Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Carevo novo odelo – i druge priče
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Carevo novo odelo – i druge priče

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
sreda, 10. jul 2013.

Gotovo tri meseca je srpska javnost držana u atmosferi vanrednog stanja i medijsko-političke histerije u očekivanju „dana D“, odnosno iščekivanju konačnog dobijanja „datuma za početak pregovora o priključenju EU“. U međuvremenu je taj dugoočekivani („pobednički“) Vidovdan došao i prošao, a da se ne zna ni da li je famozni datum za koji su se mesecima vezivale nade i strahovanja aktuelne vlasti uopšte dobijen ili nije. Vlast je iz usta svojih najviših predstavnika rekla da jeste dobijen i tu radosnu vest, kao što i priliči, burno proslavila u Kruševcu i Beogradu, uz usrdno sasluženje gotovo svih medija i većine analitičara. Jedino je ostala mala dilema da li je dobijen „bezuslovno“, kao što je obećano, ili, pak, uz neke „sitne“ i već „odranije poznate uslove“, na koje računamo i koje neće biti teško ispuniti. Ali ko bi se još u trenucima naručene opštenarodne radosti zamarao takvim sitnicama i nijansama?  

 Na kraju su srpska patriotska opozicija (odnosno, ono što je od nje ostalo), Nemci, Boris Tadić i Jelko Kacin rekli istu stvar („Srbija nije dobila datum“), pa je ova besmislena kontroverza konačno skinuta sa dnevnog reda. Ali spin je prošao – odnosno, uspeo je – kao što su manje-više, barem na određeno vreme, uspevali i mnogi pre njega.  

Dakle, ne – nisu dobili datum, kao što je i bilo jasno da ga (barem u tom formalnom smislu) neće ni dobiti, prvenstveno zato što to Nemačkoj i Angeli Merkel nije odgovaralo u ovom predizbornom trenutku. I zato je bilo dodatno glupo što su/smo zaludu toliko navaljivali, žurili, molili i pretili, i u toj jalovoj trci sa vremenom i rokovima briselske administracije ne samo olako potpisali briselski sporazum, nego i ishitreni i nepovoljan plan njegove implementacije.

 Nakon što je „datum“ odradio svoje, kao novi „apaurin“, odnosno medijski anestetik javlja se priča o rekonstrukciji vlade – koja, sama po sebi, sem nekolicine zainteresovanih da na položaj dođu ili da sa njega ne odu, ne zanima bukvalno nikoga, niti će imati bilo kakav ozbiljniji uticaj na politiku koju će vlada voditi (zna se od čega i od koga to zavisi), a još manje na to kako će se u Srbiji živeti. Ali se opet svi ponašaju kao da je u pitanju nešto veoma važno i kao da će to na nešto naročito da utiče. No, veštačko dizanje tenzije oko rekonstrukcije je vrlo dobra zgoda da se javnost još malo zabavi pre letnjeg raspusta i da se u danima pred prvu godišnjicu vlade, kada se svode prvi računi, skrene pažnja sa sve teže ekonomske situacije i onoga što je u međuvremenu učinjeno Srbima sa severa KiM.

Od uspeha do uspeha, afere do afere, godina prođe, a vlast se, sem Vučićevog rejtinga, Miškovića u zatvoru i šeika na grani, malo čime ima pohvaliti. Zato su kladionice i nagađanja o tome ko odlazi i ko ostaje idealan način za punjenje medijskog prostora u odsustvu ozbiljne rasprave o četiri milijarde evra novih zaduženja, ili o evidentnoj činjenici da se trenutna budžetska dubioza u državnoj kasi neće moći sanirati bez ozbiljnog kresanja plata i penzija – bilo direktno, bilo preko kursa evra, a verovatno kombinacijom i jednog i drugog. 

Svi znamo onu poučnu priču o „carevom novom odelu“. Imamo umišljenu i skorojevićku novu političku elitu („cara“), imamo lukave evropske „krojače“ – i hrpu medijskih dvorjana spremnih da tu providnu krojačku ujdurmu hvale i da joj se dive. Kao i poluzainteresovanu masu raspoloženu da, bilo iz straha, bilo iz interesa ili puke nade da će joj biti bolje, caru kliče i u čitavom cirkusu neko vreme saučestvuje.  

Postojao je trenutak (krajem osamdesetih) kada su Slobodana Miloševića na sličan način hvalili i u nebesa uzdizali i budući četnici i bivši partizani. I notorne komitetlije, podjednako kao i građanski disidenti. Nikola Ljubičić i Dušan Čkrebić, s jedne, kao i Brana Crnčević i Dobrica Ćosić, s druge strane. Svako je u njemu prepoznavao i u njega učitavao ponešto od svog projekta, interesa ili zaveštanja. (Nešto slično, samo u blažem obliku, bilo je i sa Vojislavom Koštunicom, posle 5. oktobra.) Tako je Vučić sada u situaciji da ga uzdižu u nebesa i oni koji vide da je za sto osamdeset stepeni promenio svoju politiku i retoriku (i podržavaju ga zbog toga), kao i oni koji veruju da je to, u osnovi, onaj isti, stari, „njihov“ Vučić, samo u drugačijem i „evropskijem“ pakovanju. Kada se njima dodaju i oni – a to uopšte nije zanemarljiv deo biračkog tela – koji su uvek uz režim („iz principa“), kao i oni koji vole da osete čvrstu ruku vlasti, dobija se ključ za bar delimično razumevanje njegove enormne popularnosti.

 

Takvo stanje, razume se, ne može dugo trajati, ali agilnom „prvom potpredsedniku“ je možda i to dovoljno da uzme vazduha, presabere se i vidi na koju će stranu. I čemu je bliži. (Naravno, ukoliko od zaglušujućeg šuma aplauza, procenata i preuzetih obaveza još uopšte može o bilo čemu trezveno da misli i rasuđuje.) Ali ovo što trenutno gledamo, a što se može sažeti u formulu – „drugosrbijanska ideologija i radikalska metodologija“, bez obzira na trenutnu prividnu delotvornost i rejtinge, meni deluje kao siguran recept za lično, političko, nacionalno i državno bespuće.

Naravno, možda se i varam. Ali to ćemo, slično kao i u slučaju kontroverze sa „datumom“, kao i nekim ranijim prilikama, kada sam, zajedno sa čitavim NSPM-om, javno i surovo pljuvan i sa jedne i sa druge strane – da bi se posle ispostavilo da smo (nažalost) bili potpuno u pravu – saznati veoma brzo. Mada, verovatno, prekasno.

(NSPM-Politika)  

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner