. Izdržite, jer ste već dokazali da možete da pobedite. Izdržite, jer će vaša pobeda biti pobeda svih nas, jer ćete i nas osloboditi okupacije. A naša okupacija je gora od vaše, jer su naši okupatori Srbi“.

A šta ako oni ne nađu vremena za razgovor sa mnom? A šta ako im ja stvarno smetam? Kasno je za takva pitanja. Mi se već bližimo barikadi u Zupču. I tako sam se 13. novembra oko dva sata poslepodne srela sa ljudima, odnosno ženama, jer su u to vreme žene bile na dužnosti.

Možda su to baš neke od onih žena koje smo videli na TV-ekranu kako svojim telima guraju kforovska vozila?

Žene koje sam srela, sve rade kao vaspitačice u obdaništu u Zupču. Radnim danima rade u obdaništu, a noću su na barikadama. Nedeljom, kad su deca sa svojim porodicama, one dežuraju u dnevnoj smeni. Posle prvog razgovora i prve kafe, Radmila Jakšić, njihov "vođa" na barikadama i upravnica obdaništa, zapita me da li bih htela da vidim obdanište koje se nalazi u neposrednoj blizini. Retko kad sam videla, a videla sam mnogo ustanova za decu, tako dobro održavano, čisto, svetlo i prijatno mesto na kome deca provode svoje dane. Vaspitačice nam kažu da su barikade postale neodvojiv deo i dečijeg dana. Na tom svetlom i prijatnom mestu deca ih crtaju, boje, pevaju pesme i pišu zadatke o njima. Tema prošle sedmice je bila „Jesen“. Jedan dečko je pisao o barikadama. Kad su mu rekli da tema nije „Barikade“, da je tema „Jesen“, „Da, da“, odgovorio je menjajući naslov. „Jesen i barikade“. Život je još uvek život, ali se sada u Zupču doživljava u neraskidivoj sprezi s barikadama. Kao što je jesen postala „jesen i barikade“, tako je i život sada „život i barikade“. Kao da je jesen lepša s barikadama; kao da barikade vode u neki bolji život. A možda barikade i jesu jemac ne samo boljeg života, već života uopšte?