Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Konvertitski salto - od Žirinovskog i Lepena, do Mekejna i Tonija Blera
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Konvertitski salto - od Žirinovskog i Lepena, do Mekejna i Tonija Blera

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
četvrtak, 11. jun 2015.

Da li je normalno da se vlast hvali obaranjem budžetskog deficita („pravo malo ekonomsko čudo“) iako praktično svi ekonomisti kažu da je to prvenstveno posledica smanjenja plata i penzija, kao i smanjenog državnog ulaganja u privredu i ekonomski razvoj? Drugim rečima, ako još smanjimo plate i skrešemo investicije, „uspeh“ će biti još veći i spektakularniji.

Da li je normalno da se stranka i lider koji su već skoro tri godine na vlasti predstavljaju kao da su tek započeli mandat? Da li je normalno da neko ko raspolaže količinom podrške i moći kakvom nisu raspolagali njegovi prethodnici, počev od Miloševića, pa do Đinđića, Tadića i Koštunice, neprestano žali kako ga neko ili nešto ometa, ne da i ne dozvoljava?

Da li je normalno da se politički protivnici neprestano stavljaju na stub srama, a da gotovo ništa od toga nije procesuirano, ili dobilo sudski epilog? Da li je normalno da se vlast i mediji do u tančina bave odnosima u jednoj - po njihovim nalazima - maloj opozicionoj stranci u raspadanju, a da pri tom uglavnom u širokom luku zaobilaze znakove raslojavanja između predsednika i premijera, ili odnose predsednika vlade i njegovih potpredsednika? Uzgred, da li je to dokaz demokratije i pluralizma, ili nečeg sasvim suprotnog, kada medij pod direktnom kontrolom premijera napada premijerove najbliže saradnike?

Da li je normalno da se mediji i institucije tako udvorički ponašaju, povijaju i lome pod pritiskom i željama jednog čoveka?

Da li je normalno da su u društvu i u javnosti toliko pobrkani lončići da se više ne zna i nema ni približnog konsenzusa o tome šta je to patriotizam i junaštvo, a šta kolaboracija, kvislinštvo i izdaja? I to ne samo kada su u pitanju aktuelni događaji i procesi (što bi donekle još i bilo razumljivo), već i kada su u pitanju zbivanja i ličnosti iz bliže i dalje prošlosti. Ko su pravi srpski rodoljubi i heroji u Drugom svetskom ratu? Titovi partizani, Dražini četnici, ili Nedić i njegovi žandarmi? (Ljotića još niko ne rehabilituje, ali ko zna, pitanje je samo vremena.) Da li možda svi - ili niko? Nisu to pitanja od samo istorijskog i muzeološkog smisla, već dileme koje se uveliko reflektuju na današnje vreme i ocenu savremenih aktera i događaja. Nimalo slučajno, Cvijetin Milivojević iz nedelje u nedelju u svojim kolumnama objavljuje odlomke iz beogradske okupacione štampe za vreme Drugog svetskog rata; sličnosti sa današnjom situacijom, medijima, ličnostima i stavovima su frapantne i gotovo komične - da ne kažem, jezovite.

Da li su možda SNS i Aleksandar Vučić krivi za sve ovo o čemu govorim? Nisu, naravno. Ili barem nisu za sve. (Pogotovo ne za ovu poslednje pomenutu aksiološku, etičko-političku pometnju.) Oni su, tačnije njihova vlast, pre simptom i posledica već postojeće i prethodeće konfuzije i raspadanja. Ali ih to, naravno, ne amnestira od odgovornosti što su praktično sve pomenute destruktivne procese nastavili i još dodatno radikalizovali. To je ono što sam na ovim stranicama nazvao „sindromom zakasnelog eu-ropskog i neoliberalnog štreberaja“.

Neki moji poznanici me ubeđuju kako ovde nikada nije bilo ni liberalne, pa ni neoliberalne ekonomije. Ali nazovite to kako hoćete. Poenta je da se aktuelna vlast sprema da rasproda poslednje državne ekonomske resurse (Telekom, PKB, Dunav, EPS...), koji bi, eventualno, jednog dana mogli da posluže kao poluga za vođenje suverenističke ekonomske politike. Drugim rečima, Vučićeva vlada ili nema nikakvog koncepta, ili pokušava da primeni ekonomsko-političke recepte koji dokazano nigde nisu dali rezultata, već su samo povećavali društvenu nejednakost i bedu. A u nacionalnoj i „kosovskoj“ politici skoro da prevazilazi čak i LDP.

Ali tako je uvek sa konvertitskom svešću. Ona radikalizmom i pojačanom revnošću mora da se dokazuje pred starim i novim okruženjem, jer se svugde percipira kao nepouzdana i svima sumnjiva. To je poznati sindrom „od Savla do Pavla“ (i obrnuto), koji se prepoznaje i deluje u svakom etničkom, verskom ili ideološkom konvertitstvu. I to je upravo ono što je danas u Srbiji na delu. Iz krajnje socijalne demagogije u socijalni darvinizam. Iz ekstremnog nacionalizma u snishodljivu evrofiliju. Od Žirinovskog i Žan Mari le Pena, do DŽona Mekejna i Tonija Blera.

A da i ne govorimo o ambiciji da se metodama i kadrovima Vojislava Šešelja (plus nešto „žutih“ i „G-17“ preletača) sprovodi politika Čedomira Jovanovića. I zato valjda ozbiljnim ljudima ta politika i deluje tako neubedljivo, čak i kada naizgled potpuno liči na Jovanovićevsko-Đinđićevske, ili - na drugoj strani - radikalske uzore. (Doduše, zato je valjda i tako - makar i kratkoročno - efikasna.) Ali zato i izaziva toliko skepse u iole upućenijim i obrazovanijim krugovima. I zato, bez obzira na „deliveri junitse“ Tonija Blera i spin metode Alistera Kembela, neće i ne može biti dugoročno uspešna. A za sobom neminovno ostavlja ekonomsku i političku pustoš od koje ćemo se kao država i narod veoma teško i dugo oporavljati.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner