Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Legalizacija bespravnog života
Ekonomska politika

Legalizacija bespravnog života

PDF Štampa El. pošta
Nenad Jevremović   
sreda, 24. jun 2009.

Nikada nije bilo lako živeti pošteno od svoga rada, što bi se reklo „od svojih deset prstiju“. Oduvek mi je pažnju zaokupljao naš raspojasani čovek kojeg sretnem u mnoštvu slučajnih prolaznika. Znam odmah da se radi o poštenom čoveku. Na sreću, takvih je najviše u ovoj zemlji. E sad, sreća je što ima poštena sveta, nesreća je što „tak'i kakvi su“ obično budu prevareni i izigrani. Sve i kada bi hteli, ne bi uspeli da prebrojimo prevare koje su u ime države učinjene poštenom radniku-seljaku. Prvi u čestim ratovima, poslednji u blagodetima života u miru, naš radnik-seljak nikad nije bio poštovan. Patriota, kakav jeste, uvek davao, malo tražio, a ništa dobio. Često je srećan kada mu se ne otme i ono malo, znojem natopljenog, 'leba koji zaradi. Slabo ti se naš radnik-seljak razumeo u politiku. Oduvek je slepo verovao, a veru plaćao životom. Jedno takvo verovanje i zabludu plaća danas.

Verovao je naš radnik-seljak kada mu se reklo otprilike ovako: „Seljače, ti ćeš u grad, da budeš proleter i da radiš u fabriku, da živiš u stan, da ti žena bude gospođa“ i, naravno: „smrt fašizmu“. Naivan i pravdoljubiv, kakav je, poverovao naš radnik-seljak da će stvarno tako biti.

Da sve nije tako kako je rečeno i obećano, bilo je jasno na prvom radničkom sastanku kada su se onomad utvrđivale nekakve bodovne liste za dodelu stanova. Kadrovici napred, ostali „kako im bude“. Zgodno beše u komunizmu videti stimulisanog radnika, jer je u takvom sistemu sve bilo „projektovano i savršeno“, sem stavke produktivnosti rada. Radio naš radnik da sledećeg puta ne bi bio, opet, prvi ispod crte. Onima koji su imali sreće da se nađu iznad crte svaka čast, zaslužili ljudi. Postavlja se pitanje šta je bilo sa onim ljudima koji su ostali ispod crte i prag obećanog državnog stana nisu videli. Da stvar bude zanimljivija, niko se od potonjih funkcionera nije mnogo zauzimao za ovaj problem i to iz vrlo pragmatičnih razloga. Nije bilo rešenja za ove ljude, jer bi iole pravedno rešenje bilo da se izgrade stanovi za koje su godinama izdvajani novci svakog radnika. Videvši da od stana nema ništa i da više nemaju šta da čekaju, mnogi su krenuli u gradnju. Svojevoljna radnička gradnja se pokazala kao bogomdano rešenje za problem nepostojećih stanova iz stambenog fonda. Do današnjeg dana nijedan relevantan i ozbiljan državni funkcioner nije ,makar u šali, doveo u vezu bespravnu gradnju i nedostatak stanova iz stambenog fonda u koji su svi uplaćivali. Naprotiv, često se o „bespravnim graditeljima“ u građanskim krugovima priča kao o bahatim, ružnim, glupim, prljavim ljudima kojima nije mesto u gradu. A istina je, zapravo, da su ti isti građani ustvari samo imali sreće (pojedini i nešto drugo), pa su bili iznad famozne crte na radničkom sastanku na kojem se raspravljalo o bodovnoj listi za dodelu stana. Država je od jednih napravila građane, a od drugih nepoželjne bespravne graditelje koji ruže grad.

U poslednjih nekoliko godina bitno se pogoršalo stanje. Na krilima ratova devedesetih stižu kolone izbeglica koje država, naravno, nije imala gde smestiti. Nastaje novi talas bespravne gradnje. I ovi radnici su uplaćivali u stambeni fond, neki su dobili stanove, neki nisu, ali su svi proterani. Animozitet građanskog društva prema bespravnim graditeljima, kako su ih prozvali, sve je više rastao. Nevolju radnih ljudi i izbeglica iskoristili su pojedini kontroverzni biznismeni koji su građenjem svojih bespravnih objekata, namenjenim tržišnoj prodaji, doprineli ukupnoj negativnoj slici. Problem je postao prevelik da bi se kontrolisao. Broj bespravnih objekata se popeo na više od pola miliona i nastavio je da raste. Došlo se do solomonskog rešenja: legalizacija bespravnih objekata.

Iz ugla čoveka koji je, prevaren, uzeo život i mistriju u svoje ruke, ne samo da nema osnova za plaćanje bilo čega od predviđenih taksi za komunalnu infrastrukturu, već smatra da ima osnova da mu se nadoknade višegodišnje patnje. Sa druge strane, dolazi do zamene teza i žrtvama se proglašavaju oni koji su se uselili u svoje stanove. Pojedini, doduše stručni, nemoralni marketinški stručnjaci došli su do saznanja da se pobeda građanskih opcija meri, zapravo, količinom urbanizacije pojedinog mesta. Postadoše radnici sa periferije retrogradni bespravni graditelji koji glasaju za prošlost i koji donose probleme. Zato bi se svi oni koji žive u udobnosti otkupljenog stana trebali setiti kolega koji su ostali ispod crte i sa kojima se društvo poigralo. Nisu oni ništa manje građani, već im je jedino preostalo da ono seosko blato iz mladosti zamene blatom periferije grada.

Rešenje ovog problema se ne završava legalizacijom bespravnih objekata koja je predviđena zakonom. Moj je utisak da zakonodavac uopšte nije obradio problematiku bespravne gradnje na sveobuhvatan način, već je to urađeno površno i sa ciljem naplaćivanja komunalnih taksi koje se nameću vlasnicima. Veliko je pitanje šta sa onim objektima koji ne mogu biti legalizovani po nekom osnovu? Ako tih objekata ima samo 5%, nastaje ogroman problem. Ne treba ni podsećati da je pitanje krova nad glavom ustavna kategorija. Bespravni graditelji koji ne mogu legalizovati svoje objekte sigurno neće propustiti da zapitaju državu: „gde je moj stan?“, koji su inače mnogi otkupili za vrednost kutije šibica“.

Nije lako ubediti sadašnje vlasti da su oni zapravo naslednici svojih predhodnika i da moraju rešavati nasleđene probleme u interesu naroda. Najlakše je, kao sada, proglasiti bespravne graditelje za „skoro kriminalce“ i nastojati ih zadržati na periferiji gradova, života, vlasti, samo zato što su prevareni ostali uskraćeni za građanske vrednosti i udobnosti gradskog stana.

Uzimajući ovo u obzir, zakonodavcu nije teško da uvede novi pravni pojam  „samoinicijativne nužne gradnje“, koji bi bio u skladu sa zalaganjima za socijalnu pravdu o kojoj toliko pričaju. Član zakona koji bi se odnosio na „samoinicijativnu nužnu gradnju“ nesumnjivo bi trebao uvažiti svačiji trud i predstavljao bi granicu ispod koje nije moguće ići. Treba zapravo reći da su bespravni graditelji izvršili „Samoinicijativnu nužnu gradnju“ kako bi zadovoljili egzistencijalne potrebe koje je država propustila da učini, a što je bila dužna. Ona bi konkretno značila plaćanje građevinske cene objekta i zamensku parcelu svima onima kojima objekti ne mogu biti legalizovani. To bi i bilo najjeftinije za državu, jer će, u beznađu, većina posegnuti za pravdom iz Strazbura. Tamo gde se raspravlja o ljudskim pravima doći će u pitanje i novac od uplata u stambeni fond i nematerijalna šteta i ko zna šta sve ne. A i pošteno je da se jednom uvaže muke onih koji su možda i najviše dali ovoj zemlji. Pa, eto prilike da se bore za socijalnu pravdu.

Časnije i pravednije borbe nema nego kada se za unesrećene bori... i zbori.