Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Da li će današnja omladina morati da radi skoro do smrti, ili šta donosi demografski sunovrat i tehnološko usporavanje?
Ekonomska politika

Da li će današnja omladina morati da radi skoro do smrti, ili šta donosi demografski sunovrat i tehnološko usporavanje?

PDF Štampa El. pošta
Goran Nikolić   
utorak, 07. jun 2016.

Postavlja se pitanje da li će današnja omladina morati da radi znatno duže od nas, do duboke starosti. Po svemu sudeći da; oni koji su danas tek punoletni, kao i oni koji na  početku tridesetih, odlaziće u penziju znatno stariji od današnjih 61 godinu za žene i 65 godina za muškarce.

Razlozi su: tehnološko usporavanje i snažno starenje populacije, i sa tim povezano ogromno povećanje izdataka na finansiranje penzionih i socijalnih davanja. Jednostavno, biće sve manje onih koji će moći da stvore dohodak iz koga će se isplaćivati penzije i sredstva za zdravstvenu zaštitu sve starijeg stanovništva, koja je višestruko skuplja od lečenja čoveka u srednjim godinama (indikativno je da su prosečni troškovi lečenja tokom poslednjih šest meseci života veći nego svi pređašnji).

Rešenje će se naravno naći u smanjivanju relativnih izdataka na te svrhe, a u okviru toga najvažniji zadatak biće usporavanje ‘priliva’ novih penzionera. A to znači značajno pomeranje ‘starosne granice’ u narednim decenijama. Trenutna ‘gornja granica’ koja se fazno uvodi u nekim evropskim zemljama (kao što je u Austriji, Poljskoj, a najavljuje se i u susednoj Hrvatskoj) od 67 godina izgledaće veoma nisko tada (istina, u Japanu se sve češće pominje ‘neverovatnih’ 75 godina!).

Kako često navodi MMF, potencijalni rast usporavaju niska produktivnost, starenje stanovništva i zaostali problemi finansijske krize iz 2008, pre svega, ogromni dugovi. U skladu sa MMF-om potencijalni ekonomski rast je značajno opao u razvijenim, ali i u zemljama u razvoju.[1]

Visok nivo javnog duga, ali i kompanijskog, te i privatnih dugova stanovništva (u Srbiji je razlog vrlo niske prosečne zaduženost pojedinaca posledica izolacije 90-ih, kada nismo mogli da se zadužujemo, kao što su to npr. uradili Hrvati, a posebno Slovenci), ograničava kapitalne rashode, koji je se posle pada povezanih sa Velikom recesijom krize više nisu vratili na pretkrizni nivo. Time uzrokovan pad investicija podrazumeva i sporiji rast produktivnosti, dok globalno starenje stanovništva (osim u Africi i Južnoj Aziji), smanjuje priliv novih radnika.

Problem sa tehnološkim usporavanjem

Znatno usporavanje tehnološkog progresa drastično umanjuje rast raspoloživog dohotka. Naime, tehnološki napredak na Zapadu, s kojim je ekonomija Srbije preko zapadne Evrope neraskidivo povezana, snažno se usporava. OECD ukazuje da rast produktivnosti opada i u zemljama u razvoju, poput Kine i Indije već do 2007, dok je taj proces u razvijenim zemljama vidljiv već od 2000.[2]

Npr. stopa produktivnosti rada, koja je možda najbolji pokazatelj tehnoloških unapređenja, iznosi nešto ispod 1% na Zapadu u poslednjih pola decenije (a pad traje duže od deceniju što implicira nastavak četvoro-decenijski duge praktične stagnacije svih nadnica, osim onih za najbogatije[3]). U suštini, to znači, da je uz održavanje takve stope rasta produktivnosti rada potrebno preko sedam decenija da se udvostruči ostvareni ukupni dohodak per kapita.

Naime, tehnološki napredak na Zapadu, s kojim je ekonomija Srbije preko zapadne Evrope neraskidivo povezana, snažno se usporava.

To je veoma mnogo godina, posebno ako se poredimo sa (‘zlatnom’) drugom polovinom dvadesetog veka, kada se privredna aktivnost po stanovniku udvostručavala za manje od 20 godina.

U periodu 2011- 2015. produktivnost rada u SAD rasla je samo 0,4% godišnje,[4] što je višestruko manje od prosečnog godišnjeg rasta američke produktivnosti rada od čak 2,3% od 1950-ih do danas.[5] Ono što obeshrabruje su sve češća akademska gledišta da je usporavanje produktivnosti rada rezultat trajnog zastoja u tehnološkom progresu i inovativnosti, odnosno da je počelo znatno pre Velike recesije, što upućuje da se prethodne visoke stope rasta produktivnosti neće povratiti, a to ukazuje da je potencijalni privredni rast smanjen.[6]

Pojednostavljeno, samo rast produktivnosti, odnosno onogo što stvorimo po radnom času, dozvoljava platama da rastu a da to ne prati i povećanje cena. Dakle, dugoročno posmatrano, rast produktivnosti rada je praktično jedini put ka prosperitetu. Razlog zašto danas prosečni Srbin živi neuporedivo bolje nego pre 100 godina je to što po radnom satu stvara višestruko više nego tada, ne samo u industriji, već i u agraru (zbog mehanizacije, đubriva i novih sorti), građevinarstvu (zbog upotrebe kranova, armiranog betona, novih materijala), uslužnim delatnostima.

Ono što je sigurno je da sa prosečnom stopom rasta produktivnosti rada iz prethodnih pet ili šest godina naši unuci neće živeti mnogo bolje nego mi, pored ostalog i zbog bremena dugova i povećanih obaveza za socijalno-penzione izdatke koji im praktično ostavljamo.

Problem neodrživosti sadašnjih penzionih davanja

Izraženi problem u Srbiji je da udeo populacije koja pripada potencijalnoj radnoj snazi snažno opada, istovremeno sa smanjenjem ukupne populacija (za pola procenta godišnje). Ova tendencija se praktično jedino može neutralizovati snažnim rastom produktivnosti rada, što je malo verovatno. Istina, sve manja raspoloživost radne snage, koja će doći do izražaja dvadesetih godina ovoga veka kada će stopa nezaposlenosti izvesno pasti ispod proseka EU, prirodno podstiče rast produktivnosti rada.

U periodu 1955-2015. Srbija je ostvarila skroman rast produktivnosti rada od samo 0,6% prosečno godišnje.[7] Od 2000. do 2008. ostvaren je prosečan rast produktivnosti od 5,5%, da bi sledećih 7 godina uz praktičnu stagnaciju BDP te pad ukupne zaposlenosti za oko 15% ostvaren prosečna rast produktivnosti od skoro 2% godišnje, koja je, nažalost, posledica otpuštanja radnika.

Sa porastom udela starijeg stanovništva, mlađi radnici se suočavaju sa rastućim troškovima (kao poreski obveznici), budući da je potrebno da se ispune obećanja prethodnih vlada kada su u pitanju penzije. Razlika između prihoda onih sa 65 i više godina i ostatka stanovništva znatno je smanjena u Evropi i SAD od početka Velike recesije 2008. U nekim zemljama, npr. Francuskoj i Španiji, ljudi stariji od 64 godine sada prosečno prihoduju nešto više od mlađih.[8]

Ono što nas izvesno čeka narednih decenija je dalji rast udela penzionera u populaciji Ovaj neizbežan trend podrazumeva i snažno starenje populacije, te posledični rast udela stanovništva koje prima penziju u ukupnoj populaciji. 

Proces starenja stanovništva posledica je sve manjeg udela mladog stanovništva u ukupnom stanovništvu, dok je udeo starijih od 65 godina čak 18,2% i konstatno raste. Kako se očekivano trajanje života stalno produžava (trenutno je blizu 76, dok bi 2050. trebalo da iznosi skoro 83 godine), jasno je da proces starenje domaćeg stanovništva ide brzom dinamikom.

U narednim decenijama sve veći problem Srbije postajaće to što će broj zaposlenih biti znatno manji nego sada usled smanjenja populacije (te će i suma naplaćenim doprinosa za penziono relativno opadati). Ponuda radne snage biće skromna i uglavnom neadekvatnih profila (npr. puno obrazovanih, umetnika, a malo automehaničara, vodoinstalatera, zidara ili molera). Posledični pritisak na rast zarada, te slabljenje konkurentnosti domaće privrede, značiće i manje investicija u Srbiji. 

Kako se smanjuje broj onih koji rade, a povećava broj penzionera, to znači da će biti manje para za penzije.

Ključno ekonomsko, socijalno i (naravno) političko pitanje postaće održivost penzionog sistema (a i socijalnih davanja). Naime, penzije se ne isplaćuju iz fonda, koji praktično ne postoji, već sistem  počiva na međugeneracijskoj solidarnosti: dakle, od trenutnih plata (penzioni sistem je u stvari protočni bojler, i to je slučaj u skoro svakoj zemlji). Kako se smanjuje broj onih koji rade, a povećava broj penzionera, to znači da će biti manje para za penzije.

Moguće je povećati PIO doprinose, ali bi to smanjilo konkuretnost privrede usled rasta bruto plata, odnosno troškova za poslodavce. Moguće je i da se transferi iz budžeta za penzije povećavaju, ali bi to ostavilo manji prostor za npr. kapitalne investicije, koje bi trebalo da stvaraju nova radna mesta i podižu nivo privredne aktivnosti. Pomeranje starosne granice za penzije, uz nastavak pogoršanja odnosa prosečne penzije prema prosečnoj plati, ipak se čini najizvesnijom solucijom.

Da li će naša omladina ikada otići u penziju?

Indikativno je da sve više mladih veruje da neće moći da računaju na penzije. Čak osmina tzv. ‘millennials’, odnosno ‘generacije Y’, koju naučnici definišu kao one koji su rođeni ranih 1980-ih te do početka 2000-ih (kojih npr. ima oko 83 miliona u SAD 2015.) smatra da niikada neće uživati penzije.[9]

Naime, 12% pripradnika te generacija (definisane kao oni čija je starost između 20 i 34 godine) očekuju da će raditi dok ne umru. Studija, objavljena 24. maja 2016. (od strane Manpower Group, sa supervizijom Reputation Leaders), ukazuje da čak 37% Japanaca smatra da će raditi ‘do groba’, u poređenju sa 18% u Kini, po 12% u SAD, Britaniji, Holandiji i Italiji, te samo 3% u Španiji. U Kanadi tako misli 14%, a u Grčkoj 15% (u Australiji 11%, u Nemačkoj 9%, u Francuskoj 8%). Inače, anketirano je 19 hiljada ‘millennials’ u preko 25 zemalja, koji su u radnom odnosu. Indirektno povezan sa tim je i nalaz američkog ‘Bureau of Labor Statistics’ da čak 18,9% državljana SAD starijih od 65 godina još uvek radi.

Mnoštvo pitanja u Japanu ponukalo je ‘generaciju Y’ da sve češće razmišlja o radu do smrti, a pre svega povećana neizvesnost. To je povezano sa smanjenjem stope nacionalne štednje, lošijim perpsektivama za zapošljavanje, vidljivim drastičnim starenjem japanskog stanovništva koje opterećuje sistem socijalne zaštite. Interesantno je da studija pokazuje da čak 32% muškaraca i 66% devojaka planira da uzme slobodno vreme za rođenje svoje dece, što ukazuje da nemaju puno povrenja da će to prvo moći regularno da koriste (npr. preko porodiljskog).

Američkoj Y generaciji prioriteti su sigurnost posla, odnosno plata, te beneficije, što ne čudi s obzirom na to da su studenti završnih godina fakulteta u 2014. prosečno dugovali za nas neverovatnih 29 hiljada dolara za studentske kredite.

Studija nije obuhvatila srpsku generaciju Y, ali je realno pretpostaviti da bi njihovi iskazi mogli biti slični onima koji su dali njihovi vršnjaci iz Grčke, od kojih sedmina ne očekuje da će ikada uživati penziju. Možda je bitna razlika i to što jedan deo naše mlađe generacije razmišlja i o alternative, a to je da barem deo radnog staža ostvare u nekoj zapadnoj zemlji što bi im omogućilo spokojnu starost, budući da su ino-penzije znatno više, a troškovi života u otadžbini dvostruko niži. Takav stav i ne čudi imajući u vidu da skoro 600 miliona evra svake godine u našu zemlju dođe po tom osnovu, što je jedna od najvažnijih platnobilansnih suficitarnih stavki.

Ono što je izvesno i neizbežno je da će nam relativne penzije biti manje nego danas. Na kraju takva je i intencija famozne Fiskalne strategija, čiji je cilj da one budu svedene na (ispod) 11% BDP u naredne dve-tri godine. Trend je očit, dok su pre petnaestak godina prosečene penzije činile dve trećine prosečenih neto plata u prethodnoj godini taj količnik  bio je 52,2%. Racio između 40% i 45%, koji je karakterističan za Zapadnu Evropu, gde su, ‘uzgred budi rečeno’, penzije u apsolutnom iznosu pet ili šest  puta više, čini se da je neizbežan.

Racio između 40% i 45%, koji je karakterističan za Zapadnu Evropu, gde su, ‘uzgred budi rečeno’, penzije u apsolutnom iznosu pet ili šest  puta više, čini se da je neizbežan.

Naravno, u citiranoj studiji je reč o percepcijama. I pored pogoršavanja populacionih trendova, lošijeg stanja kada su penzioni i socijalni fondovi u pitanju, teško je verovati da bi političke elite sebi mogle dozvoliti takav luksuz: da izvrše redistrubiciju ukupnog društvenog dohotka tako da ne obezbede dovoljan deo ‘kolača’ za penzije i zdravstvo. Naime, gerontokratije su te koja vladaju svetom.

Pored toga, kada je čovek mlad, penzija mu se čini tako dalekom da neretko misli da je nebitno šta će biti za četiri decenije. Ipak, nije zgoreg podsetiti se stare latinske izreke: Uvek misli o kraju. 


[1] Nouriel Roubini, 2016. ’The Global Growth Funk’. MAY 2, 2016. Project Sindicate.

www.project-syndicate.org/commentary/global-growth-

slowdown-factors-by-nouriel-roubini-2016-05

[2] OECD: Broken “Diffusion Machine” Is Slowing Productivity. Jul 6, 2015PAUL HANNON

http://blogs.wsj.com/economics/2015/07/06/

oecd-broken-diffusion-machine-is-slowing-productivity/

[3] Why Does US Productivity Look So Abysmal? Not Mismeasurement, Paper Says. JEFFREY SPARSHOTT, Feb 12, 2016

http://blogs.wsj.com/economics/2016/02/12/

why-does-u-s-productivity-look-so-abysmal-not-mismeasurement-paper-says/

[4] To je najniži petogodišnji prosek od 1977-1982. (tada je loš rezultat bio posledica Drugog naftnog šoka).

[6] Ipak, u malo verovatnom, optimističnom scenariju, možda već danas preduzeća zapošljavaju dodatne radnike pripremajući se za ‘zlatno doba’ (to je bio slučaj poznih 1990-ih godina, kada je spor rast produktivnosti bio avans za mnogo svetliju budućnost, jer je berza bila u ekspanziji a kompanije su pravile velike investicije u opremu, kadrove i informacionu tehnologiju).

Izvor: Grand Central: U.S. Productivity Slowdown Lurks as Wildcard on Fed Meeting Day 17.6.2015.

http://blogs.wsj.com/economics/2015/06/17/grand-central-u-s-

productivity-slowdown-lurks-as-wildcard-on-fed-meeting-day/

[7] Indikativno je da je domaća produktivnost rada smanjivana 1,7% prosečno godišnje tokom 1980-ih.

[8] Procenjuje se da će udeo populacije od 65 i više godina u Italiji i Španiji porasti na čak 35% sredinom ovog veka (sa 23% i 18% trenutno). U Nemačkoj se taj porast biti nešto sporiji (sa 22% na 33%), dok će Francuska, Britanija i SAD imati umereniji (grubo po oko 7%), mada izuzetno snažan rast udela starije populacije u ukupnoj.

 

[9] Polly Mosendz, 2016. ‘These Are the Countries Where Millennials Will Work Themselves to Death’ May 25, 2016. Bloomberg.

www.bloomberg.com/news/articles/2016-05-25/these-are-

the-countries-where-millennials-will-work-themselves-to-death 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner