Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Reindustrijalizacija Srbije
Ekonomska politika

Reindustrijalizacija Srbije

PDF Štampa El. pošta
Jovo R. Drobnjak   
subota, 19. maj 2012.

Bez industrije nema razvoja, a niti stabilnosti nacionalne ekonomije

UVOD

Naša industrija je posle devedesetih godina, zbog sankcija i ratova, velikim delom devastirana. U sankcijama nije bilo moguće pratiti tehnološki razvoj, kao što nije bilo moguće ni očuvati tržišta. Postojeća sredstva su tehnološki zastarevala, a i slabo su održavana. Bili smo odsečeni od stranih tržišta i upućeni samo na reprodukciju za domaće tržište. To je dovelo do raspada velikih proizvodnih sistema. Radnici su odlazili iz fabrika da na drugačiji način obezbeđuju egzistenciju i tako gubili proizvodne navike i fabričke specifičnosti.

Posle promene ekonomsko-političkog sistema 2000. godine, očekivala se revitalizacija naše industrije. Međutim, na samom početku tranzicije nije postojao jasan koncept o razvoju industrije. Ta neizvesnost nije dugo trajala. Odmah su se pojavili neki teoretičari i pojedini politički lideri, koji su zagovarali koncept razvoja naše ekonomije isključivo putem uslužnih delatnosti, kao ,,najboljeg’’ puta za Srbiju u postindustrijskom periodu. Pod uticajem neokolonijalnih mentora, oni su svoje postavke temeljili na negiranju naših prirodnih i ljudskih resursa, kao i na nedostatku kapitala za dovođenje naše industrije na neophodan tehničko-tehnološki nivo i potreban stepen konkurentske sposobnosti za svetsko tržište. Stoga su novi vazali i ,,ekonomski novoverci’’ (protagonisti globalizacije) zagovarali da Srbija ne razvija industriju već da se osloni na uvoz industrijskih proizvoda. Na svu sreću, nisu se u potpunosti ostvarile njihove sulude i antinacionalne ideje, ali su zato sa destruktivnim delovanjem znatno usporili oporavak i razvoj industrije. Ne treba posebno napominjati da je u svakom društvu industrija vodeća grana materijalne proizvodnje i da nema razvoja nacionalne privrede bez razvoja industrije. Svedoci smo sada u jeku svetske ekonomske krize da sve razvijene zemlje, a posebno Amerika, nastoje vratiti dislociranu industriju u okvire svojih nacionalnih teritorija. Ova činjenica samo ukazuje koliko su bile štetne teorije i namere nekih naših neodgovornih teoretičara i političara.

Nezavisno od stepena tehničke opremljenosti i opšteg stanja u našoj industriji, ona je danas ipak jedna od najznačajnih naših privrednih grana. Prema podacima RZR, u 2007. godini od ukupno zaposlenih radnika u Srbiji, u industriji je radilo 39,4% i sa istim procentom industrija učestvuje u BDV. Fizički obim industrijske proizvodnje od 2000–2008. godine pokazuje i blagi trend rasta od 2% godišnje.

Danas našu industriju karakteriše nepostojanje državne strategije o njenom razvoju, zastarela tehnologija, nedostatak razvojnih projekata i u dosta slučajeva nedefinisana budućnost privatizovanih fabrika. Neki kupci su kupovali fabrike zbog atraktivnih građevinskih lokacija, a ne zbog održanja i razvoja proizvodnje. Proizvodnju su polako gasili, a radnike otpuštali. Politika takve privatizacije nanela je nesagledive štete društvenoj zajednici.

KONCEPT REINDUSTRIJALIZACIJE

Vreme je da se napravi novi koncept industrijalizacije. To nikako ne može biti koncept koji je primenjivan posle Drugog svetskog rata kada je država gradila nove fabrike. Nova industrijalizacija treba da se zasniva na:

1. Utvrđenoj državnoj strategiji o razvoju industrije

2. Racionalno organizacionoj formi – industrijske zone (tehnološki parkovi)

3. Inicijativi privatnog kapiatala, čija će se odgovornost temeljiti na tržišnoj ekonomiji

4. Savremenim tehnologijama

5. Na programima koji ne zagađuju zivotnu sredinu i

6. Državnim podsticajima.

Da bi ovakav koncept uspeo, trebalo bi tačno definisati šta država treba da uradi, a šta vlasnici kapitala koji su zainteresovani da ulažu u proizvodne kapacitete. Zbog toga, neophodno je napraviti Strategiju razvoja industrije sa svim pojedinostima, kao npr. u kakvoj će se organizacionoj formi razvijati reindustrijalizacija, koja industrija i u kojim regionima, zatim kakvi treba da budu tehnološki i ekološki standardi, koje će podsticaje država davati, način zapošljavanja radnika i sl. Posebno treba istaći one podsticaje i stimulacije putem kojih se mogu privući kako domaći, tako i strani ulagači. U ovom materijalu se namerno ne govori o malim, srednjim ili velikim preduzećima. Za društvo su svi podjednako bitni i ne bi trebalo praviti bilo kakve razlike.

Organizaciona forma razvoja industrije

Kao što je i pomenuto, u Strategiji razvoja industrije treba jasno utvrditi formu organizacije u kojoj će se razvijati ova delatnost i ona bi trebalo da bude jednoobrazna za celu zemlju. To podrazumeva da se organizacioni oblik razvoja industrije može primeniti na celu teritoriju i putem koga se može podsticati ravnomerni razvoj Srbije. Takva forma organizovanja industrije treba biti optimalna sa prostornog, ekonomskog, saobraćajnog, ekološkog i komunalnog aspekta. Pored racionalnosti, organizacioni oblik treba biti i atraktivan za domaće i strane ulagače. Promatrajući forme i način organizovanja industrijske proizvodnje u svetu, dolazi se do zaključka da je najracionalnija forma, za efikasan razvoj industrije, izgradnja i organizovanje industrijskih zona. U poslednje vreme takavi oblici organizovanja industrijske proizvodnje nazivaju se Tehnološkim parkovima. U industrijskim zonama bi se koncentrisali proizvodni pogoni. O prednostima ovakve organizacione forme razvoja industrije, biće reči u narednom tekstu.

Osnovni preduslovi za razvoj industrijskih zona

Da bi se izgradile i organizovale industrijske zone, u kojima bi započela nova industrijalizacija, potrebno je obezbedi osnovne preduslove, a to su:

1. Obezbediti povoljan ekonomsko-pravni ambijent

Pod povoljnim ekonomsko-pravnim ambijentom podrazumeva se:

- Optimalna bezbednost za ljude i politicka sigurnost za uloženi kapital, sto podrazumeva da se opšta društvena bezbednost treba podići na zadovoljavajući nivo i da država treba garantovati sigurnost za uloženi kapital od političkih rizika

- Povraćaj imovine oduzete posle 1945. godine

- Konzistentost zakonskih propisa

- Konzistentnost poreske politike

- Uvođenje standarda i svih pozitivnih vrednosti EU

- Harmonizacija propisa i odnosa između viših i nižih nivoa vlasti

- Realan paritet nacionalne valute i njena stabilnost

- Stabilnost bankarskog sistema i politika realnih kamatnih stopa

- Uvesti privlačne ekonomske stimulacije za poljoprivrednu proizvodnju i industrijsku preradu, stočarstvo i proizvodnju mlečnih i mesnih proizvoda, proizvodnju voća i povrća i njihova prerada, zatim stimulaciju proizvodnje robe namenjene izvozu i sl.

- Stimulacija poslodavaca za zaposlenje radnika

- Smanjenje korupcije i ostalih štetnih pojavnih oblika u društvu

- Socijalna briga i sigurnost nosilaca rada.

2. Doneti Zakon o industrijskim zonama.

Zakonom treba utvrditi svrhu, a potom način i uslove prema kojima se mogu osnivati industrijske zone i odrediti nosioce takvih aktivnosti, a to podrazumeva:

- Precizirati pravni oblik industrijskih zona (npr. Poslovna zajednica kao servis poslovnih subjekata, akcionarsko društvo ili ...) i registraciju istih

- Jasno definisati nosioce osnivanja zona

- Način i procedure osnivanja industrijskih zona

- Izvore finansiranja za izgradnju i organizovanje rada industrijskih zona (državni investicioni fond i privatni ulagači i sl.)

- Urbanizaciju lokacija za osnivanje zona, kao i ekološke i tehnološke uslove koje treba da ispunjavaju industrijske zone

- U tvrditi stepen komunalne opremljenosti koji treba da imaju industrijske zone

- Utvrditi koje proizvodne i uslužne delatnosti mogu biti u industrijskim zonama

- Utvrditi postupak i kriterijume za dodelu placeva novim investitorima

- Definisati obaveze industrijskih zona prema investitorima i obaveze investitora

- Precizirati način poslovanja i upravljanja u zonama.

3. Izraditi strategiju razvoja industrijskih zona.

U Strategiji o razvoju industrijskih zona treba utvrditi:

- Prostorno uređenje industrijskih zona

- Dinamiku pripreme, formiranja, uređenja i razvoja industrijskih zona

- Potrebna sredstva za uređenje zona i sistem pribavljanja istih

- Stimulacije za investiranje u industrijske pogone

- Stimulacije investitorima za zaposlenje radnika

- Lobiste i način lobiranja za ulganja u proizvodne i uslužne delatnosi u zonama.

4. Formirati grupu za razvoj industrijskih zona.

Nakon usvajanja Zakona i Strategije o industrijskim zonama potrebno bi bilo formirati grupu pri Vladi ili Agenciju za razvoj industrijskih zona. Grupa ne bi trebalo da broji više od 5 zaposlenih radnika.

5. Formirati Investicioni fond za razvoj industrijskih zona.

Da bi započeo program nove industrijalizacije neophodno je formirati Investicioni fond za razvoj industrijskih zona i precizirati izvore iz kojih će se popunjavati Fond. Osnivački ulog u Fondu trebalo bi da iznosi 20 miliona evra. Početna sredstva trebalo bi obezbediti putem javno-privatnog partnerstva.

To su osnovni preduslovi koje bi država trebalo da ispuni da bi započela nova industrijalizacija.

Formiranje industrijskih zona

Nakon ispunjenja osnovnih preduslova može otpočeti realizacija formiranja urbanističkog uređenja i komunalnog opremanja industrijskih zona. Normalno, neki od navedenih preduslova nisu jednokratni zadaci već kontinuirani društveni procesi kao što su npr. fizička i imovinska sigurnost i makroekonomska stabilnost i sl.

1. Lokacije industrijskih zona

Prostornim planom i Strategijom treba utvrditi lokacije industrijskih zona u reonima svih većih mesta i gradova u Srbiji u kojima postoje osnovni preduslovi – saobraćajnice, potrebni kapaciteti vode, energije i kritični minimum stanovništva, vodeći računa da se ne zaposedne plodno poljoprivredno zemljište.

Sa aspekta mikro, a i makro razmeštaja, dosadašnji razvoj industrijskih kapaciteta nije se odvijao planski, pa je izostala i neophodna racionalnost. Tako u nekim sredinama 10 industrijskih pogona se nalaze na deset različitih lokacija. Prvo, trebalo je za sve izgraditi infrastrukturu, a drugo takvu infrastrukturu treba i održavati. Nadalje, u nekim regionima koncentrisano je dosta industrijskih pogona, dok u nekim drugim nema nikakve industrijske proizvodnje. Tako je došlo do neravnomernosti u razvoju Srbije.

Predlaže se da se u svim saobraćajno-gravitacionim zonama (vidi materijal ’’Saobraćaj Srbije’’) formiraju industrijske zone – zavisno od geoprostornih, lokacijskih, resursnih, demografskih, socijalnih i drugih mogućnosti. Posebnu pažnju treba obratiti na Južno-šumadijsku gravitacionu zonu kao središnji deo Srbije. Razradom prostornog plana sa predloženim saobraćajnim transferzalama, ocenjuje se da se u samo ove tri gravitacione zone može locirati oko stotinu manjih i većih industrijskih zona.

Poznato je da u svim sredinama ima zapuštenih i devastiranih lokacija koje su godinama neiskorišćene i zato ih treba racionalno iskoristiti. Upravo takve lokacije su pogodne za industrijske zone.

2. Izgradnja industrijskih zona

Na osnovu Zakona i Strategije o razvoju industrijskih zona, lokalne zajednice trebalo bi da naprave urbanističke planove i odrede mesta za industrijske zone, donesu potrebne odluke, a ponegde će biti potrebno i otkupiti zemljište. Potom pristupaju formiranju zona. U stručnom delu, kao što je projektovanje infrastrukture, razmeštaj subjekata i planiranje sadržaja, treba da im pomogne vladin tim (grupa pri Vladi ili agencija). Nakon izrade planske dokumentacije i formiranja zona, lokalne zajednice otpočinju izgradnju infrastrukture i vrše pripreme za dodelu parcela zainteresovanim investitorima.

Sve postupke oko formiranja industrijskih zona, treba maksimalno pojednostaviti i ubrzati.

3. Komunalno opremanje industrijskih zona.

Industrijske zone treba opremiti komunalnom infrastrukturom, a to znači izgraditi saobraćajnice do industrijskih zona, dovesti elektro-mrežu potrebne jačine i izgraditi vodovod i kanalizaciju, kao i izgraditi telekomunikacionu mrežu, izgraditi komunikacije u zonama i iste hortikulturno urediti. Zone treba da budu humane industrijske sredine, odnosno gradovi koje čine fabrike.

Eto, to su osnovni preduslovi da bi zone počele funkcionisati.

4. Izvori sredstava za izgradnju i komunalno uređenje industrijskih zona.

Za svaku industrijsku zonu trebalo bi formirati konzorcijum na principu javno-privatnog partnerstva u kome bi učestvovali – država Srbija, lokalna zajednica, komunalne organizacije i privatni ulagači. Taj konzorcium bi se nakon izgradnje industrijske zone transformisao u poslovnu zajednicu, akcionarsko društvi ili.... U troškovima izgradnje i komunalnog opremanja industrijskih zona, država bi trebalo da učestvuje sa 20% putem Investicionog fonda, a ostalo trebalo bi da finansiraju lokalne zajednice, komunalne organizacije i privatni investitori. U srazmeri uloženog kapitala, ulagači bi participirali u upravljanju u zonama (poslovna zajednica, akcionarsko društvo ili neki drugi pravni oblik). Ovde se ne misli da bi u izgradnji industrijskih zona trebalo da učestvuju investitori koji bi gradili svoje proizvodne pogone u zonama (iako i njima treba ostaviti i tu mogućnost), već isključivo oni investitori koji se opredele da ulažu kapital u organizacionu formu zone. (npr. akcionarsko društvo). Investitori koji bi gradili svoje proizvodne pogone, u okviru zone, plaćali bi neku minimalnu taksu za održavanje, obezbeđenje i ostale servisne usluge u zoni.

Država bi trebalo da pomogne oko obezbeđenja kredita onim lokalnim zajednicama koje nemaju vlastita sredstva sa kojima bi trebale participirati u izgradnji zona.

5. Sadržaji u industrijskim zonama

Koncept industrijskih zona treba biti identičan kao i u nekim evropskim zemljama. U njima mogu biti smešteni industrijski pogoni svih vrsta proizvodnje koji zadovoljavaju ekološke i tehnološke standarde – kao i RTC (robno-transportni centri) sa carinskim i inspekcijskim službama. Prirodno je da u poljoprivrednim, povrtlarskim i voćarskim područjima pretežno budu pogoni za preradu poljoprivrednih proizvoda, voća i povrća, a u stočarskim područjima pogoni za proizvodnju mlečnih i mesnih prizvoda.

Ne sme se dozvoliti ulazak bilo koje industrije koja zagađuje životnu okolinu.

Od zajedničkih sadržaja potrebna je pošta, banke i ugostiteljski objekti koji moraju biti locirani izvan granica industrijskih zona.

6. Dodela placeva u industrijskim zonama

U industrijskim zonama trebalo bi besplatno dodeljivati lokacije (bez bilo kakve naknade za zemljište i priključenje na infrastrukturu) svim domaćim i stranim investitorima koji ulažu preko 50.000 evra u proizvodne pogone i koji zapošljavaju preko 10 radnika. Na placevima bi stekli vlasništvo tek nakon 10 godina uspešnog rada. Veličina placeva bi se određivala na osnovu tekućih i razvojnih planova investitora.

U industrijskim zonama trebalo bi da rade samo domaći državljani sem što bi u firmama formiranim sa stranim kapitalom mogli biti zaposleni u menadžmentu i nerezidenti.

Placeve u industrijskim zonama trebalo bi da dodeljuju organi lokalnih zajednica uz obavezno učešće u odlučivanju i članova Vladinog tima.

7. Motivacioni elementi za ulaganja u industrijske zone

Osnovni cilj svakog investitora jeste profit. Ako imamo tu činjenicu u vidu, onda nam je jasno da možemo privući strane investitore, naše građane iz dijaspore i domaće ulagače samo sa jakim podsticajnim elemenata koje bi trebalo precizirati Uredbom Vlade. Predlažu se neki od podsticajnih elementa i to:

- Obezbediti zadovoljavajući nivo pojedinačne i kolektivne bezbednosti.

- Davati državne garancije od političkih rizika za uloženi kapital.

- Zakonom regulisati nesmetan transfer dobiti.

- Besplatno dodeljivati komunalno opremljene placeve investitorima koji ulažu preko 50.000 evra i zapošljavaju preko 10 radnika, s tim što bi na placevima stekli vlasništvo tek nakon 10 godina uspešnog rada.

- Omogućiti investitorima da mogu kupovati građevinski materijal i domaću o premu za izgradnju i opremanje proizvodnih pogona bez plaćanja PDV.

- Omogućiti investitorima da mogu bez carine i plaćanja poreza uvoziti opremu i tehnologiju za nove industrijske pogone.

- Osloboditi investitore 5 godina plaćanja poreza na dobit, a takođe osloboditi ih i posle toga roka ako dobit reinvestiraju u proširenje materijalne osnove.

- Sa izabranim bankama formirati pul za kreditiraje razvoja industrije sa savremenim Tehnologijama. Uslovi kredita trebali bi biti prihvatljivi za investotore, a ekvivalent uloženog kapitala trebao bi biti garancija za otlpatu kredita, s tim da banke prethodno pozitivno ocene biznis plan (elaborat) investitora.

- Stimulisati investitore za zaposlenje radnika i izraditi tablicu stimulativnih nagrada.

- Omogućiti naslednicima oduzete imovine, da istu mogu povratiti kompezacijom poreskih obaveza koje bi trebali, po osnovu poslovanja, platiti državi.

- Formirati tim za lobiranje od naših zemljaka iz dijaspore, kao i od stranih i domaćih lica koji će privlačiti strane ulagače. Odrediti nagrade za dovođenje investitora sa savremenim tehnologijama. Predlaže se provizija 3 % od vrednosti ukupne investicije s tim da se isplaćuje u tri rate. Prva rata od 33 % kada investitor završi 33 % proizvodnog pogona, a po tom principu i ostale dve rate. Nagrade isplaćivati putem Investicionog fonda.

- Omogućiti povratnicima iz dijaspore da mogu kupvati placeve za izgradnju porodičnih kuća bez plaćanja poreza na prenos vlasništva, kao i da mogu kupovati građevinski materijal i nameštaj bez PDV, s tim da za 10 godina ne mogu otuđiti plac ili izgrađeni objekt. U napuštenim mestima u Srbiji, kao i u onim mestima koja se ubrzano prazne, treba osloboditi povratnike od plaćanja svih poreza i taksa koji se plaćaju prilikom dobijanja građevinskih dozvola.

- Sve investitore koji žele da grade hotele i ostale turističke sadržaje u banjama, planinskim i drugim turističkim centrima, treba osloboditi od plaćanja poreza na prenos vlasništva zemljišta, zatim od plaćanja komunalnih dažbina i plaćanja PDV na građevinski materijal i nameštaj, s tim da ne mogu otuđiti ojekte u periodu od 10 godina nakon izgradnje.

Eto, to su najvažnije stimulativne mere koje bi trebalo što pre usvojiti da bi se ostvarili projektovani efekti.

Iako je svaka država po svome ustrjstvu konzervativna kada su porezi u pitanju, ovde bi vlast zaista trebalo da bude fleksibina i ne bi trebalo daa umanjuje podsticaje već iznalazi i nove oblike stimulacija. U predloženom slučaju država ne bi nište izgubila već obratno. Ako se oslobode investitori plaćanja PDV na građevinski materijal, opremu i nameštaj, ’’kratkovido gledano’’ država bi zaista bila oštećena za PDV, ali treba poći od pretpostavke da do prometa ne bi ni došlo bez stimulacija - jer ne bi bilo tražnje - pa bi u tome slučaju kapital ostao u prvobitnom obliku ( zaleđen u sirovinama, repromaterijalu i sl.). Znači, ne bi ni došlo do proizvodnje, radnici ne bi primili plate niti bi platili obaveze prema državi, zatim proizvođači građevinskog materijala, opreme i nameštaja ne bi ostvarili profit i sl. Dakle, kapital ne bi doživeo svoju metamorfozu i ne bi se stvorila novostvorena vrednost. Još je gore od toga, što se ne bi ni izgradili proizvodni pogoni, hoteli i ostali objekti. Postavlja se pitanje, šta je u konkretnom slučaju gubitak, a šta benefit? Za vizionare i odgovorne ljude odgovor je jasan.

8. Značaj formiranja industrijskih zona

Formiranje industrijskih zona u širim zahvatima saobraćajno-gravitacionih zona, sa usvojenim podsticajnim merama, ima višestruki ekonomski i sociološki značaj koji se ogleđu u sledecem:

- Uz skromna ulaganja države, došlo bi do naglog rasta industrijske proizvodnje.

- Podsticajne mere privukle bi investitore iz razvijenih zemalja koji bi unosili savremene tehnologije i opremu. To bi pozitivno uticalo na razvoj domaćih tehnologija.

- Uvezene savremene tehnologije, delovale bi edukativno i motivirajuće na domaće preduzetnike.

- Razvijala bi se moderna industrija sa savremenim tehnologijama.

- Došlo bi do naglog rasta robnih fondova što bi se pozitivno odrazilo na razvoj domaće i međunarodne trgovine, na razvoj saobraćaja i ostalih uslužnih delatnosti.

- Realizacijom predloženog koncepta industrijalizacije ostvario bi se ravnomerniji razvoj zemlje.

- Primenom ovakvog koncepta razvoja industrije, Srbija bi prvi put u istoriji organizovano krenula ka razvijenim zemljama. To bi bio pravi ’’industrijski i ekonomski preporod’’.

- Od velikog broja malih industrijskih pogona, jedan bi deo izrastao u srednje i velike fabrike.

- Zaposlio bi se veliki broj nezaposlenih radnika.

- Radnici bi sticali nova znanja i razvijala bi se industrijska kultura.

- Formiranjem industrijskih zona racionalizovalo bi se korišćenje infrastrukture i smanjili bi se troškovi njenog održavanja u odnosu na razuđenu mrežu industrijskih pogona.

- Koncentracijom industrijskih pogona smanjili bi se troškovi obezbeđenja.

- U industrijskim zonama izgradili bi se i RTC koji bi lagerovali repromaterojal i finalne proizvode, vršili pakovanje i distribuciju za sve učesnike u zoni, što bi se pozitivno odrazilo na poslovanje proizvodnih preduzeća.

- Smanjili bi se troškovi prevoza radnika, jer bi se prevoz organizovao za sve radnike zaposlene u zoni.

- Došlo bi do rasta BDP i povećanja društvenog standarda što bi smanjilo društvene tenzije i ojačalo stabilnost društva.

- Sve navedeno, uticalo bi da naše društvo izađe iz krize i pređe u postepeni razvoj koji bi nas vodio ka srednje razvijenim zemljama.

Pored pomenutog, prednosti novog koncepta industrijalizacije ogledaju se i u disperziji odgovornosti i rizika za poslovanje, na veliki broj subjekata. Takva disperzija smanjila bi mogućnost većih privrednih oscilacija što bi se pozitivno odrazilo na stabilnost društvene zajednice.

Navedeni projekt industrijalizacije i formiranje 100 industrijskih zona moguće je realizovati samo uz realizaciju predloga iz prethodnog matrijala ’’Saobraćaj Srbije’’.

DINAMIKA IZGRADNjE INDUSTRIJSKIH ZONA

Dinamika izgradnje industrijskih zona može se paralelno odvijati sa izgradnjom saobraćajnih transferzala (materijal ’’Saobraćaj Srbije’’). Kao što je i vidljivo ovaj koncept razvoja industrije zasniva se na ulaganju privatnog i manjim delom državnog kapitala. S obzirom na to da država ne treba obezbeđivati značajnija investiciona sredstva, odgovorna i efikasna vlast bi mogla izvršiti sve predradnje oko formiranja zona i u istima izgraditi infrastrukturu u roku od godinu dana, računajući od dana donošenja Zakona i Strategije o zonama. U sledećih šest godina odvijali bi se poslovi lobiranja za zone, izgradnja proizvodnih pogona i zaposlenje radnika, tako da bi nakon toga perioda zone bile popunjene sa 100% kapaciteta u kojima bi radilo 150.000 radnika. Prema iskustvu ostalih u svetu, dinamika bi bila sledeća:

Prva godina – formiranje zona, izgradnja infrastrukture, marketing aktivnosti, lobiranje za zone i sl.

Druga godina – dodela lokacija i izgradnja 10% pogona od planiranog kapaciteta i na kraju godine pogoni bi proradili i zaposlilo bi se 15.000 radnika.

Treća godina – izgradnja sledećih 10% pogona i zaposlilo bi se još 15.000 radnika.

Četvrta godina – izgradnja novih 20% pogona i zaposlilo bi se 30.000

Peta godina–izgradnja sledećih 20% pogona i zaposlilo bi se 30.000

Šesta godina – izgrdnja novih 20% pogona i zaposlilo bi se 30.000

Sedma godina- izgradnja novih 20% pogona i zaposlili bi se 30.000

Nakon sedme godine u zonama bi bilo ukupno zaposleno 150.000 radnika.

PLANIRANI EFEKTI NOVE INDUSTRIJALIZACIJE

Iz prethodnog dela teksta vidljivo je da je projektom planirano zaposlenje 150.000 radnika za šest godina. Ako pretpostavimo da svaki radnik izdržava četvoročlanu porodicu, onda to znači da bi iz ovoga programa obezbeđivalo egzistenciju 600.000 stanovnika.

Ukoliko bi se razvoj industrijalizacije odvijao prema planu došlo bi do progresivnog rasta BDP koji prema makroekonomskim metodologijama pokazuje sledeći trend rasta i to samo po osnovu industrijske proizvodnje: u drugoj godini (kada sa radom počinju industrijske zone) rast za 3%, u trećoj 3% u odnosu na prethodnu godinu, u četvrtoj 5%, u petoj 8%, u šestoj 11% i u sedmoj godini 14%, a pravi efekti se očekuju posle osme godine.

Zaposlenje radnika u industriji i proizvodna vrednost koja bi se ostvarivala su direktni sociološki i ekonomski efekti, a indirektni efekti koji se reflektuju kroz razvoj trgovine, saobraćaja i ostalih uslužnih delatnosti su mnogostruko veći.

Sa ovim materijalom ne nameće se prioritet industrijske proizvodnje, već se ukazuje na potencijalne mogućnosti za njen razvoj.

Pored razvoja industrijske proizvodnje, državna strategija bi morala biti fokusirana i na razvoj poljoprivrede i prerade poljoprivrednih proizvoda, na razvoj stočarstva i proizvodnju mesnih i mlečnih proizvoda, kao i na razvoj energetike, jer su to grane za koje naša zemlja ima komparetivne prednosti i najveći deo proizvodnje mogao bi se plasirati na ino-tržišta. O tome će se govoriti u narednim materijalima.

Projekt reindustrijalizacije, kao ostali slični projekti, jesu dugororočni sociološki i ekonomski projekti i oni ne mogu ,,preko noći’’ doneti velike rezultate. To su projekti koji donose dugoročnu stalnost, rast, razvoj i stabilnost društvene zajednice. Zbog toga bi političke elite, koje dolaze na vlast, trebalo da se oslanjaju na ovakve projekte koji će trajati i posle njihovog silaska sa vlasti. Upravo, na dugoročnim projektima se i ogleda razlika između državotvorne i one druge vlasti.

Pitanje svih pitanja je zašto se u našoj zemlji ne realizuje nijedan značajniji projekt koji bi doprineo razvoju i napretku drustva? Odgovor bi mogao glasiti - nema vizija niti lidera na pozicijama koji bi mogli napraviti kvalitativne promene i usmeriti društvo ka napretku.

ZAKLjUČCI

1. Realizacijom projekta nove industrijalizacije omogućio bi se ubrzani razvoj zemlje gde bi samo po osnovu industrijske proizvodnje, BDP rastao po prosečnoj godišnjoj stopi od 7,33%.

2. Omogućilo bi se zaposlenje 150.000 radnika u periodu od 7 godina.

3. Konceptom nove industrijalizacije društvo bi izašlo iz ekonomske krize i usledio bi stabilan razvoj i rast društvenog standarda čime bi se ojačala društvena stabilnost

4. Razvojem industrijskih zona i primenom podsticajnih mera, došlo bi do otvaranja velikog broja malih pogona od kojih be se jedan deo razvio u srednje i velike fabrike.

5. Predloženim konceptom razvoja industrijskih zona po celoj Srbiji, planski i oranizovano bi se uticalo na ravnomerniji razvoj zemlje.

6. Moderna industrijalizacija pozitivno bi uticala na razvoj trgovine, saobraćaja i ostalih uslužnih delatnosti.

7. Razvojem industrije stvorili bi se potrebni robni fondovi za izvoz.

8. Podsticajne ekonomske mere motivisale bi velike proizvođače iz razvijenih zemalja da deo svoje industrije presele u našu zemlju.

9. Privlačnim ekonomskim podsticajima, motivisali bismo naše iseljenike iz dijaspore da ulažu u svoju maticu, a deo njih bi se i vratio.

10. Bez industrije ne može biti stabilna nijedna, pa ni naša ekonomija.

Ovo je samo deo pozitivnih efekata koji bi usledili ako bi napred navedene predloge država uvrstila u dugoročnu strategiju.

Na kraju ovog materijala samo jedna napomena – realizacija ovog i svih ostalih projekata, odnosno izbavljenje društva iz krize i prelazak u razvoj zavisi samo od vizija, znanja, htenja i sposobnih kadrova da naprave kvalitativne promene.