Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Predsednički izbori u Republici Srpskoj – pogled iz drugog ugla
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Predsednički izbori u Republici Srpskoj – pogled iz drugog ugla

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Savanović   
petak, 26. septembar 2014.

Imajući u vidu cjelokupnu situaciju i omjer snaga između dva suprotstavljena bloka, nema sumnje da će na predstojećim izborima ključna bitka biti ona za mjesto Predsjednika RS.

Premda je formalno prijavljeno više kandidata, stvarni dilema svodi se na izbor između kandidata vladajuće koalicije SNSD-DNS-SP, aktuelnog Predsjenika RS g-dina Milorada Dodika, i kandidata Saveza za promjene, g-dina Ognjena Tadića. U ovoj kratkoj rekapitulaciji pokušaćemo komparativnu analizu ličnosti i politika glavnih oponenanta. Ova je komparacija naročito zanimljiva ako se postavi u kontekst popularne teze (u stvari spina koji forsira vladajući Režim) „svi su isti“. Očigledna je svrha ovog spinovanja pokušaj snižavanja procenta izlaznosti na izbore, s obzirom da podizanje izlaznost prema 60% praktično znači uvjerljivu pobjedu opozicije. Upravo na primjeru kandidata za Predsjednika najjasnije se može vidjeti koliko je ovaj spin upravo to - naime puki spin. Naša je impresija da su ova dva čovjeka, kao i politike i metode političke borbe koje promovišu, krajnje antipodne – zapravo, rijedak slučaj u kome su dva kandidata tako radikalno različiti.

Prije nego što se upustimo u analizu, potrebno je naglasiti da autor ovog teksta nije „objektivan“ posmatrač, jer pripada timu jednog od kandidata. Ipak, tekst koji slijedi nije zamišljen kao nekakav panegirik Tadiću ili filipika protiv Dodika, već pokušaj da se obrazlože razlozi za podršku jednom čovjeku i politikama koje predstavlja, a koje su po našem mišljenju objektivno superiorne protivniku.

Ako počnemo sa „Personality” argumentacijom prvo što pada u oči je radikalna razlika u ponašanju prilikom javnih nastupa i opšta politička kultura koju kandidati promovišu. Dok Tadić u svom političkom djelovanju i kampanji insistira na pristojnosti, smirenosti i odmjerenom pristupu, Dodik vrlo često dopušta sebi da izgubi živce i padne u neku vrstu incidenta, pa i skandala. Primjeri su nebrojeni i sve ih je više: od skandalozne, i dostojne prezira, „konverzacije“ s direktorom BNTV; i šovinističkog ponašanja prema novinarkama te TV kuće ; prijetnje „ukidanja Suda“ i sl., pa do najnovijeg skandaloznog obraćanja radnicima RAOP-a. G-din Tadić očigledno pokušava forisrati opozitnu kampanju i javnosti predstaviti „drugačiju Republiku Srpsku“, - takvu koja neće biti redukovana na šatorsko/kafansku političku kulturu i bahatost. Premda na prvi pogled izgleda jasno da je pristup Tadića superioran i, u određenoj mjeri idealnotipski, stvar tu nije sasvim jasna. O tome govori činjenica da bi Dodikovi ispadi, svaki za sebe pojedinačno, u bilo kojoj ozbiljnoj državi prouzrokovali smjenu funkcionera, ali kod nas vladaju neke drugačije političke klime. Uostalom, Dodik je sam za sebe, i to s ponosom, istakao da je „glavni Baja“. Ova degutantna samodefinicija nije lišena briljantnog političkog instinkta, premda, naravno, dostojna žaljenja i za samog njenog autora, kao i za građane koje predstavlja.

Ovim različitim političkim kulturama konvergira i različita profesionalna biografija dvojice kandidata: dok Dodik dolazi iz mutnih voda privatnog biznisa tranzicijskog perioda, i očigledno bez ozbiljnijeg obrazovanja, Tadić je magistar sociologije i ugledan advokat. Dok se uz ime Milorada Dodika vežu mnoge afere, manje ili više osnovane, biografija Ognjena Tadića je rijedak primjer besprijekorno čistog CV-ija. Nije slučajno da je upravo Tadić kreator prijedloga „Zakona o porijeklu imovine“, i pratećeg obećanja da će to biti „prvi zakon koji će SDS usvojiti“.

Razlika između kandidata naročito dolazi do izražaja u kontekstu ratnog puta 1992-95, gdje je Tadić od prvog dana učestvovao u VRS i čak proveo nekoliko mjeseci u hrvatskom zarobljništvu, dok je put Dodika poprilično kontraverzan – do mjere da se govori o antisrpskom angažmanu. Vrlo slična je situacija i u postratnim događajima. Tako je Dodik lično bio duboko involviran u neke veleizdajničke procese bez presedana u novijoj istoriji Srba. Jedan od takvih je rušenja Slobodana Miloševića u Srbiji. O tome postoje brojna svjedočanstva. Na primjer, knjiga „Igra sjenki“ slavnog britanskog novinara Tima Maršala, detaljno opisuje „ulogu Laktaša“ u petooktobarskom prevratu. Još je veći skandal sramna uloga Dodika u rušenju legitimno izabranog patriotskog predsjednika Nikole Poplašena, o kojoj se mnogo govorilo, i koja je obilježena slikama tenkova SFOR-a na ulicama Banja Luke. Kada je Dodikov prvi mandat okončan napadom njegovih tjelohranitelja na građane Banja Luke u dvorani Borik ; mnogi su naši sugrađani smatrali da se radi o logičnom kraju takvog neslavnog dolaska na vlast. Ta je izdaja omogućila kasniju hajku na ljude koju je provela međunarodna zajednica, a koja je rezultirala progonom nekoliko stotina funkcionera SDS-a i RS. Svjedočanstva o tome opšte su poznata: od izjave Madelaine Olbrajt o „dašku svježeg vjetra na Balkanu“ do knjige Ričarda Holbruka „Završiti rat“, u kojoj postoji poglavlje (koje preporučujem svakom glasaču u RS da pročita prije glasanja u oktobru) naslovljeno „1998 i Milorad Dodik“, a u kome se opisuju ovi događaji i njihova pozadina. Sam predsjednik Poplašen upozorio je na mogućnost takvog scenarija proganjanja srpskih političara, kada je u dramatičnom govoru pred Skupštinom RS rekao: „ako dopustite moju smjenu, šta onda može da se desi nižim finkcionerima“. To upozorenje nije bilo dovoljno Dodiku da odustane od namjere da sa muslimanskim/bošnjačkim poslanicima kreira većinu. Ovaj primjer je jako ilustrativan za opis vulgarno-makijavelističkih praksi aktuelnog Predsjednika. Gotovo identičan scenario on je ponovio i prošle godine, kada je sa Lagumdžijinim SDP-om i Radončićevim SBB-om srušio jedinstvo srpskih predstavnika u Parlamentarnoj skupštini BiH. Pri tome nije imao problema da ne trepnuvši istrpi Radnončićevu ponižavajuću uvredu o „manjem zlu“. Nasuprot ovome, g-din Tadić je i u postratnom periodu demonstrirao patriotski stav par excellence: on je jedan od srpskih političara kome je oduzet mandat narodnog poslanika, zabranjeno političko djelovanje, i koji je nekoliko godina bio na udaru sankcija „međunarodne zajednice“. Ove činjenice objašnjavaju zašto se oštrica SNSD kampanje kojom se Savezu za promjene pokušava pripipisati „DOS-ovska“ uloga u RS ne može primjeniti na nivou predsjedničke kampanje. Iako sama po sebi apsurdna, teza o „probosanstvu“ opozicije je eksplicite smiješna kada se postavi u kontekst Dodik/Tadić. Nedavno je, na mitingu u Banja Luci kojim je Savez za promjene otvorio kampanju, ova stvar postala svima jasna: u sjajnom performansu na pozornici demonstrirana je nedvosmislena podrška četvorice(!) bivših Predsjednika RS g-dinu Tadiću: od Radovana Karadžića (kćerka Ljiljana je čak kandidat SDS-a), Nikole Poplašena, Mirka Šarovića i Dragana Čavića. Zaista bi bila krajnja parodija smatrati da su ovi ljudi stali iza „DOS-ovske opcije“ u RS.

Poseban aspekt izbora za Predsjednika RS predstavlja kompleksan moment u odnosima s Srbijom. Premda su i Premijer Vučić i Predsjednik Nikolić mudro i državnički prešli preko Dodikovih neprimjerenih ispada u kampanji DS-a, očigledno je da je veza g-dina Tadića i SDS-a s Naprednjacima u Srbiji, kako na nivou stranke tako i personalno, neuporedivo jača i iskrenija. Ne radi se samo o tome da su tu u pitanju personalne veze Vučića i Tadića koje traju još iz radikalskog perioda 1990-tih, već i o politikama. Naime, generalni kurs koji je zauzeo Dodik i SNSD u svim ključnim tačkama suprotan je kursu Srbije i direktno ga ugrožava. Ovdje ne možemo ulaziti u sve nijanse ove problematike ali par nabačaja biće dovoljno.

Prvo, Vučić je dobio plebiscitarnu podršku u Srbiji na bazi oštre kampanje protiv kriminala i korupcije. Nasuprot tome, aktuelna SNSD garnitura, kao i g-din Dodik personalno, od velikog broja građana RS percipirani su kao glavni akteri u tajkunizaciji RS. Sve dok ove percepcije ne dobiju potvrdu od strane nadležnih organa oni su puke insinuacije i moguće, rezultat prljave kampanje (kao što je moguće i da nisu dobile adekvatne presude zbog nekredibilnosti pravosudnih organa). Ali SDS je podigao ulog na viši nivo kada je dokazne materijale predao tužilaštvu Srbije. Ukoliko bi se pokazalo da su ti materijali više od predizborne kampanje, rukovodstvo Srbije ne bi moglo izbjeći konfrontiranje s aktuelnim rukovodstvom RS. Imajući u vidu da veliki broj građana Srbije (glasača) vuče korijene s naših prostora, jasno je da bi to predstavljalo veliki i nepotreban balast ionako prezauzetom rukovodstvu Srbije. Nedavno lansirana Dodikova ideja da se građanima RS-a omogući glasanje na izborima u Srbiji cilja na ovu prijetnju. Druga stvar koju treba istaći je diskontinuitet u spoljnjoj politici Srbije i RS. Dok Srbija forsira evropsku agendu po svaku cijenu, pri tome teško balansirajući odnose s Rusijom, Dodik je spalio sve mostove iza sebe igrajući praktično samo na kartu Rusije i donekle Izraela. Ako imamo u vidu stepen pritiska koji evropska agenda Srbije trpi kao posljedicu prodaje NIS-a Rusiji, jasno je da Dodikov „putinizam“ predstavlja stavljanje prsta u oko Srbiji. I na kraju, agenda aktuelne vlasti u Srbiji je gotovo u potpunosti fokusirana na ekonomiju, dok je agenda RS u periodu SNSD Vlade potpuno „politička“ i gotovo da nije imala ekonomsku politiku. Sada je to radikalno promjenjeno i SDS je cjelokupnu kampanju centrirao na ekonomiji. U tom smislu agenda koja stoji iza kandidature g-dina Tadića je kompatibilna s magistralnom linijom Srbije. Imajući u vidu odlučujući značaj odnosa Srbija/RS za opstanak srpskog naroda s ove strane Drine jasno je da Tadić predstavlja bolji izbor s pozicije nacionalnog interesa.

Svi ovi plusevi omogućavaju Ognjenu Tadiću da kredibilno vodi snažnu kampanju „predsjednika svih građana RS“, što je suštinski kvalitativni iskorak od prakse partijskog i partitokratskog predsjednikovanja koju je promovisao Dodik. Činjenica da je SDS statutarno propisao normu da Predsjednik RS ne može obavljati visoku stranačku funkciju formalno je osiguranje ove obaveze i nesumljiv demokratski iskorak na našim prostorima. To objašnjava razloge zbog kojih je g-din Tadić sa svojim timom odbacio koncept „prljave“ kampanje i fokusirao se na pozitivan program. Naime, višegodišnja medijska hajka protiv aktuelnog Režima, te bezbrojne afere koje su u međuvremenu izbile na vidjelo, otvaraju širok prostor za „Insajder“ varijante pritiska na Dodika. Odluka da se (po cjenu gubljenja nekoliko jeftinih političkih poena) ignoriše takva mogućnost je prima facie dokaz rješenosti da se iskorači iz postojećeg političkog blata i pokuša sa drugačijim putem – odbijanje da se zaigra Pigmalion uloga i metoda cilj opravdava sredstvo.

Nasuprot ovim očiglednim plusevima g-dina Tadića, realne mogućnosti i stvarni aduti Dodika u kampanji su suženi. Pored „materijalne“ premoći, u smislu finansijske baze kampanje i dominacije u medijima (naročito pisanim), on se može pozvati samo na par stvari. Jedna od takvih je „tradicija“, tj. činjenica da je g-din Tadić dvije prethodne trke za mandat Predsjednika izgubio. Jedna od mogućih primjedbi je i Tadićeva tzv „radikalska“ faza u kojoj je on bio jedan od najoštrijih kritičara tadašnjeg SDS-a. Ipak, ovi su argumenti slabašni i teško da danas mogu imati neku težinu na biralištima. Za razliku od toga, jedan od Dodikovih argumenta koji ima objektivnu težinu, i stoga zaslužuje da se ozbiljno razmotri, je jača politička karijera. G-din Dodik je, naime, u dva mandata bio Premijer RS, te jednom Predsjednik. Nasuprot tome, najviša funkcija koju je g-din Tadić obavljao je Predsjedavajući Doma Naroda PSBiH. Na prethodnim izborima ovu činjenicu SNSD je formulisao u parolu da „Tadić nema dovoljno sijedih“ za političko djelovanje na funkciji Predsjednika. (Ovo sada nije moguće s obzirom da je u prethodne četri godine i g-din Tadić poprilično osjedio, kao i mnogi drugi građani RS opterećeni problemima neefikasne vlasti). Činjenica jače političke biografije se pojačavajuće razvija u mit o Dodiku kao velikom državniku. U različitim izvedbama SNSD koristi ovu matricu. Tako se s vremena na vrijeme pojavljuju šund-publikacije iz klase „čuvar Srpske“, i spinovi o „najvećem nacionalnom lideru južnih Slovena“ (Narodne novine 03.08). Od svakog izlaska Dodika van RS stvaraju se mitovi o kontaktima s svjetskim liderima, naročito je sada popularna veza s Putinom. Iako se ovo često pretvara u parodiju i proizvodi kontraefekat, što zbog nestručnosti PR-ova SNSD-a (najnovija kič-posjeta Moskvi je dobar primjer toga), a što zbog ponašanja samog Dodika (koji je „svakom loncu poklopac“), ipak se radi o argumentu koji ima objektivnu težinu, kako u glavama birača tako i stvarno. Naime, na izgradnju ovog mita više od spinova režimskih PR-ova i Dodikovog glumljenja „face“, uticala je stvarna uspješna borba protiv agresivnih nastojanja Sarajeva. Ključni takav događaj je izvanredna pobjeda u sukobu s Visokim predstavnikom Miroslavom Lajčakom, u kome je demonstriran mehanizam na koji RS može izbjeći situaciju s nametanjem odluke od strane OHR. Taj uspjeh je vrhunac političkog djelovanja Dodika i SNSD-a i jedan od velikih uspjeha srpske politike koji su na bitan način determinisali buduće događaje. U izvjesnom smislu Dodik je time iskupio svoje kvislinško djelovanje iz ranijeg perioda.

Nažalost, ovaj uspjeh nije oplođen u daljnjem razvoju događaja, i RS se pod SNSD-om pokazala nesposobnom da iskoristi prednosti svoje ojačane političke pozicije. To najjasnije dolazi do izražaja u aspektu ekonomske stabilnosti RS, koja je bukvalno devastirana u periodu 2006-2014. Svojevremeno je SNSD lansirao tezu o „boljem entitetu“ ali danas je jasno da je stvarnost upravo suprotna. Pokušaji Vlade da amnestira sebe od odgovornosti za ekonomsku katastrofu u koju smo dovedeni svode se na neubjedljive izgovore poput „svjetske ekonomske krize“ i/ili tvrdnje da je „ekonomski razvoj RS blokiran postojanjem BiH“. Premda ovi argumenti moraju biti u manjoj ili većoj mjeri uzeti u obzir, jasno je da gro odgovornosti leži u nesposobnoj i nekompetentnoj Vladi. A kako je Vlada RS, kako kadrovski tako i agendom, uzurpirana personalnom dominacijom Dodika, račun za katastrofalnu ekonomsku politiku s pravom biva isporučen na njegov račun. Tako on ne može u kampanji kredibilno promovisati bilo kakvu ekonomsku platformu, s obzirom da su pod njegovim mandatom ekonomski pokazatelji RS dostigli nivo koji ni najgore prognoze nisu mogle da predvide. Od zaduženosti, BDP, nezaposlenosti, spoljnotrgovinskog deficita itd, RS nikada nije bila ekonomski ugroženija. Stoga obećanja-parole SNSD-a o „novim radnim mjestima“ zvuče kao loše šale i iritiraju. Stepen ekonomske devastacije RS koja se desila u periodu Dodikovih mandata je toliki da se čak može govoriti o „ekonomskoj izdaji“ RS. G-din Tadić je insinuirao tu stvar kada je definisao sebe kao „ekonomskog nacionalistu“. On time ne osporava konačni cilj o kome većina građana RS sanja, već promoviše bolji metod. Nasuprot strategiji SNSD-a koja se svodi na tezu „mi moramo postati politički samostalni da bi mogli ekonomski da se razvijamo“, Tadić predlaže: „mi ćemo biti onoliko slobodni i samostalni koliko budemo ekonomski jaki“.

Kampanja straha

Kako nije moguće ponuditi kredibilna obećanja iz realnog sektora, Dodik i SNSD su se odlučili za forsiranje radikalne kampanje straha. Ovo nije vidljivo na prvi pogled i zaslužuje da se detaljnije objasni. Naime, apsurdna kampanja o „probosanstvu“ jeste apsurdna ako se čita bukvalno. Jasno je da anti-RS djelovanje ne može biti realno prikačeno jednoj stranci kakva je SDS, a kako smo već rekli, naročito ne Ognjenu Tadiću personalno.

Smisao ovih gluposti je u tome da se u glasače usadi strah od politički novog, strah od promjena. Režim poručuje: „da mi smo zaista podbacili, ali ipak smo očuvali kakavu-takvu stabilnost RS“. Opozicija nije novo („svi su isti“, „već su bili na vlasti“ itd) već samo neizvjesno. Naglasak na tezi o „ugroženosti“ RS akcentira ovu kampanju straha. Stalno se govori o „izdaji“, „obojenim“ revolucijama, bijeloj Al Kaidi u BiH, i sl. Cijela armija bezbjednjaka i kvazieksperata je postala redovan gost našeg medijskog prostora, plašeći narod svim vidljivim i nevidljivim neprijateljima. U istu svrhu plasiraju se parola-propagande o „budućim ustavnim promjenama“ u BiH, „ukidanju Dejtona“, „intervenciji Zapada“ koja se priprema „nakon izbora“ i trupama „SAS-a“ koje su pristigle da osiguraju vojni pritisak. Itd. Odluka opozicije da imenuje sebe formulom Savez za promjene i izađe s parolom „Pridruži se promjenama“ je upravo odgovor na ovu kampanju straha - jedan poziv građanima RS da se ne boje novog i promjena, već naprotiv, da svi zajedno kao društvo hrabro zakoračimo u novo. Ako nas i to novo razočara biraćemo ponovo neku treću opciju. To je normalan demokratski proces. Ali ne smijemo dozvoliti sebi da nas strah zatvori u okove loše sadašnjosti i zatvorenog društva. Za razliku od Dodika koji insistira na bezobraznoj i iritantnoj tezi da sudbina RS zavisi od ostanka na vlasti njega lično i SNSD-a, Tadić poručuje građanima da „želi šansu“ da pokaže kako RS može bolje. Taj skromni, i samo naoko nepretenciozni pristup kvalifikuje ga kao superironog kandidata s stanovišta autora ovog teksta. Hrvatski filozof Nino Raspudić prvi je shvatio o čemu se radi kada je prošle godine, gostujući na HTV1, rekao: „nakon Dodika doći će nam Ognjen Tadić, koji je isti takav nacionalista, samo mudriji i obrazovaniji.“

(Frontal)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner