Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Privreda Srbije – pogled iskosa
Ekonomska politika

Privreda Srbije – pogled iskosa

PDF Štampa El. pošta
Ivica Stojanović   
sreda, 08. april 2015.

Sažetak: Privreda Srbije, kao deo svetske privrede i svetskog istorijskog sistema, stigla je do svog „kraja“, a „neka nova“, ne nužno i bolja, privreda Srbije i svetska privreda ulaze u prve ritmičke cikluse novog i nepoznatog razvoja.

 Da li pozicija u kojoj se nalazi privredi Srbije omogućava da u aktuelnim međunarodnim ekonomskim odnosima ostvaruje svoje ekonomske i političeke interese kao i civilizacijska, vrednosna opredeljenja? Teško je na ova pitanja odgovoriti. Jedno je sigurno: već tri decenije privreda Srbije je u vakuumu bez određenjenog sopstvenog i međunarodnog identiteta.  Tumarajući od nemila do nedraga, provlači se između Scile i Haribde sa velikim ožiljcima koje će lečiti još mnoge generacije.

KLjUČNE REČI: privreda, spoljna trgovina, zaduženost, deficit.

U međunarodnim ekonomskim odnosima je sve izraženija bolna podela na razvijene zemlje i na zemlje u razvoju, na one koji mogu sve i na one koji ne mogu ništa. Mračna strana svetske ekonomije postaje očigledna kada jedna slaba država u međunarodnom institucionalnom sistemu (MMF, Svetska banka, Svetska trgovinska organizacija) postaje sve više zavisna od razvijenih država. Na taj način, bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji

Šta se dešava Srbiji? Od 1980. godine naša privreda „kašljuca“, a sada je dobila „upalu pluća“. Da li će nas sadašnja „MMF – šok terapija“ izlečiti od virusa koji je, ko zna već koliko puta, mutirao? Neće. U najboljem slučaju, može nas samo zalečiti. Zašto?

U senci ove priče krije se druga priča, iskren prikaz stvarnosti koji daje čovek, nekadašnji najuspešniji Economic Hit Man (EHM), odnosno ekonomski plaćeni ubica. DŽon Perkins je sumirao svoje bogato profesionalno iskustvo u džungli privredne globalizacije, period u kome je u ime korporatokratije i profita najmoćnijih doveo mnoge zemlje u razvoju na rub ekonomske propasti, a time i do početka kraja njihovog političkog života. Na osnovu svega toga napisao je i objavio 2004. godine fascinantnu knjigu Priznanje jednog ekonomskog plaćenog ubice, koja i dan-danas uzbuđuje javnost širom sveta. Preko noći postao je, kako sam za sebe kaže, neka vrsta tajnog agenta ex officio, ekonomski plaćeni ubica koji je odlično, pokazalo se, radio svoj posao jer je dugo godina opstao u srži sofisticiranih privrednih manipulacija na međunarodnom nivou. Radilo se na stvaranju niza država ekonomski zavisnih od SAD, čime bi ta ista Amerika sebi obezbedila regularan put do eksploatacije resursa države koja je ekonomski umrla. Radilo se o milijardama dolara koje su kružile i koje su za jedne značile početak, a za druge kraj.

Perkins u svojoj knjizi primećuje sledeće: "U zemljama kao što su Ekvador, Nigerija ili Indonezija oblačimo se kao učitelji ili vlasnici radnji. U Vašingtonu i Parizu izgledamo kao vladini službenici ili bankari. Delujemo skromno i prosečno. Posećujemo projekte i obilazimo osiromašena sela. Propovedamo altruizam i govorimo za lokalne novine o dobrobiti koju će doneti naši humanitarni projekti. Konferencijske stolove i vladine odbore prekrivamo tabelama i visokim proračunima, a na Harvardovoj školi ekonomije držimo predavanja o čudesima makroekonomije. Mi smo stalno prisutni i radimo otvoreno. Ili, u najmanju ruku, tako se predstavljamo i takvi smo prihvaćeni. Tako funkcioniše ovaj svet". Taj njegov svet uključuje i Međunarodni monetarni fond i Svetsku banku, koji su i te kako odigrali značaju ulogu u "novom ekonomskom porobljavanju sveta".[1]

Šta je zadatak plaćenog ekonomskog ubice? DŽon Perkins kaže: „Najvažniji zadatak za ekonomskog plaćenog ubicu je da otkrije sve one zemlje Trećeg sveta koje imaju resurse za koje su zainteresovane američke korporacije (uzmimo primer nafte), zatim tim zemljama Svetska banka ili njoj slične ,MMF ili druge institucije dozvoljavaju ogromne pozajmice. Ali, novac ne ide direktno u tu zemlju. On pre ide američkim kompanijama koje grade moćne fabrike, industrijske komplekse ili preduzimaju druge grandiozne infrastrukturne projekte u toj zemlji. Od toga imaju koristi lokalne bogataške familije jednako koliko i američke korporacije, ali to ne pomaže i većini populacije, koja je suviše siromašna i koja faktički ostaje da živi van tog ekonomskog sistema. Zemlja, naravno, završava tako što upada u ogroman dug koji ne može da izmiri. Tada mi ekonomski plaćene ubice idemo nazad u tu zemlju i kažemo: 'S obzirom na to da ne možete da platite svoje dugove, dajte nam ono od čega živite – prodajte vašu naftu, po niskim cenama, našim naftnim kompanijama. Ili nas podržite svojim glasovima u UN – u ili pošaljite svoje trupe da podrže naše u Iraku'.  U nekim situacijama u kojima mi nismo imali uspeha, agenti – šakali, bili su poslati da sruše tu vladu ili eliminišu one lidere koje ekonomske ubice nisu uspele da podmite. Ako bi i šakali podbacili, onda ide američka vojska – kao što je slučaj s Irakom.“[2] Međunarodni monetarni fond im nudi dodatnu finansijsku pomoć. U izvesnom smislu, to je smanjenje dugovanja, ali tek onda kada se država ili države slože da prodaju svoja dobra i druge resurse stranim kompanijama i da privatizuju javni sektor.

Posle ovih saznanja koja je pružio DŽon Perkins, mnogo je jasniji stav Noama Čomskog, koji kaže: „...da stvarni cilj tog rata (bombardovanje SR Jugoslavije – prim. I.S.)  nije imao nikakve veze sa brigom za kosovske Albance. Stvarni uzrok bilo je to što Srbija nije sprovodila tražene socijalne i ekonomske reforme, što znači da je to bio poslednji ugao Evrope koji se nije povinovao neoliberalnim programima pod upravom SAD, pa je to moralo da bude uklonjeno."[3]

I tačno je. Agenti – šakali, kako ih zove DŽon Perkins, bili su poslati u SR Jugoslaviju da sruše vladu i eliminišu one lidere koje ekonomske ubice nisu uspele da podmite. Budući da su šakali podbacili, onda ide američka vojska – kao što je slučaj sa SFRJ i bombardovanjem Srbije. "Devijacija u privatizaciji i privredi je i u Miloševićevom vremenu neosporno bilo, ali je sve to na globalnom planu predstavljalo ipak samo manja odstupanja od zauzetog kursa koju je sačinila 'Komisija za privrednu reformu' “[4] Rukovodstvo Srbije i pre neuspeha reformi poslednjeg premijera SFRJ Ante Markovića nije se slagalo sa načinom sprovođenja pomenutih reformi. "Predsedništvo Srbije formira 28. marta 1988. godine Komisiju za privrednu reformu."  

To je i kritična tačka koja će Miloševića, a dobrim delom i sve Srbe koštati „glave“. Ovi zaključci „Komisije za privrednu reformu“ su u stvari bili ključni razlozi za satanizaciju Miloševića, Srbije i Srba uopšte, jer to ruši ceo osmišljeni koncept Zapada o neviđenom decenijskom pljačkanju bivših socijalističkih zemalja.

Pokušaji Miloševića da očuva SFR Jugoslaviju i usvojena strategija privatizacije bili su glavni razlozi da Zapad inicira i pokrene ratove u bivšoj Jugoslaviji, jer bi njen opstanak i planska dugoročna privatizacija onemogućili planiranu zapadnu pljačku. Osim toga, takav model privatizacije mogao bi biti „virus“ zaraze i za ostale zemlje Istočnog bloka, što Zapad nikako nije smeo da dozvoli - jer je SFR Jugoslavija bila najliberalnija socijalistička zemlja u koju su mnogi gledali kao primer. Osim toga, SFRJ je bila jedna od predvodnica gotovo 100 zemalja nesvrstanog sveta, koje je sada trebalo uterati u jaram i sistematski pljačkati. U tom kontekstu je u svom poslednjem obraćanju naciji Milošević rekao: „Ne ruše Srbiju zbog Miloševića, već Miloševića zbog Srbije“.[5]Sve je bilo na čisto ekonomskom-pljačkaškom planu, a nacionalne i verske razlike su samo iskorišćene kao najlakši put da se SFRJ razbije.

Bombardovanje je učinilo svoje. I agenti – šakali su učinili svoje.Zemlja, naravno, završava tako što upada u ogroman dug koji ne može da izmiri. Tada ekonomske plaćene ubice dolazi i kažu: 'S obzirom na to da ne možete da platite svoje dugove, dajte nam ono od čega živite...' “[6]

„Šakalski“ izabranici stupaju na scenu.

Srbija upada u ogroman dug, koji ne može da izmiri.

PREGLED JAVNOG DUGA REPUBLIKE SRBIJE[7]

Septembra 2008. dinar je realno vredeo 108 odsto više nego krajem 2000. Tolika precenjenost domaće valute dovela je do enormnog uvoza i gušenja domaće proizvodnje. Od 2001. u Srbiju je ušlo preko 62 milijarde dolara u neto iznosu. I sve je to pojeo ogroman uvoz, jer je domaća proizvodnja gušena, pa danas malo toga i proizvodimo. Ekstremno neoliberalni koncept reformi doveo nas je na ivicu sloma kakav su doživeli Meksiko, Rusija, Argenti... Po osnovu novih zaduživanja, od 1. januara 2001. ostvaren je devizni priliv od 21 milijarde dolara u neto iznosu. Po osnovu doznaka iz inostranstva došlo je oko 26 milijardi, a oko 15 milijardi su prihodi od privatizacije, grinfild i portfolio investicija. Banke i preduzeća dugovali su krajem 2000. godine oko dve milijarde dolara, a krajem prošle godine njihov inostrani dug premašio je 21 milijardu dolara.

Budžetski rashodi su veći od budžetskih prihoda. Javlja se budžetski deficit. Bilo koji oblik finansiranja tog deficita povećava unutrašnju tražnju i prouzrokuje inflatorna kretanja. Istovremeno povećana tražnja povećava pritisak i na uvoz i prouzrokuje i deficit bilansa tekućih transakcija. Deflatorno prilagođavanje je neophodno.

Deflatorno prilagođavanje podrazumeva - trošiti u zemlji i inostranstvu (apsorpcija) samo ono što je stvoreno (nacionalni dohodak). Trgovinski bilans je pozitivan, odnosno beleži suficit samo ukoliko je nacionalni dohodak veći od apsorpcije. Nerazvijene zemlje, pa ni Srbija, najčešće ne mogu da ispune navedene uslove. Da bi mehanizam deflatornog prilagođavanja proizveo očekivane efekte, privreda Srbije ne može da ispuni elasticitetni uslov iz Maršal-Lernerove teoreme. Najčešće ne postoji visoka cenovna elastičnost ponude. Tada depresijacija ili devalvacija valute ne mogu da poboljšaju platni bilans u domenu tekućeg računa, jer zbir elastičnosti domaće tražnje za uvozom i strane tražnje za izvozom nije veći od jedan.

Deficit platnog bilansa se neće eliminisati promenom deviznog kursa, odnosno devalvacijom ili depresijacijom. Trgovinski bilans će biti pozitivan, odnosno beležiće suficit samo ukoliko je nacionalni dohodak veći od apsorpcije. Srazmerno željenom poboljšanju platnog bilansa, trebalo bi smanjiti raskorak između ukupnog raspoloživog nacionalnog dohotka i apsorpcije. Raskorak između ukupnog raspoloživog nacionalnog dohotka i ukupne potrošnje (apsorpcije) može se postići isključuvo vođenjem restriktivne budžetske politike, odnosno štednjom. Mehanizmi, socijalni i ekonomski efekti štednje dobro su nam poznati, jer upravo u drugoj polovini 2014. i početom 2015. u Srbiji se sprovode i dalje razrađuju mere štednje.

Smanjuje se količina domaćeg novca u opticaju. Smanjuju se potrošnja, proizvodnja i plate. Nametnuti pad plata i rast cena čine osnovu prilagođavanja platnog bilansa u privredi Srbije. Smanjenje ponude domaćeg novca dovodi do naglog skoka kamatnih stopa. Visoke kamatne stope privredu uvode u recesiju. Bruto domaći proizvod opada znatno brže nego što opada zaposlenost, a to znači opadaju produktivnost, rentabilnost i ekonomičnost poslovanja, a troškovi rapidno rastu. Nagli pad realnih zarada dovodi do pada tražnje za domaćim proizvodima.

U nastojanjima da uravnoteži budžet, država drastično smanjuje investicije. Zbog uvođenja unutrašnje konvertibilnosti domaćih valuta s fiksnim deviznim kursom, u situaciji kada je domaća inflacija mnogo veća nego u razvijenim tržišnim privredama, dolazi do realne apresijacije domaće valute. Naglo se smanjuje konkurentnost domaćih proizvoda na stranim tržištima. Privreda upada u depresiju. Kada se tome doda istovremena liberalizacija uvoza i proglašenje interne konvertibilnosti domaće valute nastaje opšta jagma za uvoznim proizvodima. Ionako iscrpljena domaća tražnja u Srbiji troši svoju kupovnu moć na inostrane robe. Domaća proizvodnja je ostala bez tražnje. Zatvaraju se fabrike.

Dakle, ne može kurs koji je sačinila „Komisija za privrednu reformu'“, nego mora da bude kako hoće moćnici preko šakala, vojnom agresijom itd. Zatvorene fabrike su idealan plen za jeftinu privatizaciju, odnosno kupovinu najbolje domaće privredne imovine od strane inostranog krupnog kapitala.

S obzirom na to da su nas bombardovanjem temeljno razorili, onesposobili i ono malo privrede koja je nešto radila, zemlja nije u mogućnosti da redovno vraća tranše prekomponovanog zaduženja od 9,6 milijardi dolara, i mora da od MMF i SB uzima nove kredite kako bi redovno servisirala dugove i popunila budžet. I sa „dobrog“ Zapada krediti stižu, ali uz uslove, naravno. Tu uz uslove počinje sledeća faza iscrpljivanja privrede Srbije.

Prvi uslov je da se likvidiraju sve naše značajnije banke kako bi se otvorio prostor za ulazak zapadnih stranih banaka. One će onda pokupiti štednju građana i našim parama lomiti privredu, selektirajući koju će proizvodnju kreditirati, a koja će preduzeća neodobravanjem kredita oterati u stečaj - da bi ih u sledećoj fazi pscrpljivanja kupili što jeftinije. Pored otvaranja prostora stranim bankama za izvlačenje para iz privrede i od građana, što se i danas sprovodi putem enormnih kamata, važnost likvidacije domaćih banaka bila je i u tome što su one imale kao garanciju svojih potraživanja vlasništvo nad velikim delom privrednih subjekata, koji se pod hipotekama domaćih banaka nisu mogli prodati zapadnim kupcima.

Uništavanjem domaćih banaka skinute su hipoteke domaćih banaka i stvorena mogućnost da stranci po vrlo niskim cenama kupe veliki deo najbolje domaće privredne imovine. Za samo dva dana zatvaraju sve naše značajnije banke, a na ulicu šalju oko 9.200 bankarskih činovnika. Čak je i MMF-u uputio pohvale za perfektno, temeljno i krajnje efikasno urađen posao. U ubrzanoj privatizaciji građani Srbije nisu mogli ni da učestvuju jer nisu raspolagali kapitalom kojim bi mogli kupiti bilo koje preduzeće. Novac su jedino imale strane zapadne kompanije za koje je ubrzana privatizacija kroz sve ove gore navedene poteze i pripremana. Brzo je „kupljeno“ sve ono za šta su stranci bili zainteresovani, po bagatelnim cenama koje čak ne prelaze ni samu vrednost zemljišta na kojoj se neka fabrika nalazila. Zašto je Srbija danas u bezizlaznoj privrednoj situaciji osuđena da živi isključivo na kreditima MMF, SB i stranih poverilaca. 

Razrađen je čitav set neoliberalnih mera za uništavanje privrede Srbije. Primera radi, precenjenost domaće valute dovela je do enormnog uvoza i gušenja domaće proizvodnje. Od 2001. u Srbiju je ušlo preko 62 milijarde dolara u neto iznosu, što je već pomenuto. I sve je to pojeo ogroman uvoz jer je domaća proizvodnja gušena pa danas malo toga i proizvodimo. Taj ekstremno neoliberalni koncept reformi doveo nas je na ivicu sloma kakav su doživeli Meksiko, Rusija, Argentina…

UMESTO ZAKLjUČKA

Šta sad? Ušlo se u dužničko vrzino kolo koje znači uzeti jedan kredit da bi se vratio drugi. To se jednostavno zove dužničko ropstvo. Kako iz njega izaći? Da bi se na ovo pitanje odgovorilo, jednostavno potrebna je studija više ekonomista koji neće „za šaku dolara“ istraživati sa već naručenim rezltatima, a takvih je zaista mnogo, da ne kažem većina. Sramote ekonomiju kao nauku i cela ova mračna situacija me podseća na reči čuvene DŽoane Robinson: „Kada su rezultati istraživanja već unapred naručeni, da li od ekonomije ima neke koristi?“ Jedno sam siguran: „Nema oporavka dok ne odbacimo neoliberalnu 'ludačku košulju'".[8]

LITERATURA

1. Razgovor Sandre Maksimović sa DŽonom Perkinsonom, autorom knjige Priznanje jednog plaćenog ekonomskog ubice, Bio sam plaćeni ekonomski ubica“, GEOPOLITIKA, http://www.geopolitika.rs/index.php/sr/intervju/102-bio-sam-placeni-ekonomski-ubica

citati pruzeti sa navedenog linka 17. 03. 2015.

2. Jovan B. Dušanić, Nema oporavka dok ne odbacimo neoliberalnu „ludačku košullju, Nova srpska politička misao,

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/nema-oporavka-

dok-ne-odbacimo-neoliberalnu-ludacku-kosulju.html, tekst oreuzet sa linka 19. marta 2015.

3. Zvonimir Trajković, Kako su nas opljačkali, 16.08.2009. Beograd, http://www.trajkovic.rs/komentari/027.html,

citati pruzeti sa navedenog linka 17. 03. 2015.

4. Republika Srbija, Ministarstvo finansija – Uprava za javni dug Stanje i struktura javnog duga – decembar 2014, str. 4

http://www.javnidug.gov.rs/upload/Stanje%20i%20struktura

/Stanje%20i%20struktura%20-%20SRB%20LATINICA.pdf,

tekst sa navedenog linka preuzet 19. marta 2015. godine.

5. Noam Čomski, Kosovo treba podeliti, POLITIKA, 7. maj 2006

6. Jovan B. Dušanić, Nema oporavka dok ne odbacimo neoliberalnu „ludačku košullju, Nova srpska politička misao,

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/nema-oporavka-dok-ne-

odbacimo-neoliberalnu-ludacku-kosulju.html, tekst oreuzet sa linka 19. marta 2015.

7. Slobodan Milošević - biografija (dodatak)  http://www.camo.ch/jednabio.htm,   preuzeto sa linka 27. marta 2015.


[1] Razgovor Sandre Maksimović sa DŽonom Perkinsonom, autorom knjige "Priznanje jednog plaćenog ekonomskog ubice"

Bio sam plaćeni ekonomski ubica“,

GEOPOLITIKA, http://www.geopolitika.rs/index.php/sr/intervju/

102-bio-sam-placeni-ekonomski-ubica citati pruzeti sa navedenog linka 17. 03. 2015.

[2] Isto

[3] Noam Čomski, Kosovo treba podeliti, POLITIKA, 7. maj 2006

[4] Zvonimir Trajković, Kako su nas opljačkali, 16.08.2009. Beograd, http://www.trajkovic.rs/komentari/027.html, citati pruzeti sa navedenog linka 17. 03. 2015.

5. Isto

[6] Razgovor Sandre Maksimović sa DŽonom Perkinsonom, autorom knjige "Priznanje jednog plaćenog ekonomskog ubice" Bio sam plaćeni ekonomski ubica“,

GEOPOLITIKA,

http://www.geopolitika.rs/index.php/sr/intervju/102-bio-sam-

placeni-ekonomski-ubica citati pruzeti sa navedenog linka 17. 03. 2015.

[7] Republika Srbija, Ministarstvo finansija – Uprava za javni dug Stanje i struktura javnog duga – decembar 2014, str. 4

http://www.javnidug.gov.rs/upload/Stanje%20i%20struktura

/Stanje%20i%20struktura%20-%20SRB%20LATINICA.pdf,

tekst sa navedenog linka preuzet 19. marta 2015. godine.

[8] Jovan B. Dušanić, Nema oporavka dok ne odbacimo neoliberalnu „ludačku košullju", Nova srpska politička misao,

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/nema-oporavka-dok-ne-

odbacimo-neoliberalnu-ludacku-kosulju.html, tekst preuzet sa linka 19. marta 2015.