Iskušenja bliskosti i jakih emocija

(NIN, 3.2.2010)

Nakon nezavisnosti Crne Gore više puta sam ponovio da su Crna Gora i Srbija dvije bliske države sa dva jednako bliska naroda koje bi, upravo iz tih razloga, trebalo da imaju najprisnije odnose. Vjerujem da se ta odrednica mog državnog stava jasno prepoznala.

Zašto sam ovo više puta ponovio?

Zato što našu bliskost potvrđuje duga i burna istorija, ali i sadržajna i izazovna sadašnjost. Duga i burna istorija, u kojoj su naša dva naroda i dvije države, položili izazove istorijskih iskušenja bliskosti, podsjeća nas na primjere iz dva prošla vijeka, kada su dvije knjaževine i dvije kraljevine svoju prisnost, zbog bliskosti naroda, kulture, jezika i iste vjere, iskazivale u njegovanju zajedničkih prijatelja i doživljaju zajedničkih protivnika.

U prvoj polovini prošlog vijeka taj odnos se potvrdio u otporu fašizmu, najvećem zlu čovječanstva, kada smo opet bili zajedno u antifašističkom otporu. Takođe smo zajedno kroz republike u Federaciji obnavljali svoje državne prepoznatljivosti, da bi majskim demokratskim referendumom o nezavisnosti Crne Gore, odmah prihvaćenim od Srbije, međunarodno promovisali najzdraviji model naših odnosa – nezavisnih i međunarodno priznatih država.

Da se taj model pokazao kao najzdraviji i najodrživiji pokazuje, između ostalog, i odnos prema dvjema državnim himnama, koje su svakako jedan od najemotivnijih simboličkih iskaza državne samobitnosti. Oj, svijetla majska zoro i Bože pravde – da li smo upravo Božijom pravdom u referendumskoj svijetloj majskoj zori dobili zajedničko svanuće državnih nezavisnosti – emotivno se doživljavaju, vole i pjevaju. Doduše uz djelimičnu uzdržanost u Crnoj Gori zbog dijela teksta koji je promjenljiv. A, sjetimo se kako se himni zajedničke države zviždalo i kako su joj građani često u znak neprihvatanja demonstrativno okretali leđa…

Zašto nesporne činjenice naše bliskosti često ponavljam?

Zato što su naši odnosi u istoriji, a i sada, uz bratsku ljubav imali i bratske nesloge. Istorijska je činjenica da su knjaževine i kraljevine naše dvije države, čije su monarhističke familije, upravo zbog bliskosti postajale jednom porodicom, doživljavale i posrtanja. Izvjesno i dominantno zbog nesrazmjernosti dva kraljevstva, koje je rađalo ambiciju Srbije da se Crna Gora državno izbriše i crnogorskog da se Beograd zamijeni Podgoricom (Cetinjem).

U sukobu Davida i Golijata ishod je bio predvidljiv. Crnogorski kralj je doživio izgnanstvo, a država Crna Gora gašenje svoje državne samobitnosti. Plašeći se velikog, veličanstveni tvorac crnogorske nezavisnosti i kraljevine, ponadao se da će ga zamijeniti. Ta iluzija je olakšala ambiciju velikog koji je na zalasku kraljevog života iskoristio šansu da uveća svoju veličinu. Nije se odoljelo izazovu pa strpljenje, državna i porodična bliskost, nijesu nadvladali strahove i vladarske ambicije. Skupo, ali vrijedno za uspomenu. I opomenu.

Ovo opominje nestrpljive i ishitrene koji su zbog, moramo reći, za Srbiju bolnog priznavanja Kosova, emotivnom reakcijom izviždali Crnu Goru i okrenuli joj leđa. Nije se vodilo računa da je Crna Gora imala krajnje strpljiv i odgovoran odnos prema samostalnosti Kosova, veoma osjećajući osjetljivost tog pitanja za Srbiju. Ne treba zaboraviti da je Kosovo priznato osam mjeseci nakon proglašenja nezavisnosti, a pošto je to učinilo 48 država. Kome bi koristilo da Crna Gora dovede u pitanje svoje integracione i ukupne interese, koji bi svakako bili suštinski ugroženi daljim odlaganjem ove teške odluke. Crnoj Gori i njenim građanima svakako ne, a siguran sam ni Srbiji. Vjerujem da emotivne reakcije sve više gube na intenzitetu i da Srbija sve više prepoznaje da je Crna Gora učinila najviše što je mogla.

Zato očekujem da će i najsvježije, emotivne i ishitrene izjave novog srpskog patrijarha, da su Crnogorci i Srbi jedan narod i da se Crna Gora odvojila od Srbije, ubrzo mudrošću ovog svetog poglavara biti zamijenjene doživljajem da su Crnogorci i Srbi dva istinski bliska naroda i da su Srbija i Crna Gora dvije stare evropske države, koje su, i zbog svoje evropske i integracione budućnosti, obnovile svoju nezavisnost. Ovo tim prije što je predsjednik Srbije više puta ponovio da su Srbi i Crnogorci dva bliska naroda, a svakako da je za uvažavanje i činjenica da je odmah nakon referenduma o državnoj samostalnosti Crne Gore, saopštio da će poštovati volju njenih građana.

Vjerujem da će riječi novog srpskog patrijarha biti prošlost, kao što su to postali i stavovi jedne bivše političke partije, promotera nezavisnosti Crne Gore, koja je, ponesena emocijama jednog vremena, neobjektivno i nepolitično tvrdila da Crna Gora treba da gradi dobre odnose sa svima, osim sa Srbijom.

Treba afirmisati dobre odnose sa svima, posebno sa Srbijom.

Naravno, želim da svi, posebno oni koji su svjetovno i duhovno najodgovorniji upućuju poruke odmjerenosti, razumijevanja i bratske tolerancije. Na to nas obavezuju istorija, sadašnjost i budućnosti naših država, kroz nesumnjivu bliskost naših naroda.

Vjerujem da tome i lično doprinosim.