Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Ko zviždi, zlo ne misli
Komentar dana

Ko zviždi, zlo ne misli

PDF Štampa El. pošta
Vasilije Mišković   
četvrtak, 10. septembar 2009.

Umesto da zaključak izvodimo iz nečega što se dogodilo prvi put, takoreći sad i nikad više – ne baš zaslužene pomoći koju je Srbiji uputio neko iz Evrope – kao glavna politička pouka „utakmice decenije“ protiv Francuza (1:1) istaknuto je nešto što se dešava na skoro svakom božjem meču naše reprezentacije – zviždanje himni protivnika.

To što je italijanski sudija Rozeti oštetio francusku reprezentaciju u 13. minutu susreta (Žigić je pao posle vrlo sumnjivog kontakta sa golmanom gostiju, sudija je bez previše razmišljanja pokazao na belu tačku i isključio golmana, a Milijaš bio precizan iz još-malo-pa-poklonjenog penala) zaista je istorijski presedan. Iskreno, nije ovo bio prvi put da nam arbitar pomogne, ali ne sećam se da je u poslednjih 20-ak godina ijedan fudbalski sudija učinio toliku uslugu našim reprezentativcima. Dešavalo se da ne sude penal koji smo mi napravili nad suparničkim igračem, ali da dosude nepostojeći penal u našu korist?!

Elem, Rozetijeva, izrazito „prosrpska“, sudijska odluka možda znači da Italijani žele da budu novi stub spoljne politike Beograda (gde ima mesta za četiri, ima i za pet, rezonuje možda Berluskoni). A možda je Nikola Žigić pokazao kako treba poslovati sa Evropom: već dve decenije Evropljani gledaju naše istinske nacionalne patnje i stvarna državna stradanja, i baš ih je briga, štaviše, odmogoše nam kad god su imali priliku. Ali, čim je jedan srpski fudbaler uverljivo odglumio žrtvu, odmah se oglasila evropska pištaljka!

No, ova hipotetička politička pozadina Rozetijeve zablude, međutim, potpuno je ostala u senci žestokih zvižduka kojima je beogradska publika na početku meča ispratila sviranje francuske himne. Svi ovdašnji mediji su u izveštajima sa utakmice istakli „sramno ponašanje dela navijača“, koje su kasnije, pre kraja himne, nadglasali aplauzi „pristojnije publike“. Zviždanju „Marseljezi“ verovatno ne bi bio dat toliki značaj, da u danima uoči susreta sa Francuzima nije sprovedena snažna kampanja – protiv zviždanja himni.     Ali, isto tako, da nije bilo toliko snažne kampanje, verovatno ne bi bilo ni toliko zvižduka. Jer, patetični pozivi na „civilizovano“ i „dostojanstveno“ držanje prema „Marseljezi“ sigurno su izazvali inat kod određenog broja gledalaca. Oni koji inače ne vole da ih neko uči kako se ponašati, još više mrze kada ih neko uči kako se ponašati na fudbalskim utakmicama...

RTS je danima pred utakmicu emitovao „prigodne“ spotove na tu temu, reporteri B92 su tokom dana, nekim čudnim slučajem, nailazili samo na navijače koji su na pitanje da li će zviždati francuskoj himni odgovarali sa „nikako“, „sačuvaj bože“, „ne dolazi u obzir“. Sa apelom da se navija fer i sportski oglasio se i gradonačelnik Đilas. Sve u svemu, zvižduci upućeni „Marseljezi“ bili su neka vrsta „spontanog referenduma“ kako o francuskoj politici tokom godina balkanske krize, tako i o tome šta većina navijača misli o ovoj jadnoj i bednoj kampanji „naših“ medija i političara.  

Ipak, ne radi se ovde samo o inatu. Mnogo više, ovde je reč o revoltu. Usmerenom protiv države Francuske, koja već pune dve decenije gazi ono naivno verovanje da su naša dva naroda i države u prijateljskim odnosima. Države čiji su nebrojeni „intelektualci“, poput Levija, širom sveta širili monstruoznu sliku o Srbiji i Srbima, a neki od njih, poput Kušnera, na ekstremnom antisrpstvu izgradili političke karijere. Države koja je, od raspada SFRJ pa nadalje, učestvovala u svakoj vojnoj i diplomatskoj akciji protiv našeg naroda. Države koja je među prvima priznala „nezavisnost“ Kosova!

Lako je sada biti propovednik evroatlantske pristojnosti i osuđivati zviždanje „Marseljezi“. Kada izvučete utakmicu iz konteksta, kada je posmatrate kao usamljeni događaj koji nije povezan ni sa čim drugim, da, lako je zaključiti da su oni koji zvižde tuđoj himni u stvari divljaci, varvari koje moramo prevaspitati i/ili kazniti. Ali, ovo je 21. vek i ništa nije usamljen događaj. Danas sve ima veze sa svime. Gostovanje Tijerija Anrija, francuskog kapitena, itekako ima veze sa histeričnim antisrpskim ispadima Bernara Kušnera, francuskog ministra spoljnih poslova. I, zamislite, nismo mi Srbi izmislili veze sporta i politike. Taman posla! Izmislili su ih upravo „Evroatlanćani“, koji su svojevremeno iz čisto političkih razloga zabranili našim sportskim ekipama da učestvuju u međunarodnim takmičenjima.

Eto, utoliko smo primitivniji od Evropljana: oni kada nekog ne vole, lupe mu sankcije, bombarduju ga i otmu mu poneku pokrajinu. A mi, zamislite, kad nam se neko zameri, zviždimo njegovoj himni. Koliko mi je poznato, ni jedan jedini francuski novinar ili navijač nije imao nikakvih problema ni pre, ni tokom ni posle utakmice. I dobro je što je tako.  

Deo naše zemlje je pod okupacijom. Francuska je jedna od okupatorskih sila. Zašto onda očekivati da se ovaj narod ponaša drugačije nego kada su nacisti ulazili u Beograd 1941? Ako se već ponosimo što su Beograđani tada uglavnom prkosno bojkotovali nemačke okupatore, zašto se stidimo što Beograđani sada zvižde simbolima francuske države?!

Normalno, sam Anri i njegovi saigrači nisu okupatori. U Beograd su ušli u kopačkama, ne na tenkovima. Oni su momci došli da igraju fudbal. Nisu nam oni oteli Kosovo. Sve što su nam se oni zamerili, jesu ona dva gola prošle godine i ovaj jedan od srede. Ali, njima je publika zviždala za vreme utakmice, ne za vreme himne. Dok je izvođena „Marseljeza“, beogradska publika zviždala je Kušneru, Širaku, Sarkoziju, Leviju... a ne Anriju, Anjelki i Riberiju. Ko to ne razume, verovatno misli i da bismo sada Nikolu Žigića i pola „Marakane“ morali da isporučimo Hagu.

Uostalom, za mesec dana će u Beogradu gostovati reprezentacija Rumunije. Srpski navijači, nešto mi govori, neće zviždati rumunskoj himni. Takođe, ne verujem ni da će uoči te utakmice biti ovako agresivne kampanje protiv zviždanja. Ipak svi znamo razliku između Rumunije i Francuske. Pri tom uopšte ne mislim na fudbalske kvalitete njihovih reprezentacija.

P. S. Inače, ne podržavam zviždanje himni. Bolje, a i efektnije, bilo bi da, kada sledeći put ovde gostuje reprezentacija neke od zemalja koje su učestvovale u okupaciji Kosmeta, za vreme njihove himne navijači nešto pevaju. Neku pesmu iz srpskog kosovskog ciklusa, recimo.