Hronika | |||
Petar Vojinović: Vučić potvrdio ograničenje Vansija za „Konstantin Veliki“ i sukob unutar niškog SNS - Šta se krije iza preuzimanja aerodroma od strane države? |
sreda, 04. april 2018. | |
Vlada Republike Srbije na jedan administrativno-formlani korak daleko je od preuzimanja kompletne imovine aerodroma „Konstantin Veliki“ u Nišu. Predsednik države juče je zvanično potvrdio da će Vansi (na neki način) ograničiti Niš na milion putnika kao i pravi razlog uskakanja države – sukob unutar niškog SNS-a. Zahvaljujući pre svega izvanrednom izveštavanju portala Južne Vesti prošlog petka odjeknula je vest o „vazduhoplovnoj aneksiji“ koja pored interesantnog tajminga u odnosu na koncesiju beogradskog aerodroma ima i izrazitu političku konotaciju i percepciju ugenjatavanja i centralizacije juga Srbije što je preko vikenda i izvelo građane Niša na ulicu.
Međutim, po sredi nije želja za centralizacijom već borba za prevlast unutar vazduhoplovno-političkih krugova, zauzdavanje (koje doduše može imati pozitivan epilog) jedne ekipe ljudi koja je izvela najimpozantniji poduhvat u novijoj istoriji srpskog civilnog vazduhoplovstva, sukob unutar niškog ogranka vladajuće partije i ograničenje za razvoj aerodroma „Konstantin Veliki“. „U Srbiji se uspeh ne prašta“ – vazduhoplovna edicija Da bi mogli da pratite analizu koja sledi potrebno je da ste filosofski i konceptualno u stanju da prelomite u sebi da i član SNS-a, zapravo jedan od njegovih ključnih funkcionera u Nišu, može uraditi nešto vanserijski kvalitetno za njegovu lokalnu zajednicu. Da opozicija može potpuno upropastiti potrebni narativ korektivne akcije i da razmišljate svojom glavom. Budući da ste redovan čitalac Tango Sixa verujem da ovo neće biti problem. Jer priča je zaista interesantna. Pre više od tri godine, Bojan Avramović, istaknuti funkcioner nekada Srpske Radikalne Stranke, danas Srpske Napredne Stranke dolazi na ideju da ispred Razvojne Agencije Jug (čiji je direktor) pokuša da privuče avio-kompanije na aerodrom „Konstantin Veliki“. Avramović, tada laik za vazduhoplovnu industriju, sluša neke pametne savete, istražuje primere u Zapadnoj Evropi, kopira i prilagođava poslovne modele sličnih aerodroma i zajedno sa novim menadžmentom „Konstantina Velikog“ za tri godine sa jedva hiljadu i nešto putnika i dve katastrofalno direktno subvencionisane linije uspeva da na aerodrom u Nišu dovede 11 linija, dve najveće low cost avio-kompanije na planeti, avio-kompanije za prevoz tereta i poslednju godinu završi sa preko 320.000 putnika. Poduhvat i rast nezabeleženi u novijoj istoriji srpskog civilnog vazduhoplovstva. U svom planiranju Avramović izrađuje kratkoročne i dugoročne studije koje se oslanjaju na finansijska ulaganja grada, donacije državnih vazduhoplovnih agencija i Aerodroma Nikola Tesla sa ciljem da u nekom nudućem trenutku oprativni troškovi kao i troškovi plata budu izmirivani od strane aerodroma i da on u jednom segmentu bude samoodrživ. Drugi segment ove bajkovite priče su kapitalne investicije potrebne za dramatičan rast „Konstantina“ u narednih 20 godina (proširivanje infrastrukture, oprema) za koje sada država, preciznije ljudi u ministarstvu Zorane Mihajlović, veruju da grad Niš i aerodrom ne mogu sami izneti. Činjenica da su u pravu ne abolira drugu komičniju činjenicu da se cela država tek prošle godine „probudila“ i uvidela šta su Avramović i menadžment aerodroma uspeli da urade baš negde u razdoblju početka finalnog segmenta koncesije za „Nikolu Teslu“. Komičan deo leži u tome da niko nije verovao da će jedan laik iz Niša uspeti ovo što je uspeo i da zapravo nemaju nikakav mehanizam da ga kontrolišu budući da je na kraju balade aerodrom u vlasništvu grada. Negde u isto vreme kada se država „budi“ dolazi koncesija, njeni specifični uslovi za kontrolu drugih aerodroma u Srbiji i potreba da se isključi svaka mogućnost da Avramović i Niš soliraju u pravcu interesa svoje zajednice. Državi je naravno potrebna i garancija da će korišćenje prvih ozbiljnih para moći da kontroliše (što je odgovorno rezonovanje) i ne žele da to radi menadžment koji im je, po njihovom nezvaničnom tumačenju, uvalio vruć kropmir svojim vrtoglavim uspehom. U zemlji u kojoj nikada ništa ne uspeva i u kojoj je potrebno odlaziti u Beograd po pare verujem da bi građani Južne Srbije pre glasali za opipljiv uspeh koji nije održiv nego za državno kontrolisani uspeh planiran u sklopu koncesije. Jednostavnije rečeno – da nije bilo koncesije i potrebe da se razvoj svih aerodroma u državi strateški planira iz jednog mesta niko ne bi obratio pažnju na Niš, svi bi se protokolarno kitili njegovim uspehom, građani bi jeftinije leteli. Činjenica da je Avramović funkcioner vladajuće stranke sigurno nije pretila da napravi ovakav „problem“. Ali on se dogodio. …i po prvi put su rukovodioci vazduhoplovnih institucija Srbije, ni krivi ni dužni, zbog Ministarstva saobraćaja (kojem su samo formalno podređeni ali od kojeg su suštinski nezavisni) morali da budu izloženi besu dela građana Niša: Mehanizam „preuzimanja“ Naizgled odjednom, barem u široj laičkoj javnosti, grad Niš više nema para da dugoročno finansira održivi rast „Konstantina Velikog“, država to primećuje i formalno ga „aneksira“ (bez naknade) kako bi u njega uložila mnogo veća sredstava nego što ih ima grad Niš koji je u lošoj finansijskoj situaciji. Pored ove metafizike, na koju ćemo se kasnije osvrnuti, javnost se upoznaje sa obavezom grada prema Ministarstvu odbrane po ugovoru iz 2010. godine koji izgleda mora da se ispoštuje. Preuzimanje aerodroma opravdano je kao jedina solucija ovoj situaciji. Gradonačelnik Niša objasnio je Južnim Vestima o čemu se radi bez pojašnjenja zbog čega nije pokušao da pomenuti ugovor izmeni. Prvi pucanj iznad krme zapravo je došao iz Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture koje je iz nekog razloga reklo menadžmentu „Konstantina Velikog“ da taksu od 3 evra po putniku (cena koja je efektivno privukla avio-kompanije u Niš) povećaju na 6 evra. Ministarka tada sebi pripisuje uspeh Niša: – …istorijskom razvoju Aerodroma u Nišu u prethodne dve godine, kako se inače navodi u toj Studiji, nisu doprinele niske cene već pre svega aktivnosti i investicije Vlade Srbije u taj aerodrom, koji se uprkos tome „konstantno obraća Vladi i Gradu Nišu za pomoć. – Dolazi do „pozivanja u Beograd“, photo-op je ponižavajući, i lansira se glupost u vidu strateške formulacije da je Niš „alternativni aerodrom Beogradu“. Ne postoji kategorija „alternativnog aerodroma“ u političko-vazduhoplovnom segmentu već samo striktno operativnom a to nikako nije u nadležnosti ministarke saobraćaja i nema nikakve veze sa „preuzimanjem“. Avio-kompanije same biraju svoje alternativne aerodrome i njihova relativna geografska pozicija u mikro-situacijama tokom letova posmatra se u kontekstu plana leta a ne razvoja vazduhoplovne industrije. Nekoliko nedelja ranije predsednik države Aleksandar Vučić iskreno ali neoprezno i na suviše grub način za stomake građana Južne Srbije govori da je država mogla da sabotira „Konstantin Veliki“ ali da to nije uradila. Ono što se zaista dogodilo je da su kasno shvatili šta se dešava, to se poklopilo sa potrebom da se svi aerodromi stave pod „kontrolu“ u kontekstu koncesije i nezadovoljstvo na jugu počinje razumljivo da raste. Država ne komunicira svoju odluku koherentno i razumljivo što podgreva osećaj „gušenja iz Beograda“ a juče se ta poruka dodatno zamućuje i dobijamo dva suprotna objašnjenja i dve dijametralno suprotne izjave. Vansi neće dati Nišu iznad milion, „MI“ smo stvorili uspeh „Konstantina Velikog“ Predsednik Vučić je na jučerašnjoj konferenciji za medije povodom sastanka sa predsednikom Republike Srpske (skoro u isto vreme kada se dešavala poseta ministarke Mihajlović Nišu) potvrdio da se u ugovoru sa Vansijem koji će stupiti na snagu kada francuska kompanija isplati prvu „up-front“ tranšu nalazi „ograničenje“ za „Konstantina Velikog“: – Mi smo podigli taj aerodrom. Imamo obavezu da se konsultujemo sa Vansijem ako Niš pređe milion putnika što je za narednih 12 godina nemoguće. Prognoza je da će 2027. on imati 774.068 putnika godišnje ako mi budemo njime upravljali. Nikoga ne pitamo za do milion putnika, nikoga. Za sve u prečniku od 150 do 230 kilometara od Beograda. – Predsednik je zatim potvrdio i naše tumačenje sa početka ovog teksta, lokalni SNS je previše „poleteo“. Opozicija mu je sa svojim neshvatljivo glupim napadima (umesto da poentiraju koristeći ono što se zaista dešava) dala municiju za izmeštanje priče u prošlost: – To je sve zbog sukoba u SNS u Nišu. Pa je sad opozicija to iskoristila. Hteli da ostanu, (lokalni SNS koji je preporodio aerodrom) da država njima daje pare, da niko ne može da ih smeni, kad pregovaraju sa low costerima, ovde ćemo mi da vidimo naše interese. Hoćete aerodrom? Evo vam ga ali nemojte da tražite pare od nas. Posle mesec dana biće šalili smo se. Neka grad koji je pred bankrotstvom zbog uprave do 2012. kaže nećemo državu Srbiju u Nišu. Hoćete lokalno rukovodstvo…? – Ministarka Mihajlović u isto vreme, očigledno bez koordinacije sa predsednikom, daje suštinski drugačije razloge: – 7,6 miliona evra uloženo je da bi niški aerodrom u 2014. imao 1.335 putnika. Naš plan je drumska infrastruktura i naš plan je ovaj aerodrom. Ovo što smo ulagali je najvećim delom donacija. RRA Jug je rekla u svojoj analizi da su potrebna ulaganja u Niš 20 miliona evra. Mi smo svi seli onda za sto, Aerodrom Nikola Tesla, SMATSA, Ministarstvo finansija zaključili smo da je za sve to potrebno 15 miliona evra. Kad država ulaže pare onda kontroliše troškove. Za iste stvari smo dobili da su 15 a rečeno nam je da su 20 miliona. Aerodrom ne može da posluje iz donacija. Treba kupiti opremu. Ovo nema nikakve veze sa koncesijom, uskoro ćemo objaviti ugovor. – rekla je Mihajlović na konferenciji za medije u Nišu. Ministarka je sama sebi uskočila u usta delom izjave koji pominje da će (prema njenom tumačenju) Niš doći do milion putnika kako je rekla „tek 2031. godine“. Zbog čega uopšte pominjanje tog miliona kada je rekla da preuzimanje aerodroma nema veze sa koncesijom? Upravo zato što ima, upravo zato što ne bi ni pominjala milion putnika kao bilo kakav faktor u svom obrazlaganju da nema, verovatno ne znajući da je predsednik to na drugom kraju zemlje već potvrdio. Drugi bitan deo ministarkine izjave i još jedna nezavisna potvrda naše teorije o „odmetnutom menadžmentu“ sa početka teksta je zapravo implicitna optužba da je Avramović hteo da za sebe zadrži 5 miliona evra. Zatim je tu naglašavanje da je „naš plan“ bio razvoj aerodorma u Nišu što je potpuno netačno. Interesantno da je ministarka takođe preciznije definisala da je država zapravo donirala a ne investirala u poslednje tri godine. Saznajemo novu informaciju da će i Ponikve biti stavljene pod kontrolu dok izostanak pominjanja Morave zakucava još jedan ekser u njen kovčeg tragičnog mrtvorođenčeta. Da li će Nišlije izgubiti svoj aerodrom i da li će leteti skupo? Ne. Zapravo sve će biti u redu. Koliko god da vam se gadi gore raščivijana drama oko politikantskog preuzimanja budite uvereni da će sve biti u redu. Tržište Srbije tek treba da raste kada je vazdušni saobraćaj u pitanju, para za njegov razvoj će biti i koliko god da neko pokuša da upropasti ovu bajku koja tek treba da nastupi – neće uspeti. Ali hajde da u interesu istine dodatno razjasnimo neke stvari. Opaska ministarke Mihajlović da niko neće „odneti“ aerodrom je naravno faktualno tačna. Da li će država dobro upravljati „Konstantinom Velikim“? Naravno da ne. Država Srbija i njeni kadrovi nikada nisu bili dobri menadžeri koja god da je vlast u pitanju. Ako pričamo o aerodromima postoje samo dve osobe u Srbiji za koje pouzdano znamo da mogu da naprave čudo kada se radi o ovoj oblasti. To su Saša Vlaisavljević i Bojan Avramović. Svi ostali tek treba da se dokažu ili zapravo urade nešto da bi se uopšte kvalifikovali za razmatranje. Famozno ograničenje Niša na milion putnika. Zapravo u pitanju neće biti nikakvo ograničenje, neće biti zatvaranja terminala kada se dosegne ta cifra niti će „Konstantin Veliki“ na bilo koji način prestati sa svojim rastom, karte neće poskupeti i građani neće biti onemugućeni na bilo koji način. Kako Tango Six saznaje iz više izvora mehanizam kompanzacije ili „odštete“ će najverovatnije biti isplata određenog novca od strane države Vansiju kada svi aerodromi u državi zajedno pređu milion putnika. Da li će mehanizam biti „prebijanje“ (Vansi plati manje godišnje koncesione naknade) ili nešto drugo – nebitno je. Vansi će u sklopu svoje strategije zarade velikih para ne bi li povratio velike pare koje je dao za koncesiju dovesti low costere u Beograd. Dakle ne samo da Niš neće stati nego će i Beograd postati mesto sa više opcija. Putnici sigurno neće gubiti i to će pored finansijskog segmenta biti još jedna pozitivna strana koncesije. Pod uslovom da ne postoje iznenađenja o kojima ćemo kasno saznati. Raskidi ugovora sa trenutnim low costerima i drugim avio-kompanijama koje saobraćaju za Niš se mogu isključiti kao opcija, takođe ne bi trebalo da dođe ni do povećanja taksi. Naravno, jednom kad država preuzme upravljanje svakakva glupost je moguća ali ovim potezima bi mnogo brže zacementirala sudbinu „Konstantina“. To bi se dogodilo brzo, bilo bi veoma glasno i kao što smo videli za vikend, ne bi izgledalo lepo na ulicama. Ulaganje države do sada? Pre će biti ulaganje grada Niša. Kad ministarka priča o ulaganjima, pa se zatim samoprecizira da su u pitanju donacije, govori pre svega o Direktoratu civilnog vazduhoplovstva, SMATSA-i (Kontroli letenja Srbije i Crne Gore) i Aerodromu Nikola Tesla. DCV ulaže pare i resurse kao donacije u pogledu bezbednosti i obezbeđenja letenja i zemaljskih operacija, njihov budžet je nezavisan od državnog budžeta, dolazi iz Evrope i nikako se ne može smatrati investicijom u medijsko-manipulativnom smislu. SMATSA takođe, sve njihove pare dolaze takođe direktno iz Evrope, nikako iz budžeta Srbije i oni zapravo grade svoju infrastrukturu i nemaju nikakve veze sa operaterom aerodroma. U pitanju su tornjevi za kontrolore i druga oprema neophodna za osposobljavanje letenja raznih kategorija civilnih i vojnih vazduhoplova. Obe državne agencije bi ovo radile čiji god da je aerodrom formalno, bio to Niš ili neki drugi. Država bi jedino mogla da ih spreči da to urade, što ne bi bilo po evropskim pravilima ali znate već kakav je političar ili neki niži vazduhoplovni birokrata kad se naljuti. To zavidno do besmisla i sposobno za razne destrukcije ako se zainati. Jedino opravdanje za „državne pare“ tvrdnju je zaista izdašna pomoć Aerodroma Nikola Tesla Nišu, kako u parama tako bitnije u opremi i stručnoj pomoći koja nije glamurozna za istaći i bliže opisati u političkim obračunima ali u strukovnoj perspektivi je neprocenljiva. Beogradski aerodrom svoj enormni profit nesebično deli i sa drugim aerodromima u zemlji. Na kraju, da li je tačna ta tvrdnja Zorane Mihajlović o mnogo većim potrebnim ulaganjima koje grad ni aerodrom kao preduzeće ne mogu izneti radi dugoročnog širenja kapaciteta? Jeste. Niš će još rasti (uprkos Vansi „ograničenju“) i potreban mu je ozbiljan keš. Operativni troškovi, likvidnost i plate su već postignuti ali u sve ostalo neko treba uložiti. Država trenutno fiskalno sasvim OK stoji, mora li ovu vrstu ulaganja da konvertuje u vlasništvo ili da zbog njega preuzima kontrolu? Da ne započinjemo debatu o filosofiji upotrebe subvencija ali ono što kao političar ne bi trebalo da radite je iritacija već iziritiranog lokalnog stanovništva kojima su već neke nadležnosti i državne kompanije oduzimane. Niko ne želi ljude na ulicama makar to bila opoziciona manjina. Oni stvaraju vesti, vi postajete nervozni zbog tih vesti. O kakvom to „niškom aerodromskom čudu“ pričamo? Da ostane zapisano makar za kolektivno sećanje naše industrije, da je jedna grupa ljudi napravila izuzetnu stvar u veoma depresivnim uslovima. Od hiljadu i nešto stigli su do 332.000 putnika, 11 linija, 5 linija Rajanera i Vizera, doveli su čak i Svis iz Ciriha. Kada je Bojan Avramović na početku svog projekta hteo da kopira Zapadnu i Istočnu Evropu i udruži okolne opštine u početnom finansiranju aerodroma samo ga Pirot nije iskulirao: – Ne da nas niko nije sabotirao na početku nego nisu znali šta radimo. Nikada ni od Vučića ni od Zorane nismo imali problem. – pričao je Avramović pre ovih dešavanja: – Počeli smo celu priču sa milion evra. Aerodrom na početku tehnološki nije mogao da odgovori avio-kompanijama. Grad je davao pomoć sve do decembra 2017. godine kada su zadnji put platili oko 45% iznosa plata. Od 2018. godine postigli smo samoodrživost za operativne troškove i plate. Aerodrom „Konstantin Veliki“ je jedno od retkih preduzeća koje ima rešene imovinsko-pravne i urbanističke odnose. – Na panelu posvećenom aerodromima na drugom Vazduhoplovnom samitu Jugoistočne Evrope u organizaciji Tango Six Eventsa Avramović je 9. marta, dakle pre svih dešavanja, imao još dobrih vesti: – Nismo samoodrživi zbog low cost prevoznika. Veliki faktor i prihod predstavlja prevoz tereta, tu je koncesija za robno-carinski terminal što čini još 25% od ukupnih prihoda, tu je i naplata parkinga kao odličan izvor prihoda. Napravili smo velike rezove, na primer za reprezentaciju smo ukinuli nepotrebne troškove i za 3 godine ovaj trošak fiksirali na ne više od 500.000 dinara. Zaposlili smo mlade ljude, dobili veliku pomoć Aerodroma Nikola Tesla u njihovoj edukaciji. Pre nekoliko dana smo usvojili srednjeročni i dugoročni plan razvoja aerodorma i taksa od 3 evra ostaje do 2021. godine. Do 2021. imaćemo oko 650.000 putnika. U pitanju je rast od 300% i to to organizaciono više neće biti realno. Biće to ogroman rast. Prihodi će od turizma biti odlični. Na primer, broj turista, od ukupnog broja putnika, će biti oko 76.000 u 2021. godini. Ako u najgoroj varijanti razmatranja kažemo da svako od njih ostavi minimum 50 evra prihod grada će biti 11 milina evra u toj godini. Aerodrom može sam da finansira sve ispod milion evra, trenutno imamo nula dinara kredita. – pričao je Avramović samo tri nedelje pre ovih dešavanja. Sve do 2006. godine aerodrom u Nišu morao je da dobije i odobrenje Jata u slučaju da želi da dovede neku avio-kompaniju. Od tada Nišlije su se izborile za svoje, napravile objektivni uspeh na Evropskom nivou i sada im treba novac za dalje. To ne mora da znači da im se taj uspeh mora oduzeti na ovaj način. Tako da Nišlije, branite svoje dostojanstvo i najbitnije – princip da svaka inicijativa održivog uspeha mora doći od privatnika ili lokalnih zvaničnika. Država ne zna da upravlja. Pokušajte da odbranite i univerzalan princip sposobnosti i rezultata makar oni došli i od nekoga ko je u SNS-u. Potpuni mindfuck, znam. |