Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > U dobru se ne ponesi, u zlu ne ponizi
Kolumne Đorđa Vukadinovića

U dobru se ne ponesi, u zlu ne ponizi

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 04. jul 2011.

Da li se sećate onih agresivnih i kvazimotivišućih spotova s početka prošle decenije kada smo, na sličan način kao danas Noletom, bili kolektivno opčinjeni uspesima naših košarkaša? „Evropo nastavi da treniraš – evropsko prvenstvo se održava svake dve godine“ („Neka ti se pridruži i ostatak planete“.) Dobro došli u zemlju košarke“ itd. Još uvek me obuzme stid kada se setim tog hvalisanja i epskog lupetanja o „Srbima koji se rađaju sa košarkaškom loptom u genima“. Neću da kažem da je samo to bahaćenje bio razlog onog teškog košarkaškog survavanja koje je uskoro usledilo, kada nas godinama nigde nije bilo i kada su nam meru uzimali svi redom, od Nigerije do Angole. Ne kažem ni da je bio najvažniji – bilo je tu i dosta drugih, manje „metafizičkih“ faktora i uticaja, od smene generacija, pa do klanovskih sukoba i političkog mešetarenja. Ali sam apsolutno siguran da je i ovo o čemu govorim itekako imalo negativnog moralno-psihološkog efekta.    

Nadam se da je jasno zbog čega baš sada podsećam na ove neslavne epizode iz naše slavne košarkaške tradicije. I nadam se da je jasno da to govorim zbog aktuelne nacionalne euforije povodom vanserijskog uspeha Novaka Đokovića, ali i da pri tome na umu imam neke mnogo važnije i ozbiljnije stvari.

Drago mi je zbog Novaka, kao i zbog svih onih mladih (a bogme i nekih starijih) koji su spontano pohrlili na ulice srpskih gradova da iskoriste priliku za malo demonstriranja nacionalnog i kolektivnog radovanja. Pri tome, Nole nije samo odličan udarač teniske loptice, nego je očigledno fin i pristojan momak, sa zdravim stavom prema životu, slavi, pobedama i porazima. Od njega bismo mnogo i mnogi mogli naučiti ponešto i o odnosu prema državi, naciji, duhovnosti i tradiciji. Imao je i on razloga da bude nezadovoljan i da se – poput mnogih – pita „šta je to ova država učinila za mene“, da uzme neki atraktivniji pasoš i da „zapali odavde“. Mogao je, ali nije. Verovatno bi i tada bio veoma dobar igrač i šampion. Ali gotovo sigurno ne ovoliki koliki je postao. I mislim da je toga negde i on sam svestan. 

Pleni njegov zdravi, nenametljivi patriotizam, koji ne vrišti i ne provocira, kao i njegovo iskreno rodoljublje, bez patetike, koje u trenucima najvećeg slavlja i ličnog trujumfa nađe načina da u standardnu tenisku mantru prilikom proglašenja pobednika i nabrajanje izraza zahvalnosti organizatoru, porodici, publici, sponzorima i volonterima diskretno ubaci i “moji navijači“, „moja zemlja“, „moj narod“. Kao što rekoh, to je značajno više nego što je uobičajeno za prilike i praksu u tom prilično mondenskom i anacionalnom sportu kakav je tenis, ali i za nijansu manje nego što bi možda neki u Srbiji voleli da čuju. Dakle, taman.   

Ali strašno je zanimljivo i veoma poučno što čak i taj i takav u Novak – ne ulazim u teniske ukuse, servise, voleje, bekende i forhende – dakle, što je čak i taj i takav Đoković, naglašeno simpatičan, duhovit, druželjubiv, otvoren i spreman za šalu na svoj i tuđi račun, veoma često suočen sa vrlo netipičnim i „neteniskim“ izlivama antipatije i animoziteta. Da je u pitanju fudbalska publika, pa i da razumemo. Kao i to da su u pitanju samo lokalna unutarbalkanska (srpsko-hrvatska) razračunavanja, kao što se u poslednje vreme redovno dešava na turniru u Melburnu. Ali kako drugačije sem vansportskim razlozima i negativnim stereotipima razumeti gotovo neprijateljski i primitivan tretman Đokovića od strane dobrog dela publike u Njujorku na otvorenom prvenstvu SAD?

Naši dužebrižnički mediji su to pre neku godinu neuverljivo pokušali objasniti time što je Nole eliminisao njihovog domaćeg favorita Endija Rodika. Ali kako onda shvatiti da publika u Vimbldonu tako naglašeno navija za nekoga ko je neposredno pre toga izbacio Mareja, najboljeg britanskog igrača i Noletovog odličnog prijatelja?

Ne treba se zavaravati. Pažljiviji posmatrači su to mogli da primete već nekoliko godina i, uz časne izuzetke, to se ponavlja takoreći iz turnira u turnir. Iz različitih razloga, međutim, ni Novak ni naši mediji to ne potenciraju i o tome ne žele mnogo da govore. Nole, razumljivo, zato da ne bi „dolivao ulje na vatru“. A srpski mediji verovatno zato da bi se od ovdašnje javnosti što više prikrilo kakvo je stvarno mišljenje tamošnje javnosti i elite o Srbiji i Srbima i koliko su decenijski napori srpskih vlasti da u tom pogledu nešto promene bili jalovi i jadni.         

Dakle, pošto je Nole gotovo besprekoran (iskreno govoreći, meni jedino nije simpatično ono stenjanje, ali vremena su se promenila i to – izuzev Federera – sada upražnjavaju praktično svi vodeći teniseri), očito je da najveći deo animoziteta sa kojim se Đoković suočava dolazi iz negativnog odnosa ne prema njemu lično, nego prema njegovom poreklu i zemlji iz koje potiče. I koje se ne odriče. 

Treba već jednom shvatiti da krst koji nam je kao narodu i državi natovaren tokom poslednje dve decenije nećemo lako skinuti. To „popravljanje imidža u svetu“ (pri čemu se pod „svetom“ uvek misli i podrazumeva prvenstveno „zapad“), koje kao da je sebi opsesivno i mazohistički u zadatak stavila aktuelna srpska vlast, nećemo postići nikakvim rezolucijama i izvinjenjima, niti izručenjima kompletnog državnog i vojnog vrha – pa čak ni briljantnim uspesima Novaka Đokovića, vaterpolista, košarkaša i drugih sportista. A još manje, odnosno teže će se ta stigma skinuti snishodljivošću prema kreatorima takvih stereotipa i odricanjem od sebe i svojih interesa.

Zato uvek treba raditi svoj posao najbolje što se može u datim okolnostima i, istovremeno, ni zbog kakvog „sveta“ ne odustajati od onoga što jesmo, čemu stremimo i što su nam legitimni interesi. Možda zbog toga na kraju nećemo biti više voljeni nego što jesmo. Ali će nas svakako više poštovati. Kao što danas – voleli ga ili ne – i u Njujorku i u Londonu moraju poštovati Noleta.

Pri tome je, naravno, zgodno ali ne i neophodno da se bude baš „najbolji na svetu“. Ali je zato apsolutno neophodno biti svoj, imati stav i sačuvati dostojanstvo i samopoštovanje. Iluzorno je očekivati, ali bilo bi lepo kada bi se makar nešto od toga moglo malo preliti na one koji će se ovih dana gurati i iz sve snage upinjati da budu što bliže Noletu.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner