Početna strana > Hronika > Čedomir Antić: Da li Republiku Srpsku čeka Oluja?
Hronika

Čedomir Antić: Da li Republiku Srpsku čeka Oluja?

PDF Štampa El. pošta
utorak, 28. jul 2015.

 DA budem iskren, nije važno da li je Aleksandra Vučića u Potočarima napala grupa terorista ili navijači, ljuti građani ili ojađene porodice. Nije najbitnije ni da li su hteli da izvrše atentat, linčuju ga ili da mu samo nešto poruče. Kao centralnu poruku svega što se dogodilo vidim suštinski neuspeh navodnog dvadeset godina dugog nastojanja da se Srbi, Bošnjaci i Hrvati pomire. Do neuspeha nije došlo, mišljenja sam, zato što neko u Srbiji, Srpskoj, FBiH ili Hrvatskoj ne poštuje žrtve i ne prihvata zločine.

Mada je činjenica da oko toga ne postoji potrebni konsenzus, u manjoj ili većoj meri kod bilo kojeg od tri naroda. Neuspeh je utemeljen na odnosu prema ratu. Ima Srba za koje rat nije završen. Ali rat nije završen ni za zvaničnu Republiku Hrvatsku i za demokratski izabrano bošnjačko vođstvo Bosne i Hercegovine. Poruke koje su uputili član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović, bošnjački politički funkcioneri, pa čak i predstavnici uleme, jasno govore da od pomirenja nema ništa.

Dok je rat za jedne završen, pa su pod pritiskom SAD i EU isporučili sve optužene Haškom tribunalu, prihvatili posledice rata, pomirili se sa svim međunarodnim sporazumima, za bošnjačku i hrvatsku političku elitu stanje rata je najviši domet njihovih nacionalnih stremljenja. Pored toga što su prema njihovom viđenju njihovi sunarodnici (retko su žrtve bili sinovi i kćeri elite) bili najveće i upravo jedine zaista politički značajne žrtve rata, oni, paradoksalno, veruju da su u tom ratu i pobedili višestruko brojniju, bolje organizovanu i opremljenu srpsku vojsku.

Samo nisu uspeli baš sve da izvojuju na bojnom polju, na kom su vojno pobedili, a, što bi rekao Dobrica Ćosić, u miru izgubili. Jer, uprkos svim pobedama, Republika Srpska još postoji. Pored želje da Srbe i Hrvate pretvore u nacionalne manjine, sa otprilike istim pravima koja imaju Srbi u Albaniji ili Crnoj Gori, u Sarajevu od Srbije očekuju da prihvati njihov nacionalni mit.

U Hrvatskoj, posle svega, posle nekažnjenog uspeha u proterivanju naroda Srpske Krajine, osporavanju ustavnih prava Srba i međunarodnih sporazuma, mi treba da se radujemo što tamo svi od Ustavnog suda do poslednjeg lokalnog siledžije progone ćirilicu i još da učestvujemo u mitologiji rata, gde je pitanje nestalih, među kojima su Srbi daleko natproporcionalno prisutni, nekakav hrvatski zahtev prema Srbiji.

Dokle ćemo da trpimo uvrede? Zar posle nasilja u Potočarima, povrede i poniženja predsednika srpske vlade treba da slušamo o nepoštovanju koje su mu iskazali politički predstavnici Bošnjaka, Turaka, Amerikanaca i o nepristojnoj Klintonovoj opasci da bi sve bilo izbegnuto da je Vučić stigao kasnije ili otišao ranije.

Kao i da je sada red na Nikolića da dođe u Srebrenicu. Treba li i dalje da slušamo bezobrazna tumačenja zapadnih novinara-vojnika, koji za svako nasilje i nepravdu nad Srbima imaju istorijsko opravdanje. Kada je sedam odsto kosovoskometohijskih Albanaca jurilo srpske starice i decu po enklavama, palilo crkve i rušilo kuće, to je bila poruka da je vreme za "određivanje statusa" Kosova, jer narod koji Kušner voli više nego sve druge je "nezadovoljan".

Sada na informativnim mrežama na engleskom čujemo kako je reč o "opravdanom gnevu" zato što je Srbija molila Rusku Federaciju da glasa protiv rezolucije, koja je srpski narod i RS trebalo da trajno moralno diskvalifikuje.

U pravu su oni koji kažu da je za zločine na prostoru bivše Jugoslavije delom bilo odgovorno, pored ostalog, i sistematsko predstavljanje srpskog naroda kao žrtve. Da, pošto su Srbi bili proglašeni "ostatkom nezaklanog naroda", "nebeskim narodom", a njihove granice prepoznate u svetinjama i grobnicama, postalo je moguće opravdati svaki zločin u ime tog naroda.

Ako je nešto moguće reći u prilog srpskog naroda, jeste da su zločini nad njim počinjeni u vreme NDH prikrivani i relativizovani tokom više od četiri decenije, da zločinci nisu progonjeni i da su srpska prava u Hrvatskoj i BiH bila uoči rata pogažena.

Imali smo nekoliko godina, u slučaju javnosti deset, a u slučaju države pet ili šest, predstavljanja Srba kao isključivih žrtava i Hrvata i Muslimana/Bošnjaka kao zločinaca. Sada imamo dvadeset godina takve politike Bošnjaka, Hrvata, Nemačke, Britanije, SAD. Tu kampanju mržnje podržava i nekoliko stotina autošovinista, agenata, najamnika, dobronamernih ljudi i korisnih idiota u Srbiji.

Njihove nevladine organizacije su prošle godine primile od srpske i stranih vlada više novca nego celokupna naša nauka. Ako za godinu ili deceniju RS bude pregažena u nekoj novoj zločinačkoj "Oluji", ako deset ili stotinu hiljada Srba, budući da nemaju zaštitu kakvu je imao Vučić, prođu kao bošnjačke žrtve iz Srebrenice ili srpske iz Bratunca, siguran sam da će nas savetovati i pritiskati da ćutimo i radujemo se čistoj "evropskoj budućnosti" pred nama.

Da li zaista misle da ćemo mi tako nešto dozvoliti? Da su nas uplašili Haškim tribunalom? Da niko neće preplivati Drinu da brani naš narod i državu? Da će se ratni huškači i saučesnici zločina iz Beograda izvući i da neće odgovarati?

Ne treba da budu u to baš potpuno uvereni.

(Večernje novosti)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner