Kolumne Đorđa Vukadinovića

Milo, Jakov i Andrija

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
nedelja, 12. mart 2023.

Čudan je i neuobičajen ovaj mir sa kojim se ne samo u Beogradu, već i u Podgorici prate crnogorski predsednički izbori. A čuđenje je još veće kad znamo da su poslednjih godina doslovno svaki izbori u Crnoj Gori, uključujući tu i one lokalne u Podgorici i Nikšiću, pa čak i Beranama ili Herceg Novom, praćeni i (d)očekivani kao pitanje od životnog interesa i za Srbiju i za Crnu Goru, za oba naroda, pa i šire, za čitav region, Evropu i svet. A sada, kad je zaista važno, kao da je političke krugove u obe države zahvatila neka vrsta gotovo budističkog „tihovanja“ (mada ne sumnjamo da se itekako radi ispod površine). I dok se za Srbiju ta ravnodušnost još i može razumeti i tumačiti fokusom na kosovski problem (mada ne mislim da je samo to), prilično je čudan ovaj prividni mir u crnogorskim političkim i medijskim krugovima. A među mogućim objašnjenjima tog fenomena svakako je najmanje verovatno ono da se Milo Đukanović pomirio sa porazom i da se sprema za odlazak u političku penziju.

Dok se u nekim ranijim situacijama, protivkandidat Đukanoviću tražio s mukom i gotovo lasom, ovoga puta je spisak izazivača mnogo duži i vrlo respektabilan

Dok se u nekim ranijim situacijama, protivkandidat Đukanoviću tražio s mukom i gotovo lasom, ovoga puta je spisak izazivača mnogo duži i vrlo respektabilan. (Doduše, moglo bi se reći da se upravo u toj respektabilnosti i političkoj težini većeg broja kandidata krije zamka, pa i Đukanovićeva šansa.) Andrija Mandić je neprikosnoveni lider godinama najjače opozicione grupacije u Crnoj Gori. Aleksa Bečić je bio odličan na mestu predsednika skupštine i predsednik je druge po snazi parlamentarne stranke. A Goran Danilović je verovatno najobrazovaniji i uz Miodraga Lekića najkulturniji crnogorski političar.  

A opet niko od navedenih nije glavni favorit za Milovog naslednika, već jedan neobičan politički tandem iz tek odskora formiranog političkog entiteta, proistekao iz kadrovske laboratorije Zdravka Krivokapića. Realno, dvojac iz „Evropa sad“ jeste pomalo „mačka u džaku“. I njihova enormna ili barem veoma ozbiljna popularnost poslednjih par godina više je posledica dubinskog nezadovoljstva građana postojećom i već decenijama okamenjenom crnogorskom političkom scenom, nego fascinacije njima i njihovim, inače, hvale vrednim životnim i poslovnim biografijama. U svakom slučaju, čini se da se kuglica crnogorskog političkog ruleta trenutno zaustavila na njima – baš kao što je neko drugo i sada već davno vreme u prvi plan izbacilo Sveta, Mila i Momira („mladi, lijepi i pametni“).

Uzgred, ako bismo se bavili zavodljivim istorijskim asocijacijama, moglo bi se reći da Spajić, ne politički, već više socio-psihološki, pomalo podseća na mladog Mila, samo „globalizovanog“ i „abdejtovaog“ za 21. vek, dok Milatović više vuče na mladog Momira.

Zasluženo ili ne, „Evropa sad“ i njeni mlađahni lideri nametnuli su se kao trenutno nezaobilazan faktor na crnogorskoj političkoj sceni. Samo je pitanje da li je akcenat na ovom „nezaobilazan“ ili, pak, na reči „trenutno“.  Oni su tu „padobranci“ i po mnogo čemu neka vrsta stranog tela, koje crnogorski politički organizam (čitaj, etablirane stranačke i oligarhijske strukture) gotovo instinktivno nastoji da ekstrahuje i odbaci. Zato su više-manje sa svih strana pod različitim izgovorima izbegavani vanredni parlamentarni izbori, iako su oni, bez sumnje, jedino normalno i logično rešenje za izlaz iz aktuelnog političkog ćorsokaka.

Taj institucionalni hendikep i pomalo autsajderski status lidera „Evrope sad“ je, s druge strane, i njihova najveća prednost. Oni su neka vrsta dvoglavog „dečka koji obećava“ crnogorske političke scene. A tu su i rezultati postignuti tokom njihovog kratkog ministarskog mandata koji tim obećanjima daju dozu uverljivosti. Jakov i Milojko su za mnoge oličenje nade, ili makar nagoveštaja boljeg, odnosno normalnijeg političkog života u Crnoj Gori – što, opet, ne znači ni da su oni neke „mesije“, niti da su baš svi ostali đavoli i dinosaurusi zreli za izumiranje. Politički i po nastupu, možda najviše podsećaju na crnogorsku varijantu G 17 i Mlađana Dinkića („stručnost iznad politike“), pa čak i Saše Radulovića („Dosta je bilo“) iz početne, ekspertske faze njegove političke karijere.

Prema praktično svim poluobjavljenim i neobjavljenim istraživanjima, Milojko Spajić je bio apsolutni favorit za pobedu na ovim izborima. A po mnogo čemu Milatović je možda čak bolji, odnosno, personalno i politički solidniji kandidat od Spajića. Ali je on u predsedničku utakmicu ipak uleteo „sa klupe“, nakon što je združenim političkim „bodičekom“ DPS-a i DF-a iz trke elminisan Spajić, i pomalo lebdi pitanje je da li će ga deo biračkog tela doživeti kao „spasioca u zadnji čas“, ili kao „rezervu“ i „zam(j)enu“. Poslednji nalazi govore da mu to ipak nije naškodilo (već, naprotiv, čak mu pribavilo svojevrsni žrtveni oreol), te da je, zajedno sa Đukanovićem, ubedljivi favorit za ulazak u drugi krug– i pobedu u njemu. Ali će dosta toga zavisiti od Milatovićevog držanja i nastupa u narednim danima.

Matematički, uz samo prosečnu izlaznost, a u Crnoj Gori ljudi, u principu, vole da glasaju i da se pitaju, Đukanović gotovo da nema šanse za pobedu u drugom krugu

Što se, pak, Andrije Mandića tiče, tu je sve jasno: politička i medijska podrška iz Beograda mu je istovremeno i najjači adut i najveće opterećenje.    

A čemu se Milo nada, tj. sa čim računa? Matematički, uz samo prosečnu izlaznost, a u Crnoj Gori ljudi, u principu, vole da glasaju i da se pitaju, Đukanović gotovo da nema šanse za pobedu u drugom krugu. Od Milatovića bi izgubio ubedljivo, a od Mandića i Bečića dosta tešnje, ali izgledno. No, računicu sigurno ima, inače se ne bi ni kandidovao.

Zapravo, dosta ozbiljna karta na koju Đukanović igra jeste to da se svi, uključujući i političke protivnike, pomalo pribojavaju i strepe od toga šta im sprema. I kao da ni sami dovoljno ne veruju u to da je kraj blizu. U avgustu 2020. gotovo niko od mojih beogradskih sagovornika, uključujući tu i istraživače javnog mnjenja, nije verovao da Milo može da izgubi. I skoro svi su vrteli glavom na naš nalaz koji je to govorio. Ali je na kraju ipak izgubio, u kombinaciji više jedinstvenih okolnosti, u rasponu od autoriteta mitropolita Amfilohija, do pandemije korona virusa, zbog koje je DPS ostao bez par hiljada „sigurnih glasova“ iz luksemburške, švajcarske i ostale evropske „dijaspore“. Danas, međutim, nema pandemije, a nema ni Amfilohija.

Ima, doduše, još jedan faktor koji, indirektno, takođe može terati vodu na Đukanovićevu vodenicu. Dobro, postoji i onaj geopolitički činilac – da Zapad (čitaj Amerikanci) žele što jasniju i jednostavniju situaciju na Balkanu, i ne vole mnogo da eksperimentišu. Ali to je već druga tema, plus nije više ekskluzivni adut u Milovoj ruci.

Ono što, međutim, potencijalno duva vetar u Đukanovićeva, inače već poprilično izbušena politička jedra jeste činjenica da više od dve i po godine od avgustovskog obrata, usled kombinacije nesloge i slabosti u pobedničkim redovima, ta pobeda jedva da je konzumirana. A o mnogo najavljivanoj „promeni sistema“ da i ne govorimo. Rušenje jedne, pa druge post-depeesovske vlade, kao i nesposobnost i nesloga unutar avgustovske skupštinske većine, ostavili su loš utisak na biračko telo, ne u smislu da ga je okrenulo ili vratilo Đukanoviću, već u smislu da ga je dodatno rezigniralo i omalodušilo. I upravo na tu rezignaciju i biračku „smorenost“ Milo računa. (A tu je i influenser „Jodži“, kao neka vrsta crnogorskog „Belog Preletačevića“ da se čitava izborna utakmica još dodatno iskarikira i obesmisli.)

Iz perspektive budućnosti Crne Gore i srpsko-crnogorskih odnosa – najvažnije je da Đukanović sa svojim nacionalno konfliktnim i kriminalno-korupcionim bagažom bude konačno poslat u istoriju. I važno je i da se stvori atmosfera u kojoj crnogorski izbori više neće biti nacionalni popis, sa elementima građanskog i verskog rata, kao što je to godinama unazad forsirano

U suštini, Đukanovićev put do još jednog izbornog uspeha vodi kroz maksimalnu mobilizaciju svog preostalog biračkog tela, uz ponovne pokliče o još jednoj „odsudnoj bici“ za crnogorsku državnost, a protiv „malignog uticaja Srbije i Rusije“. Ali to, ovoga puta, neće biti dovoljno. Zato mu ultimativno treba što veća apstinencija, raskol i međusobno političko krvoliptanje na protivničkoj strani.

Iz vizure pisca ovih redova – a rekao bih i iz perspektive budućnosti Crne Gore i srpsko-crnogorskih odnosa – najvažnije je da Đukanović sa svojim nacionalno konfliktnim i kriminalno-korupcionim bagažom bude konačno poslat u istoriju. I važno je i da se stvori atmosfera u kojoj crnogorski izbori više neće biti nacionalni popis, sa elementima građanskog i verskog rata, kao što je to godinama unazad forsirano. A da bi se to dogodilo neophodno je da barem u narednih desetak dana odnosi među anti-dps kandidatima ne budu nepopravljivo poremećeni i zatrovani u meri da njihovi glasači u drugom krugu masovno ne izađu i ne glasaju za Milovog protivkandidata – ko god to bio.

Ovako, na papiru, deluje dosta jednostavno, zar ne? Ali, kao i uvek, „malčice je drukčije u praksi“.

Urednik NSPM i bivši narodni poslanik

 

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner