Kolumne Đorđa Vukadinovića

Đavo u detaljima

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 10. april 2012.

Više puta mi je, naročito na Politici, zamerano kako se bavim samo „apstrakcijama“ i visokoparnim političkim temama, a ne „stvarnim životom“. Ne mislim da je to sasvim tako, pogotovo što se, čak i kada se njome ne bavimo, „visoka politika“ itekako obija o glavu „malog čoveka“, to jest, ona se bavi nama, obraćali mi na to pažnju, ili ne.

Izuzmemo li kosovsku i NATO tematiku, najčešća meta mojih kolumni poslednjih godina bio je naš „evropski put“. Taj put je, po mom mišljenju, u ovom trenutku loš i bezperspektivan – ali moja poenta je da mi čak ni njime ne idemo posvećeno, iskreno i valjano. Da bih to obrazložio, navešću nekoliko nevezanih, naizgled sitnih, ali, verujem, indikativnih primera.

Primer 1. Znam neke fanatične srpske evrofile koji su zarad evropske budućnosti spremni da se odreknu svega – od Kosova do ćirilice, nacije i identiteta – ali nipošto ne i pušenja. Ni pre ni posle usvajanja „evropskog“ zakona o pušenju na javnim mestima njima ne pada na pamet da se odreknu svojevrsnog terora koji balkanski pušači, nezavisno od političkog, verskog i nacionalnog opredeljenja smatraju nekom vrstom svog stečenog „prirodnog prava“.

Nepušač sam i dim mi objektivno smeta. Ali, opet, ipak ne mislim da nam treba onako drastičan zakon o zabrani pušenja. (Doduše, na kraju je nešto ublažen u odnosu na najtvrđa EU rešenja.) Dovoljno je bilo ostaviti i jasno razdvojiti prostor i za jedne i za druge, a ostalo bi već učinio zakon ponude i potražnje i interesi vlasnika kafana i restorana. Ovako je sve ostalo isto, ako ne još i gore. Imamo jedan relativno (pre)strog evropski zakon, koji se ne poštuje i koji samo indirektno potkrepljuje odomaćenu tezu da zakoni postoje samo zato da bi se kršili i tražile „rupe“ u njima.     

Primer 2. Ivica Dačić je po gotovo svim aketama u poslednje vreme proglašavan za najboljeg, ili, ako vam je tako lakše, uz Ljajića, najmanje lošeg ministra u aktuelnoj vladi. Poznajem čoveka, ali nikada nisam stigao da ga pitam – a i da jesam, verovatno bi pomislio da sam lud – da ga pitam kako je moguće da bukvalno godinama, svakog proleća-leta, centralna beogradska ulica (Srpskih vladara, Kralja Milana) od Terazija do Slavije, u večernjim satima postaje poligon za promenadu obesnih motoraša koji uz zaglušujuću buku i u najvećoj brzini, često i na jednom točku, jure, trkaju se i poziraju,  bahato kršeći javni red i uz put ugrožavajući život sebi i drugima. Jedna jedina patrola na licu mesta, ili, eventualno dve, uz adekvatne prateće kazne i problem bi bio rešen. Ali se to godinama ne dešava i šikaniranje prolaznika u centru grada traje neprestano. Ljudi su se u početku zgražavali, glasno negodovali, osvrtali i pitali šta radi policija... Ali u poslednje vreme primećujem kao da su se već navikli i nekako oguglali – kao što polako ali sigurno oguglavamo na skoro sve što nam se lično i kolektivno događa. Plus što, ako stvar sa javnim redom i zakonom tako stoji u srcu Beograda, mogu samo da zamislim šta se sve zbiva i kako li država (ne)funkcioniše u onim delovima kroz koje svakodnevno ne prolaze novinari i ambasadori, a političari navraćaju samo u vreme predizborne kampanje.  

Primer 3. Takođe Beograd, centar. Ulica Dečanska (Moše Pijade), usko grlo izmeću Doma omladine i Trga Nikole Pašića. Uvek velika gužva, u špicevima gotovo nesnosna. E, u toj ulici, usred bela dana i podnevnog špica (uključujući i petak popodne) godinama gledam kako se zaglavljuje kamion „Gradske čistoće“ i prazni okolne kontejnere. A nikada ga na tom mestu nisam zatekao uveče, ili noću.

Odmah da se razumemo, uz nekoliko svetlih izuzetaka saobraćajne gužve postoje u manje-više svim metropolama. (Ko hoće mir neka se preseli u Žagubicu, južni Banat ili istočnosrbijanske varošice, pa nek uživa.) Ne mislim, dakle, da je gužva u milionskom gradu samo po sebi nešto skandalozno. Ali ne mogu da verujem da se godinama niko nije setio da pražnjenje kontejnera u i inače prezakrčenom centru prebaci u noćnu smenu. I da li treba da nam dolazi Evropska unija ili ne znam ko da bi se problem uočio i malo promenio raspored  đubretarske jedinice? 

Primer 4. Opet Beograd. Pre koju godinu su, uz svečanu pompu, prigodne tv izveštaje i prisustvo gradskih velikodostojnika, pušteni u pogon komplikovani i po svemu sudeći vrlo skupi liftovi/dizalice za invalide, kako bi ovi mogli da koriste podzemne prolaze u centru. Liftovi su radili samo tada (na televiziji) i posle uredno „zapakovani“. Prolazim tuda svaki dan po desetak puta i nikada nisam video nikoga ko ih je koristio, a pitanje je da li su uopšte i u funkciji.

Primer 5. U skladu sa novim vremenom i „evropskim tokovima“ jeste i povećana briga za zaštitu i prava životinja. Na stranu što mislim da u tome ima preterivanja, ali,  u principu, ljubav prema životinjama je lepa stvar. Razume se, kao i u svemu drugom, i tu ima iskrenih ljubitelja i posvećenika, ali i sitnih profitera i lažnih dušebrižnika koji su spremni čak i da obogaljuju životinje da bi povodom toga organizovali kampanje i dizali medijsku halabuku. Tako je slučaj osakaćene „keruše Mile“ svojevremeno danima zaokupljao pažnju javnosti, neuporedivo više od ubogaljenih radnika i upropaštenih fabrika širom Srbije. Ali, dobro, radnička klasa je „aut“, kućni ljubimci su „in“. To je svetski trend. Mi „hoćemo da živimo kao sav normalan svet!?“ Hmm. Ali u tom „normalnom“ svetu – na stranu što ga ne treba previše idealizovati – uz prava idu i obaveze i odgovornost. A pitam se koliko vas je videlo da ovdašnji kučkari i kerovođe po parku i ulici skupljaju fekalije za svojim ljubimcima?

 Verovatno se nađe poneko (lično, znam samo za Saru, ćerku jedne moje prijateljice), ali to je apsolutna i ubedljiva manjina. A po zakonu su obavezni da to čine. I po Parizu, Londonu i drugim evropskim gradovima možete na na svakom uglu videti savesne vlasnike sa lopaticama i kesama za izmet. O obaveznim povocima i korpama da i ne govorimo.

Siguran sam da svako od čitalaca može navesti barem nekoliko sličnih ili mnogo gorih primera iz svog iskustva i okruženja. Ja sam ovaj put namerno uzimao one „sitne“ i bezazlene, da ostrašćenost i polarizacija oko velikih tema ne bi zamaglila suštinu. Naime, naša aktuelna nevolja, po mom mišljenju, jeste to što smo „izgubili korak“ i upali u nepovoljan istorijski ritam, koji se, pored ostalog, manifestuje i u pogubnoj, zakasneloj jurnjavi za svetim gralom „evro-integracija“ u trenutku kada se ovaj sve više ispostavlja kao fatomorgana. Ali lenjost, površnost, javašluk, zavist, licemerje i tromost misli i duha jesu i ostaju najveće zlo i naša društvena nesreća bez obzira kojim putem idemo. I to zlo će biti još tragičnije i skuplje ako, kojim čudom, jednoga dana ponovo krenemo u dobrom smeru. Hoću reći – nema tog puta, ni na istoku ni na zapadu, kojim se možemo spasiti ukoliko svi pošteno ne zasučemo rukave, u bukvalnom i u prenosnom smislu.

Zato, gospodo „evropejci“, „patriote“, „desni“, „levi“ i ostali, hajde da, za početak, malo sredimo svoje sobe, ulice, dvorišta i institucije. I da, za početak, redovno čistimo za sobom.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner