Početna strana > Hronika > Aleksandar Vučić za "Blic": Moj odgovor njima - Najrazvijeniji deo sveta odaje priznanje za naše rezultate, samo se ovde to ne ceni
Hronika

Aleksandar Vučić za "Blic": Moj odgovor njima - Najrazvijeniji deo sveta odaje priznanje za naše rezultate, samo se ovde to ne ceni

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 02. mart 2015.

Neki put pomislim kako problem Srbije nisu ni njena prošlost, niti njena sadašnjost – problem je, čini mi se, svako odsustvo želje da se ode u budućnost.

Ovde, kod nas, svi bi da ostanu u prošlosti, ili bar da se ne pomere iz sadašnjosti.

Budućnost je previše neizvesna, zahteva previše truda, zavisi od nas samih, traži da joj posvetimo i vreme i rad - jednom rečju, previše je zahtevna, bar za nas.

Zato i danas, ova vlada, bez obzira na priče o tome da je sveprisutna, da sve kontroliše i da utiče na ama baš sve u društvu i državi, nema podršku istog tog društva ili bar njegovog najelitnijeg dela u onome što je osnov svake budućnosti.

Mi smo osuđeni na to da je sanjamo sami.

ZAMISLIMO BOLjU SRBIJU

A, ako nekome ovo izgleda kao patetično jadikovanje, neka sebi postavi veoma prosto pitanje:

Da je, sam, postao premijer Srbije 2014. godine – šta bi mogao da radi?

Da se bavi sadašnošću u zemlji koja je, te 2014. godine, po svim parametrima – BDP, nezaposlenost, siromaštvo, devastirana infrastruktura, korupcija, privredni sunovrat... – ne samo bila u dalekoj prošlosti, nego je i sama, po svim standardima, već bila prošlost.

Kako bi to, bilo ko, krenuo da ispravlja?

Mi smo se opredelili za jedini način koji je, u toj havariji, bio moguć. Probali smo da zamislimo neku drugu Srbiju, onu 2016, ‘17, ‘25... i da krenemo da radimo ne bismo li taj san zaista i ostvarili. Da radimo naporno. I teško.

I nismo krenuli ni od nule, niti od sadašnjosti te 2014. godine. Krenuli smo iz dubokog minusa, i iz daleke prošlosti, one u kojoj je oblikovana Srbija, njene navike, mentalitet, duh, njena svest i verovanje u poraze, mesije i velike belosvetske zavere. Krenuli smo da menjamo. Gotovo sve. I ako se neko čudi što stalno pominjem to koliko radimo, i njega da pitam – kako da ljude, vekovima ubeđivane, i ubeđene, u uspavljujući fatalizam, ljude koji misle da od njih ništa ne zavisi, i da je rad robija, a ne način da se nešto postigne, kako, dakle, njih da promenimo i naučimo da je rad dobar, da donosi rezultat, ako ne stalnim pominjanjem tog rada, i sopstvenim primerom?

IZMEŠALI SMO SVE MITOVE 

Takođe, šta je loše u tome, da Srbima, u čijem društvenom razvoju su tako beznadežno pomešani car Lazar i Karl Marks, nacija, vera i klasa, i to sve na mitološkoepskom nivou, i iz pozicije večne žrtve, koja nije čak stigla ni da nešto nauči o tome, nego je, eto, čula – šta je toliko loše ako neko pokuša da im kaže da postoje i Veber, i Luter, i vera u sebe i u rad (na sebi i za sebe), i to kao sasvim ostvarive mogućnosti? Šta je loše ako počnemo da verujemo, svi zajedno, da i mi nešto možemo. Da naučimo. Da uradimo?

KO JE MRAV, A KO JE CVRČAK

E, pa tu nastane problem. Zašto bismo bilo šta uradili? Čemu trud? Zašto žuriti u tu neizvesnu budućnost? I šta ću ja da radim tamo? Šta ako me pitaju šta umem, znam i koliko hoću da radim?

I tada, u toj tački, u Srbiji se sve ujedini. Liberalni ateisti postaju ziloti, a pravoslavni militanti demokrate. Anarhisti pruže ruku legalistima, a neoliberali zagriženim nacionalistima.

I sve im smeta, naročito to što neko pokušava nešto da radi. Još gore, ako o tom radu priča. Basna o cvrčku i mravu dobija sasvim novi kraj i novu pouku. U Srbiji su cvrčci “good guys”, a mravi su zlikovci, oni koji pokušavaju da nam unerede inače tako lep život.

I baš zato ideologije, i to njihove najneverovatnije mešavine, one koje za sobom povlače isto tako neverovatne teorije zavera, postaju najvažnije teme u Srbiji.

Rad nije ideologija. I tera te da se svakog jutra, od trenutka kada se probudiš, baviš samim sobom. Da se proveravaš, učiš i pokušavaš da uradiš više i bolje. Da prihvatiš odgovornost za svoj život i za sopstvenu uspešnost. Mnogo traži, drugim rečima, od svakoga od nas. Zato i jeste lakše baviti se nekim drugim.

TONI BLER, PUTIN I PAJTIĆ

Pa, kada dođe Vladimir Putin – aha, prodali su se Rusima. Odustali su od Evrope i ugrozili budućnost moderne Srbije.

Kada dođe Toni Bler – aha, ulazimo u NATO, ili pričamo o medijskim manipulacijama. Valjda, znaju šta bi oni radili i o čemu bi oni razgovarali. Ako se ne varam, uostalom, Tijanić je već jednom rekao da se svako kreće u krugu sopstvene pokvarenosti, pa mi nije nimalo čudno što Pajtić, ili nekadašnji lideri, ako se neko seća, Nove demokratije, ne mogu da izađu iz tog kruga.

I kome da objasniš da su teme, sa Putinom, bile reforme i investicije, dakle rad, i da je osnovna tema sa Blerom bila efikasnost, opet u radu.

I da je osnovna tema sa Evropom – rad, i da sa Kinom, Azerbejdžanom, Ujedinjenim Emiratima... opet razgovaramo - o radu.

Nevažno je to, baš kao što nije važno ni to što ćemo, konačno, otvoriti Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti. Važnije je kako će da se zove, a ne da li će da radi. Uostalom, šta nam je falilo svih ovih godina, dok nije radio?

Imali smo bar o čemu da pričamo. A, i ova „Er Srbija“. Šta će nam dobra i uspešna kompanija kad mi možemo da živimo i bez nje, a i Vučića bismo lakše mogli da kritikujemo.

Deo Srbije, ujedinjene u svojim sumanutim ideologijama, živi od priča. Hrani se njima, mazohistički uživa u njima, navučena je na njih više nego na bilo koji porok koji se može zamisliti.

U NOVINAMA SVE KATASTROFE

Zato se danas niko i ne bavi rezultatima ove vlade, niti i jednom brojkom koja govori o tome da je to, što smo radili, dalo rezultat. Ta priznanja dolaze iz sveta, i to, onog njegovog najvrednijeg i najrazvijenijeg dela.

Važniji je, bar prema naslovima u novinama, ukrajinski scenario (o tom scenariju govorio je samo jedan od lidera bivšeg režima), i Putinov udar na Srbiju, i to što ćemo, sigurno, ponovo biti poplavljeni, i to što trista hiljada Srba razmišlja o samoubistvu...

Neki put mi dođe da i sam poverujem u sve te katastrofe. I nešto mislim – pa, sigurno njih tri stotine hiljada ne razmišlja o tome da nešto radi. Da nešto nauči, pročita, proba...

ODGOVOR NA TEORIJE ZAVERE

Ne. Ipak, ne verujem u to. I, ipak, sam ubeđen da nas ima i više od trista hiljada koji smo sposobni da sanjamo.

Da zamislimo svoju zemlju, sebe, i da onda to i ostvarimo. Da radimo. I da batalimo prazne priče. Baš kao što ih je ova vlada batalila.

I zato, svim besposlenim teoretičarima zavere, još jednom da ponovim.

Ova zemlja, pod ovom vladom, nastaviće da razgovara i sa Rusima, Amerikancima, Kinezima, Arapima, Nemcima, Bugarima... pa, ako treba i sa vanzemaljcima – o samo jednoj stvari. O radu.

O tome da li smo suvereni i da li ćemo se pridružiti ovom ili onom bloku, mi smo odavno prestali da razgovaramo.

Suvereni smo, imamo svoju politiku, imamo svoje strateške ciljeve, i ništa drugo nas ne zanima.

I kada odemo da razgovaramo o našem članstvu u Evropskoj uniji, mi ne kukamo, ne ogovaramo, nego pokažemo šta smo uradili, i vidimo šta još treba da uradimo.

I uradićemo. Zato što smo dobili mandat da ostvarimo snove, i to teškim, svakodnevnim radom.

Dobili smo mandat da budemo mravi. A cvrčci... oni su, plašim se, otpevali, baš na tim, poslednjim izborima.

Neće više biti takve Srbije. Bez obzira na to koliko se trudili, ujedinjeni ideolozi, da je vrate.

I bez obzira na svu pomoć koju imaju kroz proročko štampanje i emitovanje raznih katastrofa.

Ova zemlja se ipak odlučila za nešto drugo.

Za onaj scenario u kojem će mnogo više od trista hiljada ljudi da radi.

Ja bar radim na tome. Svakog dana. Nastaviću i neće me zaustaviti.

(SNS-Blic)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner