Početna strana > Debate > Crkva i politika > Turska ne može postati evropska država
Crkva i politika

Turska ne može postati evropska država

PDF Štampa El. pošta
Darko Tanasković   
četvrtak, 16. jul 2009.

(NIN, 16.07.2009)

Srbija bez sumnje otkriva Tursku kao novog važnog strateškog partnera. Sporazum o slobodnoj trgovini samo je jedan od pokazatelja ove nove spoljnopolitičke perspektive. Očijukanje s turskim uslugama u eventualnoj relaksaciji potpune energetske zavisnosti od Rusije, preko nade u gasovod Nabuko, svrstava se, s obzirom na mogući ruski odgovor, u red riskantnih spoljnopolitičkih poteza. „Ne mislim da bi Turska bitnije mogla uticati na ruske planove na Balkanu”, kaže za NIN profesor Darko Tanasković, islamolog i bivši jugoslovenski ambasador u Turskoj.

Prema mišljenju nekih analitičara, Turska je jedina država na jugoistoku Evrope koju SAD drže za stvarnog partnera ili partnera sa težinom. Da li je taj zaključak preteran?

- U kontekstu geostrategijskih koncepcija SAD, Turska se praktično od Drugog svetskog rata smatra težišnim partnerom, pa i poverenikom, čija je uloga u zaštiti američkih, odnosno zapadnih interesa i u ostvarivanju poželjne ravnoteže u osetljivoj oblasti istočnog Sredozemlja i Bliskog istoka, kao i prema Rusiji, od najvećeg značaja. Posle pada komunizma i raspada SSSR, a u svetlu burnog procesa državnog prekomponovanja Balkana, s nestajanjem Jugoslavije kao središnjim fenomenom, Turska se iz američke perspektive u većoj meri počinje posmatrati i kao potencijalno korisni regulatorni činilac na jugoistoku Evrope. Pošto je Turska ozbiljna država sa dubinskim kontinuitetom sopstvenih spoljnopolitičkih prioriteta, ona za SAD nije lak i neproblematičan partner, tako da je u njihovom međuodnosu bivalo oscilacija, ali su privilegovane relacije očuvane, što je i nedavna poseta Baraka Obame Turskoj trebalo da potvrdi. S obzirom na neka kretanja tokom poslednjih petnaestak godina, vašingtonski planeri ne zanemaruju ni rezervnu, drugu balkansku liniju bezbednosti, s Rumunijom i Bugarskom kao isturenim zemljama, a u tom sklopu ni uloga bivše jugoslovenske „pozadine“ nije zanemarljiva.

Sem geostrateškom položaju Turske, čemu se taj odnos još ima zahvaliti?

- Zvanična Amerika Tursku vidi kao primer za ugled ostalim većinski muslimanskim državama u regionu. Iako gotovo 99 odsto stanovništva Turske čine muslimani, ona je ustavno sekularna država u kojoj se redovno i bez ikakvih potresa vlast uspostavlja i smenjuje demokratski, na slobodnim izborima. Turska se uzima kao potvrda da je demokratija moguća i u islamskom svetu, kao i da postoji tzv. „umereni islam“, čijem bi afirmisanju valjalo težiti i, kad zatreba, potpomagati ga. To što je danas, prvi put posle Ataturka, celokupna vlast u Turskoj u rukama islamista, za američke i, uopšte, zapadne pobornike „turskog modela“ tranzicije islama u demokratiju izgleda da nije razlog za zabrinutost.

Da li ovakvo američko gledanje na Tursku čini uzaludnom ili čak smešnom borbu između Hrvatske i Srbije za ulogu regionalnog lidera?

- Hrvatska, Srbija i druge države jugoistočne Evrope niti mogu niti bi trebalo da se porede s Turskom, već da iluzijama o nekakvom regionalnom liderstvu pretpostave usklađivanje i koordinisanje međusobnih odnosa, radi ostvarivanja objektivno zajedničkih interesa u dijalogu s centrima moći i odlučivanja u međunarodnoj zajednici, ne žrtvujući, pri tom, sopstveni identitet.

Registrujemo na razne načine izražavano nezadovoljstvo SAD učinkom EU u stabilizaciji prilika na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini, pa i nameru SAD da svoju ulogu u tom procesu obnove. Da li to jača poziciju Turske u ovom regionu i s obzirom na brojnu muslimansku populaciju u njegovim najkritičnijim oblastima, kao što je BiH i Kosovo?

- Tek će se videti da li su i dokle su SAD zaista namerne i kadre da idu u obnavljanju svoje liderske uloge na Balkanu, a nauštrb evropskog faktora. Nema sumnje da svako jačanje prisustva i delovanja SAD u regionu pogoduje ambicijama Turske da se nametne kao uticajan regionalni činilac, što zvanična Ankara i ne pokušava da prikrije. Neke izjave novog ministra inostranih poslova Davutoglua to nedvosmisleno potvrđuju. Prema njemu, Turska „mora da preuzme ulogu države koja uspostavlja red na Balkanu, Bliskom istoku i Kavkazu“. Oslonac, a i alibi Turskoj za intenzivnije delovanje prema Balkanu bile su i ostale muslimanske manjine u pojedinim balkanskim zemljama, što njenu politiku, bez obzira na izmenjenu, proevropsku retoriku, u ovom aspektu objektivno predstavlja kao neoosmansku. Za tursku spoljnu politiku je i inače karakteristično da se veoma uspešno koristi svim komparativnim prednostima koje ovoj državi pribavlja njena jedinstvena polivalentnost.

Rusija se vratila u klub velikih sila s ambicijom da političku moć učvrsti ekonomskim odnosno energetskim putem. Da li mislite da bi Turska mogla da posluži SAD i Velikoj Britaniji u poslu sprečavanja Rusije da se duboko instalira na Balkanu?

- Mislim da je za SAD i Veliku Britaniju najblaže rečeno nesimpatično to što Turska relativnu, ali i neospornu samostalnost svoje spoljne politike demonstrira i izgrađujući veoma sadržajne odnose s Rusijom, posebno na ekonomskom planu. Nije slučajno premijer Putin prilikom posete turskog predsednika Gula Moskvi izjavio da je Turska prioritet ruske spoljne politike. Igra se, očigledno, na više tabli, osobito kad su tokovi energenata u pitanju. A Turska energenata praktično nema, tako da mora afirmisati svoju „servisnu“ ulogu, tj. komunikacijske prednosti svog geoekonomskog položaja. Ne mislim da bi ona mogla bitnije uticati na ruske planove na Balkanu.

Neraspoloženje Francuske i Nemačke daljim proširenjem EU i naročito prijemom Turske u njeno članstvo, dosta je ozbiljno. Da li bi, posle eventualnog prijema Hrvatske, međuintegracija preostalih država Balkana, uključujući tu i Tursku, mogla da ispadne lakše kontrolisana zamena za puno evropsko članstvo?

- U ovom trenutku nije lako prognozirati dalje tokove i ritam evrointegrisanja država Zapadnog Balkana, uključujući i Hrvatsku. Stvari će, možda, biti nešto jasnije početkom iduće godine. U svakom slučaju, ideja o „privilegovanom partnerstvu“ Turske, a možda i još nekih zemalja Balkana, kao zameni za punopravno članstvo u EU odavno postoji, a naročito je bliska nekim političkim krugovima u Nemačkoj i Francuskoj. Turska takvu mogućnost odlučno odbacuje, uz pretnje da će se „okrenuti na drugu stranu“. Američki ekspert Graham Fuler je, na primer, još pre dve decenije spekulisao s mogućnošću da se oko Turske, kao matice, „na novim osnovama“ ponovo okupe države koje su nekad bile u sastavu Osmanskog carstva, čime bi postale nezaobilazni sagovornik Evrope. Nijedna od tih država nije, naravno, ispoljila naročiti entuzijazam za takvu perspektivu.

Da li postoji rizik za Srbiju, ako bitno zaostane za Hrvatskom u procesu priključenja EU, da ipak praktično padne u taj region?

- Ne verujem. Zato što je sama Turska toliko neprihvatljiva za EU. Ona ne može igrati tu ulogu koju bi neki Amerikanci želeli da ona igra. To je vrlo naivna predstava. Neoosmanizam jeste konstanta turske spoljne politike. Mislim da je to aktuelno. Jaki su razlozi i za i protiv integracije Turske u EU, ali ja mislim da temeljni civilizacijski uslovi za to ne postoje. Onda Evropa više ne bi bila Evropa .Evropa su ipak one vrednosti na koje smo svi navikli, iz kojih smo svi potekli. Iako smo mi posthrišćansko i sekularno društvo, i laici su kod nas kulturno hrišćani, većinom.

Šta su, po vašem mišljenju, ključni razlozi protivljenja Francuske i Nemačke prijemu Turske u EU? Ima li objektivnih smetnji toj integraciji odnosno u kolikoj meri je Turska već država evropskih vrednosti?

- U Nemačkoj i Francuskoj, ali i u nekim drugim evropskim državama, jako je zaziranje od nekontrolisane migracije mlade, a nezaposlene turske populacije ka Zapadu, kao i od znatne specifične težine koju bi ova zemlja, zahvaljujući brojnosti svog stanovništa, zadobila prilikom odlučivanja u forumima i telima EU. Ukazuje se i na izrazito neravnomernu regionalnu razvijenost Turske, kao i na nezadovoljavajuću situaciju u pogledu poštovanja ljudskih i manjinskih prava, slobode misli i govora ... Ipak, iako to nije „politički korektno“ reći, uveren sam da je osnovni razlog protivljenja učlanjenju Turske u EU to što je reč o velikoj i mnogoljudnoj muslimanskoj državi, kulturno različitoj od Evrope. Turska bi formalno možda i mogla postati, kako kažete, „država evropskih vrednosti“, iako nije sasvim jasno koje su sve to vrednosti, ali ne i evropska država, sem ukoliko se određenje „evropski“ do obesmišljenja ne relativizuje.

Ali zašto Turska ne može postati evropska država?

- Pa zato što bilo koja država na svetu, uzmite neku državu na Dalekom istoku, budističku, konfučijansku, ako usvoji jedan određeni sistem vrednosti koji se smatra evropskim sistemom vrednosti, premda kažem nije sasvim jasno koje su to sve vrednosti, ona može tamo postati država sa tim sistemom vrednosti, ali neće zato postati evropska država jer ima određenu kulturu, istoriju, geografiju koji nisu evropski. Vi znate da je Japan, posle Drugog svetskog rata, usvojio sistem vrednosti u određenoj sferi potpuno zapadni, američki, amerikanizovao se Japan, ali nije Japan zbog toga postao ni Evropa ni Amerika, niti će to ikada postati, zato što je u oblasti privrede, ponašanja, poslovnih odnosa usvojio sistem vrednosti koji se smatra evropskim. U tom smislu ni Turska ne može, čak ne bi mogla bez velikih lomova unutar Turske. Kad bi Turska htela da se prilagodi zahtevima EU u svemu, to bi bio toliki unutrašnji tektonski poremećaj za samu Tursku da bi to njoj stvorilo nepremostive teškoće. U odnosima među polovima, porodičnim odnosima, u biznisu, u svemu.

Reis Mustafa Cerić, autor Deklaracije o evropskim muslimanima, smatra da bi Evropa mogla da prihvati nešto iz šerijata, recimo u oblasti porodičnog prava?

- Pa on misli da su te norme idealne, naravno. Čak i papa Benedikt XVI smatra da bi Evropa odnosno taj posthrišćanski svet trebalo da se ugleda na muslimane u pogledu odnosa prema veri u tom smislu koliki oni značaj pridaju veri... Ali to ne znači da se mogu prihvatiti ti sadržaji verski. Može odnos prema duhovnoj sferi, ali to je nešto sasvim drugo. Oni naravno smatraju da je najbolje to islamsko, da je to jedina i konačna istina, oni to nude drugima, a da li će se prihvatiti ili ne, to je pitanje vremena. Ali to nisu izvorno evropske vrednosti. Ako se gradi nešto sasvim novo, neka agregacija koja će biti nešto sasvim treće, nešto što nije ni tradicionalna Evropa ni islam, nego nešto između - u redu. Ali, to nije Evropa. Bar za mene.

Mislite li da će Turska u dogledno vreme ući u EU?

- Ne, ne.

Sandžački Bošnjaci uglavnom tvrde da im je Bosna matična država. Ipak, pre formiranja sadašnje srbijanske vlade, gospodin Sulejman Ugljanin je putovao na konsultacije u Tursku. Kakve su veze Bošnjaka koji žive u Srbiji sa Turskom?

- Turska je i dalje država ka kojoj većina balkanskih muslimana, a ne samo sandžačkih Bošnjaka, donekle nostalgično upire pogled. U Turskoj deluju mnogobrojni „zavičajni klubovi“ turskih državljana poreklom iz Rumelije, odnosno s balkanskih strana. Jake su porodične veze, često se putuje u Tursku i iz Turske. Na visokim položajima u civilnoj i vojnoj hijerarhiji Republike Turske priličan je broj ljudi starinom s Balkana. Ima ih i u krupnom, srednjem i malom biznisu. Gotovo svi su oni do njenog raspada Jugoslaviju smatrali svojim negdašnjim zavičajem i bili su joj naklonjeni. Dezintegracija federacije, međunacionalne i međukonfesionalne tenzije, a naročito rat u BiH, doneli su kolebanje i promenu raspoloženja. Sve je to bilo shvatljivo i u datim okolnostima, verovatno, neminovno. Nije, međutim, opravdano, posle više od jedne decenije mirnog života u demokratskoj Srbiji, nastavljati s ponašanjem kao da rat i dalje traje i da su ovdašnjim muslimanima potrebne turska paska i pomoć u ostvarivanju njihovih legitimnih prava. S obzirom na iskustva iz prošlosti, takvo prenaglašeno dušebrižništvo budi određene sumnje.

Da li je Srbija pravilno procenila svoje interese ako namerava da, u saradnji sa Turskom, pre gradi autoput Sandžak-Turska nego autoput Južni Jadran?

- Svi autoputevi su dobrodošli, jer povezuju zemlje i ljude. I onako ih imamo malo. Nisam kompetentan da u tom smislu procenjujem prioritete. Stručnjaci svakako uzimaju u obzir, odmeravaju i dugoročno sagledavaju čitav niz činilaca različitog reda. Politika, a pogotovo neki uži i sebični interesi, tu ne bi smeli da vode glavnu reč. Lično, što kvalitetnije saobraćajno povezivanje Podunavlja i Jadrana smatram vitalnim za budućnost Srbije.

Čitaoci NIN-a su vam zamerili na tvrdnji da „razlike u veri i na veri utemeljenoj tradicionalnoj kulturi između Bošnjaka i Srba postaju problem jedino onda kad se versko pitanje politizuje, a u taj proces se kod nas duboko zagazilo“. Pa vam čitalac muslimanske veroispovesti skreće pažnju da se islam ne može politizovati jer je po svojoj suštini politika sama?

- Čitalac čiju primedbu navodite načelno je u pravu, ali problem i nastupa onda kad se to, istorijski i društveno bitno relativizovano i razvodnjeno, načelo poželi radikalno vaspostaviti i sprovesti kao pravilo praktičnog ponašanja, osobito u verski mešovitim sredinama. To je ona „reislamizacija muslimana“, za koju se u „Islamskoj deklaraciji“ zalagao Alija Izetbegović, a pominje je i reis-ul-ulema Mustafa Cerić. Dakle, načelno islam to ne razdvaja.

I to je ono što plaši Evropu?

- Naravno. Ali kroz istoriju islama je to toliko razdvojeno u praksi, pokušaj da se to sad ponovo vrati na ono medinsko vreme Muhamedovo, upravo izaziva lomove, jer ni sami muslimani se više ne ponašaju tako kako islam načelno traži. I oni su postali sekularni ljudi. U tome je problem.

Jedna evropska analiza spremnosti Turske za pristupanje EU navodi da ni Kuran niti bilo koji drugi islamski spis ne propisuju kako bi trebalo da izgleda islamska država...

- To je razrađeno kasnije. Kuran o tome precizno ne govori, on daje neka moralna i praktična načela ponašanja.

Da li je Islamska konferencija na neki način ostvarenje tog političkog islama?

- Pa jeste, realizacija islama u politici kroz države u kojima islam u manjoj ili većoj meri predstavlja osnovu legitimisanja vlasti, kako u kojoj. Vi tu imate države, od jedne Turske, koja je i nominalno i stvarno ustavno sekularna, do islamske republike, koja je Iran. Tu se baš vidi u kojoj meri je taj odnos relativizovan. Za jedan Egipat, da ne kažemo i Tursku mada se oni malo sada menjaju, tu svakako nije islam osnovni orijentir u političkoj aktivnosti, kao što je recimo u Iranu, delimično je bio u Pakistanu i nekim drugim zemljama. Čitalac kaže da je islam neodvojiv od politike, pa nije, recimo u Egiptu to nije jedno te isto, nije jedno te isto ni u Turskoj.

„Moj je utisak da se naše Ministarstvo spoljnih poslova, naša vlada, a pre svega ministar Vuk Jeremić, opredelilo sad za neko novo strategijsko partnerstvo sa Turskom. Turska je svakako jedan od najznačajnijih regionalnih partnera Srbije, to su dve zemlje koje su objektivno upućene jedna na drugu, sa Turskom treba maksimalno razvijati sve vidove saradnje gde postoji obostrani interes i korist. Takvih je sfera veoma mnogo. Turci su u tom smislu izrazito spremni, aktivni i preduzimljivi i to se mora u pozitivnom smislu iskoristiti. To je nešto što je u najboljem interesu Srbije. Pri tome, ne može se nikad gubiti iz vida činjenica da je Turska država koja ima i određene regionalne ambicije koje Srbiji ne odgovaraju, ambiciju izvesne regionalne dominacije koja dubinski počiva na onim zasadima iz osmanskog doba, revandikacije neke neoosmanske. Tu moramo biti oprezni. Tu se jednostavno mora postaviti tačka”.

(Razgovarala Ruža Ćirković)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner