Nenad Kecmanović: Šta se skriva u kontejnerima haških islednika

 Da li ste nešto čuli o „haškim kontejnerima“? Ne radi se o kontejnerima za smeće, a ni o onim transportnim, nego o velikim, obično bijelo obojenim kontejnerima, koji su služili  kao privremeni stambeni i kancalarijski prostor. Prvih godina nakon rata takvi kontejneri, sa specijalnom namjenom, bili su u diskreciji raspoređeni na više punktova po Srpskoj i, prema potrebi, premiještani.

Najteže je bilo što su ispitivani stavljani pred dramatičan izbor iliti ucjenu: ili da lažno terete svoje saborce, najčešće politički ili vojno nadređene, ili da sami budu optuženi za ratne zločine. Jedan od onih kojih je prošao kontejnersku torturu pričao je: „Bio sam toliko fizički i psihički iscrpljen da bih svalio krivicu i na rođenog oca, a kamo li Karadžića. A pošto sam jednom potpisao i više nego što su tražili, morao sam da svjedočim i u svim narednim slučajevima. Čim podignu neku novu optužnicu, znao sam šta me čeka.“ Naravno, takva isprika je moralno neprihvatljiva, ali krivica više pada na isljednike nego na islijeđivane.

Kroz kontejnerski „topli zec“ prošao je nepoznat broj viših i srednjih fukcionera Republike Srpske. Nepoznat, jer o tome nisu govorili. Jedno, zbog toga što su morali da potpišu obavezu da će ćutati i, drugo, što mnogima od njih nije ni odgovaralo da pričaju šta su sve pod torturom rekli i potpisali. Naravno, ni isljednicinisu bili zainteresovani da rabota kojom su se bavili dobijepublicitet. Zato se o haškim kontejnerima malo znalo, a i to malo je vremenom zaboravljeno.

Aktuelizovala ih je borba Republike Srpske za povratak na izvorni Dejtonski sporazum. Vraćanje nadležnosti koje su oteli i ukidanje zakona koje su nametnuli visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH postali su strateški politički cilj vlasti u Banjaluci. Kao krunski argument koji osporava takva nastojanja Srpske, OHR poteže činjenicu da je oduzimanje nadležnosti i nametanje zakona u većini slučajeva bilo naknadno blagosloveno srpskim glasovima u oba parlamenta. To je, nažalost, tačno. S druge strane, odgovor iz Srpske da su to poslanici činili pod pritiskom „međunarodne zajednice“, haških optužnica i prijetnji smjenjivanjem od strane visokih predstavnika, takođe je tačan.

Bila su to olovna vremena kada je u poratnim godinama organizovan pravi lov na ratne funkcionere RS, ali i sve one koji su dovođeni u vezu sa njima kao saradnici, prijatelji i „jataci“. Mnogi su prilikom gonjenja i hapšenja ubijani, ranjavani i prebijani, iako su bili tek osumnjičeni i pravno još nevini. Najdrastičniji slučajevi se ipak nisu mogli sakriti, ali su zato negirani i krivotvoreni.

U akciji EUFOR-a u selu Bjelogorci kod Rogatice, na kućnom pragu ubijena je Rada Abazović, a teško su ranjeni njen maloljetni sin Dragoljub i suprug Dragomir. U ranim jutaranjim časovima 5. januara 2006. upali su u kuću porodice Abazović i počeli da pucaju. Smrtno su ranili Radu Abazović, koja je od zadobijenih povreda preminula u fočanskoj bolnici, dok su njenom sinu Dragoljubu (11) i suprugu Dragomiru nanesene teže povrede. Pri tome dva sata nisu dozvolili da teško ranjenoj ženi bude pružena ljekarska pomoć. Ispostavilo se da su zlo učinili greškom jer su tražili sasvim drugu osobu. Ne samo da nisu priznali šta se desilo nego su čak tvrdili da su pucali u samoodbrani, a da je domaćin kuće Dragomir sam sebi pucao u glavu. 

Simo Drljača je bio srpski ratni komadant policije u Prijedoru i član Kriznog štaba za odbranu Prijedora. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma on se našao na listi za hapšenje. Na dan 10. jula 1997, dok je bio na pecanju u okolini, pripadnici britanskog kontingenta SFOR-a su ga ubili, bez obzira što nije pružao nikakav otpor. Bio je prva mirnodopska žrtva protektorata u Republici Srpskoj.

Pravoslavnog sveštenika, protojereja-stavrofora Jeremiju Starovlaha i njegovog sina Aleksandra gotovo na smrt su pretukli pripadnici SFOR-a na Veliku nedjelju, 1. aprila 2004. godine, u parohijskom domu na Palama. Ni u ovom, kao ni u prethodnim slučajevima kada  su predstavnici protektorata greškom ili prekoračenjem ovlašćenja, počinili ubistvo ili teško nasilje, nikome nije suđeno, nije bilo ni obeštećenja, čak ni izvinjenja.

Sve to je stvorilo višegodišnju atmosferu straha. Podignute su optužnice protiv vođa Republike Srpske koji su i u poslijeratnim godinama bili na najvišim funkcijama. Karadžić se, istina, ranije povukao, a Koljević već nije bio živ, ali Biljana Plavšić je neposredno prije optužnice bila prvi neposredno izabrani predsjednik RS, dok je Momčilo Krajišnik nedugo prije hapšenja bio na isti način izabrani član prvog tročlanog predsjedništva BiH.

Poslije toga su tzv. tajne optužnice postale izvor opšteg osjećaja nesigurnosti, pa se širila priča da se na njima nalaze imena svih ratnih ministara, poslanika i ostalih rukovodilaca u RS. Jedan od njih je od toga obolio od hronične nesanice, pa se i neoptužen i, pokazalo se ni kriv ni dužan, sam prijavio Haškom tribunalu da bi saznao da li se nalazi na tajnom spisku. „Ne mogu više da izdržim. San će mi se vratiti i u zatvorskoj ćeliji, ako već ne utvrde da nisam ništa kriv“, žalio mi se ovaj čestiti čovjek koji je spasao živote desetine komšija.

Brojni funkcioneri su, potpisom visokog predstavnika, bili neopozivo smijenjeni bez ikakvog objašnjenja, odnonso sa paušalnom kvalifikacijom da su „opstruisali primjenu Dejtonskog sporazuma“. Osokoljeni, ne samo sarajevski, mediji počeli su, uz doslovce svako

ime borca iz RS, rutinski da dodaju atribut „ratni zločinac“. A „međunarodni“ kontrolori za medije nisu se intervenisali zbog kršenja presumpcije nevinosti čak i za one koji su ležali u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu prije izricanja konačne presude.

Dodamo li statističku činjenicu da u toj fazi na druge dvije nacionalne strane gotovo  da i nije bilo optuženih, ili su bili minimalno kažnjeni, ako ne i oslobođeni, nije čudo što su bošnjački političari, poput Harisa Silajdžića iskonstruisali poznati monstruozni paradoks. „Kako RS, kao djelo ratnih zločinaca, može da bude bilo šta drugo nego zločinački, pa čak i genocidni, entitet?“

U tom i takvom kontekstu, u kome je RS oklevetana kao „udruženi zločinački poduhvat“, valja posmatratii odluke srpskih poslanika u oba parlamenta i odgovarajuće predloge Vlade RS kojim su, bez rasprave i prava na bilo kakve izmjene, ratifikovane prethodne „bonske“, a antidejtonske intervencije Karlosa Vestendorpa, Vofganga Petriča i Pedija Ešdauna, ali i nekih kasnijih visokih predstavnika u BiH. A bez tog konteksta, na naša nastojanja da vratimo otete nadležnosti i ukinemo nametnute zakone, dobijaćemo odgovor da smo ih i sami gotovo sve naknadno blagoslovili. Uz ciničnu opasku u neformalnim razgovorima da su srpski političari to činili brže i više nego što se očekivalo.

Jedini izlaz iz tog začaranog kruga jeste da se temeljito istraži kontekst u kome se sve dešavalo. Da se istraži ko je sve prošao kroz kontejnere i pod kojim uslovima je dao i potpisao određene izjave? Koliko je to uticalo na iskaze zaštićenih svjedoka u Hagu, a posebno kako je uticalo na njihovo političko ponašanje u forumima? Zašto se mnogi ključni svjedoci odbrane nisu odazvali pozivu advokata? Itd., itd.

Postoji istina spoj obaveza i interesa da sve ostane u anonimnosti, ali su optuženi i njihovi advokati u sudnici vidjeli likove zaštićenih svjedoke bez zamagljenja, čuli njihove glasove bez modulacije i znaju šta su i zašto lažno svjedočili. Cilj istraživanja ne bi bio da se otkriju imena i kompromituju ličnosti, nego da se pokaže pod kojim okolnostima su srpski poslanici odobravali protektorske falsifikate Dejtonskog sporazuma koji se danas primjenjuju u BiH. A prije glasanja u parlamentu nisu imali pravo ni  da progovore o nametnutim aktima.

(FSK)