Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Slučaj Kovačević i slika žrtve
Kolumne Slobodana Antonića

Slučaj Kovačević i slika žrtve

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
sreda, 29. oktobar 2008.
Slučaj Miladina Kovačevića čitaocima „Politike” dobro je poznat. Kovačević, koji je igrao košarku u SAD, uhapšen je 4. maja posle tuče u diskoteci. Njegova žrtva, Brajan Štajnhauer, uštinuo je devojku Kovačevićevog druga. Ovaj se pobunio, a Štajnhauer ga je glavom udario u lice. Kovačević se umešao i pretukao Štajnhauera. Kovačević je kasnije pušten iz pritvora, uz kauciju, ali je pobegao u Srbiju sa ispravama koje mu je nezakonito izdao srpski konzul u Njujorku.

Nevolja za Kovačevića bila je u tome što je Štajnhauer iz bogate porodice, koja ima veze „na najvišem mestu”. Porodični prijatelj Štajnhauerovih bio je senator Čarls Šumer. On se angažovao da sa sudbinom povređenog Brajana upozna najmoćnije ljude SAD. Sa Hilari Klinton poveo je akciju da se od Srbije zatraži izručenje Kovačevića, uz pretnju da će joj biti uskraćena finansijska pomoć. Za akciju je pridobio i Kondolizu Rajs. „Ona je smirena žena, ali se stvarno naljutila zbog onoga što se desilo”, izjavio je Šumer posle razgovora sa njom. Američki ambasador u Beogradu odmah je zatražio susret sa najvišim zvaničnicima Ministarstva spoljnih poslova Srbije. On je izjavio da je slučaj Kovačević sada postao „prioritet za vladu SAD”.

Kovačević, međutim, nije mogao biti izručen, jer to zabranjuje naš Zakonik o krivičnom postupku(izuzetak su lica optužena pred Haškim tribunalom). Moćni američki lobi, međutim, počeo je pritisak na srpske vlasti da „ubede” Kovačevića da se „dobrovoljno” preda SAD. Deo tog pritiska bio je zahtev Hilari Klinton da sponzori prestanu da finansiraju Košarkaški savez Srbije. I zaista, „Hemofarm”, koji je jedan od glavnih pokrovitelja KSS, odmah je objavio da će se „dok se ova iskomplikovana situacija ne razreši, uzdržati od daljih sponzorskih aktivnosti u ovoj oblasti”. Predstavnici američke ambasade i Ministarstva spoljnih poslova Srbije sastali su sa porodicom Kovačević „radi razjašnjavanja nedoumice o sudskim procesima u SAD i posledicama po Miladina Kovačevića posle bekstva iz SAD”. Kovačević, međutim, i pored svih „razjašnjenja” nije želeo da se vrati u SAD. U ponedeljak je priveden istražnom sudiji u Beogradu, koji mu je odredio pritvor od mesec dana.

Ono što je meni, kao političkom analitičaru, u ovom slučaju zanimljivo nije njegova pravna strana. Da li je i koliko Kovačević kriv, odlučiće srpski sud (osim ukoliko Kovačević zaista na kraju „dobrovoljno” ne odluči da se preda američkom sudu). Ono što je, međutim, ovde zanimljivo jeste način na koji američki lobi u Srbiji oblikuje ovdašnje javno mnjenje. Televizija B 92 je vest o pritvaranju Kovačevića emitovala kao udarnu. Da javnost Srbije slučajno ne bi imala simpatija za Kovačevića, B 92 je objavio ekskluzivne fotografije do kojih je došao neidentifikovanim kanalima. One prikazuju povređenog Štajnhauera kako leži u bolničkoj postelji. „Na fotografijama”, kaže se u vesti, „do kojih je došao B 92, vidi se kako je Štajnhauer izgledao nakon tuče u baru”. I zaista, na ovim slikama Štajnhauer leži krvave glave i sklopljenih očiju, dok mu iz usta i nosa izlaze razne medicinske cevčice. Osećaj gnušanja i sažaljenja dok se gledaju ove fotografije prosto je neminovan. Štajnhauer zaista izgleda žalosno – kao što i na odabranim fotografijama Kovačević izgleda nasilno i zastrašujuće. I naravno da je većina komentara na sajtu B 92 bila: „Izručite siledžiju!”.

Juče su neke dnevne novine (pa i „Politika”) takođe objavile fotografiju Štajnhauera. Međutim, spremnost B92 da se prikaže slika žrtve nešto je potpuno novo za ovu televizijsku kuću. Ma koliko da sam se naprezao, ne sećam se da sam ikada na toj televiziji video fotografiju, recimo, Pantelije Dakića (13) ili Ivana Jovovića (19), pošto su ih albanski teroristi 2003. ustrelili dok su se kupali u Bistrici. Ne sećam se ni slike bar jednog od onih 14 nesrećnih žetelaca (među kojima je bio i jedan dečak), ubijenih na polju u Starom Gackom, kod Lipljana. Ne sećam se ni da su prikazivani snimci iz bolnice u kojoj su ležale 43 teško povređene žrtve bombaškog napada na autobus „Niš ekspresa”, koji je 2001. vozio Srbe za Gračanicu (o slikama onih desetoro poginulih u tom napadu neću trošiti ni reči).

Prikazivanje tih slika verovatno bi bilo ocenjeno kao „nacionalizam”, „senzacionalizam”, „podgrevanje revanšizma” ili bar kao „neukus”. Ali, prikazivanje fotografije jadnog Štajnhauera to nikako ne može biti. U njegovom slučaju i te kako je kod publike poželjno probuditi osećanja kao što su sažaljenje, empatija, gnušanje, pa čak i bes prema napadaču. Jer, za neke medije, čak i kada ležimo u bolničkom krevetu, mi nismo isti. Neko je bogat, a neko siromašan, neko ima prijatelje među američkim senatorima, a neko je ostao i bez najbližih, neko je Amerikanac iz Njujorka, a neko Srbin iz Goraždevca...

Haški tribunal nam je već pokazao kako se nasilnici mogu različito tretirati. Neki mediji nam već duže vreme pokazuju kako ni žrtve nisu iste. Ponovo nas, na slučaju Štajnhauer–Kovačević, uče toj lekciji. Ovde je verovatno isuviše ljudi koji takvu poduku preziru. A možda nam je baš zato toliko učestalo i sa toliko upornosti ponavljaju?

 


[objavljeno: 30/10/2008]

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner