Šta čudno ima u tome ?
Kada su muslimanske izbjeglice iz Bosne, nakon
instrukcija njihovih političara preko imama u DŽamijama, pokuljali preko Zagreba u Zapadnu Evropu
da šire " istinu " kako ćetnici kolju siluju i
protjeruju jadni muslimamnski živalj,dobio sam
obavještenje od prijateljice, nekada stanovnice našeg
pretežno muslimanskog grada,a tada zagrebčanke,da
je nakon neprestano ponavljane vijesti na Radio Zagrebu da stižu izbjeglice iz Bosne, da je izašla
na autobuski kolodvor, očekujući ono malo Srba ili
Hrvata iz tog grada, i ostala zapanjena da su
izbjeglice iz muslimanskog grada, centra islamske
vojske kroz cijeli rat, sve sami muslimani .
Ako su oni tretirani kao izbjeglice u Zagrebu i
kasnije širom Evrope, zašto taj status ne bi dobio
i Marko Milošević?To što je isprebijao trojicu
članova " Otpora ", znači da je još onda znao da
će oni potonuti u potpunu izdaju.
Preporuke:
0
0
2
četvrtak, 23 septembar 2010 03:02
Svetislav Kostić
Tipičan politički slučaj krivice po rodbinskoj liniji.
Sem u petooktobarskoj režimskoj Srbiji, krivica po rodoslovlju sve do drugog - trećeg koljena, praktikovala se samo u nacističkoj odnosno nešto kasnijei i u komunistisčkoj Njemačkoj. Doduše i u nekim primitivnijim sredinama prve dve tri godine u komunističkoj Jugoslaviji, naročito u nekim dijelovima Srbije i Crne Gore, ali i Bosne. A kada je konkretno Srbija u pitanju, makte ne da se s obzirom na konkretan sluča na temu može "objasniti" kao "moć navike". Jer nije poznato da se bilo gdje na područjima bivše Jugoslavije ljudi okrivljuju i love po rodbinskom liniji. Tipično za pučiste i revolucere.
Simptomatično za današnji režim u Srbiji, da lokalnim revolucerima u takozvanom "pravosuđu" bilo potrebno gotovo punih sedam godina do podizanja tužbe protiv sina praktično egzekutiranog predsjednika SR Jugoslavije. A koliko petooktobarski pučisti i palikuće vlastite Narodne skupštine, svetinje svakog nediktatorskog sistema, drže do vlastitih najviših pravodidnih organa, pokazuje činjenica da uprkos zabrani Ustavnog suda, izvršioci kriminalnog djela podmetanja požara u skupštini i pljačkaši umjetničkigh djela i invetara, uprkos zabrani od strane Ustavnog suda, izručuju takoreću u sred noći vlastitog predsjednika Slobodana Miloševića.
Kome se takvi ne bi gadili i bili prezreni.
Preporuke:
0
0
3
četvrtak, 23 septembar 2010 10:39
nataša
Kako da takva poternica koja je raspisna za Markom Miloševićem nije raspisana za Canetom. Milo Đukanović i Cane Subotić znači nisu švercovali duvan a Profesorka Mirjana Marković jeste.
I onda se čude kako su Rusi ocenili taj postupak kao politički progon članova porodice. Sa moje strane ja bih dodao, varvarski politički progon.
Preporuke:
0
0
4
četvrtak, 23 septembar 2010 15:39
Igor
"Nataša" je potpuno u pravu. Nemam ništa naročito dobro da kažem za MM, ali ovo je stvarno tipično mrcvarenje i politička odmazda. Nju zapravo gone zbog toga što je, navodno, intervenisala da se nekoj osobi preko reda dodeli stan od 40-ak kvadrata. Pa ko je ovde lud?!
.jpg)
Kada su muslimanske izbjeglice iz Bosne, nakon
instrukcija njihovih političara preko imama u DŽamijama, pokuljali preko Zagreba u Zapadnu Evropu
da šire " istinu " kako ćetnici kolju siluju i
protjeruju jadni muslimamnski živalj,dobio sam
obavještenje od prijateljice, nekada stanovnice našeg
pretežno muslimanskog grada,a tada zagrebčanke,da
je nakon neprestano ponavljane vijesti na Radio Zagrebu da stižu izbjeglice iz Bosne, da je izašla
na autobuski kolodvor, očekujući ono malo Srba ili
Hrvata iz tog grada, i ostala zapanjena da su
izbjeglice iz muslimanskog grada, centra islamske
vojske kroz cijeli rat, sve sami muslimani .
Ako su oni tretirani kao izbjeglice u Zagrebu i
kasnije širom Evrope, zašto taj status ne bi dobio
i Marko Milošević?To što je isprebijao trojicu
članova " Otpora ", znači da je još onda znao da
će oni potonuti u potpunu izdaju.
Sem u petooktobarskoj režimskoj Srbiji, krivica po rodoslovlju sve do drugog - trećeg koljena, praktikovala se samo u nacističkoj odnosno nešto kasnijei i u komunistisčkoj Njemačkoj. Doduše i u nekim primitivnijim sredinama prve dve tri godine u komunističkoj Jugoslaviji, naročito u nekim dijelovima Srbije i Crne Gore, ali i Bosne. A kada je konkretno Srbija u pitanju, makte ne da se s obzirom na konkretan sluča na temu može "objasniti" kao "moć navike". Jer nije poznato da se bilo gdje na područjima bivše Jugoslavije ljudi okrivljuju i love po rodbinskom liniji. Tipično za pučiste i revolucere.
Simptomatično za današnji režim u Srbiji, da lokalnim revolucerima u takozvanom "pravosuđu" bilo potrebno gotovo punih sedam godina do podizanja tužbe protiv sina praktično egzekutiranog predsjednika SR Jugoslavije. A koliko petooktobarski pučisti i palikuće vlastite Narodne skupštine, svetinje svakog nediktatorskog sistema, drže do vlastitih najviših pravodidnih organa, pokazuje činjenica da uprkos zabrani Ustavnog suda, izvršioci kriminalnog djela podmetanja požara u skupštini i pljačkaši umjetničkigh djela i invetara, uprkos zabrani od strane Ustavnog suda, izručuju takoreću u sred noći vlastitog predsjednika Slobodana Miloševića.
Kome se takvi ne bi gadili i bili prezreni.
I onda se čude kako su Rusi ocenili taj postupak kao politički progon članova porodice. Sa moje strane ja bih dodao, varvarski politički progon.