Komentar dana

NSPM i NOPO

PDF Štampa El. pošta
Tatjana Milošević   
petak, 13. april 2012.

Sam naziv stranke Nijedan od ponuđenih odgovora, kao opcije otpora i negacije svih odgovora političkih stranaka na  pitanja koja razjedaju Srbiju, nesumnjivo odražava izbor većine građana naše zemlje. Nezadovoljstvo politikom koja se ovde, u različitim, ali jednako neprihvatljivim oblicima vodi preko dvadeset godina, kulminiralo je potpunom rezignacijom i apatijom građana koji nisu sasvim izgubili nacionalni ni moralni osećaj. Nema ideje ni političkog govora koji bi probudili narod iz duboke letargije u koju je zapao. Nema nade da će se pojaviti bilo šta što bi pokrenulo Srbiju u pravcu u kome njen narod, bar po mom mišljenju, želi da Srbija krene.

Pre nego što pokušam da analiziram motive gospodina Vukadinovića da postane nosilac liste NOPO, želim da ukažem na ozbiljne probleme na koje ova stranka mora naići.

Mada je registrovana kao stranka nacionalnih manjina pa za nju ne važi izborni cenzus od pet odsto, već prirodni izborni prag od 0,4 procenta (približno 16.000 glasova), mora se postaviti pitanje šta se dobija prostim prelaženjem izbornog cenzusa. Ulaženje gospodina Vukadinovića, verovatno i nekolicine drugih članova NOPO u parlament, doprinelo bi, svakako, da se iz tog parlamenta, u redovnim prenosima RTS, čuje ponekad i razuman i uman glas. Glas koji , čak, prihvata većina građana Srbije. Ali šta je jedan ili nekolicina glasova razuma u odnosu na 126 poslanika potrebnih za izglasavanje bilo koje odluke?

 Sva istraživanja govore da narod ne veruje političarima, ali da će ipak u velikom broju izaći na izbore. Pretpostavljam da će izaći da svojim glasom pokaže da se ne slaže s politikom koja je Srbiju dovela do ivice ambisa, ali za koga će glasati, ipak je nepoznanica. Deo opozicije koji bi u svoje programe mogao da inkorporira stavove iz Inicijative za spas Srbije NSPM-a nije ni mali ni beznačajan, ali je do zla boga posvađan, sujetan, korumpiran i čak autističan. On neće i ne može da se okupi oko programa koji bi imao šansu da privuče ozbiljan broj glasača. Budimo otvoreni: ne mogu oni prihvatiti Inicijativu za spas Srbije pre svega zbog toga što je svaka ta stranka vojska neprikosnovenih lidera koji sebe vide samo na mestu „kalifa umesto kalifa”. Narod prepoznaje: fotelje, a ne Srbija, njima su na prvom mestu.

A sada recimo koju reč o Inicijativi za spas Srbije. Ona ima 20 tačaka, i nijednoj se nema niti šta dodati niti šta oduzeti. Svaki čovek u ovoj državi, koji imalo misli svojom glavom, smatrao bi da inicijativa nije ni potrebna, da se takvi stavovi podrazumevaju, da su tih 20 tačaka minimum oko koga se svi u Srbiji moramo složiti.

Ali ne slažemo se. Štaviše, ne slaže se većina. Podsećam da stranke koje se otvoreno zalažu za ulazak u Evropsku uniju, bez raspisivanja referenduma, prema istraživanjima javnog mnjenja, imaju poverenje više od 70 odsto građana. Ovo je čudno, s obzirom na činjenicu da je ukupna podrška ulasku u Evropsku uniju manja od 50 odsto. Nema jasnog odgovora na pitanje zašto će oni kojima je Srbija na prvom mestu ipak glasati za Nikolića, koji im obećava još brži ulazak u EU. Iako je mnogo puta menjao mišljenje, ne verujem (kao njegovi budući glasači) da i ovaj put laže. Veliki je ulog u pitanju. Stan od 200 kvadrata sigurno nije zaradio od poslaničke plate. Neko je sve to ipak morao da finansira.

O ulaženju u NATO mislila bih da je neozbiljno razgovarati da ne postoji mogućnost pravljenja velike koalicije i izglasavanja takve odluke u parlamentu dvotrećinskom većinom, odluke da se u NATO uđe, a da se narod o tome ne pita. Svetski policajac ne miruje, a Srbija mu baš treba na putu do Rusije.

Unošenje u zakon kaznenih odredbi protiv propagiranja secesionizma malo je zakasnela ideja. Takav zakon postoji, ali se ne poštuje, jer onda neke, etnički čak srpske stranke ne bi mogle da postoje ( LDP, LSV, pa ni URS – da bi se regioni ujedinili, Srbija se mora prvo rasparčati).

Uvođenjem obaveze da NVO, mediji i druge organizacije navedu izvore finansiranja iz inostranstva takođe je neprihvatljivo za većinu tih organizacija. One su i medijski i finansijski veoma snažne, a u tom slučaju postale bi sasvim nepotrebne jer bi njihove stavove jasnije i preciznije formulisali ambasadori „međunarodne zajednice” koja ih finansira.

Nametanje obaveza poslodavcima da radnicima, koji za političku elitu postoje samo za vreme predizborne kampanje, obezbede dvogodišnju otpremninu u slučaju da budu proglašeni tehnološkim viškom, verovatno bi oteralo iz Srbije i ono malo „dobrotvora” iz zapadnih zemalja kojima svaki zaposleni u Srbiji odvaja po osam do 10 hiljada evra za novootvoreno radno mesto.

Što se tiče obavezne vojne obuke u trajanju od tri do šest meseci, postavlja se pitanje ko bi tu obuku vršio budući da sve što od vojske preteče posle Tadića – dočeka Šutanovac, pa Srpska vojska više i ne postoji.

Bez obzira na pokušaj gospodina Vukadinovića, koji je iskren i altruistički, ne mislim da je opcija za koju se opredelio dobitnička.

Treba se uzdati samo u se i u svoje kljuse. I spremati decu da preuzmu i poprave ono što smo pogrešnim izborima proćerdali.

„Mlado žito navijaj klasove, pređe roka došla ti je žetva.” Ako ne sada, a ono za neku godinu, kada pobedi program svih nas koji volimo Srbiju, a koji je NSPM tako dobro formulisao u 20 tačaka.

Ostaje samo da se nadamo da do tada oni koji dobiju izbore neće napraviti previše štete.