Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Narkomanska ekonomija, ili kako je neoliberalizam zavladao Srbijom
Ekonomska politika

Narkomanska ekonomija, ili kako je neoliberalizam zavladao Srbijom

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Đurđev   
sreda, 27. mart 2013.

Antička poslovica koja kaže: "Koga bogovi žele da unište, prvo mu oduzmu pamet", opominjala je generacijama na razboritost i mudrost. No danas, sudeći po razmerama ekonomskog uništenja i propasti, možemo da zaključimo: ili su bogovi veoma ljuti ili današnja ekonomija podrazumeva siromaštvo kao obavezan standard.

Tvorci naše propasti, ljudi koji su vodili Srbiju od 2000. godine, uveli su neoliberalizam na mala vrata, a samo deklarativno se zalagali za socijalnu pravdu i ekonomske slobode. Da li su nesposobni, instruisani ili i jedno i drugo, sada i nije od velikog značaja. Pre 13 godina petooktobarcima je ukazano poverenje, a onda smo pod anestezijom izgubili sve vitalne grane privrede.

Isključivo na nama leži odgovornost zbog toga što smo tek desetak godina kasnije shvatili kako su marketing i odsustvo sposobnosti naroda da shvati šta zapravo "kupuje" i „glasa“ bili jedini proizvodi koje srpski neoliberalizam sakriven iza "tranzicije i privatizacije" imao da ponudi, a koji se, nažalost, tako sjajno prodavao. Stvarnost je, sasvim očekivano, veoma brzo demantovala marketing. Tokom sankcija, u jeku rata, 1991. godine, Srbija je proizvela 4,1 milion tona pšenice, da bi tačno 20 godina kasnije, u sezoni 2011, proizvela jedva 1,6 miliona tona, naravno uz svesrdnu "pomoć i podršku" EU i Vašingtona. Uništenje realne proizvodnje značilo je da je potrebno pronaći drugi izvor iz kog će se finansirati obećani prosperitet.

Eksperti su i ovaj put imali spremno rešenje u vidu zaduživanja, smanjenja troškova za zdravsto, školstvo i socijalno osiguranje, rasprodaju prirodnih resursa i naravno još više zaduživanja. Narkomanska ekonomija u kojoj se krediti koriste kao analgetik za trenutno umanjenje bolova, mada na duže staze sigurno ubijaju pacijenta, postala je državna religija, koja nema alternitive, i za koju ni jedna žrtva nije prevelika, uljučujući i našu ličnu. Kada MMF kaže da je uslov za novu tranšu kredita smanjenje troškova iliti nivoa zdravstvene zaštite, onda "eksperti" potvrde da je to u najboljem interesu naše dece, jer bolje i da deca "malo kašljucaju" nego da nam se uruši zdravstni sistem. To što su eksperti glavni krivci posrnuća ekonomskog sistema, apsolutno ih ne diskvalifikuje da nam nude remedijum za bolesti kojoj su oni sami jedini uzrok. Da pogledamo bolje ko su ti eksperti.

Demokratska stranka, formalno socijaldemokratska, a u suštini neoliberalistička. U svojim vladama, demokrate su posezale za intervencionizmom u onoj meri u kojoj to odgovara njihovim tajkunima. To znači da se pomoću uredbi tržište iščaši tako da odgovara monopolistima. A onda se država povlači i prepušta radnika njegovom poslodavcu, češće na nemilost nego na milost. Tako je, recimo, demokratska vlada ustoličila Miroslava Miškovića, dok su radnici u Tempu bili žrtve liberalnog kapitalizma u njegovom najcrnjem obliku.

Mlađan Dinkić, apologeta “stručnosti”, takođe je često kombinovao liberalizam i intervencionizam, po pravilu na štetu siromašnih i srednjih slojeva. Njegove privatizacije su pojele zdrave delove privrede. Smenjivanja njegovih sve pogubnijih ekonomskih programa bila su jednaka promeni ideologije, od “ekspertske” G 17 do utilitarističkog URS-a, koji je preuzeo ulogu nekadašnjeg JUL-a.

Tu je i Čedomir Jovanović, još jedan “stručnjak”, koji tek na svakim drugim izborima ima ekonomski program. Mada, možda bi i bilo bolje da ga nema. Liberalni kapitalizam, u svom pozitivnom delu, podrazumeva fer pravila za sve učesnike utakmice, a predsedniku Liberalno-demokratske partije to ne odgovara. U tom slučaju bi morao da dokazuje poreklo novca za kupovinu Fidelinke.

I tako, u krug, smenjuju se “stručnjaci”, dželati petooktobarskih snova o pravednijem društvu. Poslednjih 13 godina naučili smo barem nešto - u konceptu neoliberalne demokratije dozvoljene teme su isključivo: Izgled i oblik glasačkih kutija, o ostatku tema, kojim građani ne treba da se zamaraju, odlučiće MMF, privatne banke, vlasnici veleprodajnih monopola i ostaci ostaka sada već privatizovane proizvodnje. Krah srpske ekonomije je sad već izvestan. To neće biti samo krah ekonomskog sistema, već pre svega nestanak sveta koji smo poznavli i njegova trasnformacija u realnost čiste i brutalne ekomske prinude u kojoj je goli telesni opstanak jedini i najviši cilj.

Autor je jedan od osnivača Treće Srbije