Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > RS između Haga i Sarajeva: Okeanski potencijal disolucije
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

RS između Haga i Sarajeva: Okeanski potencijal disolucije

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
petak, 10. jun 2011.

(Novi Reporter, 8. 6. 2011)

Poslije prvog pojavljivanja Ratka Mladića u sudnici Haškog tribunala, nijedna strana, zainteresovana za rasplet tog procesa, nema razlog za entuzijazam. Prije svega, tužilaštvo u okviru te političke institucije, kamuflirane providnom pravnom maskom, ne može da računa na važnu kariku u lancu njihovih manipulacija. Riječ je o intenzivnoj komunikaciji sa optuženom osobom, odnosno, o postojanju aktivnog drugog aktera u žalosnoj areni u glavnom gradu Holandije. To uopšte ne podrazumijeva saglasnost meta za strijelice Serža Bramerca sa nepodopštinama koje im se stavljaju na teret. Naprotiv, imajući u vidu životnu logiku, ali i bizarnu intenciju Tužilaštva u Hagu, jasno je da će se konkurenti u suprotnom uglu sale za suđenja oštro opirati tvrdnjama koje čuju od najpoznatije inkvizicije sadašnjeg vremena.

Ali, i takve žestoke polemike, na paradoksalan način, odgovaraju tužiocima, pošto je teren za njihove igre u potpunosti namijenjen propagandi i «istoriji». Zbog prve dimenzije, s njihovog stanovišta, poželjno je da se satanizovane ličnosti bune i negoduju, jer Bramerc sa saradnicima ima na raspolaganju moćnu globalnu medijsku logistiku koja će to predstaviti kao bezdušnost, zaslijepljenost i nepopravljivost uglavnom «srpskih krvnika». Na isti efekat računa se i prilikom kompletiranja druge kategorije – krojenja «oficijelne istine» o ratovima na Balkanu u posljednjoj deceniji prošlog vijeka. Radi se, naravno, o opštim mjestima političkog novogovora zapadnih centara moći, dostupnim svakom ovdašnjem posmatraču programa CNN-a od početka devedesetih godina do danas.

Sirotinjski snobizam: U svakom slučaju, reakcije koje su im, u apsurdnom sticaju okolnosti, bile potrebne, haški tužioci i njihovi poslodavci dobijali su u izobilju od pokojnog Slobodana Miloševića, više nego živog Vojislava Šešelja i nepredvidivog Radovana Karadžića. Ali, ne i od Ratka Mladića, bar kada je riječ o njegovom premijernom nastupu u Tribunalu. Pokazalo se da su zaista utemeljene početne procjene o Mladićevom lošem zdravstvenog stanju, nakon stvarnog ili simuliranog hapšenja u Lazarevu kod Zrenjanina, iako su oni u čijim glavama je general već unapred osuđen na najtežu kaznu odmah graknuli da mu, ustvari, nije ništa i da je čitava ta priča dio nekakve taktike. Realnost je očigledna – psihofizička kondicija bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske je veoma diskutabilna, što je posljedica nedvosmislene dugogodišnje medicinske zapuštenosti, bez obzira na rasprave o (ne)upućenosti odgovarajućih službi u Srbiji u sve aspekte njegovog života tokom perioda nepojavljivanja u javnosti.

Znači, od mučnog prizora Ratka Mladića koji je, potpuno u svom svijetu, ponavljao nekoliko prkosnih, ali ne naročito artikulisanih lajtmotiva, Tužilaštvo sigurno neće imati koristi, ako se takve scene nastave u narednim epizodama haške drame. Isto osjećanje uskraćenosti sa Bramercom dijeli bošnjački politički i medijski establišment, ali i većina običnih smrtnika iz dominantnijeg dijela Federacije BiH. U čudnoj kombinaciji želje za linčom i gotovo kolektivne «molitve» za Mladićevo zdravlje, u Sarajevu se strahuje da se i ovog puta ne ponovi Miloševićev biološki kraj, prije nego što ta vrsta publike bude u prilici da dočeka finiš procesa Mladiću i bilo kakvu «legalističku» argumenataciju zamjeni «samorazumljivim» skandiranjem: «Na smrt!» Doduše, haško tužilaštvo i sudsko vijeće, usljed paragrafa koji im baš ne dozvoljavaju metode iz vesterna, mogu da «zadovolje» bošnjačke maksimaliste «tek» doživotnim zatvorom za vremešnog Mladića. Međutim, i za tu rezervnu «satisfakciju» biće osujećeni ako se čitava seansa sa generalom, do neminovnog kolapsa, bude vrtila u krugu proceduralnog mrcvarenja, prema principu «jedan korak naprijed – dva koraka nazad».

Sa velikom nulom nakon prvih mjeseci suđenja Mladiću suočiće se i zvanični Beograd. Karikaturalno samozadovoljan vlastitom «lucidnošću» šahiste koji žrtvuje figuru značajne težine da bi pomjerio pješaka za jedno polje, predsjednik Srbije Boris Tadić neće dugo čekati da shvati da na «ulaznici» za Brisel - nema datuma, iako je bio groteskno uvjeren da je na haškoj biletarnici kupio potpuno validno parče papira sa takvim sadržajem. Ipak, u još većoj mjeri od pauna sa pseudodržavničkim gardom, svu mizeriju aktuelne vlasti u Srbiji trenutno najoptimalnije ilustruje ministarka pravde Snežana Malović. Iako je u sadašnjoj hijerhiji beogradske vladajuće strukture tek činovnik malo višeg ranga, ali bez mrvice autonomije, ona je u farsi sa kratkim «govorom» na engleskom jeziku ogoljeno manifestovala sve limite otužne bratije, a kako se vidi – i sestrinstva, sa «misijom» da Srbiju uvede u Evropsku uniju. Problem s njenom blamažom, naravno, nije u tome što ne zna engleski jezik, već u svojevrsnom «sirotinjskom snobizmu», u želji da se demonstrira snishodljivost prema bilo kome ko dolazi sa «obožavanih» adresa, makar to bili i anonimni žurnalisti koji su mogli da imaju na raspolaganju regularne prevodilačke usluge. Ali, trebalo ih je «impresionirati» sumanutim «japi» nastupom, čak i po cijenu ministarkine tragikomične lične bruke.

Dok je Malovićeva zamuckivala, sričući par vukovski transkribovanih rečenica sa papirića, dobijenog od revnosnih saradnika, Srbija je imala šansu da se još jednom uvjeri kako izgleda kada njena «narodna vlast» ispunjava «obligejšn». S druge strane, vispreni satiričari sa Internet – portala dobili su sjajnu podlogu da naprave imaginarni, ali izuzetno duhoviti nastavak «engleskog» podsjetnika Snežane Malović. Za to vrijeme, Republika Srpska se nosila sa onim što se dešavalo Mladiću, prvo par stotina kilometara istočnije, a zatim nekoliko hiljada milja sjeverozapadnije. O samoj ličnosti Ratka Mladića, i u privatnim razgovorima i u javnim nastupima, čule su se različite ocjene – od apsolutne fascinacije, preko trezvenog ukazivanja na pozitivne i negativne strane njegovog karaktera, do naglašene averzije.

Ipak, u odnosu prema važnijem aspektu – poziciji tog čovjeka u jednom prelomnom vremenu, funkciji glavnokomandujućeg VRS, između Novog Grada i Trebinja dominirao je utisak poniženosti zbog načina na koji je izvršen Mladićev «transfer» u Hag, ali i stanja u kojem je tamo izručen. Mada, takvim, skoro kolektivnim gorkim okusom u ustima, stanovnici RS nisu «počašćeni» vlastitom «zaslugom», već promašenim kalkulacijama pojedinih prekodrinskih sunarodnika. Ipak, jedna stvar je neupitna - ukoliko korice suđenja Ratku Mladiću, premazane ljepkom njegovog narušenog zdravlja, ikada budu otvorene, Republika Srpska neće imati razloga da prihvati aveti «kolektivne odgovornosti» za ratne zločine, bez obzira na lutanja «istine» u haškim katakombama.

Prodavac magle: Ali, kada je riječ o srebreničkoj tegobnoj stranici ratne knjige u BiH, svaki racionalni pogled sa Zapada na ovdašnju blisku prošlost morao bi da ozbiljno tretira neke detalje. Recimo, Mladićevu rečenicu, pomenutu u lucidnom intervalu tokom kratkotrajnog beogradskog pritvora – da odgovornost za Srebrenicu snose «paravojska, parapolicija i parapolitika». U sličnom rangu je i nedavna izjava Hansa Kouzija, danas penzionisanog, bivšeg prvog čovjeka holandske armije: «Nije sigurno da će Mladić biti osuđen za genocid, jer nije unapred planirao da pobije muslimane u Srebrenici 1995. godine». Kouzijeve riječi jesu nezgrapne, ali, nema dileme da dolaze od upućene i kompetentne osobe, koja zna šta priča. To se ne bi moglo reći za visokog predstavnika u BiH Valentina Incka i njegove retoričke bravure, tempirane da ugode sarajevskoj političkoj čaršiji u periodu između stavljanja referenduma u Republici Srpskoj na «stend baj» i početka dijaloga sa briselskim zvaničnicima o reformi pravosuđa u Bosni i Hercegovini.

Međutim, iz Austrije dolaze i opservacije koje zaslužuju veću pažnju od Inckovih «tlapnji». Neke su sumnjive, poput inicjative Valentinovog prethodnika Vofganga Petriča da se revidira Vašingtonski sporazum, što nije sporno, ali tako što će se Federacija BiH unitarizovati, eliminacijom kantona, što jeste sporno. Naravno, RS nema motiv da se nameće kao arbitar u bošnjačko-hrvatskom sporu, ali, ovdje nije riječ o tome, već o činjenici da se centralistički vjetrovi u BiH nikada ne zadržavaju u entitetskim okvirima, pa je izvjesno da tu ambiciju ima i ovaj poduhvat, koji sada gura Petrič, a to je prije par godina činila Doris Pak. Opet, bečka kuhinja donosi i iznenađenja, za šta se pobrinuo bivši koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope Erhard Busek. Iako figura sa nimalo srbofilnom reputacijom, ovih dana je cinizam razložno usmjerio prema bošnjačkoj strani. «Ne bih nikada tražio da se neko izvana miješa, a vi to stalno tražite», bio je opravdano «otrovan» Busek, dok je šokiranim radoznalcima iz Sarajeva poručivao da «izbace međunarodnu zajednicu iz svoje zemlje».

Po svemu sudeći, strani faktor će biti prinuđen da sam napusti BiH onog momenta kada domaća politička «elita» iznjedri prodavca magle koji može da se ravnopravno nadmeće s njima u toj disciplini. Izgleda da je taj trenutak blizu, pošto su takozvani «platformaši» iz Federacije kao kandidata za predsjedavajućeg Savjeta ministara predložili Slavu Kukića. Taj neviđeni demagog iz Posušja, lažni Hrvat koji dobrovoljno i euforično ispunjava naloge Zlatka Lagudžije, gotovo da nema šanse da prikupi dovoljan broj glasova u Parlamentu BiH za «premijersku» funkciju. Ali, može da do te mjere zatruje odnose u ovoj zemlji i pokrene bujicu koja će srušiti sve «međunarodne» brane za okeanski potencijal disolucije Bosne i Hercegovine.

Ukoliko, ipak, izbaci iz trke Borjanu Krišto, kao jedino suvislo rješenje unutar proklamovane kandidatske trojke, i samopromovisanog Mladena Ivankovića – Lijanovića, kao jedini blesaviji izbor od njega, Kukić će natovariti preteško breme bahatim «platformašima». Ortaci iz SDP-a i HSP-a možda imaju kapacitet da istovremeno histerišu protiv Ratka Mladića i glorifikuju Blaža Kraljevića, komandanta HOS-a koji zbog pogibije u unutarhrvatskim obračunima 1992. godine nije stigao da ostvari bolesnu iluziju – zajednički prodor slova U i polumjeseca na Drinu. Ali, «platformaški» kvartet je preslabašan da bi, ako pređe granicu sa gospon Slavom, izbjegao neumoljivost drevne metafore: «Podigla se kuka i motika». Jer, tamo gdje se pojave «kukići», obavezno stižu i «motikići». Jedno bez drugog ne ide.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner