Kolumne Đorđa Vukadinovića

Pakt sa đavolom

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 16. avgust 2011.

Posle nekoliko „holivudskih“ obrta, sva je prilika da Željko Mitrović na kraju neće ostati bez svoje jahte. Njegova furiozna medijska kampanja, brutalna i neukusna, kakva se i može očekivati od nekoga ko je Srbljima poklonio „Dvor“, „Farmu“ i „Velikog brata“, počela je da daje prve rezultate. Dubrovački sud je konstatovao niz „proceduralnih propusta“ hrvatskih carinskih organa i do daljeg odložio prodaju Mitrovićeve ploveće mezimice od tri miliona evra. 

Mitrović je živi primer šta se sve može ako imate čvrstu volju, jak motiv i nacionalnu frekvenciju. (Eh, da smo se tako borili za Kosovo, Crnu Goru, Krajinu... i kamo sreće da su naši mediji toliko pratili i podržavali tu borbu koliko se sada bave slučajem Mitrovićeve jahte.)  

Sada su se svi skandalizovali nad Mitrovićevom „antihrvatskom“ kampanjom. U svakom slučaju, mislim da je daleko veći skandal bila ranija ćutnja o većini stvari o kojima je sada Pink počeo na sva usta da govori. Možemo kritikovati Mitrovićev stil i način, kao i njegove motive, ali mislim da je još mnogo vrednije kritike bilo rasprostranjeno decenijsko  zataškavanje antisrpskih incidenata po Hrvatskoj i masovno lobiranje za interese hrvatske politike i privrede po srpskim medijima.

Ali nije reč samo o Mitroviću. Već nekoliko nedelja i mnogi srpski političari daju izjave koje, pošteno i bez predrasuda govoreći, možete samo da potpišete. Pored u poslednje vreme nešto zamuklog i skrajnutog Vuka Jeremića, tu su sada sve češće i Rasim Ljajić, Ivica Dačić i Dragan Đilas. Ponekad, da nema slike uz tekst, čovek bi lako mogao da iz zameni sa Koštunicom ili nekim radikalom – baš kao što je u poslednje vreme i Aleksandra Vučića sve teže razlikovati od Čede Jovanovića!?      

Optimisti bi pomislili da im je, eto, konačno došlo u glavu i da su i ovi iz vlasti konačno progledali, dok bi pesimisti i cinici zaključili da se verovatno bliže izbori. Razume se da sam tradicionalno sklon ovim drugima. Ali to ne znači da treba apriori potcenjivati sve ove nagoveštaje zdravog razuma koji u poslednje vreme dolaze sa raznih strana političkog spektra.

Iz svih tih reakcija sa visokih mesta oficijelne srpske politike može se zaključiti samo jedno – EU kandidatura je, kao i „gej-parada“ (kao nekada „puna saradnja sa Haškim tribunalom“), postala instrument pritiska na Srbiju, na delu su dvostruki standardi, ucene i simbolička poniženja. E, sad, interesantno je da ove formulacije do „u dlaku“ liče na ono što je, koliko juče, kao i svih prethodnih godina, na ovim stranicama pisala moja malenkost, i o čemu masovno, više ili manje efektno, govore i pišu mnogi komentatori na Politici i Novoj srpskoj političkoj misli. Ne bunim se i ne tražim orden ni „autorska prava“. Ne volim sektaštvo, baš kao što ne volim ni njegov antipod – prevrtljivost i beskrupulozni oportunizam. Ukratko: volim kad se „istina širi“ i „pobeđuje“.

Ali kako možemo znati? Kako da, s jedne strane, ne ispadnemo naivni i glupi, a sa druge, opet, da neopravdano i sektaški ne kaštigujemo potencijalne iskrene preobraćenike koji tek što nisu otpočeli svoju patriotsku i evroskeptičku metamorfozu?  

Nije to uvek jednostavno utvrditi, ali u ovom slučaju, na svu sreću, postoji jedan lako proverljivi test. Za početak, neka to što su odnedavno krenuli da govore nama javno saopšte i svojim evropskim „prijateljima“. Na primer, predstojeća poseta nemačke kancelarke Angele Merkel bi za to mogla biti odlična prilika. Tim pre što se njen ministar spoljnih poslova i koalicioni partner Gvido Vestervele već mesecima ističe kao jedan od najvećih i najbrutalnijih promotera kosovske nezavisnosti. I neka visokoj gošći skrenu pažnju da bi se takav stav mogao odraziti na pozicije nemačkih investicija i investitora u Srbiji. (A činjenica je da bi Nemačka – uz Rusiju – zaista mogla biti naš strateški spoljnopolitički i ekonomski partner. Ali to jednostavno nije moguće pod ovim okolnostima.)

Isto tako, našim starim francuskim „prijateljima“ i odnedavnim „strateškim partnerima“ treba poručiti da je njihovo držanje i njihov angažman na implementaciji kosovske nezavisnosti, koji jedva da nešto zaostaje za onim američkim, apsolutno neprihvatljiv i nespojiv sa načelima prijateljstva i partnerstva. Neće se previše potresti, kažete? Verovatno neće. Ali će se možda ipak malo zamisliti ukoliko im se istovremeno neuvijeno poruči da će, u protivnom, onaj metro za koji poslednjih godina francuska vlada i preduzeća iskazuju tako veliko zanimanje, što se nas tiče, slobodno moći da grade u Prištini i Podujevu, a ne u Beogradu.

Hoću reći da čak i ovako devastirani, rasprodati, raspamećeni i poluokupirani još uvek imamo ponešto da ponudimo i čime da pripretimo. A pogotovo tih aduta ima u razgovoru sa bivšom jugoslovenskom braćom – naročito Slovencima i Hrvatima, koji su sa svojim firmama i sa svojim proizvodima za poslednjih deset godina naprosto preplavili Srbiju, a da, sa svoje strane, nisu bili ni malo gostoljubivi prema ovdašnjem kapitalu i još manje prema srpskim državnim interesima.

Pa da li ja to pozivam na „ekonomsku retorziju“ i upotrebu ekonomskih argumenata u političke svrhe? Upravo tako. Vera u apsolutnu nezavisnost ekonomije od politike lažan je i opasan mit u koji najčešće ne veruju ni oni koji ga promovišu i kojeg se u odnosu sa drugima nikada ne pridržavaju zemlje u kojima je taj mit nastao i koje su od njega najviše profitirale.

Ko misli da su mu Albanci bolji i korisniji partneri i saveznici, neka se okrene njima – što ionako već mnogi čine – ali mu treba izbiti iz glave iluziju da može biti „prijatelj Kosova“ i sklapati velike poslove i veliko partnerstvo sa Srbijom. Jedna od najvećih i neoprostivih grešaka ove vlasti, i to greška koja će se u narednom periodu možda upravo njima najviše lupati o glavu, jeste to što su, očigledno, emitovali poruke u tom stilu. Oni će sada, razume se, reći da nisu, ali ostaje činjenica da su ih i spolja i iznutra mnogi tako razumeli.   

Nažalost, u Beogradu se uvek nađe dovoljno domaćih „janjičara“, spremnih da budu veći katolici od pape, alavih na vlast i spremnih da strancima obećaju veće ili manje koncesije u zamenu za podršku njihovom dolasku na važne pozicije. I onda naravno da takvi neće hteti, umeti ili smeti da potegnu ove argumente, niti da iskoriste ni ovo malo ekonomskih i političkih aduta koji su nam kao narodu i državi još preostali. 

Prosto je neverovatno kako svaki naredni ovdašnji „pretendent na presto“ naivno veruje da će ga mimoići čaša, odnosno da će na kraju moći da eskivira ovaj pakt sa đavolom, ili da ga barem on neće previše koštati. U to je skoro sigurno verovao Koštunica kada je pristao da ga stave na čelo DOS-a. Možda je u nekom trenutku verovao i Tadić. A možda i danas u to veruju Nikolić i Vučić. Ili ne veruju, ali im, naprosto, više nije stalo? 

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner