Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Bosna i Hercegovina na istorijskoj raselini
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Bosna i Hercegovina na istorijskoj raselini

PDF Štampa El. pošta
Petar Iskenderov   
četvrtak, 26. novembar 2009.

(Fond strateške kulture, 25.11.2009)

Današnja međunarodna aktivnost oko Bosne i Hercegovine, bez presedana u poslednjih skoro 15 godina, svedoči o jednom: urušava se svečarska struktura mirotvorstva na Balkanu. I kamenicama tu strukturu gađaju oni zapadni mirovnjaci i instituti, koji su udarali njene temelje. Logika stvari je takva da krajem iduće godine u Sarajevu, Briselu i Vašingtonu neće obeležavati 15. godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma već mu držati opelo.

Samo je tokom poslednjih dana situaciju u Bosni i Hercegovini dva puta razmatrao Savet bezbednosti OUN. U Sarajevu je 18. i 19. novembra održano zasedanje Rukovodećeg komiteta Saveta za implementaciju mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. U Briselu su debate o budućnosti bivše jugoslovenske republike vođene paralelno sa izborima novih rukovodilaca Evropske unije. Međutim, sva ta međunarodna aktivnost je donela mizerne rezultate. Strane su tek potvrdile osnovne pozicije i iskazale nesposobnost da sačine „mapu puta“ za perspektivno bosansko sređivanje. Bosanski Hrvati su po prvi put otvoreno izjavili da im je neophodna sopstvena republika u sastavu Bosne i Hercegovine – analogna Republici Herceg-Bosni iz vremena bosanskog rata. Što se Republike Srpske tiče, njeni lideri su spremni da realizuju svoje davno dato obećanje da će se izboriti za samoopredeljenje po uzoru na Kosovo, na šta ih, u suštini, prisiljavaju zapadne države i muslimanski radikali.

Hoće li Zapadu poći za rukom da definitivno likvidira još jedno balkansko ostrvce otpora „novom svetskom poretku“ – bosansku Republiku Srpsku – ili će stvorena u Dejtonu Bosna i Hercegovina prestati da postoji u svom sadašnjem glomaznom, malo efikasnom, ali ipak „nalik na državu“ obliku?

Zapadne države na čelu sa SAD i Velikom Britanijom, uz aktivnu podršku činovnika Evropske unije, pokušavaju da radikalno promene ustavne osnove Bosne i Hercegovine, fiksirane u Dejtonskom mirovnom sporazumu i kasnijim odlukama Saveta za implementaciju mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Taj organ je stvoren krajem 1995. godine u cilju nadgledanja realizacije dejtonskih sporazuma. U njegov sastav su ušli predstavnici Rusije, SAD, Kanade, Japana, Evropske unije i Turske kao predstavnika Organizacije Islamska konferencija. Suština predloga mogla bi se svesti na rigidnu centralizaciju njenih struktura vlasti i odbacivanje konsenzusa prilikom donošenja odluka, pa prema tome i prava veta. Danas takvo pravo imaju muslimani, Srbi i Hrvati, i ono im pomaže da izbegnu donošenje jednostranih odluka na nivou centralnog parlamenta ili kolektivnog Predsedništva Bosne i Hercegovine. SAD i EU su već izjavili, da ukoliko bosanski narodi ne prihvate ponuđene izmene, onda oni mogu staviti krst na planove o evrointegracijama. Međutim, dve runde pregovora, koje vode bosanske partije u avio-bazi „Butmir“ kod Sarajeva u oktobru, nisu donele nikakve rezultate.

Faktički, zapadni „garanti“ Dejtona – a konkretno, zamenik državnog sekretara SAD DŽejms Stajnberg, komesar Evropske unije za pitanje proširenja Oli Ren i šef MIP predsedavajuće u EU Švedske Karl Bilt bave se – i to još bez učešća Moskve – opasnom revizijom dejtonskih odrednica. I što je karakteristično, upravo je gospodin Bilt u novembru 1995. godine stajao na izvorištu „dejtonske“ Bosne. A danas on već aktivno realizuje upravo suprotni scenarij.

Zato i ne čudi što su bosanski Srbi već kategorički odbacili pokušaje preispitivanja Dejtonskog sporazuma, kojim se garantuje postojanje bosanske Republike Srpske. Kako je nedavno potvrdio šef njene vlade Milorad Dodik, u intervjuu beogradskom listu „Danas“, „Zapad ne može uticati ni na mene, niti na legitimne institute Republike Srpske“[1].

Što se Hrvata tiče, oni su u odgovor pozvali na stvaranje za sebe nacionalno-državne tvorevine, poput Republike Srpske – drugim rečima, založili se za istupanje iz sastava Muslimansko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine. U polemiku se aktivno uključio i predsednik Hrvatske Stipe Mesić, koji je optužio Dodika da „čini sve kako bi uništio državu“, ali se pri tom suočio sa uzvratnim apelom da „prestane brinuti za Republiku Srpsku“ i neka „koncentriše pažnju na bosanske Hrvate koji su u potpunosti marginalizovani zbog njegove neodgovorne politike“[2].

Danas se nazire nekoliko varijanti daljeg razvoja događaja u Bosni i Hercegovini. Najoptimalnijom se smatra očuvanje sadašnjeg statusa kvo u vidu Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji bi i dalje bio na snazi, i Republike Srpske. Međutim, to je moguće samo u slučaju ako SAD i Evropska unija odustanu od presinga na bosanske Srbe i Hrvate, što je, opet, malo verovatno, imajući u vidu čvrstu odlučnost muslimanskih vlasti Sarajeva da i dalje slede kurs evroatlantizma i da, pored ostalog, što je moguće pre uđu u NATO.

Druga varijanta pretpostavlja, da će Zapad rukama aktuelnog Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu, austrijskog diplomate Valentina Incka, ipak „pridaviti“ bosanske Srbe kao glavne protivnike „anti-Dejtona“. A to bi i definitivno značilo pretvaranje Bosne i Hercegovine u unificiranu radikalnu muslimansku državu sa likvidacijom srpske državnosti i pretvaranjem Republike Srpske u jednu ili nekoliko opština bez ikakvih prava.

Međutim, ništa manje realna je i varijanta da u Bosni i Hercegovini trijumfuju centrifugalne tendencije i da se ona i definitivno raspadne na muslimanski, srpski i hrvatski deo. U tom slučaju na srpskom prostoru po prvi put u nekoliko poslednjih decenija mogu trijumfovati ujedinjujuće tendencije u vidu prisajedinjenja Republike Srpske Srbiji i pretvaranja Drine u reku unutar Srbije. Razgovori autora ovog teksta sa Miloradom Dodikom dopuštaju mi da kažem, da će Banja Luka prihvatiti takav razvoj događaja, ukoliko na kartu bude stavljena sudbina srpskog naroda. Sličan scenarij uz određene ograde mogu prihvatiti i zapadne države kao deo opšteg scenarija preispitivanja balkanskih granica i uvođenja sistema teritorijalnih kompenzacija narodima i državama regiona. Na takvu mogućnost je pre nekoliko godina ukazivao još jedan arhitekta „dejtonske“ Bosne i Hercegovine – britanski lord Dejvid Oven, koji je predložio da se održi novi međunarodni kongres o balkanskim pitanjima poput Berlinskog kongresa 1878. godine. U Ovenovom planu posebno mesto je poklonjeno ujedinjenju Srbije sa Republikom Srpskom, i to kao kompenzacija Beogradu za gubitak Kosova.

Naravno, još je rano govoriti o mogućnosti tako globalnih promena na političkoj mapi Balkana. Jasno je jedno – sadašnje, do sada nezabeleženo, zaoštravanje situacije u Bosni i Hercegovini i oko nje, direktna je posledica onog presedana kakvim je bilo priznavanje nezavisnosti Kosova od strane Zapada. I apsolutno se može ispostaviti da će Vašington i Brisel svoju podršku albanskim separatistima morati platiti svojim glavnim čedom – Bosnom i Hercegovinom.

Da li je za takve sazrevajuće ozbiljne promene na Balkanu spremna ruska diplomatija, na koju s nadom upiru poglede Srbi s obe strane Drine?

Petar Ahmedovič Iskenderov je stariji naučni saradnik Instituta slavistike RAN, magistar istorijskih nauka, međunarodni komentator lista „Vremja novostjej“ i radiostanice „Glas Rusije“

http://rs.fondsk.ru/article.php?id=2610


[1] Danas, 12.10.2009.
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner