Bilo bi lepo da ste uz tekst i citirali Radeta Dragojevića da čitaoci mogu objektivnije da shvate o čemu se radi. Ja ću postaviti samo jedan deo intervjua sa njim objavljen an jednom hrvatskom sajtu:
"Jutarnji list je prenio vašu izjavu da je program na ćirilici čista provokacija s vaše strane. Objasnite nam pobliže nastalu situaciju i prokomentirajte izjave potpredsjednika Matice hrvatske Vlahe Bogišića i predsjednika Prosvjete Čedomira Višnjića kako se radi o kontraproduktivnom predstavljanju srpske kulture ili o uvođenju ćirilice u obrazovne institucije kao nečemu s čim se Prosvjeta ne bavi.
Kad sam rekao da se radi o provokaciji, samo sam, nažalost, uspješno pretpostavio da će to upravo tako biti shvaćeno. Živimo u zemlji u kojoj se ne poštuju mnoga elementarna prava, a jedno od tih elementarnih prava jest pravo na jezik i pismo. Ćirilica nema pravo građanstva u RH u zadnjih 18 godina. To je općepoznata stvar i svu sam ovu paradu napravio samo zato da bi možda nekome postalo barem na trenutak neugodno, nelagodno, da bi se možda netko barem nakratko posramio. Možda i da bi se - zbog neznanja ćirilice - osjetio isključenim na način na koji se 12 posto hrvatskih građana od devedesetih osjeća isključenima. Samo sam pokušao da se sjete da u ovoj zemlji žive neki ljudi koji pišu i nekim drugim pismom i da na to oni imaju pravo. Druga je stvar to što se konzumacija tog prava shvaća kao provokacija. A bila je to dobra prilika i za mogućnost transgeneracijskog prijenosa znanja: oni mladi novinari, koji su rekli da ne znaju ćirilicu, mogli su upitati svoje roditelje ili stariju braću i sestre da im objasne onih nekoliko slova po kojima se razlikuju abeceda i azbuka. To je sve! Što se tiče povratka ćirilice u javnu upotrebu ili u školski program, od toga, dakako, nema ništa. Stara je tuđmanovska ideja bila da se, uz pomoć ćutljive većine, kultura Srba u Hrvatskoj eliminira i to jednom zauvijek. To se doista i dogodilo."