Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Demokratsko „češljanje“ |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 20. decembar 2010. | |
Da nije reč o tako užasnim stvarima, bilo bi gotovo tragikomično to što nas sada gospodin Marti podseća na ono što je veći deo naše javnosti gotovo već zaboravio, ili o čemu naprosto nije hteo ni da čuje. Izveštaji o zločinima nad Srbima i drugim ne-albancima, koji su naveliko ignorisani ili tretirani kao „plod Miloševićevske propagande i „nevešti pokušaji „srpskog medijskog spinovanja“ dobili su neočekivanu potvrdu iz nezavisnog i respektabilnog izvora. I da li će sada i za Martija reći da je recidiv iz Miloševićevog vremena, da nas „vraća u prošlost“ i „svađa sa susedima“?
Uvek, naravno, postoji neki kontekst i snage kojima nešto odgovara ili ne odgovara. Tako se i ovde, kao i uvek, može postaviti pitanje: „Zašto baš sada?“ i na njega davati različiti odgovori – na primer, da li se radi o projektu omekšavanja lidera kosovskih Albanaca, ili pripremi njihovog političkog uklanjanja i zamene novim, nekompromitovanim kadrovima? Ali, slično kao i u slučaju Vikiliksa, istina ponekad zvuči najneverovatnije i ljudima je često najteže da u nju poveruju. No, nezavisno od konačnog epiloga, raduje i ohrabruje činjenica da čak i u ovom kontrolisanom svetu individualna hrabrost i integritet ponekad mogu napraviti neki proboj i pomak. I da ničija nije gorela do zore.
Pri čemu su socijalisti, mora se priznati, to „češljanje“ ovaj put ipak odradili elegantnije i veštije, dok je kod demokrata bila više nego očita kriza identiteta, ideje i energije. Verovatno će se u narednim danima u vladajućoj stranci malo trgnuti i pokušati da poprave utisak i ublaže štetu. Ali prvi i gotovo konsenzualni komentari podom stranačke skupštine DS jesu „fijasko“, „blam“, „katastrofa“... I pravo je čudo, a čini se da i to govori dosta o unutrašnjim odnosima, da stranka koja ima toliko što stvarnih, što nabeđenih stručnjaka za marketing čitavu stvar nije mogla da bar malo bolje ispegla i organizuje. Čak i nezavisno od spekulacija povodom „kvara elektronskog sistema za glasanje“, dakle, sve pod pretpostavkom da su rezultati glasanja više-manje realan odraz raspoloženja DS-ove stranačke nomenklature (jer se u međuvremenu odustalo od početne ideje da glasa čitavo stranačko članstvo) nimalo nije zgodno za stranku da njen najpopularniji član bude poslednji (dakle, ne drugi, treći, četvrti... nego poslednji) u trci za stranačkog potpredsednika. I nije zgodno za predsednika da njegov dojučerašnji miljenik i – skoro da se na to već zaboravilo – njegov svojevremeni kandidat za premijera, bude poslednji na unutarstranačkom glasanju. A pri tome je teško reći koja je solucija za Tadića, zapravo, nepovoljnija. Da li ona da mu je Jeremić otkazao poslušnost i krenuo svojim putem, zbog čega je morao biti eliminisan – ili ona po kojoj odnos između njih dvojice, zapravo, uopšte nije tako drastično i nepopravljivo narušen, ali je stranačka oligarhija ostrakizujući Jeremića posredno želela da udari šamar i do juče neprikosnovenom Tadiću. A vrlo je moguće da ima elemenata i jednog i drugog.
Sve u svemu, posle ove skupštine Boris Tadić ima još više razloga za brigu, a kući je najzadovoljniji sigurno otišao Dragan Đilas, koji je gotovo neprimetno, dok je čitava pažnja bila usresređena na Jeremića, prestižnom položaju gardonačelnika Beograda dodao i mesto drugog najmoćnijeg čoveka u stranci. Pajtić i Petrović su manje-više ostali tamo gde su i bili. Šutanovac se ratosiljao glavnog rivala. Na kraju, sa oreolom žrtve i „moralnog pobednika“ i skoro hiljadu glasova osvojenih u trci „sam protiv svih“, nije nezadovoljan verovatno otišao ni Jeremić. Ali su, siguran sam, posle ove skupštine demokrata ipak daleko najraspoloženiji bili Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. |