Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Više od igre (2) - Vreme poraza
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Više od igre (2) - Vreme poraza

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
četvrtak, 01. jul 2010.

Stariji čitaoci to uglavnom znaju, ali hajde da kažem zbog mlađih generacija. Dakle, to je manje-više to. To smo mi. Eto tako smo igrali, a tako smo otprilike i ratovali i politiku vodili. Barem poslednjih decenija. Toplo – hladno. Kreni – stani. Povremeni neočekivani uzleti, a onda propast i saplitanje na manjim preprekama. Malo sopstvena glupost, malo nedostatak sreće, malo potcenjivanje protivnika, malo sudijska nepravda, malo nedoraslo, zbunjeno i neodlučno vođstvo. I tako, kada se sve sabere i oduzme, eto ti poraz čak i onda kada se čini da je pobeda na dohvat ruke.

Možemo se praviti kao da to nema veze i da ima važnijih stvari – naravno da ima – ali ipak boli. A dok gledate Gance kako pobeđuju Amerikance i odlaze u četvrtfinale, da bi se tamo sreli sa, najblaže rečeno, ne nepobedivim Urugvajem, onda nerviranje zbog još jedne propuštene šanse prerasta u gotovo fizički bol. A šta će tek biti dok jedne od njih budemo gledali u polufinalu ne smem ni da pomišljam. U svakom slučaju, teško da će u ovom veku biti bolje prilike da se umuvamo među „četiri najbolja na svetu“, a onda ionako više ništa nije važno. I samo mi nemojte reći kako su, eto, u prvom krugu ispali i Francuzi i svetski prvaci Italijani. Da, ali oni su imali svoje zvezdane trenutke pre četiri, osam, dvanaest godina. A ovaj je, tako se namestilo,trebalo/mogao da bude naš.

U nacionalnom sećanju, urugvajski sudija Larionda će sada polako zauzimati mesto pored zloglasnog Dinsta, Sorensena i drugih ljudi u crnom koji su se svojim sumnjivim odlukama, a katkad i otvorenim krađama, isprečili na našem putu ka slavi. (Pošto je u međuvremenu oštetio i Engleze, sva je prilika da se Urugvajac neće jeftino izvući. A dodatno me raduje to što će „fifina“ fudbalska mafija nakon ovolikih sudijskih grešaka verovatno teško moći da i dalje bezobrazno odoleva pritisku za uvođenje elektronske tehnologije pri razrešavanju spornih situacija.)

Elem, nije da nismo oštećeni. A, opet, s druge strane, nema sumnje da smo uglavnom sami krivi za ono što nam se dogodilo. Da, jeste ono bio penal – barem po kriterijumu kakav vlada na ovom svetskom prvenstvu, i kakav je, uostalom, na nama primenjivan u prve dve utakmice (dve nepotrebne ruke i dva penala protiv Gane i Nemačke). Da, jeste da u meču sa Australijancima nismo imali ni sreće. Ali zaboravlja se da smo je (mislim, sreće) i te kako imali sa Nemcima, kao i barem nekoliko puta tokom kvalifikacija. E, ali takve stvari se previđaju ili zaboravljaju, a uspesi automatski pripisuju našem urođenom talentu i selektorovoj genijalnoj taktici.

Ne izvode se dva najbolja igrača (Jovanović i Krasić) u odučujućoj fazi odlučujuće utakmice. Šta je bilo sa Kolarovim – nije ga valjda zaista odmarao za četvrtfinale? Da i ne pominjemo što je sa Gojkom Kačarem nastavljena nepisana višedecenijska lokalna tradicija sa velikih takmičenja po kojoj u tom trenutku najbolji – i u najboljoj formi – mladi fudbaler obavezno greje klupu dok po terenu loptu mrcvare „iskusni“, „uigrani“ i „zaslužni“. Nekad Zlatko Vujović, nekad Savo Milošević, a danas – stegnimo svoja zvezdaška srca – verovatno Žigić i Deki Stanković.

No, gore i od samog poraza jeste ovo usađivanje gubitničkog mentaliteta oličenog u kvazirealističnom i optimističkom („život ide dalje“) tonu, koji danas emituju selektor Antić i deo tzv. konstruktivnih i „državotvornih“ medija, zaduženih da održavaju moral nacije (uključujući tu i izjave da smo izašli iz krize ili da učešće na mondijalu – poslednji u grupi – nije neuspeh). „Pa, dobro je“. „Važno da se nismo obrukali“. „Moglo je i gore“. „Setimo se Nemačke“. „Nismo bili inferiorni“. „Nismo imali sreće“. Ne, nije dobro. Sem na mahove, opet smo igrali ziheraški, bojažljivo i ružno. A kad je počelo da gori pod nogama, onda i neorganizovano i smušeno. Naravno da je moglo gore. Ali je poenta da je moglo i moralo mnogo bolje. I po kvalitetu igračkog kadra – a, bogme, izgleda i po selektorskoj plati.

Glupo je posle svakog neuspeha razapinjati selektora na krst. Ali je još gluplje od poraza praviti pobedu – sa čime smo, uzgred rečeno, takođe imali bogato iskustvo „na ovim prostorima“. A da smo ovaj put imali šanse da postignemo i nešto više od „moralne pobede“ i da to ovoga puta nije bio samo navijački trip pokazuje i to da su nas čak i takvi fudbalski autoriteti poput Aleksa Fergusona i Arsena Vengera smatrali reprezentacijom koja bi „mogla da iznenadi“ na ovom mondijalu. A da i ne govorimo o tome koliku smo, na primer, podršku i simpatije, kao i pre četiri godine, uživali u ruskim medijima i javnosti. No, to da razočaravamo prijatelje, dok, istovremeno, prijatno iznenađujemo i nagrađujemo protivnike, i to, opet, ne samo u fudbalu, takođe, nažalost, već postaje deo tradicije.

Ali hajde da i mi, za promenu, pokušamo da pogledamo stvar sa vedrije i povoljnije strane. U poslednje dve decenije veliki sportski uspesi su po pravilu praćeni nekim državnim i nacionalnim katastrofama. Kada su fudbaleri „Zvezde“ postali prvaci Evrope – raspala se zemlja i izbio građanski rat. Kada je košarkaška reprezentacija osvojila prvenstvo Evrope u Atini 1995, usledila je „Oluja“, pad Krajine i progon nekoliko stotina hiljada Srba. Pa tako sve do Čavićevih plivačkih uspeha i proglašenja kosovske nezavisnosti. Ko zna šta bi nas, eventualno, snašlo sada, da su, kojim slučajem, naši fudbaleri odigrali kako se očekivalo i kako, teoretski, mogu? Ko zna zašto je ovo dobro? Možda smo zahvaljujući Lariondi i Antićevoj taktici za dlaku izbegli neku novu državnu i nacionalnu pogibelj? „Oluju“ na severu Kosova, ili nestanak Republike Srpske? Nikad se ne zna. Zato, „ćuti, dobro je“, nismo se obrukali“ itd.

(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u nedeljniku Vreme br. 1017)

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner