Oslobođenje: Svi prijatelji pukovnika Gadafija

Reis Cerić (Mustafa) još nije stigao da se odredi prema varvarskom iživljavanju nad zarobljenim, pa onda i smaknutim prijateljem (Gadafijem). Čak ni nad sudbinom brata muslimana, kome nije omogućen ni pokop po islamskim pravilima, piše sarajevsko "Oslobođenje".

Nema čovjeka kojemu su se sve želje ispunile. Nije to čak ni Mustafa Cerić, usprkos tome što reis-efendija, kao što je općeznano i nešto manje prihvaćeno, nije velikih prohtjeva.

Prije gotovo dvije godine, u novembru 2009, Cerić je uveličao Petu generalnu konferenciju Svenarodnog islamskog svjetskog vođstva. Pokrovitelj je, dakako, jer konferencija je održana u Tripoliju, bio Muamer Gadafi. Jasno, naš reis ne voli biti fikus, te je pred uvaženom braćom održao referat "Doprinos muslimana u suočavanju sa šovinizmom i rasnom diskriminacijom" - što svjedoči o tome da su organizatori doista vodili računa o tome ko će govoriti o kojoj temi.

Pod utiskom tog adekvatnog izbora, reprezentativac bh. muslimana je nadahnuto s braćom podijelio (jednu) svoju želju. A ta je: "...Nadam se da će Svenarodno islamsko vođstvo pod pokroviteljstvom brata Muamera Gadafija dati svoj značajan doprinos na putu sveopćeg muslimanskog oporavka i napretka".

Kako bi pokazao koliko vjeruje da će mu se ova želja ispuniti, Cerić je istakao Gadafijevu golemu brigu i podršku očuvanju islamskog identiteta u nas, slijedom čega ga je odlikovao Bosanskim ordenom islama prvog reda. To možda nije bio početak jednog velikog prijateljstva, ali su od toga dana vrata Pukovnikova šatora reisu uvijek bila otvorena. Shvatio je to i efendija, pa se sredinom februara ove godine opet zaputio na daleki put.

No, kako reis ne krije svoje prijatelje od svojih prijatelja, poveo je i muftiju Muamera Zukorlića - kojemu, takođe, ne bi bilo mrsko da bude reis. Koliko je znano, gosti ovoga puta nisu nosili darove, ali su zato imali jednu želju. Molili su, dakle, domaćina za financijsku pomoć ne bi li "uspostavili i afirmirali suradnju na području vjere, obrazovanja i kulture". Skromno; njih dvojica, a jedna želja. I, nema dvojbe, ako je stigao - Gadafi ih je uslišio.

Reis Cerić, to je, međutim, sigurno, još nije stigao da se odredi prema varvarskom iživljavanju nad zarobljenim, pa onda i smaknutim prijateljem. Čak ni nad sudbinom brata muslimana, kome nije omogućen ni pokop po islamskim pravilima, već je danima trajalo besprizorno iživljavanje i likovanje nad njegovim mrtvim tijelom. Nije, međutim, reis-efendija najgori u konkurenciji pukovnikovih - sad već - bivših prijatelja. Prošle godine, na samitu Arapske lige, Silvio Berluskoni je prišao i ponizno poljubio ruku libijskom vođi. Ljubio je, zapravo, talijanski premijer ruku koja je 80 posto libijske proizvodnje nafte prodavala Italiji, a onda - nikad utvrđeni iznos - taj novac investirala u Berluskonijeve kompanije.

Toga je čovjeka taj živopisni Talijan zvao svojim najboljim prijateljem, sreli su se 11 puta... skoro kao Tito (još jedan davni Gadafijev prijatelj) i Čaušesku. Da bi na vijest o bestijalnoj egzekuciji likovao gotovo kao onaj osamnaestogodišnji libijski desperados Sanad al-Ureibi, koji je, po ličnom priznanju, presudio Pukovniku njegovim zlatnim revolverom. "Tako prolazi slava ovoga svijeta", ispalila su latinsku izreku ona ista usta što su cjelivala Gadafijevu ruku. Lani.

Berluskonijev britanski kolega Dejvid Kameron nije, slaveći Pukovnikovo pogubljenje, propustio priliku da podsjeti na teroristički napad na putnički avion iznad Lokerbija. Što je prilično nespretno, jer je libijski vođa to s Kamerunovim prethodnikom Blerom riješio na, za njega, tradicionalan način - novcem; koji je, uostalom, i bio razlog da svojevremeno ovaj Britanac čami da ga Gadafi pripusti u šator. Baš kao što je, svjestan njegove moći, ali i karaktera današnje (a kao da je ikada bilo drugačije!) diplomatije, novcem mogao priuštiti da usred Londona Britancima tumači kako je Vilijam Šekspir u stvari Arapin Šeik Spir, čije je književno naslijeđe prisvojio Zapad.

Na koncu, čini se kako je slučaj Gadafi ganuo samo jednoga njegova prijatelja. Doduše i supatnika. Riječ je, dakako, o Hosniju Mubaraku, koji mu se, nakon što je vidio brutalnu likvidaciju, umalo nije pridružio.

Što se, pak, bosanskohercegovačkog Pukovnikova prijatelja reis-efendije tiče,
on je, Bogu hvala, dobro i baš je u Dohi na Međunarodnoj konferenciji, gdje je govorio o temi "Društveni mediji i međuvjerski dijalog". Tu je on jak... oko medija, osobito (Mada mu i dijalog ide!).

I mudro je zborio: "Mi, ljudi, ne znamo automatski što je dobro, a što loše za nas. Mi moramo učiti i naučiti što je korisno, a što štetno za naš život..."

A Cerić je naučio. I zato šuti o smrti prijatelja.

Josip Vričko

(Tanjug)