Kolumne Đorđa Vukadinovića

U Srbiji ništa novo

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 05. jul 2010.

 

Poslednjih nekoliko meseci nisam se na ovim stranicama mnogo bavio  „užim“, političko-analitičarskim poslom. S jedne strane, bilo je objektivno mnogo važnijih tema – obnovljena debata o NATO, usvajanje katastrofalne srebreničke deklaracije i nova, nepovoljna realnost na našem „evropskom putu“. A za to vreme, na partijsko-političkom planu, samo večno vrćenje istog, politička žabokrečina, tu i tamo malo ispresecana polukontrolisanim aferama sa određenim rokom trajanja.

Stranke vladajuće koalicije, uz povremene čarke i teškoće, rutinski odrađuju svoj mandat. Naprednjaci na lokalnim izborima beleže dobre rezultate, ali posle trijumfa na Voždovcu retko gde više dolaze u priliku da formiraju vlast. Radikali su u dubokoj krizi koja sve više miriše na raspad, a DSS talac svoje, navodne, principijelnosti, kao i dogme o vođinoj nepogrešivosti. A LDP, paradoksalno, vrlo slično kao DSS. Manje-više, sve monotono, poznato i  prepoznatljivo.

No, sada se situacija polako menja i, ne samo zbog aktuelne dvogodišnjice vlade, valja ozbiljno obratiti pažnju na zbivanja na domaćoj političkoj sceni.

Mislim da bi većina u Vladi najviše volela da ovog jubileja nema, tj. da ne moraju da se suočavaju sa, po njih, prilično neprijatnim svođenjem bilansa na, evo, već polovini svog punog mandata. I u drugoj godini vlada je bila prilično uspešna samo u iznalaženju opravdanja zašto je velika većina njenih obećanja neispunjena i zašto će, po svemu sudeći, takva do kraja i ostati. Ubrzane evro-integracije, porast standarda, penzija i plata, putevi, radna mesta i „hiljadu evra od akcija“ ostali su samo sanak pusti i omiljena poslastica za opozicione političare i novinare. (Ali su zato, valjda kao kompenzaciju, ostvarili  dosta toga što nikome, bar ne javno, nisu obećali: razna poniženja povodom Kosova, srozavanje dinara, statut Vojvodine, dekleracija o Srebrenici...) Među retkim svetlim tačkama u vladinom dvogodišnjem bilansu izdvaja se, čini se, samo ozbiljan početak borbe protiv organizovanog kriminala, kao i agilna, mada pomalo konfuzna spoljnopolitička aktivnost ministra Jeremića. Ali i tu, i na jednom i na drugom frontu, u narednim mesecima tek predstoje najveća iskušenja. Štaviše, moglo bi se dogoditi da se na oba fronta doživi pravi debakl, ali to bi onda bila katastrofa od koje niko ne bi imao političke dobiti. 

Najoštriji i najveći kritičar vlade danas je svakako DSS. No, na njihovu žalost, kada DSS, pre svega kroz usta Nenada Popovića i njegovog ekonomskog tima, povremeno vrlo efektno kritikuje vladu i kada te kritike nekako uopšte stignu do ušiju građana preokupiranih događajima na „Farmi“ i svetskom prvenstvu, korist od toga na kraju opet imaju samo naprednjaci. Ključne greške su, po običaju, tu napravljene mnogo ranije i sada je teško povući neki spasonosan potez. Koštunica naprosto nije imao jasnu ideju niti plan kako da reaguje na pojavu naprednjaka i njihovu medijsko-političku ekspanziju. Pa ih tako nije niti na vreme napao, niti pokušao da integriše u svoje političko okrilje. Vrlo je moguće da u tome ne bi bilo uspeha – ali bi barem imao alibi i ne bi imao šta sebi da prebacuje. Ovako je inicijativa trajno prešla na stranu Nikolića, koji sada Koštunicu naizmenice malo poziva na saradnju, a malo proziva zbog „nejasne“ i nedovoljno pro-evropske politike. Zato će, ma šta ko izjavljivao sa jedne i druge strane, DSS za naprednjake biti, u najboljem slučaju, samo „rezervna opcija“, tj. realno tek drugi ili čak treći koalicioni izbor, a u međuvremenu će ih ovi koristiti kao pretnju i pregovarački adut u njihovim razgovorima sa DS-om.

S druge strane, SNS je mašina stvorena da bi pobeđivala. Ideologije i principijelnosti tu ima malo, ili ni malo. Sve je izatkano oko Nikolićevog domaćinskog imidža i Vučićeve organizacione sposobnosti. Ali, pre svega, oko pretpostavke da izbori „samo što nisu“ i da će nakon njih Toma, Vučić i drugovi konačno i neopozivo da zasednu na vlast koja im je, iz različitih razloga, neprestano izmicala. Zato se naprednjacima neprestano priviđaju izbori i zato su ih „sa sigurnošću“ predviđali za „mart 2009“, pa „april 2010“, a sada za „proleće naredne godine“. Sve u svemu, veliko je pitanje u  šta će se ova trenutna naprednjačka bajka pretvoriti ukoliko i to sledeće proleće zakasni.  

Ako su posle prve godine Mlađan Dinkić i G17 Plus bili najveći gubitnici unutar vladajuće koalicije, druga godina vlade je uveliko protekla u znaku njihovog političkog vaskrsnuća. U prvoj godini G17 se bukvalno vukao po prašini, kako u pogledu rejtinga, tako i političkog uticaja. DS ih je marginalizovao, socijalisti pretekli po uticaju u vladi i političkom životu, mediji razvlačili zbog Fijata i besplatnih akcija i naveliko se kalkulisalo da je samo pitanje dana kada će biti izbačeni iz vlade – a šuškalo se da Mlađi preti i nešto gore.

Ali u tim okolnostima Dinkić je pokazao sposobnost koju mu moraju priznati čak i najveći kritičari. Vešto je odglumio „ludilo“ i spremnost da, bez obzira na posledice, „ide do kraja“. Tvrdoglavo je insisitirao na svojim interesima i rešenjima, beskompromisno ulazio u sukobe i nije odstupao ni pedlja, bez obzira na argumente i snagu onoga ko je stajao s druge strane. I protivnici sa slabijom „petljom“ ili naprosto manjim ulogom redovno su se, pre ili kasnije, povlačili. E, sad, ako je tako bilo u vreme kada su njegove političke akcije vredele manje čak i od ovih koje su tako spektakularno podelio građanima, možemo samo pretpostaviti kako stvar stoji sada, kada je uz pomoć „Unije regiona“ pronašao novu formulu za političko preživljavanje i kada je na seriji lokalnih izbora pokazao da, najblaže rečeno, i na pravim izborima ima čemu da se nada.

I upravo taj i takav Dinkić mogao bi biti jedan od glavnih naprednjačkih aduta. I to u svakom smislu. Hoći reći, ako ovoj vladi uopšte neko prekrati mandat, to će – razume se, „uz malu pomoć prijatelja“ – ponovo biti Mlađan Dinkić. Baš kao što je i opozicija, njen sastav, jedinstvo i sećanje na njene ranije "uspehe" najjači adut na koji vlast (čitaj: Boris Tadić) u ovom trenutku može da računa. U Srbiji, dakle, ništa novo.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner