Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Kako je BiH nastala i kako (ne) može da opstane - o sudu i tužilaštvu BiH
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Kako je BiH nastala i kako (ne) može da opstane - o sudu i tužilaštvu BiH

PDF Štampa El. pošta
Milorad Dodik   
utorak, 19. april 2011.

Koliko puta ste čuli rečenicu: „ZA OVE ZLOČINE JOŠ NIKO NIJE ODGOVARAO.“ Tako se najčešće završavaju izvještaji o pomenu žrtvama iz srpskog naroda – na brojnim stratištima i logorima. Od Sijekovca, Dobrovoljačke, Tuzlanske kolone, sarajevskih i drugih logora za Srbe, Kravica, Bratunca, Srebrenice. Žrtve i njihove porodice, ali i cijeli srpski narod čekaju na pravdu. Iako postoje brojni dokazi i krivične prijave odavno podneseni tužilaštvima i sudovima, pravde nema. Pravda je uslov je pomirenje među narodima koji su ratovali u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini. Pravda je osnov za stvaranje neophodnog međunacionalnog povjerenja. Bez toga se ne može dalje, a pogotovo ne ide više da su samo Srbi zločinci, a drugi njihove žrtve. Ako je u građanskom ratu u kome su ratovali narodi jedni protiv drugih, a bošnjaci još i međusobno, bilo oko 100.000 žrtava, od kojih skoro 30.000 Srba, ko je onda njih umorio i pobio, često nakon groznih mučenja. Kada ni to nije bilo dovoljno, onda su im odsjecali glave kao monstruozne trofeje, koji su služili za novo regrutovanje mudžahedina širom svijeta. U tom za muslimane svetom ratu, džihadu protiv nevjernika- nemuslimana u BiH, podučavali su se budući islamski teroristi za ubijanje nedužnih ljudi širom svijeta. Upravo tako piše u knjizi Ejvana Kolmana. Kada je Porter Gos, direktor CIA-e, dolazio u Sarajevo, šefovima Obavještajno-bezbjednosne agencije, otvoreno je rekao: „Kada u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Iraku, Egiptu, Alžiru, Maroku ili čečeniji ubiju ili uhvate Al-kaidine aktiviste, često i važne lokalne vođe, uvijek dvojica ili trojica njih, imaju Be-Ha pasoše. Zna se da su organizatori i ključni ljudi terorističkog napada 11. septembra 2001. u Njujorku, povezani sa ratom u BiH. Njihov teroristički put povezan sa Bosnom i Hercegovinom, dio je islamske strategije Alije Izebegovića i bošnjačkih struktura, kojima su trebali upravo takvi u stvaranju islamske države i islamskog društva. Kada su pod pritiskom SAD i kao obavezu iz Dejtonskog sporazuma, dio njih morao napustiti BiH, Rasim Delić kao glavnokomandujući takozvane Armije BiH, pa i mudžahedina koji su bili dio te armije, na svečanom ispraćaju u decembru 1995. je rekao: „Ovo je samo prva runda, ne znamo kada će doći do sledeće. Vaša pomoć će biti potrebna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu.“

U skladu sa Ustavom Republike Srpske, tražio sam sazivanje ove sjednice Narodne skupštine Republike Srpske i predložio da se raspravlja o posledicama (ne)djelovanja Tužilaštva BiH i Suda BiH u predmetima ratnih zločina, kao i opravdanosti postojanja tih institucija sa stanovišta ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti.

PLAN STVARANjA BiH PO MJERI SAMO JEDNOG NARODA

Da bi osvijetlili ciljeve, motive i namjere osnivanja i djelovanja takozvanih pravosudnih institucija na nivou BiH, moramo se vratiti na vrijeme prije početka ratnih sukoba u BiH i djelovanje bošnjačkih političkih struktura i njihovih predstavnika. U osnovi međunacionalnih sukoba u građanskom ratu u BiH, stoji namjera ostvarivanja nezavisnosti BiH putem secesije od međunarodno priznate države SFR Jugoslavije. Ista ta politika je osnov djelovanja i u poslijeratnom periodu  i nastojanje bošnjačkih političkih struktura za stvaranjem države po mjeri većinskog naroda. To je  nastavak politike Alije Izetbegovića i njegove Stranke demokratske akcije, koja je dovela do krvavog rata u BiH i odraz stvaranja nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, po cijenu rata. Njoj su temelji i korijeni u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića. Danas isto lice pokazuje Zlatko Lagumdžija i njegova  Socijaldemokratska partija BiH, kao dominantno bošnjačka partija, praveći vlast u Federaciji BiH, kršenjem zakona i paktiranjem sa patuljastim strankama - profašističkom Hrvatskom strankom prava i Narodnom strankom radom za boljitak. Pod firmom građanske države, namjera je stvarati bošnjačku državu, po principu „JEDAN ČOVJEK – JEDAN GLAS“. Tom politikom je razarana Jugoslavija, pa se time istorija ponavlja – prije 20 godina kao tragedija, a sada kao farsa. Istu takvu građansku državu zagovarao je Alija Izetbegović.

U predizborno vrijeme u oktobru 1990. u prilogu „Oslobođenja“ – „Stranke, programi, ličnosti“, objavljen je njegov intervju pod naslovom „Građanska republika ili građanski rat“. Kakvu to građansku republiku zagovara, on ne krije, pa na pitanje: „Da li biste stvaranje DRUŠTVA, u ovom vijeku, usred Evrope baziranog na religiji,  u ovom slučaju riječ je o islamu, smatrali društvenim napretkom ? Ne govorim dakle samo o Bosni, “ Izetbegović odgovara: „Da. Smatram ! Svakako pod uvjetom da je to društvo zaista muslimansko. Istina, islam nije ideologija, već uvjerenje i zato sistem u kojem će bi ljudi prihvatili islam kao uvjerenje, kao vjeru, u tom društvu bi uspostavljanje islamskih normi i standarda života, za mene predstavljali napredak.“ Danas u Sarajevu imate islam ne samo kao religiju, već i kao standard života – od zagovaranja islamske vjeronauke u dječijim vrtićima i protjerivanja Deda Mraza, preko islamskog bankarstva, zelenih trotoara, do „multietničkog“ Zlatka Lagumdžije kao predsjednika muslimanskog Bošnjačkog instituta, koji je ustanovio jedan od osnivača SDA – beg Adil Zulfikarpašić. Zato i mnogi u Sarajevu iz bošnjačkih medijskih i intelektualnih krugova, prepoznaju jednu nit, ili kako kažu: Od Alijinih mladomuslimana, preko Harisovih bošnjačkih nacionalista, do Zlatkovih državotvornih evropejaca.

Nemamo pravo biti naivni i neoprezni. Stvaranje islamske države je projekat iza koga stoji Islamska zajednica na čelu sa reisom Mustafom Cerićem, koji otvoreno ponavlja: „Od bivše Jugoslavije, sve nacije su stvorile svoju državu, osim Bošnjaka“. Onda ne čude izjave koje se upućuju Srbima i Hrvatima: ako ne želite BiH kao državu većinskih Bošnjaka, onda idite u Srbiju i Hrvatsku.

Kako je to radio, Alija Izetbegović je obrazlagao više puta.

Nažalost, neki iz međunarodne zajednice u Sarajevu i u svijetu, iz svojih razloga, podržavaju ostvarivanje takvih bošnjačkih nastojanja. Kao instrument takve politike služi kancelarija visokih predstavnika u Sarajevu i neke strane ambasade, koje podržavajući Platformu SDP i SDA, podržavaju i profašističku Hrvatsku stranku prava koja sebe smatra naslednikom  ideja Ante Pavelića, čije slike i biste krase stranačke prostorije, uz crne košulje i fašistički pozdrav uzdignutom desnom ruku, ZA DOM SPREMNI. To je naslednik ideologije koja je stvorila ustaški pokret i Nezavisnu državu Hrvatsku prije 70 godina. To je ideologija koja je stvorila logor Jasenovac u kome su ubijani Srbi i Romi, po genocidnom planu, a Jevreji po holokaustu. Ta Pavelićeva i pravaška NDH,  stvorila je logor smrti prije nego što je to učinila i njihov pokrovitelj – Hitlerova nacistička Njemačka. Koje su to vrijednosti koje promoviše navodni socijaldemokrata Zlatko Lagumdžija, praveći Platformu sa takvom strankom. Znaju li ambasade u Sarajevu da podržavajući takvu vlast, podržavaju i i pravaškog prethodnika i uzora Antu Pavelića, kao dio nacističkog sistema holokausta i istrebljenja čitavih naroda ? Zna li Evropska unija šta se to stvara u BiH ? Zna li da Srbi ni 1941. nisu prihvatili takvu državu i da su bili najveći i najvažniji dio antifašističkog pokreta u Jugoslaviji ?       

To je samo novi pojavni oblik politike koja je htjela da secesijom BiH od Jugoslavije, stvori državu samo po mjeri jednog naroda – Muslimana, a od 1993. po nazivu Bošnjaka. Nije njihov lider Alija Izetbegović nikada krio namjere, samo ih je ponekad prikrivao. Nije bilo dileme, jer je više puta rekao: „Zbog mira, ne bih žrtvovao nezavisnost BiH, ali bih zbog nezavisnosti žrtvovao mir.“ Zato je Izetbegoviću i Muslimanima trebao referendum o nezavisnoj BiH, jer je to bio dio plana za stvaranje muslimanske države.

NEZAVISNOST BOSNE I HERCEGOVINE KAO PODVALA I PREVARA

Međunarodna zajednica je postavila dva uslova za međunanrodno priznanje BiH:

1) Provođenje referenduma o nezavisnosti uz učešće svih građana;

2)Dogovor o ustavnim načelima za ustavno uređenje BiH.

U intervjuu „Slobodnoj Evropi“ koji je Alija Izetbegović dao 13.6.2000. godine, pod naslovom „Svugdje postoje strategija i taktika“, objašnjavajući svoju „državničku mudrost“, razotkrio je strategiju stvaranja muslimanske države i optuživanja Srba za agresiju:

„Ljudi to često ne razlikuju i brkaju. Naša strategija je bila: cjelovita, demokratska Bosna i Hercegovina. Ovi lisabonski razgovori, koje vi spominjete, bili su, koliko se sjećam, koncem mjeseca februara. Jedno pet do šest dana prije referenduma. Ja sam vam maloprije rekao kakav je referendum imao značaj za Bosnu i Hercegovinu. To je značilo preći Rubikon, pa biti sa ove ili sa one strane Rubikona. S ove strane Rubikona je agresija, a s one strane je građanski rat. Tako da je nama je bilo izuzetno važno da se taj referendum održi. U toj situaciji ja sam verbalno dao podršku tom dokumentu, ali sam odbio da ga potpišem i do potpisivanja nije došlo. Opšte je poznato da taj papir nije nikada potpisan. Naime, dokument je sadržavao i neke pozitivne stvari. Garantovao je cjelovitost bosanskohercegovačke države u postojećim granicama, međunarodno priznatim, i nezavisnost zemlje. Ali, imao je i negativnu stvar, a to je da je predviđao etničke regionalizacije koje su za nas bile neprihvatljive. Dakle, bilo je i dobrih i loših stvari. Ja sam rekao da je to dokument koji je dobar za nastavak razgovora i da ćemo te razgovore nastaviti - i mi smo ih kasnije nastavili u Briselu. Ali je bilo neophodno da ga ne odbijem tada, jer bi referendum došao u pitanje. Referendum se održavao 29. februara, a razgovori u Lisabonu 22. ili 23. februara, dakle jedno sedam dana prije referenduma, a bilo je vrlo važno za Bosnu i Hercegovinu da se referendum održi.

Izetbegović ne krije da je bio za unitarnu BiH, znajući da će doći do rata. Pristao je na Kutiljerov plan, samo prividno, da bi dobio međunarodno priznanje, planirajući da rat nazove agresijom.

Održavanje referenduma o nezavisnosti BiH, tražila je ad hok formirana Badinterova komisija koja je svojim Mišljenjem broj 4. od 11. januara 1992. godine, konstatovala da „BiH ne zadovoljava kriterije iz Deklaracije Evropske zajednice od 16. decembra 1991. godine, za priznavanje nezavisnosti, ne izražava volju svih bosanskohercegovačkih stanovnika, te Komisija preporučuje da se održi referendum o nezavisnosti SVIH građana bez razlike“. Referendum koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine bio je krnji referendum, koji su bojkotovali građani srpske nacionalnosti. Zato je prema izvještaju krnjih komisija, na referendum izašlo 63,7% građana BiH, od čega je 92,7% glasalo za nezavisnost. Na dan 1. marta 1992, drugog dana  referenduma, pripadnik Zelenih beretki Ramiz  Delalić Ćelo je pucao na srpsku svadbenu povorku na Baščaršiji pri tom ubio mladoženjinog oca Nikolu Gardovića. Iako se Delalić na televiziji hvalio izvršenjem tog ubistva, njegovo procesuiranje se otezalo i razvlačilo sve do juna 2007., kada je ubijen u mafijaškom obračunu, bez pravosnažne presude.

Kupujući vrijeme, Izetbegović je učestvovao u pregovorima koje je vodio portugalski diplomata Žoze Kutiljero, ispred Mirovne konferencije za Jugoslaviju.

U intervjuu za BLIC, objavljenim 18.7.2005. pod naslovom: „Izetbegović odbio mir“,   navodi se:

„Da su Srbi, Bošnjaci i Hrvati 1992. godine prihvatili plan koji im je bio ponuđen, bio bi izbegnut rat u Bosni i Hercegovini, a pomirenje bi teklo daleko lakše, tvrdi u razgovoru za 'Blic' Žoze Kutiljero, autor prvog plana međunarodne zajednice za BiH.

Kako bi BiH izgledala danas da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci potpisali plan koji ste vi predlagali pre 13 godina?

- Posle pet nedelja razgovora, 18. marta 1992. godine sve tri strane usvojile su paket principa o budućem ustavnom uređenju BiH. Prevaziđeno je i srpsko odbijanje da BiH bude nezavisna država, Hrvatska je shvatila da neće biti moguće pripajanje zapadne Hercegovine, a Bošnjaci su odustali od prvobitno tražene unitarne države. Posao je sa prekidima trajao do juna kada su mi Bošnjaci rekli da odbijaju predloženo.

Zašto je Izetbegović posle posete SAD odbio plan iako ga je već potpisao?

- Izetbegović je prihvatio plan samo da bi udovoljio Evropi, a onda je od njega odustao da bi zadovoljio Amerikance koji su ga ohrabrivali da to uradi. On je verovao da Vašington podržava njegovu ideju o unitarnoj Bosni - Dejton je pokazao da greši. Evropska Unija  je bila protiv toga.

Da li je međunarodna zajednica mogla da spreči zločin u Srebrenici i ostale zločine u BiH?

- Da je plan usvojen, ne bi bilo rata, ni Srebrenice.

Suzan Vudvord koja je bila specijalni savjetnik šefa misije OEBS-a U BiH, u radu pod nazivom: „Narušavanje suverenosti radi stvaranja suverenosti: Da li je bosanski Dejton beskorisna vježba ili novi model“ (Kolumbija univerzitet Njujork, 2001. g.), navodi: „Krajem marta 1992. godine, SAD su ubijedile Izetbegovića da može da napusti pregovore i odmah da dobije priznanje na osnovu toga što nasilje Srba predstavlja kao akt spoljne agresije koju jedino suverenost može da obuzda.“

Vudvordova dalje kaže: „Međutim, ovaj argument ima mali nedostatak, pošto bosanski Srbi tada još uvijek nisu započeli rat protiv bosanske nezavisnosti.“

Kao što je naprijed navedeno, tezu o agresiji potvrdio je Izetbegović. Priča o agresiji, bila je i na sjednici krnjeg Predsjedništva BiH koja je održana 4. maja 1992. godine, kada je uz tu tezu, Abdulah Konjicija, tražio da se to proglasi i genocidom !? Dakle, prije bilo kakvih ratnih dejstava i zločina sa srpske strane, odmah se daje kvalifikacija: AGRESIJA I GENOCID.

To je bio osnov za djelovanje, pritiske i ucjene koje je bošnjačka strana svih ovih godina koristila prema zapadnim zemljama, ponajviše prema SAD, da im udovolje u poslijeratnom stvaranju unitarne države i oduzimanju nadležnosti Republici Srpskoj. U tom planu koji potiče iz 1992. godine, važna uloga je određivanje karaktera rata u BiH. Ratna propaganda koja je označavala Srbe kao zločince, a Muslimane-Bošnjake kao žrtve, tražila je sudske potvrde. Zato je bilo potrebno izmisliti pravosuđe na nivou BiH, suprotno ustavnim rješenjima iz Dejtonskog sporazuma.

Taj proces je išao u dvije faze. Prva faza u djelovanju izmišljenog pravosuđa, sadržana je u razlozima za nametanje Zakona o Sudu BiH. Odlukom Visokog predstavnika Volfganga Petriča, od 11. novembra 2000. godine, kao razlog osnivanja Suda navodi: «Uspostavljanje neophodnih struktura na nivou države BiH i entiteta u cilju ispunjavanja zahtjeva datih u odgovarajućim ustavima, uključujući i osnivanje sudskih institucija na državnom nivou čime bi se zadovoljila potreba data u Ustavu, a koje bi se bavile krivičnim djelima zvaničnika BiH počinjenim u toku obavljanja službene dužnosti».

Ovakvapovršnost i neozbiljnost, dokaz je arogancije i umišljenosti i drastičan primjer kršenja Dejtonskog sporazuma. Cilj prve faze je bilo disciplinovanje srpskih i hrvatskih funkcionera, kroz hapšenja, zatvaranja i sudske progone bez valjanih dokaza. Zastrašivanje je bila poruka i drugima šta će ih snaći ako se budu protivili prekrajanju Dejtonskog sporazuma i centralizaciji u korist Bošnjaka.

Da podsjetim da su žrtve tih procesa bili Mirko Šarović, predsjednik Republike Srpske, a potom srpski član Predsjedništva BiH, sa koje funkcije je praktično otišao u pritvor od godinu dana, a nakon sudskog procesa oslobođen. Za godinu dana zatvora, Šarović je tužio BiH i dobio odštetu od 102.000 maraka. Pored njega suđen je i nepravosnažno osuđen na 10 godina, Ante Jelavić, hrvatski član Predsjedništva BiH. Ova presuda je ukinuta, tako da sada ni Jelavić nije kriv. Zatvaranje i sudski proces, zadesio je i Dragana Čovića, bivšeg zamjenika premijera i ministra FBiH, sadašnjeg predsjednika HDZ BiH, najjače i najvažnije stranke hrvatskog naroda u BiH. Protiv njega je Tužilaštvu i Sudu BiH podneseno preko 10 krivičnih prijava, od kojih ga na kraju oslobađaju, što je samo potvrda da se radi o političkom progonu. Njemu je suđeno i za udruženi zločinački poduhvat u kome su su svi drugi još prvostepeno oslobođeni, a on suđen za udruživanje sam sa sobom. Optužnica i sudski proces je bila sudbina Mladena Ivanića, zato što kao premijer nije „dovoljno dobro pripremio sjednicu Vlade RS, pa je nastupila šteta po „Srpske šume“. Za ovu nebulozu, Ivanić je osuđen na 18 mjeseci zatvora. To mu je bila opomena što odmah nije prihvatio ponudu SDP-a, da izađe iz koalicije sa SNSD-om. Na presudu se žalio Ivanić i tužilac koji je tražio 4 godine zatvora. Ivanićev PDP je izašao iz koalicione vlasti, pa je time stvoren preduslov da bude oslobođen.

Drugi korak PRAVDE PO OHR-u, bilo je 2004. godine, osnivanje odjelenja za ratne zločine u Sudu i Tužilaštvu BiH, sa stranim sudijama i tužiocima, opet u funkciji održavanja „bošnjačke istine o agresiji i genocidu“. Računalo se da je mehanizam zastrašivanja funcionera prije svega Srba i Hrvata, uspostavljen i uvijek spreman da po potrebi nastavi sa progonima onih koje narod izabere na izborima. Radi istine mora se reći da OHR-ovo „pravosuđe na nivou BiH“, nekad zakači i bošnjačke funkcionere, ali samo onda kada se udalje od SDA. Tako je proces vođen i protiv Edhema Bičakčića, bivšeg premijera FBiH, koji je optužen zajedno sa Draganom Čovićem, za zloupotrebu službenog položaja, a onda oslobođen. 

Taj  izmišljeni i nametnuti pravosudni sistem, Bosnu i Hercegovinu čini dodatno nestabilnom i još više podijeljenom. Razvijen je čitav instrumentalizovani sistem koji je u funkciji vladanja Bosnom i Hercegovinom suprotno Ustavu i zakonima čime se krši vladavina prava kao jedan od postulata demokratskih i suverenih država. To je detaljno obrazloženo u Prilogu koji ste dobili uz Informaciju koja je na dnevnom redu.

BIH NEMA NADLEŽNOST ZA PRAVOSUĐE

Da je namjera bila postojanje pravosuđa na nivou BiH, onda bi to stajalo kao izričita nadležnost po Dejtonskom Ustavu BiH. Baš onako kako stoji u američkom Ustavu koji je bio uzor autorima Dejtonskog Ustava BiH. Naime, u Ustavu SAD članom 3. je propisano: „Sudska vlast Sjedinjenih Država povjerava se Vrhovnom sudu i onim nižim sudovima koje Kongres može povremeno ustanovljavati i osnivati“. Kao što se zna, Parlamentarna skupština BiH nema takvo izričito ovlašćenje, pa čak ni ona ne može ustanovljavati pravosuđe i njegove institucije, sve dok se ne dopuni Ustav BiH i time stvori pravni osnov.

Šta je Ustav odredio kao institucije Bosne i Hercegovine ?

Ustavom BiH utvrđene su slijedeće institucije:

    • Parlamentarna skupština sa dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom;

    • Predsjedništvo BiH od 3 člana, koje građani biraju neposredno i to: jednog Srbina na teritoriji Republike Srpske, a jednog Bošnjaka i jednog Hrvata biraju na teritoriji federacije BiH;

    • Savjet ministara BiH koji ima 3 člana: predsjedavajućeg, zatim ministra spoljnih poslova i ministra spoljne trgovine;

    •  Ustavni sud BiH koji ima 9 članova, od kojih 4 bira Predstavnički dom Federacije, 2 člana Narodna skupština Republike Srpske, a 3 člana-stranca bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava;

    • Centralna banka sa prvim upravnim odborom koji se sastoji od guvernera koga imenuje Međunarodni monetarni fond na osnovu konsultacije sa Predsjedništvom BiH, a 3 člana imenuje Predsjedništvo BiH i to 2 iz Federacije BiH (jedan Bošnjak i jedan Hrvat koji dijele jedan glas) i jednog iz Republike Srpske (bez nacionalne odrednice da to mora biti Srbin). 

Od svega 6 institucija Bosne i Hercegovine, intervencionističkom politikom i aktima visokih predstavnika, došlo se do 87 institucija BiH. Ovo je bio rezultat prenosa nadležnosti sa nivoa entiteta, kroz praksu nametanja, pritisaka i ucjena. Izvršena je protivpravna revizija Aneksa 4. međunarodnog ugovora, suprotno volji strana potpisnica i mimo procedura utvrđenih Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora. To ukazuje na razmjere kršenja međunarodnog prava.  

Kao nadležnosti Bosne i hercegovine, članom 3. Ustava, propisano je da su „u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine slijedeća pitanja:

1.      Spoljna politika,

2.      Spoljnotrgovinska politika,

3.      Carinska politika,

4.      Monetarna politika kao što je predviđeno članom VII (napomena: Centralna banka BiH),

5.      Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine,

6.      Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila,

7.      Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući odnose sa Interpolom,

8.      Uvođenje i rad sredstava za međusobne i međunarodne komunikacije,

9.      Regulisanje saobraćaja između entiteta,

10. Kontrola vazdušnog saobraćaja. 

Kada su u pitanju Ustavom date nadležnosti institucijama BiH, treba imati u vidu da postoji jasno određena gradacija onog što je nadležnost tih institucija. To se može podijeliti u tri grupe.

I.  POLITIKE - spoljna, spoljnotrgovinska, carinska, za useljavanje, izbjeglice i azil, monetarna (ovo još i tačno definisano članom 7. Ustava pod nazivom Centralna banka); 

II. PROPISI - samo u dva slučaja postoji izričito ovlašćenje institucijama BiH za donošenje propisa: prvi - useljavanje, izbjeglice i azil (uz politiku te oblasti) –; drugi – regulisanje saobraćaja IZMEĐU entiteta.

III. RADNjE I POSTUPCI u ostale 4  nadležnosti:

  • finansiranje ustanova i međunarodnih obaveza BiH,

  • sprovođenje krivičnih zakona na međunarodnom planu i između entiteta, uključujući tu i odnose sa Interpolom,

  • uvođenje i rad sredstava za međusobne i međunarodne komunikacije,

  • kontrola vazdušnog saobraćaja.

Za navedene 4 radnje ne navodi se način njihovog ostvarivanja. Zato se može tumačiti da je to stvar odluka kao što se navodi u članu 4.4.a, b, c. odnosno posebnih sporazuma ili drugih akata organa entiteta, kao što to proizilazi iz formulacije u članu 3.2.b. i c.

Kada je u pitanju primjena člana 3.5. Ustava BiH pod nazivom: Dodatne nadležnosti, postavlja se pitanje ko su strane koje se mogu sporazumjeti o dodatnim nadležnostima, koje nisu izričito Ustavom BiH određene kao nadležnosti koje pripadaju institucijama Bosne i Hercegovine. To su sada isključivo entiteti, jer Republika Bosna i Hercegovina kao potpisnica (davalac izjave o prihvatanju) Aneksa 4., ne postoji više, jer prema članu 1. Ustava, „Republika Bosna i Hercegovina, ne postoji, nego samo Bosna i Hercegovina sa unutrašnjomm strukturom izmijenjenom Aneksom 4. i sastavljena od dva entiteta. Tačno je da su predstavnici „Republike Bosne i Hercegovine“ bili potpisnici, ali je „potpis RBiH više vezan za posebne okolnosti koji su prevladavali na terenu u vrijeme pregovora koji su vodili potpisivanju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, nego za jasnu namjeru da se osigura da Bosna i Hercegovina nužno bude strana u postupcima budućih potpisivanja sporazuma o dodatnim nadležnostima za BiH. Tako i dosadašnja praksa strana učesnica u sporazumijevanju o prenosu nadležnosti (BiH i entiteti), ne daje pravo da BiH bude strana od koje zavisi valjanost sporazuma entiteta. Tako na primjeru Sporazuma o prenosu nadležnosti u oblasti odbrane koji kaže da su se entiteti usaglasili da prenesu nadležnosti, a potpisali su ga premijeri entiteta i predsjedavajući savjeta ministara, ne uvodi BiH kao stranu. Najviše što se može prihvatiti, bilo bi da je to učinjeno u svojstvu svjedoka“, kako piše u Komentaru Ustava BiH, izdanje Fondacije Konrad Adenauer, Sarajevo 2010. godine.  

U vezi sa prenosom nadležnosti, postavlja se pitanje šta se može prenijeti ? Da li se prenosi samo pravo korišćenja nadležnosti ili pak cijela nadležnost ?

PRAVOSUDNA NENADLEŽNOST

Ustav BiH koji je Aneks 4. Dejtonskog sporazuma, u određivanju nadležnosti BiH, nije odredio pravosuđe, pa ono u skladu sa članom 3.3.a. Ustava, pripada entitetima kao njihova nadležnost. Tako je i bilo sve dok Visoki predstavnik Volfgang Petrič svojom odlukom 12. novembra 2000. godine,  nije nametnuo Zakon o Sudu BiH.

Na tu odluku je dvadesetpet poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, uputilo zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu BiH, sa obrazloženjem da pravosuđe nije predviđeno kao nadležnost Bosne i Hercegovine. Članom 3.1. Ustava BiH definisane su nadležnosti institucija BiH, a članom 3.a. je određeno da «sve državne funkcije i ovlašćenja koja ovim Ustavom nisu izričito dodijeljena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaće entitetima». Zahtjev za ocjenu ustavnosti, Ustavni sud BiH je dostavio Visokom predstavniku dajući mu priliku na odgovor. Visoki predstavnik kao donosilac osporenog zakona, nije odgovorio, već je to učinila njegova kancelarija - OHR, naglašavajući «da to čini bez ikakvog izričitog ili implicitnog priznavanja nadležnosti Ustavnog suda u odnosu na odluke Visokog predstavnika». OHR je na poziv na javnu raspravu pred Ustavnim sudom BiH odgovorio da nema namjeru da daje bilo kakva dodatna obrazloženja. Potpuno nevjerovatno da se jedna kancelarija, osoblje, servis, tako podcjenjivački odnosi prema najvišoj sudskoj instituciji BiH ustanovljenoj Aneksom 4. međunarodnog ugovora. Time se pokazuje da je čak i Ustavni sud BiH pod kontrolom OHR-a. To Ustavni sud BiH i ne krije, naprotiv naglašava, pa u obrazloženju navodi: «U pogledu nadležnosti Visokog predstavnika da donosi zakone i nadležnosti Ustavnog suda BiH da odlučuje o saglasnosti tih zakona sa Ustavom BiH, Ustavni sud je već ranije u odlukama broj U 9/00, U 16/00 i U 25/00, izrazio svoj stav da ovlašćenja Visokog predstavnika proizilaze iz Aneksa 10. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, relevantnih rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i Bonske deklaracije i da ta ovlašćenja kao ni vršenje tih ovlašćenja nisu podložni kontroli Ustavnog suda».

Neskrivena potčinjenost najviše sudske institucije u BiH prema Visokom predstavniku/OHR-u, dokazuje do koje mjere je Bosna i Hercegovina država zarobljena od nelegitimne strukture koja se miješa u pravni sistem, bez ikakvog prava i mandata.

Shvatajući svu bizarnost situacije, Ustavni sud BiH se ipak upušta u ocjenu ustavnosti, navodeći zašto to čini: «Međutim, kada Visoki predstavnik interveniše u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituišući domaće vlasti, on djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje on donosi su prirode domaćih zakona, te moraju da se smatraju zakonima Bosne i Hercegovine, čija je saglasnost sa Ustavom BiH podložna kontroli Ustavnog suda.» 

Ne treba komentar.

Potčinjenost, reklo bi se čak i snishodljivost Ustavnog suda BiH prema Visokom predstavniku, dala je očekivanu odluku - da je takav Zakon o Sudu BiH, u saglasnosti sa ustavom BiH. Pošto ne može da nađe nikakvu pravnu zasnovanost u pogledu nadležnosti za uspostavljanje Suda BiH, Ustavni sud pribjegava proizvoljnim procjenama i očekivanjima, pa time još dodatno potvrđuje svu nepravnost takve konstrukcije, kako u Odluci Visokog predstavnika da nametne takav zakon, tako i u svojoj odluci da taj zakon proglasi ustavnim.

Ustavni sud kaže: «Može da se očekuje da će uspostavljanje Suda BiH biti važan elemenat u obezbjeđenju da institucije BiH djeluju u saglasnosti sa vladavinom prava i da zadovoljavaju uslove Evropske konvencije u pogledu pravičnih suđenja pred sudovima i efektivnih pravnih lijekova».

Ustavni sud BiH dalje tvrdi da se uspostavljanjem Suda BiH «ispunjava uslov nezavisnog i nepristrasnog tribunala». Da li to onda znači da su svi drugi sudovi u BiH, pristrasni i zavisni ? Praksa je pokazala da je pravosuđe koje je instalisao OHR, najvećim dijelom pristrasno i zavisno.

Ustavni sud BiH dalje «zapaža da uspostavljanjem Suda BiH može da se očekuje veći doprinos vladavini prava, što je jedan od osnovnih principa za funkcionisanje demokratske države». Tako su očekivanja bila jedina argumentacija, a vrijeme je pokazalo klimavost takve konstrukcije. Propala suđenja zbog nerazumnih optužnica i poništenih presuda koja su bila produkt površnosti i neodgovornosti prije svega stranih tužilaca i sudija, sistematski su uništavala pravosudni sistem.

Odluku Ustavnog suda BiH od 28. septembra 2001. godine o ustavnosti Zakona o Sudu BiH,  izglasala su trojica stranih sudija i dvojica sudija iz reda bošnjačkog naroda, a neustavnim su ga smatrali svih četvoro sudija iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Radi se o profesorima pravnih fakulteta – dr Snežani Savić, dr Vitomiru Popoviću, dr Zvonku Miljku, te o Mirku Zovku, sadašnjem predsjedniku Ustavnog suda Republike Srpske. Odluka je donesena suprotno utemeljenim stavovima sudija iz reda dva od tri konstitutivna naroda, samo sa dva glasa sudija iz reda Bošnjaka i još tri glasa stranih sudija.   Može li se takva odluka smatrati legitimnom s obzirom na pravno utemeljenu argumentaciju sudija iz reda Srba i Hrvata ? Tako je izdvajajući mišljenje, sudija Snežana Savić konstatovala da ne postoji ustavni osnov za donošenje tog zakona, odnosno uspostavljanje Suda BiH, jer se ni Visoki predstavnik nije mogao pozvati na odredbu Ustava BiH.     Sudija Zvonko Miljko u izdvojenom mišljenju, dao je preciznu i neumoljivu definiciju: «Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon ne bi mogla da donese čak ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, pa tako ni Visoki predstavnik koji u ovom slučaju «suspstituiše Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine» kako stoji u samoj Odluci Ustavnog suda. Jedini način za uspostavljanje ovakvog suda bio bi moguć ustavnom revizijom, u skladu sa članom 10.1. Ustava Bosne i Hercegovine». Takve revizije, odnosno dopune Ustava BiH nije bilo.

Dakle, dr Miljko je samo dosledan, smatrajući da se nikako ne može drugačije tumačiti odredba člana 3.a. Ustava, već da svaka nadležnost institucija BiH mora biti izričito dodijeljena samim Ustavom. To znači da se dodatne nadležnosti institucija BiH mogu jedino utvrditi amandmanima na Ustav, pa tek onda time stvoriti pravni osnov za donošenje zakona od strane Parlamentarne skupštine BiH. Naravno, ovome bi morao da prethodi promjena Aneksa 4. po proceduri koju predviđa međunarodno pravo za međunarodne ugovore.     

Onoj petorici sudija koji su izglasali odluku o ustavnosti, jedino je bilo važno postojanje odluke za koju će bošnjaci ponavljati da je konačna i obavezujuća, jer tako piše u Ustavu BiH. Međutim, to ne može spriječiti razmatranje okolnosti preglasavanja i nedostatka bilo kakve ustavne argumentacije u prilog takve odluke. Ostaje činjenica – pet naprema četiri, bez glasova nesumnjivih sudijskih autoriteta iz reda Srba i Hrvata.

Sasvim očekivano, nametanje Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, bio je samo prvi korak u uspostavljanju pravosudnog sistema koji će biti isključivo u funkciji donosioca takvog akta – Visokog predstavnika/OHR- i njihovih interesa.

Znajući da ne postoji nikakav pravni osnov za nametanja zakona, sastavni dio odluke o nametanju zakona je i formulacija da ta «odluka stupa na snagu odmah na privremenoj osnovi, sve dok Parlamentarna skupština BiH ne usvoji Zakon u propisanoj formi, bez izmjena i dopuna i bez postavljanja uslova». Pošto se Zakon ne može promijeniti, Parlamentarna skupština ga usvaja u istovjetnom tekstu kao što je nametnut. Jasno je da nakon toga takav zakon nikada više ne može biti bitnije izmijenjen ni ukinut, jer neće dobiti većinu glasova. Niko i ne očekuje da bi se poslanici iz reda bošnjaka odrekli onoga što im je podario Visoki predstavnik/OHR u građenju države po njihovoj mjeri.

Nametnuti Zakon o Sudu BiH propisuje između ostalog:

·         član 3. određuje da sudije mogu biti državljani BiH;

·         član 4. određuje da sudije bira Parlamentarna skupština BiH na prijedlog posebne komisije za imenovanje sudija;

·         član 8. daje imunitet sudijama;

·         član 9. određuje jezike u postupku pred Sudom BiH – bosanski, srpski i hrvatski, te oba pisma latinično i ćirilično;

·         član 12. propisuje da punomoćnik mora biti upisan u imenik advokata nadležnog tijela u BiH priznatog od strane Suda; (NAPOMENA: Sud određuje koije će tijelo u BiH priznati i kojim advokatima će dozvoliti zastupanje pred Sudom, utvrđujući sebi nadležnost mimo zakona koji regulišu ovu oblast. Otuda i zakon o advokaturi na nivou BiH, koji se pokušava progurati u Parlamentu BiH);

· član 13. određuje da je Sud BiH nadležan samo za krivična djela utvrđena zakonom države BiH kada se tim tim zakonom (Krivični zakon BiH) određuje nadležnost Suda za ta krivična djela;

· član 15. određuje da je Sud BiH nadležan da odlučuje o žalbama na presude Suda BiH (NAPOMENA: Isti sud donosi presudu i odlučuje o žalbi na tu presudu);

· Sud BiH odlučuje i o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravosnažnih presuda koje je donio Sud BiH:

Ovih dana Volfgang Petrič je priznao istinu u intervjuu „Slobodnoj Bosni“ od 31. marta 2011. govoreći o djelovanju međunarodne zajednice u BiH, između ostalog kaže: „Ništa nije bilo zaista određeno i lično sam radio najbolje što sam znao. Mandat svakog visokog predstavnika je zavisio od njegove ličnosti, snage i u mnogim slučajevima od velikih zemalja kao što su SAD.  Mi smo imali zadatak da uvedemo demokratiju diktatorskim sredstvima. I to nikada nije dobar način.“

O RADU TUŽILAŠTVA I SUDA BIH

Kao što je obrazloženo, Tužilaštvo i Sud BiH su pravosudne institucije koje su nametnute odlukama visokog predstavnika. To je učinjeno na zahtjev bošnjačkih političara sa ciljem da se posrednim mehanizmima unitarizuje pravosuđe  u BiH i izvrši centralizacija. Bošnjaci preko takvih nametnutih institucija, ostvaruju ono što nisu dobili Dejtonskim sporazumom. Dakle, obje ove pravosudne institucije su u službi bošnjačkih političkih interesa. Pošto su obje institucije djelo međunarodnih centara moći, one su neprekidno pod direktnom kontrolom stranaca. Kontrola i uticaj se ostvaruje kroz prisustvo međunarodnih tužilaca, sudija i međunarodnog administrativnog osoblja.

a) Politika optuženja

Politika optuženja za ratne zločine koju vodi Tužilaštvo BiH ima za cilj da stvori sudsku istinu o Srbima kao zločincima koja će se koristiti kao činjenica u političkim strategijama Bošnjaka. To potvrđuje činjenica da su preko 90 posto optuženih i osuđenih za ratne zločine Srbi. Bošnjaci se pojavljaju samo kao statistička brojka i optužuju se za najblaže oblike krivičnih djela koja se jedva mogu kvalifikovati kao ratni zločini. Perfidnost ove politike vidi se u činjenici da se u posljednje vrijeme Bošnjaci optužuju za zločine prema Bošnjacima u Cazinskoj krajini. Kada se postavi pitanje nacionalne pripadnosti osuđenih, predsjednica Suda BiH se pravi da to ne zna jer, tobože, sud ne vodi statistiku po nacionalnosti stranaka. Svako ko je vidio sudsku presudu zna da se u genaralijama navodi i nacionalna pripadnost. Ako se pogleda sajt Suda može se po imenima osuđenih bez greške zaključiti njihova nacionalna pripadnost i uvjeriti se da su među osuđenim samo tri Bošnjaka, nekoliko Hrvata i najveći broj Srba. 

Ni jedan masovni i organizovani zločin Bošnjaka nije procesuiran pred Sudom BiH. U jedinom ozbiljnom predmetu protiv Bošnjaka (Bugojanska grupa) optuženi su čuvari logora dok su predsjednik Ratnog štaba DŽevad  Mlaćo i ratni komandant Selmo Cikotić saslušavani kao svjedoci! Nema Bošnjaka ooptuženih po komandnoj odgovornosti, nema ih osumnjičenih za organizovan zločinački poduhvat i sistematičan napad. Takve pravne kvalifikacije su rezervisane samo za Srbe!

Politika procesuiranja i optuženja u Odjelu za organizovani kriminal bila je svo vrijeme fokusirana na Srbe i Hrvate iz političkih struktura (Jelavić, Šarović, Čović, Ivanić) sa ciljem političke diskreditacije pojedinaca i stvaranje predstave o kriminalizovanim politikama u domaćoj i međunarodnoj javnosti. Ovi primjeri pokazuju da je Tužilaštvo BiH formirano kao instrument u rukama bošnjačke politike koju sponzorišu neki međunarodni centri moći.

U Odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH postoje tužioci Bošnjaci koji nemaju u radu ni jedan predmet protiv Bošnjaka, ali zato postoje tužioci Bošnjaci koji optužuju samo Srbe. Podsjećam da još ništa nije urađeno u predmetu protiv Atifa Dudakovića, iako je prijava podnešena još 2006. Godine.

Treba imati u vidu da su i Odjelom za ratne zločine i Odjelom za organizovan kriminal upravljali međunarodni tužioci sve do 2010. godine. To ne znači da se politika Tužilaštva promijenila sa odlaskom međunarodnih tužilaca. Stranac koji je rukovodio Odjelom za organizovani kriminal (Dru Engel) je i danas u Tužilaštvu u svojstvu savjetnika. U prostorijama Tužilaštva nalazi se kancelarija u kojoj sjedi Hasan Pleh, službenik ambasade SAD.

b) Struktura Suda BiH i Konvencije o ljudskim pravima  

Sud BiH je strukturisan suprotno članu 14. tačka 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 2.1. Protokola 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Naime, oba međunarodna pravna dokumenta predviđaju pravo svakog da njegovu odluku o krivici i kazni preispita nadležan VIŠI SUD. Viši sud je u sistemu kontinentalnog prava sud koji predstavlja posebnu i nezavisnu strukturu, koji je odvojen od prvostepenog suda i čije sudije bira nezavisno sudsko tijelo. Apelaciono odjeljenje koje u Sudu BiH razmatra žalbe protiv odluka istog suda, ne može se ni po čemu smatrati „višim sudom“. Naprotiv, isti sud donosi presude i razmatra žalbe!

Sudije Apelacionog odjeljenja ne postavlja nezavisno sudsko tijelo (VSTS), nego predsjednik suda bez jasnih, objektivnih i transparentnih kriterija. Tako izabrane sudije su pod direktnom kontrolom i uticajem predsjednika. Zbog takvih ovlaštenja, predsjednik suda ima preveliku moć nad sudijama i može da utiče na vršenje pravde. Predsjednica Suda BiH je i sama sudija Apelacionog odjeljenja, tako da se takozvani «viši» sud može smatrati njenim privatnim sudom!

Ovo je još jedan u nizu pravnih apsurda koji su stranci instalirali u BiH zbog svojih ciljeva. U evropskom pravnom sistemu ne postoji takva struktura jednog redovnog suda! Sud BiH je pravni eksces u pravosudnom sistemu BiH i u evropskom pravu, zbog čega ovakvu instituciju treba redefinisati ili ukloniti iz pravnog sistema!  

c) Preuzimanje predmeta iz nadležnosti entitetskih sudova (Član 7. Zakona o    Sudu BiH (bivši član 13.)

Preuzimanje predmeta iz nadležnosti entitetskih sudova uspostavljeno je Zakonom o Sudu BiH (član 13. prvobitnog teksta). U istoriji pravosuđa, ovakva pravo jednog suda se prvi put pojavljuje. Ni jedno kontinentalno zakonodavstvo ne daje određenom sudu pravo da uzima predmete iz nadležnosti drugog suda. Još veći apsurd je činjenica da se ovakva mogućnost jednom sudu daje jednim organizacionim zakonom!  U suštini, organizacioni zakon propisuje dispoziciju krivičnog djela („ozbiljne reperkusije, štetne posljedice na privredu BiH, ozbiljna ekonomska šteta, druge štetne posljedice izvan teritorije entiteta?“), što je neprirodno i neprihvatljivo sa stanovišta normativne teorije.

Tužilaštvo iSud BiH su ovu mogućnost do sada intenzivno koristili za preuzimanje slučajeva iz pravosudnog sistema Republike Srpske. Preuzimani su predmeti iz nadležnosti osnovnih sudova, za šta nije postojao osnov ni u članu 13. (obična ubistva, nesavjestan rad u službi). Zakonska mogućnost je u praksi dovedena do apsurda: tužilac nema obavezu da prethodno dokazuje „štetu“ i „štetne posljedice po BiH“, optuženi nema mogućnost da takve tvrdnje tužioca prethodno osporava, sud to ne rješava kao prethodno pitanje i optuženi nema pravo žalbe u pogledu ovakvih odluka tužilaštva i suda.

Ovakva odredba se našla u Zakonu o Sudu BiH sa političkim ciljem da se osigura mehanizam za podrivanje dejtonskih nadležnosti entiteta kada je u pitanju pravosudni sistem. Takva praksa je suprotna članu 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koju je Ustavni sud BiH svojim odlukama podržao pokazujući da je i on dio mehanizma za faktičko rušenje dejtonske nadležnosti entiteta!  

d) Nadležnosti Odjela 3.

U Odjelu 3. zastupljena su krivična djela iz nadležnosti sudije pojedinca (sa maksimalnom kaznom zatvora do 10 godina). Sudije Suda BiH sude čak i za krivična djela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. U pravosudnom sistemu entiteta, sudije prvostepenih sudova takođe sude za krivična djela sa zaprijećenom kaznom do 10 godina zatvora.

Postavlja se pitanje šta je opredijelilo zakonodavca da vrlo širok krug krivičnih djela svrsta u nadležnost Suda BiH (Odjela 3.)? Slijedio bi jedan jedini zaključak da je to grupni zaštitni objekat (država BiH i njeni interesi). Da li je to zaista bilo neophodno? Da li su krivična djela iz nadležnosti Odjela 3., s obzirom na radnje izvršenja, težinu posljedice i visinu izrečenih kazni, zaista od takvog značaja da trebaju biti u nadležnosti Suda BiH? Čini s da za to nije bilo nikakvog razumnog opravdanja i da je glavni cilj bio da se što više nadležnosti oduzme entitetskom pravosuđu.

Problem otvara i krupno moralno pitanje (pravičnost)i u samom sistemu. Zašto sudija Suda BiH za duplo veću platu rješava predmete manjeg društvenog značaja nego sudija osnovnog /opštinskog suda? Sud BiH je preskup da bi rješavao krivična djela krijumčarenja stoke preko granice, ili davanja dvadeset maraka mita cariniku.

Ako se djelatnost Odjela 3. posmatra sa aspekta kaznene politike, još teže je izvući zaključak o opravdanosti suđenja za ova krivična djela na Sudu BiH. Od 119 izrečenih presuda u 2007. godini, samo je 16 osuda na kaznu zatvora, 16 na novčanu kaznu, a 85 uslovnih osuda (dvije oslobađajuće i ostalo riješeno „na drugi način“). U 2006. godini je donešeno 106 presuda, od kojih je u 21 slučaju izrečena kazna zatvora, u 34 slučaja novčana kazna, a u 49 slučajeva uslovna osuda. U 2005. godini donesene su 163 presude, od kojih je kazna zatvora izrečena u 40 slučajeva, novčana kazna u 44 slučaja, a uslovna osuda u 77 slučajeva (podaci iz interne statistike Suda). Ove nadležnosti treba vratiti entitetskom pravosuđu.

e) Upravna i građanska nadležnost

Sud BiH ima nadležnost da preispituje upravne akte institucija i organa države BiH, te da rešava građanske sporove u kojima se država BiH pojavljuje kao tužena strana. Nema logičnog opravdanja da ova vrsta sporova bude u nadležnosti Suda BiH samo zbog svojstva tužene strane. Predmete iste vrste (čak i složenije!) rješavaju entitetski sudovi osnovnog nivoa (samo za duplo manju platu!).

Ove nadležnosti treba vratiti u entitetsko pravosuđe i na taj način smanjiti ogroman budžet Suda BiH.  

f) Nezakonita praksa koju je uveo Sud BiH

Sud BiH je uspostavio praksu suprotnu opštem pravnom principu da se na počinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ili kasnije izmijenjen zakon ako je blaži za učinioca (Vremensko važenje krivičnog zakona-član 4. KZ BiH). Naime, pred Sudom BiH na učinioce krivičnih djela ratnih zločina ne primjenjuje se Krivični zakon SFRJ, koji je blaži za učinioca (predviđa maksimalnu kaznu zatvora do 20 godina), nego se primjenjuje Krivični zakon BiH donešen 2003. godine, koji predviđa maksimalnu kaznu dugotrajnog zatvora do 45 godina. Ovakva praksa Suda BiH suprotna je praksi redovnih sudova oba entiteta, što je otvorilo problem nejednakosti pred zakonom. Ustavni Sud BiH je u predmetu Maktouf na prilično nejasan način potvrdio praksu Suda BiH, što je trebalo da promijeni praksu svih sudova u BiH kada su u pitanju krivična djela ratnih zločina.

Ovakva praksa Suda BiH je dovela do pravne nejednakosti u regionu i suočila države sa političkim problemom. Za isto krivično djelo u Hrvatskoj i Srbiji maksimalna kazna je 20 godina zatvora, a u BiH 45 godina. Ovakva vrsta institucionalne nepravde pogađa samo Srbe jer su samo oni do sada suđeni na dugotrajne kazne zatvora. 

Primjer pokazuje kako se Sud BiH i Ustavni sud BiH koriste kao mehanizmi za nametanje neustavne i nezakonite prakse u pravosudni sistem isključivo iz političkih ciljeva i kako se Sud BiH i Ustavni sud BiH koriste za nametanje sudske prakse entitetskom pravosuđu. Pred Evropskim sudom za ljudska prava nalazi se nekoliko apelacija po ovom osnovu koje još nisu razmatrane.

g) Efikasnost Tužilaštva i Suda BiH

Tužilaštvo i Sud BiH su najneefikasnije pravosudne institucije u svijetu! Njihov rad su međunarodni faktori dizajnirali prema politici Haškog tribunala, očekujući da će im dugotrajni postupci osigurati da sto godina bidu u BiH i lagodno zarađuju ogroman novac. Iz izvještaja Suda BiH za 2010. godinu može se vidjeti da je 13 sudija u Odjelu za ratne zločine za godinu dana donijelo samo 14 presuda! Jedan sudija godišnje uradi jednu presudu u potpuno anonimnim slučajevima ratnog zločina. Postupci za ratne zločine pred sudom BiH traju po tri godine! Ima sudija koji za godinu dana nisu napisali ni jednu presudu! Ni u odjelu za organizovani kriminal nije mnogo bolja situacija. Tamo sudije urade po tri presude godišnje. To su najskuplje sudije na svijetu! Takav luksuz BiH sebi ne može dozvoliti i zašto bi Republika Srpska plaćala  tako skupe institucije.

h) Destruktivno djelovanje predsjednice Suda BiH

Glavni tužilac i predsjednica Suda BiH oslanjaju se na podršku stranih ambasada i međunarodnih zvaničnika i javno ih predstavljaju kao zaštitnike njihove nezavisnosti (izjava predsjednice Suda BiH u emisiji «60 minuta» od 7. marta 2011. godine), a istovremeno domaće političare i državne institucije predstavljaju kao neprijatelje nezavisnog pravosuđa. Za razliku od domaćih političara, ambasadori pojedinih zemalja i visoki predstavnici su bili stalni gosti ovih institucija. Predsjednica Suda otvoreno koristi sarajevske medije u diskreditaciji domaćih institucija, političara, pa čak i svojih sudija.

Predsjednica Kreso je instrumentalizovala sarajevske medije za napade na Republiku Srpsku i njene vlasti, kao i sudije iz Republike Srpske, koje optužuju da po zadatku Milorada Dodika ruše Sud BiH. Ovo je kriminalna i uvredljiva uloga jednog predsjednika suda. Takođe, predsjednica Kreso se konstantno bavi političkim pitanjima (osnivanjem Vrhovnog suda BiH, odjeljenja Suda BiH u entitetskim okružnim sudovima), što jasno razotkriva njenu političku ulogu u pravosudnom sistemu. Kreso je prošle godine izazvala međunarodni incident na Konferenciji predsjednika vrhovnih sudova regiona u Budvi zbog toga što sudije iz Republike Srpske sjede do sudija iz Srbije i blizu zastave Republike Srbije. To je prenijela kao skandal „Dnevnom avazu“, nakon čega je slučaj dospio do ambasada dviju zemalja. I pored ovakvog djelovanja, Visoki sudski i tužilački savjet je Medžidu  Kreso ponovo izabrao za predsjednicu Suda BiH na još šest godina i jasno pokazalo da je dio sistema koji aktivno djeluje protiv interesa Republike Srpske.

Republika Srpska ne želi da novcem svojih građana finansira „državne“ pravosudne institucije koje rade protiv interesa njenih građana, jer takve institucije kompromituju pravosudni sistem i pravdu.

(Izlaganje predsednka RS Milorada Dodika na 4. posebnoj sednici narodne skupštine Republike Srpske 13. aprila 2011)

 

Anketa

Da li mislite da će se Srbija pridružiti sankcijma EU protiv Rusije?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner