Kolumne Đorđa Vukadinovića

Dečko koji obećava

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 08. novembar 2010.

Posle izvesnog zatišja, ovo je ponovo bio lep period za naprednjake. U svega nekoliko dana potpisali su sporazum o saradnji sa Jedinstvenom Rusijom, dobili ohrabrujuće rezultate istraživanja javnog mnjenja i organizovali impresivan stranački miting u beogradskog Areni. Od Koštunice su definitivno preoteli Velju Ilića. A ni oni „prevremeni izbori“ o kojima naprednjaci maštaju i o kojima govore već dve godine, nisu više tako daleko – makar i da ne budu prevremeni.

Naprednjaci su netaknuti, „kao pas kroz rosu“, prošli kroz dramu oko gej parade i skupštinske rezolucije o Srebrenici, a što će sve vlast koštati mnogo više nego što se pretpostavlja. Isto tako, mediji su posle samo par dana ljubazno zaturili skandal sa Nikolićevim rečenim pa porečenim stavom da „Evropa ima alternativu“, kao i kolateralno brukanje sa obećanim slanjem stenograma razgovora sa predstavnicima DSS-a stranim ambasadorima. Novinari više ne presreću na svakom ćošku Nikolića i Vučića da ih pitaju za mišljenje o, na primer, hapšenju Ratka Mladića, Tadićevoj poseti Vukovaru, odnosu sa tajkunima, intervenciji policije protiv demonstranata 10. oktobra... (Zato je pomalo komično što se Vučić i dalje ponaša kao žrtva i neprestano žali na tretman u „režimskim medijima“.)

Novinari više ne presreću na svakom ćošku Nikolića i Vučića da ih pitaju za mišljenje o, na primer, hapšenju Ratka Mladića, Tadićevoj poseti Vukovaru, odnosu sa tajkunima, intervenciji policije protiv demonstranata 10. oktobra....

Možda će se stvari izmeniti kada se izbori zaista primaknu, ali za sada naprednjake minimalno podsećaju na „njihovu ružnu prošlost“, ne zamera im se previše ni zbog očigledne protivrečnosti u stavovima i politike koje – ili nema – ili deluje kao prepisana Tadićeva priča o ravnopravnim „stubovima“ na spoljnopolitičkom i „boljem životu“ na unutrašnjem planu. Drugosrbijanci ih praktično više ne napadaju. Ali ni „nacionalni“ intelektualci ne grme o „izdaji“, nego uglavnom mudro ćute, ili gledaju da uhvate priključak na nešto što im se čini kao pobednička kompozicija. Davno je prošlo vreme neukusnih viceva o „Tomi Grobaru“. Sada je Nikolić „dečko koji obećava“, a neće biti da je to posledica toga što su se mediji toliko promenili, već pre činjenice da su naprednjaci u međuvremenu postali prihvatljivi i rado viđeni gosti u Briselu i Vašingtonu. (A očigledno nisu mnogo pokvarili ni svoje pozicije u Moskvi – ili se makar Rusi trude da u ovoj trci ne zaostanu za Briselom i Vašingtonom).

Da se razumemo, nije to ni samo posledica nečije direktive. Ima tu i dosta političkog, novinarskog i ljudskog oportunizma, procene da će lopta uskoro pasti na naprednjački deo terena, straha od zameranja nekome ko će možda koliko sutra biti na vlasti. Konačno, i to ne na poslednjem mestu, ima tu sigurno i iskrenog ogorčenja na vlast i kratkovidog, ali razumljivog rezona tipa: „neka dođe bilo ko, samo da ovi odu“. No, koji god od ovih razloga da je u pitanju, a svi su donekle u igri, epilog je isti i svi rade u naprednjačku korist.

Sada je Nikolić „dečko koji obećava“, a neće biti da je to posledica toga što su se mediji toliko promenili, već pre činjenice da su naprednjaci u međuvremenu postali prihvatljivi i rado viđeni gosti u Briselu i Vašingtonu.

Doduše, radikali ih napadaju, ali ti napadi imaju slabog odjeka, a na nekim stranama im možda čak i podižu rejting. U DSS-u škrguću zubima i uglavnom ćute. Delom zato što ne znaju šta da kažu, a delom zato što se nadaju da će možda, na kraju balade, u nekoj varijanti ipak biti potrebni Nikoliću u njegovom pokeru sa Tadićem. (LDP – vidi pod radikali.) A svi ostali, uključujući i manjine i sadašnje koalicione partnere DS-a, naprednjacima namiguju i merkaju od koga će dobiti više.    

Ipak, potencijalno najlepša stvar po naprednjake nije se odigrala u nedelju u Areni, nego dan ranije na sednici predsedništva DS, gde je Boris Tadić, između dva izvinjenja, rešio da malo trenira unutarstranačku demokratiju, razume se, na polovičan i već po običaju najgori način. Naime, konačno je zakazana dugoočekivana skupština DS-a, a izbori za potpredsednike će biti održani po „delegatskom“ principu. Ako je Tadić hteo da se o sastavu rukovodstva pita najšira demokratska „baza“, onda je trebalo da glasaju svi članovi, što ovde, doduše, niko ne radi, ali bi bilo demokratski i nalikovalo američkom modelu. Ako je, pak, hteo da pokaže da on lično drži stvari u rukama, trebalo je da se izbori za to da potpredsednike imenuje, odnosno da ih skupština bira njegov predlog – kao što se radi u većini srpskih i mnogih evropskih stranaka.

U DSS-u škrguću zubima i uglavnom ćute. Delom zato što ne znaju šta da kažu, a delom zato što se nadaju da će možda, na kraju balade, u nekoj varijanti ipak biti potrebni Nikoliću u njegovom pokeru sa Tadićem.

Zašto je ovo uopšte bitno? Pa zato što će, po količini moći koja se raspodeljuje, po političkim razlikama i ličnim animozitetima između pojedinih kandidata (Šutanovac, Jeremić, Đilas, Petrović, Pajtić...), ovo možda biti dramatičniji i važniji izbori od onih „pravih“, na kojima su, ako se u poslednji čas ne dogodi neko čudo, uloge već uglavnom podeljene. Zašto je takva odluka loša po Tadića? Pa zato što će mu posle ove skupštine stranka nad kojom je kako-tako uspeo da uspostavi kontrolu definitivno početi da klizi iz ruku. Budući potpredsednici neće imati nikakav dug ni prema Tadiću, ni prema najširem partijskom članstvu, osećaće da su položaj izborili sami, zahvaljujući svojoj pameti i sopstvenim finansijskim i lobističkim strukturama. Zašto je to lepa vest za naprednjake? Zato što će za vreme potpredsedničke trke i još zadugo nakon toga DS biti rastrzan frakcijskim borbama i unutrašnjim sukobima, pri čemu će kandidati za potpredsednike većeg neprijatelja videti u stranačkim rivalima nego u Vučiću i Tomi.   

A Srbija? Država? Narod? Pošteno govoreći, sem kao poštapalica u vreme predizborne kampanje, Srbija i narod sa svom ovom političkom i stranačkom zavrzlamom već odavno nemaju nikakve veze. A još manje od nje imaju koristi. I u tom pogledu se ni posle naprednjačke Arene i DS-ove skupštine (a verovatno ni posle budućih parlamentarnih izbora) ništa neće promeniti.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner