Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Iz arhive: Moja istina o Petom oktobru - Nije mi padalo na pamet da izvodim vojsku na narod!
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Iz arhive: Moja istina o Petom oktobru - Nije mi padalo na pamet da izvodim vojsku na narod!

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Pavković   
utorak, 05. oktobar 2021.

Iz zatvora u Ševenigenu, gde odslužuje nepravosnažnu presudu i iščekuje odgovor na žalbu, general pukovnik Nebojša Pavković, nekadašnji komandant Treće armije, potom načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, eksluzivno, uz odobrenje Tribunala, u novogodišnjem broju nedeljnika "Svedok" - odgovorio je na brojne, i kako tvrdi, lažne i neargumentovane tvrdnje i prozivke generala Aleksandra Vasiljevića, generala Božidara Delića, kao i tadašnjih junaka 5. oktobra – Nebojše Čovića, Milorada Ulemeka Legije i drugih "tumača" i kritizera ponašanja VJ u dramatičnim danima smene vlasti u Srbiji.

General pukovnika Nebojšu Pavkovića, svojevremeno komandanta Treće armije i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, jednog od junaka u borbi protiv NATO agresije, danas zatočenika dvorca Ševeningen i Haškog tribunala, tzv. "junaci petoktobarskih događanja" i njihovi glasnogovornici nisu mazili.

Ni pre, ni u vreme, a ni posle 5. oktobra, pa čak i danas, kada pred Tribunalom pokušava da dokaže (zalud, izgleda) da je njegova "krivica" jedino u tome što je poštujući Ustav, položenu zakletvu državi i svom narodu, samo u tome što se suprotstavljao NATO agresoru i 78 dana odolevao bombama i "Milosrdnom anđelu", sa minimalnim gubicima vojske i naoružanja.

Suočen sa napadima sa svih strana, general Pavković, obratio se Tribunalu sa molbom da mu se dozvoli da se posredstvom srpskog nedeljnika Svedok obrati srpskoj javnosti i dijaspori, te da pokuša da se "odbrani" od napada generala Aleksandra Vasiljevića, nepreciznih izjava generala Božidara Delića, dr Nebojše Čovića, jednog od čelnika DOS-a, Milorada Ulemeka Legije, komentatora Ljubodraga Stojadinovića i drugih kritičara i kritizera...

- Mnogi od njih, ako se pažljivo slušaju i čitaju njihovi intervjui, meni danas izgleda najviše zameraju što im tada, 5. Oktobra, nisam pomogao u ispunjavanju očito priželjkivanog scenarija – da pokrenem vojsku i da na ulicama teče krv u potocima, kaže Pavković.

Ne želim da ulazim u polemiku sa pomenutom gospodom, već da ih sprečim da u želji da veličaju svoju ulogu u tim događajima, na osnovu dokaza koje posedujem, i svedoka koji su bili prisutni, još jednom objasnim našoj (srpskoj) javnosti šta se zaista dogodilo, kaže u eksluzivnoj ispovesti nedeljniku Svedok general Nebojša Pavković.

Istina o general potpukovniku Aleksandru Vasiljeviću: (NE)obavešteni obaveštajac

Aleksandar Vasiljević, general potpukovnik u penziji, u to vreme obavljao je „izmišljenu“ dužnost: savetnika načelnika Genaralštaba VJ za bezbednost. Bio je raspoređen u kabinet NGŠ VJ, a ne u Upravu bezbednosti, i čekao je penzionisanje.

U pomenutoj emisiji je rekao da je u večernjim časovima 5. oktobra 2000. godine došao u moju kancelariju da bi me savetovao da ne izvodim vojsku na ulice Beograda.

Istina je da: Aleksandar Vasiljević nije mogao da uđe u moju kancelariju, ako ga ja ne pozovem. Takođe on nije imao status pomoćnika NGŠ VJ da bi mogao da podnosi predloge. Njegova uloga je bila da da savetodavno mišljenje u nekom problemu kada to ja zatražim od njega. On nije bio raspoređen u Upravu bezbednosti, već u GŠ VJ. Načelnik Uprave bezbednosti bio je general potpukovnik Milan Đaković, a njegov zamenik general major Aca Tomić.

General Vasiljević je iskoristio priliku da zajedno sa načelnikom Obaveštajne uprave gppk Brankom Krgom uđe u moju kancelariju. Nije tačno da se Vasiljević meni obratio, već je to bio general Krga, koji me je informisao šta se događa na ulicama Beograda i zaključio da bi svako pojavljivanje vojske na ulici izazvalo paniku i haos među demostrantima.

General Vasiljević nije bio u prilici da zna šta se sve dešavalo u mom kabinetu od ranog jutra 5. oktobra 2000. godine. On nije znao da su sa mnom čitav dan, neprekidno, bili prisutni moji najbliži saradnici, članovi kolegijuma, general potpukovnik (u daljem tekstu gppk) Svetozar Marjanović, gppk Miodrag Simić, gppk Stojmirović, gppk Stamenko Nikolić, gppk Milan đaković i drugi, i da su oni slušali svaki moj razgovor sa Slobodanom Miloševićem, ministrom MUP-a Vlajkom Stoiljkovićem, gpk policije Rođom Đorđevićem, načelnikom SDB Radetom Markovićem, komandantom l.A gpk Trajkovićem i drugima... Da je to znao, verovatno ne bi izrekao neistinu „da je on došao da me savetuje“.

On nije znao, a nije ni mogao da zna, da ni u jednom trenutku nisam razmišljao, a ni doneo odluku da upotrebim vojsku.

General Vasiljević je iskoristio priliku da zajedno sa načelnikom Obaveštajne uprave gppk Brankom Krgom uđe u moju kancelariju. Nije tačno da se Vasiljević meni obratio, već je to bio general Krga, koji me je informisao šta se događa na ulicama Beograda i zaključio da bi svako pojavljivanje vojske na ulici izazvalo paniku i haos među demostrantima. Kada sam mu rekao da se vojska neće mešati ni izlaziti na ulice, Krga je vidno raspoložen rekao: „Bravo, to je prava odluka“.

I razgovor koji sam tom prilikom vodio sa Miloševićem, Vasiljević nije verno preneo.

„Zaboravio“ je da spomene, da sam Miloševiću rekao da se u objektima RTS-a na Košutnjaku, već nalaze jake snage MUP-a Srbije i da vojska nema tamo šta da traži.

Međutim, želim da istaknem da me je iznenadilo da Vasiljević nije znao da na području Beograda nije bilo većih vojnih formacija koje su mogle biti angažovane na ulicama Beograda. Kao moj savetnik, Vasiljević je morao znati za informaciju Obaveštajne uprave, da se na aerodromu Tuzla nalaze dve jedinice obučene u uniforme VJ i MUP-a R. Srbije, koje je navodno trebalo da u određenom momentu upadnu na teritoriju Srbije i izazovu nerede, za šta bi bili optuženi VJ i MUP. Ja nisam znao da li je to tačno ili je u pitanju dezinformacija, ali u svakom slučaju takav scenario je bio realan.

Zbog toga smo u GŠ VJ doneli odluku da sa odgovarajućim jedinicama posednemo položaje na Drini. To je bila dobra odluka jer smo na taj način „rasteretili“ Beograd.

General Vasiljević, kao moj savetnik, trebalo je da zna da u Beogradu nema jedinica koje su mogle intervenisati.

Osim jedinica vojne policije koje su bile zadužene da obezbeđuju najvažnije vojne objekte, u garnizonu Beograd bila je jedna manja borbena grupa, jačine 3–4 tenka i isto toliko oklopnih transportera, iz sastava Beogradskog korpusa. Da i ova mala jedinica ne bi bila u gradu da ne bi izazivala pozornost, naredio sam komandantu Trajkoviću da je premesti u kasarnu „Bubanj potok“ dok ne prođe gužva u Beogradu.

Pored ove jedinice, u Beogradu je bila i Gardijska brigada, koja je bila pod direktnom komandom predsednika Miloševića i čiji je komandant bio ađutant predsednika.

Ja, kao načelnik Generalštaba VJ (NGŠ VJ), nisam imao nadležnost da komandujem ovom jedinicom.

U garnizonu Pančevo bila je 72. spec. br, koja je tada brojala 150-200 ljudi. Deo ove jedinice oko 80-100 ljudi je, po mom naređenju, prebačen u Beograd oko 18 časova da bi bio angažovan na obezbeđenju objekata važnih za VJ, kao što su: vojni razdelnici u Glavnoj pošti; RRc; RRč, arhiva i dokumentacija u „Zastava filmu“ itd.

To su istinite činjenice o kojima sam ja i ranije govorio, ali tadašnji vojni analitičari to nisu prihvatali i želeli su, da po svaku cenu, okrive mene i vojni vrh da je nameravao da upotrebi vojsku.

Pozivam ih i danas da nabroje bar jednu jedinicu koja je bila pripremljena da izađe na narod. Da je postojao bilo kakav plan, naređenje ili namera za to, sigurno je da bi oko Beograda bila takva koncentracija jedinica koju nijedna kolona civilnih vozila i buldožera i sa 1000 „zolja“ ne bi probila niti ušla u Beograd.

Ni pojedini generali, tadašnji čelnici DOS-a, nisu imali prave informacije o rasporedu jedinica VJ u Beogradu i o namerama, već su netačnim i tendencioznim informacijama zbunjivali ostale, želeći da kod njih ostave utisak da imaju dobre veze u vojsci i da mogu da utiču na vojsku.

Generalštab i ja znali smo za nekolicinu generala i pukovnika koji su bili u vezi sa pojedinim političarima, ali su oni bili toliko nevažni u vojničkoj hijearhiji da im nismo pridavali nikakav značaj i nismo ih sankcionisali.

Većina tadašnjih čelnika DOS-a umesto da su, zbog profesionalnog držanja vojske, što je omogućilo „mirnu“ predaju vlasti, odali minimalno priznanje VJ i vojnom vrhu, oni su se uglavnom neistinom „ostrvili“ na generale i mene lično, želeći da nas „linčuju“, a sebe predstave kao prvoborce i heroje revolucije, koji treba da dobiju svoje mesto i istoriji.

Još dok sam bio NGŠ VJ, samo trojica njih odalo mi je priznanje za ponašanje vojske: sad pokojni Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica i Velimir Ilić.

Kasnije i vojni izaslanici nekih zemalja preneli su mi ocene svojih nadređenih, da je „šteta što nova demokratska vlast ne zna da ceni profesionalno ponašanje naše vojske za vreme 5.oktobra“.

*****

Raspolažem tačnim podacima da je preko 160 generala iz JNA i VJ kao trajno stambeno rešenje dobilo kuće, koje ih prema dužnostima koje su obavljali i kriterijumima nisu pripadale.

Ni pojedini generali, tadašnji čelnici DOS-a, nisu imali prave informacije o rasporedu jedinica VJ u Beogradu i o namerama, već su netačnim i tendencioznim informacijama zbunjivali ostale, želeći da kod njih ostave utisak da imaju dobre veze u vojsci i da mogu da utiču na vojsku.

Jedan od njih je gpk Aleksandar Dimitrijević, bivši načelnik Uprave bezbednosti VJ. Po specijalnosti je tehnički oficir koji je obavljao najveću dužnost komandira voda.

Dogurao je do čina general-pukovnika iako je za dužnost koju je obavljao predviđen čin general-majora. Pored toga dobio je kuću koja mu takođe nije pripadala ni po jednom kriterijumu. Ceo radni vek proveo je u Beogradu, menjajući samo zgrade, kancelarije i fotelje.

Nije izlazio iz kancelarije Miloševića, a mene je nazvao Miloševićevim miljenikom. Važio je za najmoćnijeg i najinformisanijeg čoveka u vojsci. Izrekao je brojne optužbe na moj račun, ali nije bio su stanju da kao „najinformisaniji vojni obaveštajac“, navede bar jedan primer za te optužbe. On je čovek koji je „znao je sve, ali nije znao ništa“.

Da je ostao u svojoj struci: tehničara, Aleksandar Dimitrijević, najverovatnije bi „dogurao“ do majora ili potpukovnika. Ali pošto se „sakrio“ iza službe bezbednosti postao je „tehnički general-pukovnik“.

Koliko znam i u NATO-u nema general-pukovnika tehničke specijalnosti.

On je, kao Načelnik UB, održavao stalne kontakte sa vojnim izaslanicima stranih zemalja i sa njima izvodio brifinge. Pitao sam se da li je to bila dužnost načelnika Uprave bezbednosti, ili mu je zadatak bio da štiti jedinice i komande VJ, od prodora stranih obaveštajnih službi i da preseca njihove aktivnosti, a ne da ih on informiše i to na štetu svoje vojske.

„Famozni koverat“

Druga neistina koju je Vasiljević izgovorio je da su u mojoj kancelariji bili prisutni Načelnik Resora DB Rade Marković i Milan Radonjić, u trenutku kada je čovek iz DB-a, oko 2 časa 6. oktobra doneo „famozni“ koverat.

To nije tačno. Osim mojih najbližih saradnika, pomenuta gospoda nije bila prisutna, a ja gospodina Milana Radonjića, nisam ni imao čast da upoznam. Dobijeni koverat, predao sam načelniku Uprave bezbednosti gppk Đakoviću, a ne Vasiljeviću.

Krivična prijava za izdaju ostala sakrivena u nečijoj fioci

Predsednik Slobodan Milošević ga je penzionisao sa dužnosti pred početak agresije NATO, kada je saznao da je još od 1997. godine održavao vezu i tajne sastanke sa vojno-obaveštajnom službom SAD. Imao sam priliku da vidim dokumenta u vezi sa tim: „Program“ i deo transkripata sa 5 sastanaka. U program pod tajnim nazivom „Kontinenta!“ bilo je uključeno šest lica, od kojih dva generala, dva pukovnika, jedan zastavnik i jedno civilno lice. Prema saznanjima oko toga bila je pokrenuta krivična prijava za izdaju, koja je ostala sakrivena u nečijoj kasi. Taj i takav Dimitrijević je bez imalo stida izjavio da ga je Milošević penzionisao zbog mene. Smešno.

Kasnije i vojni izaslanici nekih zemalja preneli su mi ocene svojih nadređenih, da je „šteta što nova demokratska vlast ne zna da ceni profesionalno ponašanje naše vojske za vreme 5.oktobra“.

Vile i stanovi, kule i gradovi

Mnogi od generala dobili su stanove i od po 240 m3, a neki i po dve stambene jedinice od po 150-200m2. Ja sam dobio stan od 150 kvadrata kao komandant 3.A.

Sada je prilika da pitam sve one koji su me napadali za kuće, stanove, vile i vikendice. Gde je sve to?

Poznato je da je Ministarstvo odbrane komisijski nekoliko puta ispitivalo malverzacije sa stanovima u VJ. Poslednji Izveštaj komisije MO, kada je ministar bio Zoran Stanković, završila je detaljnu i konačnu istragu o tome, mislim 2008. godine, ali izveštaj komisije je ostao tajna za sve, pa i za medije.

Jedino su Vesti, novine za dijasporu, objavile kratku informaciju, u kojoj je ministar Stanković izjavio da što se tiče Pavkovića, on ima samo stan u Molerovoj u Beogradu i ništa više. Sve ostalo su bile glasine i spekulacije. Pokušavam već dve godine da dobijem taj izveštaj, odnosno ono što se odnosi na mene. Međutim sve informacije o tome su zatvorene. Pitam se zašto? I gde je demokratičnost i transparentnost.

Mešoviti brakovi

Ostao je poznat po tome što je instrumentalizovao i unazadio službu bezbednosti u VJ, što u toku čitave svoje karijere nije rešio nijedan ozbiljniji slučaj iz svoje nadležnosti i što je skupljao podatke o ponašanju pojedinih starešina, da bi ih plašio kako on „ima sve podatke o njemu“. Ostaće upaćen Dimitrijević i po tome što je, po raspadu SFRJ i tadašnje JNA, „oterao“ u penziju mnoge starešine koji su bili u mešovitim brakovima, kao potencijalne neprijatelje, ali nije i sebe penzionisao iako je i on imao takav status. Naravno ima i drugih primera, ali je ovaj karakterističan po svemu.

Jedino su Vesti, novine za dijasporu, objavile kratku informaciju, u kojoj je ministar Stanković izjavio da što se tiče Pavkovića, on ima samo stan u Molerovoj u Beogradu i ništa više. Sve ostalo su bile glasine i spekulacije.

Zašto Milošević nije upotrebio Gardijsku brigadu u razbijanju demonstracija?

Želim da, prvi put za javnost, saopštim nešto što mnogi, ugledni vojni analitičari i komentatori, ni tada, a ni sada nisu zapazili, što samo govori o njihovoj stručnosti.

Radi se o najjačoj i najopremljenijoj jedinici, koja je u to vreme bila u Beogradu. To je Gardijska brigada. Postavlja se pitanje zbog čega Milošević nije posegaoo i upotrebio ovu jedinicu, koja je bila pod njegovom komandom?

Ostavljam vojnim analitičarima da daju odgovor. Međutim ja, u događajima 5/6. oktobra 2000. godine, nisam želeo da podsećam Miloševića na ovu jedinicu.

Takođe, postoje transkripti mojih razgovora sa Miloševićem iz tih dana, iz kojih se može videti da sam mu jasno stavio do znanja, da vojska ne može da se meša u izbornu volju naroda i međupolitičke sukobe, niti se može svrstavati uz bilo koga pojedinca, osim na zadacima koji su predviđeni Ustavom SRJ.

Takođe sam mu (Slobodanu Miloševiću) u prisustvu mojih saradnika rekao da se na ulicama Beograda nalazi naš narod i da smo mi deo toga naroda, da se nalaze čitave porodice sa decom i da bi svako pojavljivanje vojske i tenkova na ulicama izazvalo paniku, sukobe i velike žrtve, zbog čega bismo, i on i ja, već sutradan „visili“ na nekoj banderi u Beogradu.

Tom prilikom mi nije ništa odgovorio osim što je rekao: „Ali Nebojša, u pitanju su savezne institucije koje su sada u plamenu“.

Posle kraćeg razmišljanja odgovorio sam mu da su za to odgovorni oni koji je trebalo da obezbeđuju te institucije, a ne vojska, i da ih ni vojska, sada, ne bi mogla povratiti bez velikih žrtava, a to nije zadatak vojske.

Radi se o najjačoj i najopremljenijoj jedinici, koja je u to vreme bila u Beogradu. To je Gardijska brigada. Postavlja se pitanje zbog čega Milošević nije posegaoo i upotrebio ovu jedinicu, koja je bila pod njegovom komandom?

Posle toga spustio mi je slušalicu.

O Nebojši Čoviću i Borisu Tadiću

Čista je izmišljotina da sam hteo da uhapsim Borisa Tadića. Gospodin Nebojša Čović je takođe u pomenutoj emisiji rekao dve neistine. Ne znam da li je su godine učinile svoje, ali to se jednostavno nije tako desilo. Pre nego što saopštim tačnu verziju, želim da podsetim javnost da je poznato da sa gospodinom Čovićem nisam u najboljim odnosima, i da sada posle deset godina zaista ne znam zbog čega smo došli u takvu situaciju.

Iako tog gospodina poznajem još od 1996/97. god., kada je kao gradonačelnik Beograda dolazio u posetu KiM na području opštine Dragaš.

Sve što se kasnije događalo, nije posledica našeg direktnog ličnog konflikta, već, sada sam u to siguran, niza okolnosti od raznih podmetanja ljudi iz našeg okruženja i „rekla- kazala“, kao i pisanja raznih medija.

Zbog toga želim da izjavim da nikada, nikome i nigde nisam govorio ništa loše o gospodinu Čoviću, osim jednog „prepucavanja“ u štampi, pri čemu opet nije bilo reči o gospodinu Čoviću, već o drugom licu.

Ubeđen sam da su nas dvojicu „posvađali“ ljudi koji su njemu tendenciozno prenosili glasine i neistine. Sve ovo sam rekao da se ne bi pogrešno protumačila moja verzija događaja iz oktobra 2000. godine, za koju naravno imam dokaze i zabeleške načelnika kabineta i ađutanta o svim događajima i posetama NGŠ VJ iz tog vremena.

Govoreći o mojoj poseti Kolubari, i razgovoru koji sam tom prilikom vodio sa grupom rudara, gospodin Čović je rekao da mi je u toku mog razgovora sa rudarima, jedan od njegovih ljudi prišao i dao mobilni telefon i da smo se Čović i ja čuli, kao i da je on tom prilikom meni toliko zapretio da sam se ja sav istraumirao.

Takva tvrdnja gospodina Čovića ne samo da nije tačna već je u domenu fantastike. Možda je gospodin Čović heroj „petooktobarske revolucije“, to prepuštam istoriji, ali kada je o istini reč ona je potpuno drugačija. Ja sam o tom događaju dao nekoliko intervjua odmah posle toga, ali zarad istine ponoviću još jednom.

Na kopove u Kolubari nisam otišao po naređenju Miloševića već samoinicijativno i bez njegovog znanja. Dobro sam bio informisan o svim dešavanjima iz prethodnih dana, i sigurno nisam bio toliko glup i lud da tamo idem i da pretim rudarima da prekinu štrajk. Znao sam da je to politički štrajk i zbog čega rudari štrajkuju. Namera mi je bila da se lično uverim da li će rudari obezbediti minumum proizvodnje da zbog nestanka električne energije ne bi bili ugroženi neki vitalni sistemi u VJ značajni za borbenu gotovost.

U Kolubaru sam stigao oko 21 čas i to samo u pratnji obezbeđenja od 5–6 ljudi i dva terenska vozila. Tada nisam znao da se tu negde nalaze gospoda Čović i Tadić, koje nisam ni poznavao, niti sam ih tamo video.

Sa rudarima sam razgovarao u njihovoj radničkoj menzi. Bilo ih je oko 80–100. Dočekali su me sa negodovanjem, ali su prihvatili da me saslušaju. Pored mene je bio jedan od vođa štrajkačkog odbora. Nekoliko od njih je govorilo da su svi oni iz Kolubare bili moji vojnici i da su bili na KiM za vreme NATO agresije.

Objasnio sam im da znam zbog čega oni štrajkuju i da nisam došao da im pretim vojskom, ili da tražim da odustanu od štrajka. Od njih sam tražio odgovor da li će obezbediti minimum električne energije koja je potrebna VJ. To su mi obećali, ispratili su me svi do mog auta, a jedan od njih mi je na rastanku dao veliku crvenu jabuku.

Na kopove u Kolubari nisam otišao po naređenju Miloševića već samoinicijativno i bez njegovog znanja. Dobro sam bio informisan o svim dešavanjima iz prethodnih dana, i sigurno nisam bio toliko glup i lud da tamo idem i da pretim rudarima da prekinu štrajk.

Krug Kolubare napustio sam ispraćen aplauzom. Nije mi poznato ništa u vezi sa navodnim poternicama koje je spominjao gospodin Čović, i ne znam kakve to veze ima samnom i sa VJ, kada se zna ko može da raspiše poternicu i iz kojih razloga.

U vezi sa spominjanjem gospodina Tadića, u vezi sa mojom posetom Kolubari, čuo sam nešto kasnije, od gospodina Mićunovića.

Naime, na predlog mog pobratima Gorana Bojića, koji je imao službene prostorije, u ulici iza Narodnog muzeja, susreo sam se privatno, dvadesetak dana posle promene vlasti, sa gospodinom Mićunovićem i Trivom Inđićem, koji je u bliskim odnosima sa Bojićem i Kostom Čavoškim. Razgovarali smo o proteklim događajima i neko od njih je predložio da se za nekoliko dana ponovo nađemo na istom mestu i da će tom prilikom doći i gospodin Ljuba Tadić, da bi se sa njim upoznao.

Posle nekoliko dana, ponovo smo se našli na istom mestu, ali gospodin Ljuba Tadić nije došao. Ne znam tačno ko mi je rekao da je odustao od sastanka jer je saznao da sam ja u Kolubari hteo da hapsim njegovog sina. Naravno, pošto to nije tačno, iznenadio sam se i objasnio prisutnima da su to glasine, da nije tačno i zamolio da sa tim upoznaju gospodina Ljubu Tadića.

Susret sa Legijom

Razgovor sa Legijom bio je korektan, bez podizanja glasa i potezanja oružja, a ne kako je to ispričao gospodin Nebojša Čović. Kada je u emisiji RTS-a, govorio o mom susretu sa Legijom, gospodin Čović izrekao je niz netačnih podataka. Pre svega ni gospodin Đinđić, a ni Čović, 5/6. oktobra 2000. godine nisu bili u Generalštabu VJ i u mom kabinetu i nisu mogli prisustvovati mom sastanku sa Legijom.

U listu Svedok je opisan taj događaj. Razlog za moj susret sa Legijom bila je informacija koju sam dobio od Uprave bezbednosti da je Legija u stalnoj vezi sa liderima DOS-a, a pre svega sa gospodinom Đinđićem i da je navodno dobio zadatak da iznenadnim upadom u GŠ VJ, zauzme zgradu generalštaba i pohapsi čelne generale VJ.

Ceneći situaciju u gradu i ponašanje nekih jedinica policije, ta informacija je delovala realno i zahtevala je moju reakciju. Pošto su naši operativci imali podatke da se te večeri Legija nalazi na sastanku sa Đinđićem, pozvao sam Radeta Markovića, načelnika resora DB. Pitao sam ga da li zna gde se nalazi Legija, on mi je ozbiljno rekao da ne zna, da on više ne može da kontroliše Legiju i da je čak i njegov život ugrožen. To me je primoralo da se još detaljnije pozabavim Legijom. Zamolio sam Radeta Markovića da dođe kod mene u GS VJ i on je odmah pristao.

Sa gppk Đakovićem, načelnikom Uprave bezbednosti VJ, razgovarali smo o mogućnosti da se „crvene beretke“ mogu odlučiti na takvu samoubilačku akciju.

Obojica smo dobro poznavali Legiju, i znali smo da je hrabar i odlučan komandant, ali i da je disciplinovan, pa nas je to sve odvraćalo od „najcrnjih misli“. Znali smo i šta se sve događalo u gradu i kako se držao Legija, međutim nismo znali kakve je sve „obaveze“ prihvatio od čelnika nove vlasti.

Razlog za moj susret sa Legijom bila je informacija koju sam dobio od Uprave bezbednosti da je Legija u stalnoj vezi sa liderima DOS-a, a pre svega sa gospodinom Đinđićem i da je navodno dobio zadatak da iznenadnim upadom u GŠ VJ, zauzme zgradu generalštaba i pohapsi čelne generale VJ.

Kada je stigao u moj kabinet, Rade Marković je bio neobično crn u licu i vidno zabrinut. Odmah sam mu rekao zbog čega sam ga zvao i sve o informaciji koju smo imali. I on je izrazio sumnju da bi se Legija odlučio na takvu avanturu, ali nije mogao dati nikakve garancije, jer ga nije više kontrolisao.

Tražio sam da Rade stupi sa njim u vezu. Kada ga je dobio, dao mi je telefon da sa njim razgovaram. Pitao sam ga gde se nalazi i on mi je rekao da je na jednom sastanku u gradu. Onda sam mu rekao za informaciju koju imam. Po glasu sam osetio da se iznenadio i počeo me ubeđivati da to nije tačno i da mu to nikada nije bilo u planu. Sećam se da mi je rekao:

„Zar mislite da bih ja zaista napao vojsku i Generalštab?“.

Odgovorio sam mu da je kod mene njegov šef Rade i da on odmah dođe u zgradu Generalštaba da se lično vidimo. Odmah je pristao i rekao da će stići za 30 minuta.

Bio je tačan. Sa glavne kapije su mi javili da je stigao i tražili odobrenje za unošenje oružja. Rekao sam da Legiju puste sa ličnim oružjem i sa jednim pratiocem bez oružja.

Kada je ušao u salon gde smo sedeli Rade, Đaković i ja, pozdravio je vojnički i mi smo se svi pozdravili sa njim. Seo u fotelju odmah je pitao odakle nam je takva „glupa“ informacija, i počeo se zaklinjati da to nije tačno.

Dalji razgovor sa njim odvijao se baš kako je, nedavno, objavljeno u listu Svedok. Kategorički tvrdim da je razgovor bio korektan, bez podizanja glasa i potezanja oružja, kako je to ispričao gospodin Čović.

Popili smo piće i ponudio sam Radeta i Legiju da zajedno večeramo. On je odbio da večera jer je žurio na sastanak. Pozdravili smo se i on je otišao.

Gospodin Milorad Luković-Legija u svojoj knjizi,“Revolution - između razuma i srca“, malo drugačije je opisao naš susret.

Ne znam zbog čega je to učinio, ako je znao da je bilo svedoka našeg susreta i da je vođena zabeleška o tom događaju.

Nije tačno da je je Legija vođen kroz mračne hodnike i katakombe, već je najkraćim putem doveden do zgrade Generalštaba.

Takođe, nije tačno da je naš sastanak održan u prostoriji sa velikim stolom na kome je bilo brdo hrane, jer takva prostorija nije postojala u mom kabinetu, i nije tačno da je u salonu, gde je Legija doveden, bila „čitava svita“, već, kao što sam rekao samo Rade Marković, gppk Đaković, i kasnije je došao i general-major Milen Simić, načelnik Uprave za moral i informisanje. Povremeno su u salon ulazili i pukovnik Živanović, načelnik Kabineta i poručnik Milekić, moj ađutant.

Pukovnik Kljajić, komandant odreda „Kobre“, koji je doveo Legiju nije se zadržavao u salonu.

Za obedovanje u zgradi GŠ VJ, bila je uređena jedna mala prostorija preko puta salona, i tu prostoriju Legija nije video, jer je odbio da večera sa nama, a mi smo tamo prešli tek kada je on otišao.

Svi svedoci, koji su tada bili prisutni, mogu o tome da posvedoče.

Takođe nije tačno da sam ja Legiji govorio o napadu njegove jedinice na vojsku, već sam bio precizan i rekao na zgradu generalštaba i na grupu generala koji su u njoj radili, a koje su lideri DOS-a nazvali „Vojni vrh“.

Osim, onoga što sam rekao da je Legija govorio, tom prilikom, nije zabeleženo da je on izgovorio ono što je naveo u knjizi.

Kada je stigao u moj kabinet, Rade Marković je bio neobično crn u licu i vidno zabrinut. Odmah sam mu rekao zbog čega sam ga zvao i sve o informaciji koju smo imali. I on je izrazio sumnju da bi se Legija odlučio na takvu avanturu, ali nije mogao dati nikakve garancije, jer ga nije više kontrolisao.

Takođe mi je čudno da Legija u knjizi nije ništa napisao o blokadi njegove jedinice u krugu kompleksa zgrade DB-a, i o njegovoj reakciji na to. Kada je otišao iz generalštaba, Rade Marković mi je rekao da se borbeni deo jedinice „crvene beretke“, nalazi u krugu kompleksa zgrade DB, i da je spremna za marš. Rekao sam Radetu da ćemo ovu jedinicu kontrolisati neko vreme da bi smo isključili svaku sumnju.

Ova jedinica nije bila velika, ali sa dobrim ratnim iskustvom i velikom vatrenom moći. Mislim da je imala oko 20-40 m/v tipa „Hamer, u kojima je bila posada od 4-5 ljudi; nekoliko terenskih vozila na kojima su dodatno bila montirana PVO i protivtenkovska oruđa, laki minobacači i mitraljezi. Raspolagala je višecevnim bacačima raketa, najsavremenijim pešadijskim naoružanjem i opremom za osmatranje, kao i specijalnom jedinicom za elektronsko izviđanje i prisluškivanje. Mislim da je brojala oko 80-100 ljudi.

Nazvao sam komandanta Trajkovića i ukratko mu rekao da ću komandantu Beogradskog korpusa Božidaru Deliću izdati jedan specifičan zadatak i da će ga on o tome informisati detaljnije. A njemu sam naredio da se pod kontrolu stavi Centar za obuku JSO u Kuli, centar SAJ-a u Batajnici i kasarnu Interventne brigade na Zvezdari i Banovom brdu.

Generalu Deliću naredio sam da odmah formira odgovarajuću jedinicu i da izvrši potpunu blokadu „crvenih beretki“ u kompleksu objekta DB. Tražio sam da za blokadu koristi samo oklopna borbena vozila koja imaju točkove, a ne guseničare.

Delić je to vrlo brzo i dobro uradio i „obruč“ oko Legijine jedinice je bio zatvoren. Jedinica nije mogla nigde krenuti bez kontrole.

Odmah posle toga, naredio sam gppk Petroviću, načelniku Sektora za RV i PVO da reguliše kontrolu svih helikoptera sa kojima je raspolagala JSO, i da kontrola letenja ne dozvoli nihovu upotrebu.

O ovoj akciji izvestio sam predsednika Koštunicu, odmah pošto je položio zakletvu i stupio na dužnost. Nije reagovao na to, ali me je pitao da li postoji mogućnost da se ta jedinica razoruža. Objasnio sam mu da je to moguće, ali da ne bi bilo dobro, jer je to kvalitetna jedinica, a kao osnovni razlog naveo sam mu da niko od nas ne zna koliko jedinica ima ljudi u rezervi koji se odazivaju na poseban signal, i da bi se posle njenog razoružavanja trajno pokvarili odnosi između VJ i MUP-a, i produbilo rivalstvo koje je značajno prevaziđeno posle NATO agresije.

Predočio sam mu da je ova jedinica sada u rukama i pod komandom nove vlasti i da je samo treba dobro kontrolisati.

Kada se radi o priči gospodina Čovića, moram ga podsetiti da je on verovatno zamenio moj susret sa Legijom sa jednim drugim događajem.

Naime, blokada „crvenih beretki“ je potrajala 6–7 dana, kada me je nazvao Rade Marković i predložio i zamolio da povučemo našu jedinicu da bi se „crvene beretke“ vratile u svoju bazu u Kuli.

U jednom trenutku gospodin Đinđić mi je, kroz smeh, rekao da „oslobodim“ Legijine “ crvene beretke“, jer ne postoji nikakva opasnost od njih pošto su sada pod komandom nove vlasti.

Objasnio sam mu da je o blokadi obavešten i predsednik Koštunica i da za to moram da tražim odobranje od njega. U to vreme, iznenada nenajavljeni, u GŠ VJ, došli su gospodin Đinđić, predsednik Vlade Srbije i gospodin Čović. Nisam znao razlog njihovog dolaska, ali tom prilikom razgovarali smo o proteklim događajima i ponašanju vojske. Osim nas trojice, niko nije prisustvovao tom razgovoru. U jednom trenutku gospodin Đinđić mi je, kroz smeh, rekao da „oslobodim“ Legijine “ crvene beretke“, jer ne postoji nikakva opasnost od njih pošto su sada pod komandom nove vlasti.

Nisam to shvatio kao naređenje ili kao Đinđićev zahtev, i odgovorio sam mu da radim na tome. To je prema dokumentima sa kojima ja raspolažem i po mom sećanju, bio jedini put kada je gospodin Čović bio sa Đinđićem kod mene u Generalštabu.

Osmi oktobar 2000. i uloga predsednika Srbije Milana Milutinovića

Cilj je bio da se iscenira "Vojni udar" na novu demokratsku vlast. Trebalo je da se ceo "vojni vrh" skupi kod Milutinovića, da upadne neka pripremljena jedinica, možda i iz inostranstva, i da nas pohapsi kao pučiste

Drugi događaj zbio se 8.oktobra 2000. godine. Milošević je priznao pobedu Koštunice 6. oktobra 2000. godine oko ponoći.

Novi predsednik SRJ Koštunica položio je zakletvu 7. oktobra 2000. godine oko 23 časa, a 8. oktobra 2000. godine u 18 časova mene je nazvao predsednik Srbije Milan Milutinović.

Bio sam u rezidenciji u ulici Andre Nikolića. Iznenadio sam se ovom pozivu, jer me on nikada nije zvao. Rekao mi je da ga je zvao Milošević i da je zakazao sastanak sa svim generalima iz mog kolegijuma kod njega, u Užičkoj 23, u 21 čas.

"Da vidimo šta ćemo dalje", tako je rekao.

Iako sam bio iznenađen, odmah sam shvatio da je u pitanju neka pokvarena igra. Odgovorio sam mu da mislim da to nije izvodljivo, ali da ću porazgovarati sa generalima, članovima kolegijuma i da ću mu se javiti.

Kada smo prekinuli razgovor, počeo sam da razmišljam, kome je pala na pamet takva suluda ideja, i ko to misli da sam ja idiot i slepi poslušnik. Odlučio sam da nikoga ne zovem. Od ranije sam imao informacije da je Milutinović u vezi sa liderim DOS-a i da je imao sastanke sa Đinđićem. Znao sam da bez njega nova vlast ne može da na legalan način, reguliše funkcionisanje nove vlasti, jer je on legalno izabrani predsednik R. Srbije.

Počeo sam da slažem mozaik. Milutinović je ušao u dil sa predstavnicima nove vlasti. On mora da im pomogne da što lakše i brže demontiraju ostatke Miloševićeve vlasti među kojima i vojsku.

Bez obzira što se VJ nije mešala u izborna događanja i što je omogućila mirnu predaju vlasti, nisu imali poverenja u vojsku i "Miloševićeve generale". Trebalo je, dakle, naći načina da se "vojni vrh" kompromituje i, milom ili silom, što pre uklone sa svih pozicija. Očigledno je da predsednik Koštunica nije stigao da ih upozna sa mojim stavom da ću prihvatiti svaku njegovu odluku koja se odnosi na moj status. Ja nisam mogao da podnesem ostavku.

Počeo sam da slažem mozaik. Milutinović je ušao u dil sa predstavnicima nove vlasti. On mora da im pomogne da što lakše i brže demontiraju ostatke Miloševićeve vlasti među kojima i vojsku.

Znao sam da iza ove igre ne stoji Milošević. On bi me lično zvao da mi to kaže. Mnoga pitanja su mi prolazila kroz glavu. Milošević je pod neprekidnim nadzorom. Ja takođe. Verovatno i svi generali. Kako je tvorac takve glupe zamisli mogao da objasni da će Milošević i dvadesetak generala uspeti da neopaženo dođu u Užičku 23? Zašto mi je Milutinović naglasio da dođu: "Svi generali iz kolegijuma"?

Zašto baš kod Milutinovića na tako eksponiranom mestu ? Šta to mi možemo odlučiti "šta ćemo dalje", kada je sve odlučeno.

Pobedio je Koštunica i to je Milošević rekao narodu Srbije. To je čuo ceo svet. Nov predsednik je položio zakletvu i počeo da obavlja dužnost. Šta je tvorac takve zamisli hteo da postigne uz pomoć Milutinovića?

Odgovor sam znao istog trenutka kada mi je Milutinović rekao šta hoće. Cilj je bio da se iscenira "Vojni udar" na novu demokratsku vlast. Trebalo je da se ceo "vojni vrh"skupi kod Milutinovića, da upadne neka pripremljena jedinica, možda i iz inostranstva i da nas pohapsi kao pučiste. Milutinović bi verovatno bio pošteđen, a možda bi se i on našao u istoj priči.

Tako bi se nova vlast jednim udarcem, na jednostavan način rešila i "vojnog vrha" i predsednika Srbije.

Još uvek nisam saznao ko je stajao iz te ideje. Milutinovića nisam hteo da pitam, a verujem da mi ne bi ni rekao. Služba DB-a verovatno zna, jer su u to vreme snimani svi razgovori.

Znao je to i Milutinović, ali je ipak sve otvoreno pričao preko telefona.

Neko me je mnogo potcenio.

Milutinoviću nisam hteo da se javljam jer sam znao da će ga "gazde" naterati da me ponovo pozove. Tako je i bilo. Negde oko 20,30 me je nazvao i pitao šta smo odlučili?

Odgovorio sam mu da sam se čuo samo sa nekolicinom generala i da se oni nisu složili da dođu kod njega, a da ostale nisam mogao da dobijem.

Rekao je samo "Dobro generale" i prekinuo vezu.

Sutradan na sastanku sa najužim saradnicima ispričao sam šta se dogodilo. Svi su se složili da je to bila slabo planirana klopka u koju je trebalo da ulete generali kao "muve bez glave". Neko je slabo procenio naše sposobnosti i moju inteligenciju. Još uvek se nadam da ću kad-tad da saznam ime "genijalca" koji je to planirao...

(Razgovarao Vladan Dinić, glavni i odgovorni urednik nedeljnika Svedok, 8. januar 2011. godine)