Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Da li Trampov zet najavljuje Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku i malu Bosnu?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Da li Trampov zet najavljuje Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku i malu Bosnu?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
subota, 03. jun 2017.

„Da bi zaštitile Balkan od Vladimira Putina, zapadne zemlje moraju da shvate greške koje su napravile u jugoistočnoj Evropi i da ih isprave prije nego što to uradi Kremlj“ – ocijenio je nedavno američki stručnjak za bezbjednost i bivši analitičar Nacionalne bezbjednosne agencije (NSA). DŽon Šindler je pri tome mislio na Zapadni Balkan, a posebno na Bosnu. On smatra da bi bilo već krajnje vrijeme da SAD i EU odustanu od pogrešne strategije u Bosni.

Takve povremene „ispade“ među inače unisonim zapadnim autorima, domaći stručnjaci obično procjenjuju kao tzv. puštanje balona, odnosno neobavezno testiranje kako bi reagovale nacionalno-vjerske skupine na terenu ukoliko bi „međunarodna zajednica“ okrenula list u BiH. Otuda na Šindlerov tekst u „Njujork obzerveru“ gotovo i nije bilo domaćih reakcija. Čini se da pomenuti tekst možda ipak zaslužuje veću pažnju, barem iz dva razloga?

Prvo, napisao ga je autor izvrsne knjige Nesveti teror, kojom se afirmisao kao odličan poznavoac i objektivan analitičar američke promuslimanske politike u BiH. I, drugo, vlasnik časopisa „Njujork obzerver“, u kome je objavio članak, nije niko drugi nego DŽared Kušner, Trampov zet i ključna ličnost u predsjedničkom kabinetu.

Šindler ističe za srpske analitičare opštepoznate i većinom prihvaćene istine o BiH. „Ta oronula pseudodržava nikada se nije oporavila od katastrofe 1992-1995. (…) BiH, kakvu su stvorili Amerikanci u Dejtonu, nije funkcionalan oblik vladavine i nikada to neće ni biti“.

Ali, zanimljivo, ovaj američki autor smatra da izvor problema potiče još iz vremena Titovog crtanja unutrašnjih granica komunističke Jugoslavije koje nisu poštovale teritorijalno-etničku stvarnost. Tako on piše: „NATO i EU insistirali su na očuvanju unutrašnjih granica komunističkog režima, iako su predstavljale birokratski hir komunističkih funkcionera, a ne etničku realnost (…) Maršal Tito je održao Jugoslaviju na okupu kombinacijom harizme, političkog vještine i vrlo neprijatne tajne policije, a NATO i EU ne raspolažu ničim od toga.“

Činjenica je da je komunističko rukovodstvo baš tako nacrtalo republičke i pokrajinske granice, ali je takođe činjenica da je potom kreiralo i odgovarajuću teritorijalno-etničku realnost. Tek naknadno je formiralo (priznalo) i makedonsku, i crnogorsku, i muslimansku naciju. A taj politički inženjering konstruisanja novih nacija i republika i pokrajina, kasnije i sa elementima državnosti, Titu nije bio problem nego rješenje. Sa transformacijom jednog dijela srpske u tri nove nacije i stvranjem dvije pokrajine na teritoriji Srbije, on je poništio objektivno pijemontski status najveće republike koja je okupila ostale, i najbrojnijeg naroda koji je stvorio obje Jugoslavije. U konfederaciji usitnjenih članica i rivalitetu republika i naroda, on je bio harizmatični arbitar koji je vješto balansirao uz oslonac na kompartiju, armiju i, poslije Rankovića, na vojnu službu bezbjednosti.

NATO i EU, zaista, kako kaže Šindler, „nemaju u rukama ništa od toga“. U Bosni, po Dejtonu, istina, vlada protektorat UN, ali Petrič i Ešdaun su zloupotrebili ionako sporna diktatorska „bonska ovlašćenja“ da bi centralizovali BiH i time samo izazvali kontraefekat. Bosna je danas iznutra podjeljenija i bliža raspadu nego ’92. Predratna etnička mješavina (šara leopardove kože) ratom je transformisana u tri etnički jednobojna polja, a prognanici i izbjeglice se poslije četvrt vijeka definitivno neće vratiti na svoja ognjišta. Šindler i ne pominje da je već prilikom crtanja spornih unutrašnjih granica u komunističkom vrhu bilo neodumica da li da BiH uopšte bude republika, ili samo treća pokrajina unutar Srbije. A da će „prije ili kasnije, etničke granice na Balkanu biti međunarodno priznate kao državne“, prognozirao je još krajem rata Stiven Burg.

Šindler predlaže jednostavno rješenje. „Budući da niko ne može razumno da objasni zašto se komunističke granice Srbije mogu mijenjati, ali granice BiH ne mogu, neka se Republika Srpska pridruži Srbiji, kao što odavno želi. Etnički hrvatskim dijelovima zemlje, posebno u zapadnoj Hercegovini, trebalo bi dopustiti da se pridruže Hrvatskoj. Od onoga što ostane od BiH trebalo bi napraviti novu državu.“

Sve djeluje logično i svakom je blisko kao jedino prirodno rješenje, ali … Na Šindlerovo upozorenja na paradoks – KiM može da ode iz Srbije, a RS ne može iz BiH, treba dodati da za to nema ne samo razumnog nego ni bilo kakvog zvaničnog obrazloženja. Supersila u zenitu nastupala je po principu može mi se – hoće mi se, i nije imala potrebu da se bilo kome pravda. Na pitanje novinarke NIN-a, poznati američki politikolog Norman Abramovič je svojevremeno lakonski cinično odgovorio: „Sada je na dnevnom redu KiM, a ne RS.“ Bila je to ilustracija za tezu da se moć manifestuje i u određivanju dnevnog reda.

Robert Kuper, visoki funkcioner EU i „međunarodne zajednice“, dao je i „moralno“ obrazloženje za to. „Postmoderne države (zapadnoevropske i SAD) treba da razvijaju i poštuju standarde u međusobnim odnosima. Kada se pak radi o predmodernim (u koje svrstava i balkanske), neophodno je postupati na način na koji se ponašaju i one. To znači da je legitimno pribjegavati obmanama, sili i svim drugim raspoloživim sredstvima.“ Meta obmane „postmodernista“ bila su sva tri naroda u BiH. Bošnjacima je obećana centralizovana država kojom će vladati kao većina, ali je čekaju već 25 godina. Srbima su na potpis ponudili Dejtonski ustav (Aneks 4), ali su ga od prvog dana opstruisali. Za Hrvate je Vašingtonskim sporazumom u zamjenu za Herceg-Bosnu bila predviđena konfederacija Federacije sa Hrvatskom, ali ni od toga ništa. Tadašnji Tuđmanov ministar spoljnih poslova Mate Granić danas priznaje da „od početka nije u to vjerovao i da je to bila prevara Hrvata u BiH, ali da su glavnu riječ vodile SAD“.

Sa tim i takvim iskustvom sa „međunarodnom zajednicom“ iliti sa SAD treba čitati naredne Šindlerove redove. „Dejton je bio zamišljen kao kratkoročno sredstvo za krvave rane, ali postao je trajan i nepromjenjiv, iako ga više niko u državi ne želi takvog. Zato je vrijeme da se Dejton dokrajči.“ Ako dokrajčivanje Dejtonskog sporazuma, kako to predlaže Šindler, znači i razlaz naroda u BiH u tri države, onda je to jedino prirodno rješenje. Ali šta ako to dokrajčivanje Dejtona, kako to i dalje insistiraju SAD, treba samo da olakša dalju centralizaciju BiH, od koje Klinton-Obamina postava u Stejt departmentu ne odustaje ni nakon dolaska novog državnog sekretara Reksa Tilersona?

Sa istim rezervama treba pročitati i Šindlerove preporuke za Srbiju. „Beograd treba da učini kompromis i prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Velika Albanija dolazi u svakom slučaju, i bolje je da se to postigne na miran način. Treba dozvoliti da se Kosovo pripoji Albaniji. Srbiji treba da pripadne region sjeverne Mitrovice, a Kosovu Preševska dolina“. Ako bi slijedila Šindlerovu, po sebi racionalnu viziju prekompozicije Titovih granica na Zapadnom Balkanu, Srpskoj bi se moglo desiti da se odrekne kolike-tolike zaštite koju ima u Dejtonskom sporazumu, i da završi u unitarnoj BiH. Srbiji pak da se odrekne Kosova, a da se ne proširi na srpski dio BiH, tj. Republiku Srpsku.

Veza Šindlerovog teksta sa porodicom predsjednika SAD možda svjedoči o Trampovom planu da poslije 25 godina političkog i drugog jalovog nasilja nad Srbima ne samo u Srbiji i Srpskoj napravi zaokret u američkoj politici u regionu. Ali, vidjeli smo da su njegove pozitivne inicijative, bar za sada, efikasno blokirane u kongresu od demokrata i dijela republikanaca.

Iako se u pasusu citiranom na početku našeg teksta Šindler zalaže da sporove na Balkanu riješi Tramp kako ih ne bi rješavao Putin, on na kraju svoga teksta piše: „Rusija bi sarađivala prilikom crtanja novih granica na Balkanu ukoliko je Zapad prihvati kao ravnopravnog partnera.“ To bi valjda trebalo da znači da bi Rusija bila i garant Srbima da neće još jednom biti prevareni od SAD. Ali, sreću kvari jedna već citirana Šindlerova rečenica. „Velika Albanija dolazi u svakom slučaju, i bolje je da se to postigne na miran način“.

Ako „velika Albanija dolazi“, onda ne dolazi sama od sebe nego presudnom američkom podrškom Albancima u Srbiji i Makedoniji, a uskoro i u Crnoj Gori.

Da to neće ići na miran način svjedoči otpor Ivanova i Gruevskog u Skoplju i makedonskog naroda širom zemlje da prihvate tiransku platformu, kao i istrajno odbijanje Beograda da i zvanično prihvati secesiju južne pokrajine. A u tome imaju i podršku Rusije.

Da li ono Šindlerovo „da je bolje na miran način“ predstavlja u stvari prijetnju da, ako ne milom, biće silom i to, dakako, opet američkom? Uostalom nije li već utvrđeno da su Trampovi prvi saradnici Flin i Benon, kao promoteri nenametanja režima i detanta sa Rusijom, potisnuti – prvi iz Bele kuće, a drugi iz Savjeta za nacionalnu bezbjednost? U isto vrijeme, uspon u predsjedničkom kabinetu ostvario je Kušner, koji je sa jedne strane familijarno-politički vezan za tasta Trampa, a sa druge, poslovno-politički za finansijskog maga i rusofoba Đerdža Šoroša. I, preko njega, za Rotšilde, Rokfelere (inače sponzore H. Klinton), te druge moćnike koji vuku konce u Savjetu za spoljnu politiku SAD. Ako ustreba, i mimo volje samog šefa države

Zet Kušner je čovjek za vezu između dva tabora. Održava diskretne komunikacije, smiruje i jednu i drugu stranu i gradi zakulisne kompromise. Zato nam slika o prvom polugodištu Trampove vladavine izgleda toliko konfuzna. Mnogo je jasnije da su Šindlerova rješenja za Balkan potekla iz tog politički kontraverznog miljea.

(FSK)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će crnogogorski „Zakon o slobodi veroispovesti“ biti povučen?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner