Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Struktura Severnog toka 2 - Nord Stream-2, Royal Dutch Shell, Engie
Ekonomska politika

Struktura Severnog toka 2 - Nord Stream-2, Royal Dutch Shell, Engie

PDF Štampa El. pošta
Boris Marcinkevič   
ponedeljak, 20. maj 2019.

Ne smiruju se političke strasti oko rusko-evropskog gasnog projekta „Severni tok 2“. Političari i lideri različitih zemalja neprekidno nešto izjavljuju povodom njega, američki Kongres uputio je apel Evropi da odustane od realizacije SP-2, posle čega je disciplinovani Evropski parlament brže-bolje objavio poziv sličnog sadržaja. Svaki takav informacioni povod inicira javne nastupe analitičara i politologa, a onda se sve preliva na stranice novinskih portala, slaže u lavine reči, mišljenja, rasuđivanja koje je sve teže razumeti. Zanimljivo je da skoro niko nije obratio pažnju na činjenicu da u proteklih godinu dana nije bilo ni jednog komentara o ovoj gunguli iz kompanije koja se direktno bavi izgradnjom morskog magistralnog gasovoda „Severni tok 2“.

Štaviše, većina je ubeđena da operativno upravljanje realizacijom projekta vodi Gasprom, što nije istina. Za ovaj projekat kompanija Gasprom formirala je posebnu strukturu – kompaniju Nord Stream 2 AG, čije akcije su u stopostotnom vlasništvu ruskog koncerna, a sedište registrovano u Švajcarskoj.

O kompaniji Nord Stream 2 AG (NS-2)  se retko piše, kompanija ne izlazi u javni prostor, ona ćutke neprekidno gradi, a sa prostora Baltičkog mora dolaze samo sažeti izveštaji, jednolični kao otkucaji metronoma:

„Položeno je 100 km gasovoda, postavljeno je 200 km cevi, 300 km…, u priobalnom pojasu Nemačke počeo je sa radom treći specijalizovani brod za polaganje cevi …”

Zašto je to tako, zar je rukovodstvo NS-2 toliko sigurno u sebe da ne vidi ni najmanju potrebu da bilo šta izjavi povodom političke gužve oko projekta kojim se bavi? Upravo tako, samo što ovde nije reč o nekakvom nerazumnom samopouzdanju, stvar je malo komplikovanija, posebno kada se u obzir uzme i inertnost promišljanja javnosti.

Gasprom kao svojevrstan fenomen

Državni koncern Gasprom formiran je pre nego što je počelo odbrojavanje nove faze razvoja Ruske Federacije, ali nama se čini da Gasprom „postoji oduvek“. Gasprom je bio i danas je vertikalno integrisana kompanija, koja samostalno obavlja kompletnu delatnost:  samostalno istražuje nova nalazišta, samostalno razvija i realizuje projekte koji se odnose na osvajanje nalazišta, projekte magistralnih i distribitivnih mreža, samostalno pronalazi potrošače u inostranstvu i sa njima potpisuje ugovore. Još jedna posebnost Gasproma je u tome što je za sve vreme njegovog postojanja kontrolni paket ove kompanije u rukama države, što znači da se direktive predsednika Rusije u kompaniji ne razmatraju, nego izvršavaju. Za nas su obe ove činjenice vezane za Gaspromtoliko prirodne i poznate da nikada ne razmišljamo o tome koliko je ova situacija jedinstvena u odnosu na sve ono što se u ovoj sferi dešava u Evropi i SAD.

Liberalna ekonomija Zapada

Doktrina liberalne ekonomije zasniva se na osnovnoj premisi: privatni vlasnik uvek je efikasniji od države, privatne kompanije brže reaguju na promene na tržištima, brže uvode tehničke inovacije, potpunije i bolje izlaze u susret zahtevima potrošača. Stoga se država ne bi trebala baviti direktnim poslovnim aktivnostima, njen posao je da reguliše tržište porezima, carinama i raznoraznim licencama i na taj način osigurava visok stepen konkurentnosti. A onda će se sve dešavati „spontano“ – tržište će sve to regulisati i staviti na svoje mesto, eliminisati gubitnike i ostaviti samo najbolje, najefikasnije, što će svim potrošačima doneti radost i blagostanje. Ovu doktrinu Zapad i njegovi istomišljenici pokušavaju već dugi niz godina da nametnu Rusiji, ali su rezultati daleko od očekivanih, jer joj se Rusija opire.

U Evropi, kao i u Sjedinjenim državama odavno već ne postoji nikakav otpor, ovde je liberalna ekonomija održala trijumfalnu pobedu. Raspravu o tome da li je to dobro ili loše i kakve su perspektive takve pobede ostavićemo profesionalnim analitičarima, ekonomistima i politolozima. Mi ćemo samo konstatovati činjenicu da trenutno u EU i SAD ne postoje državne kompanije koje posluju na tržištu gasa. Izuzeci su poljska energetska kompanija PGNiG i francuska kompanija EDF, ali za Poljsku je ovaj izuzetak privremenog karaktera, jer će se njena kompanija uskoro privatizovati. Situacija sa EDF-om je potpuno drugačija: ova kompanija poseduje i upravlja svim nuklearnim i hidro elektranama u Francuskoj, zbog čega ni Evropska unija, ni Evropska komisija nisu u stanju da ubede Francuze da je potrebno u privatne ruke predati nuklearnu, radijacionu i ekološku bezbednost zemlje. Zakonodavstvo EU i SAD nema mehanizme kojima bi se private kompanije mogle prisiliti na ugrožavanje sopstvenih ekonomskih interesa.

Ponovićemo još jednom: ni u EU, ni u SAD u gasnom sektoru ne postoje kompanije u državnom vlasništvu. U zakonodavstvu EU i SAD ne postoje mehanizmi za prisiljavanje privatnih kompanija da deluju protiv sopstvenih ekonomskih interesa. Ni jedan predsednik, niti premijer sa parlamentom, Kongresom ili Sejmom pride, ne može narediti nekoj kompaniji, recimo, Royal Dutch Shell da  postupi na ovaj ili onaj način, i da zauzvrat dobije neupitnu poslušnost. Na osnovu ove dve principijelne činjenice, može se odmah izvući praktičan zaključak, koji će vam, dragi čitaoci, svakako uštedeti vreme:

(I) Ako se u tekstu o projektu „Severni tok 2“ govori o tome kako će na njegovu realizaciju uticati određena izjava premijera Poljske, govor predsednika Litvanije ili komentar ministra inostranih poslova Slovačke, slobodno možete da ne čitate dalje, jer je odgovor unapred poznat – slične izjave ni na koji način ne mogu uticati na bilo šta.

Sigurno se sećate da je u leto 2018. godine Žan Klod Junker, predsednik Evropske komisije (EK), neumorno obećavao Trampu da će „Evropa izgraditi nove terminale za prijem TPG“. A sećate li se reakcije evropskih gasnih kompanija na ova obećanja? Ne, ne sećate, jer reakcije nije ni bilo. „Ako je Junker obećao terminale, neka ih on izgradi. Imamo dovoljno postojećih terminala čiji je kapacitet popunjen tek oko 25%“.

(II) Od svih mogućih izjava i saopštenja vezanih za SP-2, pažnje su vredna samo saopštenja evropskih gasnih kompanija.

Ostala saopštenja su u rangu izraza „psi laju, a karavani prolaze“.

Ko gradi „Severni tok 2“?

Koristeći gorenavedene principe, hajde da prevedemo uobičajenu frazu da  „Rusija gradi novi gasovod za Evropu“ na svakodnevni poslovni jezik:

„Švajcarska kompanija Nord Stream 2 AG realizuje projekat morske deonice magistralnog gasovoda „Severni tok 2“, a 50% investicija obezbeđuju francuska kompanija Engie, holandsko-britanska kompanija Royal Dutch Shell, nemačka kompanija Wintershall, finsko-nemačka kompanija Uniper i austrijska kompanija OMV.”

To je tako i nikako drugačije! U projekat SP-2 ni na koj način nisu uključene Nemačka, Austrija, Holandija, Velika Britanija kao države; jedina država koja učestvuje u njemu je Rusija, zato što NS-2pripada ruskom državnom koncernu Gasprom. Dakle, ukoliko zaista želimo da shvatimo šta se dešava oko SP-2, morali bismo da se udubimo u planove navedenih evropskih gasnih kompanija, a ne u govore frau Merkel ili gospodina Makrona.

Istorijat navedene petorke evropskih kompanija neće biti kratak, svaka od njih je izuzetna, a dešava se da im se planovi djametralno razlikuju. Pored toga, u sve ovo pokušava nekako da se upetlja i Evropska komisija, dok atmosfera na evropskom gasnom tržištu ne liči čak ni na svađu paukova u tegli, već na borbu škorpiona, od kojih svaki svojim otrovom može da obori slona.

Dakle, ko je najglasniji u isticanju „štetnosti“ gasovoda SP-2? Dalija Gribauskajte, predsednica Litvanije? A protiv koga su usmereni njeni napori? Protiv kompanije Shell, koja poseduje imovinu vrednu 500 milijardi dolara i godišnji profit veličine državnog budžeta Litvanije? Zar mislite da će neko to ozbiljno shvatiti i analizirati? Ova petorka je u stanju da se organizuje i kupi Litvaniju, lepo je upakuje i izloži na polici u jednom od svojih sedišta, jer ukupan broj zaposlenih u ovih pet kompanija prevazilazi broj stanovnika pomenute države. Tako da bilo kakva rasprava na ovu temu jednostavno nema svrhe. Po našem mišljenju, priča o predmetnoj petorki mogla bi biti korisna sa još jedne tačke gledišta. Poznato je da je EU uvela diskriminatorske mere protiv Rusije, periodično ih dopunjuje i produžava. Na Rusiju to, uglavnom, ne utiče, jer se za današnju Evropu teško može reći da predstavlja jedinstven i moćan monolit usmeren protiv njenih interesa. U stvari, moglo bi se reći da postoje dve Evrope – politička i ekonomska. Politička Evropa pokušava da nadvlada ekonomsku Evropu, vodi se komplikovana borba, sa promenljivim uspehom na različitim frontovima. Energetski sektor je jedan od frontova na kome borba političara protiv biznismena odvija najkilavije  iz jednostavnog razloga: pobeda bi mogla rezultirati mrakom i hladnoćom u svim kancelarijama Evropske unije i Evropske komisije, i to veoma brzo i jednostavno. U Evropi ne postoji jedinstvo u borbi protiv Rusije, nemoguće ga je postići zbog ogromnih unutrašnjih nesuglasica. Možemo različito ocenjivati poteze ruskog rukovodstva na unutrašnjem planu, ali velemajstorski nivo spoljnopolitičke igre je nesumnjiv.

Predgovor je ispao prilično dug, ali konceptualan. Sada želimo da vas upoznamo sa akterima, počevši od švajcarskog vlasništva Gasproma – kompanije Nord Stream 2 AG.

 NORD STREAM 2 AG

Kompanijom upravlja Upravni odbor, na čijem je čelu Gerhard Šreder. Nije loše za početak, zar ne? S jedne strane, u ekipi protivnika SP-2 je rukovodilac ukrajinskog „Naftagasa“ Andrej Kobolev, ideološki povezan sa ljutitom Daljom Gribauskajte, dok je sa druge strane pomenuti sedokosi džentlmen. Svaki komentar je suvišan.

Neposrednim operativnim radom kompanije upravlja izvršni direktor Matijas Varnig, koji je u periodu 2006-2015. radio isti posao na projektu „Severni tok“. A još pre toga, od  1990. do 2006, zauzimao je visoke položaje u Dresdner Bank AG. Posle završenog ekonomskog fakulteta u Berlinu Varniga su sa zadovoljstvom zaposlili u ovoj banci, jer se pokazao kao pravi profesionalac. Umalo da zaboravimo podatak da je do 1990. godine Matijas radio u jednoj drugoj nemačkoj kompaniji – Stasi, koju Rusi izgovaraju kao „Štazi“. Kako ga je Gasprom zapazio, zašto ga je pozvao da radi kod njih i kako se desilo da her Varnig nije to odbio – možemo samo da nagađamo. Biće da mu se jednostavno posrećilo. Upravo njemu bi, da je popustila pod inicijativom američkog Kongresa i Evropskog parlamenta, Angela Merkel morala saopštiti da se projekat obustavlja i da ostaje bez posla. “Druže majore, takva i takva stvar….“ (taj čin je Varnig imao tada).

Direktor projekta je Hening Kote za koga je SP-2 postao prirodni nastavak posla na prvom „Severnom toku“, gde je obavljao slične funkcije. Pre toga, u periodu 1996-2006, Kote je radio u najvećoj nemačkoj energetskoj kompaniji E.ON Ruhrgas AG,  u kojoj je dogurao do funkcije rukovodioca odelenja za kontrolu investicionih projekata i operativnog rada.

Finansijski direktor – Pol Korkoran, koji je istu funkciju obavljao i na projektu „Severni tok“. Diplomirao je na Liverpulskom univerzitetu, radio kao naučni saradnik Britanskog Instituta ovlašćenih računovođa za menadžersko računovodstvo, obavljao funkciju finansijskog direktora u BASF Antwerpen i Wintershall AG. Komercijalni direktor – Reinhard Ontid, diplomirani pravnik sa 20 godina radnog staža u sektoru pravne podrške u kompaniji E.ON Ruhrgas. A za tehnički deo posla, razume se, zadužen je tehnički direktor Sergej Serdjukov, koji u ovoj oblasti radi od 1976. godine.

To je taj tim, sastavljen od toliko zvučnih imena da vam je odmah jasno zašto je usaglašavanje trase gasovoda SP-2 između osam zemalja Baltičkog regiona, ne računajući Rusiju, uspešno obavljeno. Ovaj tim je bio u stanju to da izvede jer do poslednjeg zareza poznaje zakone, odredbe i direktive kako EU, tako i svake od baltičkih zemalja. Oni se ni najmanje ne uzbuđuju čak ni zbog teoretski mogućih sankcija od strane Sjedinjenih Država, jer su evropska petorka, Gasprom i NS2sporazum o finansiranju projekta potpisali u aprilu 2017, odnosno tri meseca pre nego što je usvojen zakon o američkim sankcijama. Retroaktivna primena zakona je stoprocentna pobeda u sudu bilo koje instance, a iznos dobijenog spora može biti ogroman.

U skladu sa sporazumom o finansiranju SP-2, članovi evropske petorke ulažu po 950 miliona evra, ugrubo – po 1 milijardu. Sankcije od strane evropskih vlada i vlade Sjedinjenih Država nemaju karakter više sile. Gasprom može da tretira sankcije kao vis major, ali i ne mora, što mu onda daje pravo da ih razmatra kao odbijanje izvršenja obaveza po sporazumu, a to povlači za sobom penale, čiji iznos može biti jednak iznosu ulaganja u projekat. Logično je da petorka ne investira u SP-2 zbog ljubavi prema istom, već računa na realizaciju projekta i ostvarivanje profita, pa će stoga u tužbi obavezno figurirati i izgubljena dobit. Američki kongres može da izdaje raznorazna saopštenja, ali ona nemaju nikakvu pravnu snagu, niti povlače za sobom bilo kakve finansijske obaveze. Međutim, praktični potezi bi mogli rezultirati višemilijardskim kaznama na štetu Amerike, pa se Kongres zato ograničava pričanjem priča, dok se NS-2 neometano gradi. Slično je i sa Evropskim parlamentom, kao i sa evropskim političarima: priče nisu opasne, ali realni potezi mogu da se pretvore u realne tužbe.

 ROYAL DUTCH SHELL

Uz naziv ove kompanije često se dodaje odrednica „holandsko-britanska“, međutim, svih 100% njenih deonica u slobodnom je prometu na berzama; ovde nije reč ni o kakvoj državnoj kontroli, već samo o mestu registracije i sedištu, koje se nalazi u Hagu. O ovoj kompaniji, koju je 2018. Forbes  stavio na prvo mesto na listi svetskih energetskih kompanija, mogla bi se napisati ne jedna knjiga u žanru tehnotrilera, ali mi ćemo pokušati da damo kratak opis trenutne situacije.

U prvih devet meseci 2018. prihodi kompanije RDS premašili su 285 milijardi dolara, profit deoničara iznosio je 17,76 milijardi dolara, tržišna kapitalizacija za juni  – 306,5 milijardi dolara, kompanija ima gotovo 100 hiljada zaposlenih i desetine ćerki-firmi širom sveta. Prisutna je u više od 70 zemalja, ima najveću mrežu benzinskih pumpi na svetu – više od 43.000, od kojih je 300 u Rusiji, a staž saradnje sa Rusijom iznosi 126 godina. Naziv Shell kao i logotip kompanije nastali su 1833. godine, kada je engleski trgovac Markus Samuel otvorio u Londonu malu radnju za egzotične besposlice iz inostranstva. Godine 1891. sudbina je jednog od predaka Samuela odvela  u grad Batumi (u današnjoj Gruziji), a 1896. prvi tanker kompanije SS Murex  natovaren sa 4.000 tona kerozina isplovio je iz Rusije ka Singapuru i Bankoku. U RDS se zvanično osnivanje kompanije računa od 1907. godine, kada su se ujedinili Royal Dutch Petroleum Company i The «Shell» Transport andTraiding Company Ltd, a dualno upravljanje grupom kompanija trajalo je do 2005. godine, kada je došlo do potpunog spajanja matičnih kompanija.

Od značajnijih za Rusiju zajedničkih projekata sa RDS izdvojili bismo prvo u našoj zemlji  postrojenje za utečnjavanje prirodnog gasa na objektu “Sahalin 2” i zajedničko sa kompanijom “Gaspromnjeft” preduzeće Salym Petroleum Development N.V., koje razvija naftna nalazišta Salimske grupe u Zapadnom Sibiru. Na evropskom tržištu gasa RDS je više nego značajna kompanija koja na paritetu sa kompanijom Exxon Mobil vodi razvoj najstarijeg i najvećeg u Zapadnoj Evropi gasnog nalazišta Groningen, čije su početne rezerve 1959. godine procenjene na skoro 2 triliona kubika. S obzirom na činjenicu da je na Groningenu trenutno došlo do naglog pada obim proizvodnje, a da vlada Holandije planira do 2025. da definitivno prekine proizvodnju na svom priobalnom pojasu (šelfu), zainteresovanost RDS za realizaciju projekta SP-2 je potpuno logična i razumna. Međutim, ovde postoji i jedan delikatan momenat: RDS po celom svetu poseduje postrojenja za utečnjavanje prirodnog gasa, njihov ukupni kapacitet iznosi oko 45 miliona tona, ali kada je reč o evropskom tržištu gasa, RDS preferira investicije u novi magistralni gasovod. Sederik Kremers, šef ruskog odeljenja RDS, 12. decembra 2018. Je odgovarajući novinaru „Komersanta“ na pitanje o perspektivama izgradnje postrojenja za TPG u Ust-Lugi, rekao da ciljnim tržištima smatra Zapadnu Afriku, Bliski Istok i Južnu Aziju (Indiju i Pakistan). Drugim rečima, najveća energetska kompanija na planeti ne želi da ulaže u projekte vezane za isporuku TPG u Evropu. Drugim rečima, profesionalci RDS-a ne vide perspektivu ovog tržišta.

Kada nam se pričaju priče o „dolasku u Evropu američkog TPG“, nije zgoreg imati u vidu sledeće: ne samo da ruski političari i novinari ne vide ovu perspektivu, već je ne vide ni u kompaniji na čije mišljenje se orijentiše kompletna svetska gasna industrija. Naš portal je u jednom od prethodnih članaka objavio metod izračunavanja cene TPG-a proizvedenog u SAD i isporučenog u Evropu, zato nećemo ponavljati algoritam, sajt američke nacionalne berze Henry Hub dostupan je svima. Nagli pad svetske cene nafte krajem 2014. godine posle šest meseci reflektovao se na cene gasa, koje su se sredinom 2015. kretale oko 150 dolara za hiljadu kubika, ali je gas koji Gasprom isporučuje u Evropu preko gasovoda bio rentabilan čak i pod takvim uslovima. U kompaniji RDS dobro znaju da su unapred osuđeni na neuspeh svi pokušaji takmičenja sa Gaspromom na evropskom gasnom tržištu preko izvoza TPG i da se više isplati aktivno sudelovati u organizovanju snabdevanja ruskim gasom, i to je ono što upravo rade.

Čak i ovako kratak rezime kompanije RDS pokazuje koliko su smešni pokušaji lidera i političara Baltičkih država, Poljske i Ukrajine da se suprotstave realizaciji projekta SP-2. Ovi pokušaji više liče na nekakav flešmob po motivima besmrtnog dela Ivana Andrejevića Krilova „Slon i komarac“. Mateuš Moravjecki, premijer Poljske, bi umesto zvučnih, ali beskorisnih izjava za javnost, mogao, na primer, da pokuša da se u kuloarima sretne sa rukovodiocem RDS Benom van Berdenomi objasni mu da je projekat “Severni tok 2” štetan poduhvat i da bi stoga trebalo odbiti učešće u njemu.

 ENGIE

Ova kompanija je zvanično formirana 2015. godine, a sa sovjetskim i ruskim državnim kompanijama sarađuje već 125 godina. Donekle obeshrabruje, ali za evropske kompanije paradoksi poput beskrajnih spajanja i preuzimanja potpuno su normalna stvar. Kompanija Engie je formirana nakon što su se 2008. godine spojile francuska državna kompanija GDF (Gas de France) i privatna komunalna, gasna i energetska francusko-belgijska kompanija Suez S.A. Moglo bi se reći da je istorijat učesnika današnje kompanije Engie deo svetske istorije, a ne samo Francuske i Belgije. Kompanija Société Générale Belgique formirana je 1822, naziv Société d’etudes du canal deSuez dobila je 1846. godine, kada je upravo ona prvo razradila, a zatim realizovala projekat izgradnje Sueckog kanala. GDF je nastao 1946. godine na inicijativu francuske, istovremeno sa kompanijom EDF.

Engie je u stvari rebrendirani prethodni naziv GDF Suez S.A., a trenutno je ta kompanija br. 4 na svetskoj rang listi energetskih kompanija. U medijima se kompanija Engie obično naziva “francuskom gasnom kompanijom”, ali ako obratimo pažnju na njenu strukturu i ćerke-firme, shvatićemo da je to veoma uslovan naziv. Situacija je zamršena u evropskom stilu.

Informacija:

Prilikom spajanja kompanija GDF i Suez S.A., na zahtev Evropske komisije,  iz sastava Suez S.A. izdvojena su odeljenja koja su delovala u sektoru prečišćavanja vode i utilizacije otpada i pretvorena u samostalne jedinice. Ova kompanija je 2008. dobila naziv Suez Environnement, a 2015. godine izvršeno je rebrendiranje naziva u Suez S.A. Upravo ova kompanija veoma aktivno sarađuje sa Rosatomom i mnogim lokalnim preduzećima u različitim državama – u Rusiji, Azerbejdžanu, Latinskoj Americi. Istovremeno, najveći akcionar kompanije Suez S.A. sa paketom koji iznosi oko 35% je kompanija Engie.

Godine 1998. Suez  je priveo kraju sistematsku kupovinu akcija belgijskih kompanija, objedinivši ih u posebno pravno lice – holding Suez-Tractebel. Naziv koji ništa ne govori, ali ovaj holding operativno upravlja i poseduje obe nuklearne elektrane u Belgiji, trguje električnom energijom u Beneluksu, Francuskoj, Italiji, Španiji, Portugalu, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Mađarskoj i Nemačkoj. Godine 2008. ovaj holding postaje strukturna jedinica kompanije Engie i radi pod zaštitnim znakom Electrabel sve do 2016. godine, kada dobija sadašnji naziv Engie Electrabel. U vlasništvu ovog holdinga su nuklearne i elektrane na ugalj, hidroelektrane, gasne i vetroelektrane, toplotne i solarne elektrane, holding isporučuje i distribuiše gas u Belgiji, poseduje kogenerativna postrojenja nabiogorivo i otpad, isporučuje nuklearno godivo i obavlja operacije sa istrošenim nuklearnim gorivom (ozračenim nuklearnim gorivom). I ovo je tek jedna ćerka-firma kompanije Engie, kojih ona ima na desetine.

Engie je u konzorcijumu sa kompanijom Mitsubishi potpisao sa Turskom sporazum o izgradnji NE „Sinop“ na bazi reaktora ATMEA; Engie ima ugovor i sa Azerbejdžanom o razvoju i realizaciji sistema za prečišćavanje vode; Engie ima sopstvene naučne sektore, kao i preduzeća za proizvodnju u nekoliko zemalja, a „nekoliko“ znači u više od 70. Danas je kompanija Engie  jedan od najvećih proizvođača električne energije, ona poseduje i upravlja elektranama čiji ukupan kapacitet iznosi 103 GW, uključujući sve gasne elektrane u Francuskoj. Kompanija poseduje oko 30 hiljada kilometara magistralnih gasovoda i preko 175 hiljada kilometara gasnih distributivnih mreža, kojima se snabdeva 76% stanovništva Francuske i oko 67% stanovništva Belgije, kao i milioni korisnika širom Evrope. Na teritoriji Francuske, preko ćerke-firme Stirengy, Engie poseduje 14 podzemnih skladišta gasa ukupnog kapaciteta oko 13 milijardi kubika. Udeo kompanije Engie u ukupnom trgovinskom prometu između Rusije i Francuske je  15% i to nije samo prirodni gas, već čitav spektar – od elektrotehničke opreme do obogaćenog urana. Prema zvaničnim izveštajima, kompanija Engie zapošljava oko 155.000 ljudi, a u ćerkama-firmama i zavisnim kompanijama radi još oko 100.000 ljudi. Imovina Engie procenjuje se na 200 milijardi dolara, a udeo francuske vlade u deoničarskom kapitalu iznosi 23,5%.

Engie na TPG tržištima

Razume se da kompanija kao što je Engie nije mogla da ne obrati pažnju i da ne uđe u sektor kao što je tečni prirodni gas. Prisustvo ove kompanije na tom tržištu je značajno i krajnje zanimljivo sa tačke gledišta hipotetičkih sancija SAD protv učesnika u projektu SP-2. Do leta 2018. Engie je imala malu flotu tankera za prevoz gasa, koju je u julu 2018. prodala kompaniji Total, zajedno sa čitavim nizom druge TPG-aktive (na primer, udeo od 16,6% u TPG postrojenju koje se gradi u Luizijani, na obali Meksičkog zaliva, čiji je projektovani kapacitet oko 25 miliona tona proizvoda godišnje). Istovremeno je Engie zadržala u vlasništvu svoje regasifikacione terminale na evropskoj obali, ukupnog kapaciteta oko 17 miliona tona godišnje. Ovo jasno pokazuje da glavna hipoteza da će sankcije SAD protiv SP-2, ukoliko ipak budu uvedene, biti usmerene na povećanje obima izvoza TPG proizvedenog u SAD na evropsko tržište, nije utemeljena. Sankcije protiv SP-2 predstavljaju diskriminatorske mere i protiv kompanije Engie, koja posle takvog koraka teško da će primati tankere sa prekookeanskim gasom na svojim terminalima. Uostalom, evropski terminali kompanije Engie nisu jedina mogućnost za Amerikance, postoji dovoljan broj drugih na atlantskoj obali. Stvar je u nečem drugom.

Priča o tome kako je 2018. jamalski TPG, prolazeći kroz ruke nekoliko posrednika, stizao u SAD, poznata je mnogima. Država Masačusets je tada bila okovana debelim minusom, gas nije mogla dobijati preko gasovoda iz prostog razloga jer isti ne postoji, a zakon DŽonsa o obalskoj plovidbi sprečava dopremanje TPG iz Teksasa u Masačusets, pa je ova država bila prinuđena da kupuje sve što se u tom trenutku nudilo na spot tržištu. Ipak, pojedini tehnički detalji iz ove priče ostali su u senci događaja. Ruski TPG je dopremljen u SAD tankerom koji je u tom trenutku pripadao kompaniji Engie i bio iskrcan na regasifikacionom terminalu u Bostonu. Kompanija Engie nema više tankere, ali je terminal u Bostonu i dalje u njenom vlasništvu, a u strategiji razvoja kompanije nema planova za njegovu prodaju. Nećemo komentarisati ovaj podatak, zaključak izvucite sami.

U svetskoj istoriji velikih energetskih kompanija ima jako mnogo slučajnih podudarnosti koje nehotice pokreću čitave lance posledica, pa ni kompanija Engie u tome nije izuzetak. Uprkos dugogodišnjoj saradnji sa Rusijom, Engie nije zastupljena na ruskom energetskom tržištu, ona ne poseduje u Rusiji ni jednu veleprodajnu, niti teritorijalnu proizvodnu kompaniju. I ovde nije reč o nekakvoj diskriminaciji. U trenutku kada se u Rusiji 2008. privodila kraju Čubajsova reforma Jedinstvenog energetskog sistema Rusije, odvijao se složeni proces spajanja kompanija EDF i Suez. To nije pokvarilo odnose između Rusije i kompanije Engie, ova evropska kompanija je akcionar „Severnog toka“ i jedan od finansijera „Severnog toka 2“, smatrajući da bilo kakva diversifikacija dobavljača gasa, ma kako ona bila simpatična rukovodstvu EU, EK i ostalim globalističkim strukturama, ne bi trebalo da dovede do rasta cena i do pada pouzdanosti snabdevanja. Rukovodioci kompanije ne vide u ruskim gasovodima nikakvu političku komponentu, kompanija Engie se bavi biznisom i ne obraća pažnju na raznorazne intrige i egzaltiranost političkog establišmenta Evope i Sjedinjenih Država

Vladimir Putin i rukovodstvo Gasproma više puta su naglašavali da je SP-2 ekonomski, a ne politički projekat. Svako ima pravo da se ne složi sa ovim stavom, ali spisak učesnika u projektu govori o tome da gledište Rusije podržavaju oni, od kojih zavisi energetska bezbednost i snabdevenost ovog dela sveta, a to su najveće evropske gasne kompanije. One ne ulaze u političke diskusije i rasprave, ne komentarišu ničije izjave, one jednostavno posluju, znajući da su na njihovoj strani zakoni, ekonomska opravdanost i zdrav razum.

Izuzetak iz ovoga nisu ni još tri kompanije, koje učestvuju u realizaciji projekta SP-2, pričom o kojima ćemo završiti seriju tekstova o novom gasovodu i akterima na evropskom gasnom i energetskom tržištu.

(www.geoenergetics.rs)