Srbija i Crna Gora

Ćutanje

PDF Štampa El. pošta
Nikola Ivanović   
petak, 11. septembar 2009.
Ubistvo direktora i glavnog uredika „Dana“, Duška Jovanovića, mediji u Crnoj Gori, uglavnom su propratili prilično uzdržano – stekao sam dojam da su zadržali antikvarnu mirnoću i pet godina nakon „intenzivnog traganja za ubicama“.

Samo u dva dana, dva vodeća crnogorska dnevnika objavila su dva priloga o vlastitim nevoljama.

„Situacija u kojoj se našao dnevnik „Vijesti“, nakon incidenta njegovih zaposlenih sa gradonačelnikom Podgorice Miomirom Mugošom, opasna je i zahtijeva reakciju cijelog regiona... Na prostorima bivše Jugoslavije nikada nije zabilježena takva „hajka“ na jedan medij, a da nema reakcije javnosti... To je opasno i zahtijeva organizovan pritisak javnosti, posebno intelektualaca, organizacija za ljudska prava, i to ne samo iz Crne Gore nego iz čitavog regiona. Malo se intelektualaca oglasilo povodom slučaja Mugoša i „Vijesti“ kao i događaja koji su nakon njega uslijedili. Crna Gora prepoznaje se po ćutanju. Svi ćute, nikoga se to ne tiče, što je vrlo alarmantno s obzirom na to da je i u najtežim, najkomplikovanijim godinama, onda kada je Crna Gora bila na usluzi (Slobodanu) Miloševiću, ta javnost u Crnoj Gori uvijek bila glasna. „Sada se Crna Gora prepoznajepo ćutanju,” izjavila je Nataša Kandić, izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo.[1]

„Od osnivanja dnevnog lista „Dan“, pred sudovima u Crnoj Gori pokrenuto je više od 80 tužbi protiv lista. Potraživanja lica koja su tužila „Dan“, a koja su bila na vlasti ili bliska njima, premašila su cifru od milion evra. Pritisak na list išao je od tužbi, zatim preko prebijanja i hapšenja glavnog i odgovornog urednika, paljevine štamparije i na kraju ubistva Duška Jovanovića, direktora i prvog čovjeka „Dana“. I nakon njegovog mučkog ubistva, nastavljeno je upućivanje prijetnji novinarima, podizanje tužbi, postavljena je „zolja“ ispred ulaza u redakciju. Glavna karakteristika svih suđenja jeste činjenica da što je tužilac bliži vrhu vlasti, to je postupak efikasniji, tako da se presude donose u redovnom roku, a ročišta ubrzano zakazuju“.[2] (Zbog ekonomičnosti prostora ne pominjem listu abonenata navedenu u „Danu“, niti visinu iznosa koje su posredstvom suda naplaćene za „duševne bolove“, kao ni sudije, koje su takve presude donosile).

Oba priloga ukazuju na isto. S jedne strane imamo svemoć, a sa druge, nemoć. Velikaši su veliki samo zato što smo mi na koljenima: ustanimo dakle! Citiram misao nepoznatog autora, izrečenu prije trista godina. I navedeni prilozi ukazuju da su listovi „na koljenima“. „Vijesti“ odnedavno, a „Dan“ već desetak godina. Upoređujući zajedničke nevolje, uočavaju se velike razlike, te je očigledno da je „Vijestima“ manje loše. Samim tim, iznenađuje tvrdnja izvršnog direktora Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Nakon ubistva glavnog urednika „Dana“, zatim paljevine štamparije, postavljanje „zolje“ na vrata redakcije, niko nije pozivao javnost na širi otpor. A tvrdnja Nataše Kandićda na prostorima bivše Jugoslavije nikada nije zabilježena takva „hajka“ na jedan medij, kao što je slučaj „Vijesti“, demantuju provjerljive činjenice iz susjednog dvorišta. Možda se varam, ali ostajem u uvjerenju da je ovaj kategorički sud posledica neobaviještenosti. Kod mnogih čitalaca iskaz je izazvao čuđenje – odakle takve ingerencije koje se protežu i na drugu suverenu državu. Kandićkina firma stoluje u Beogradu, a ne u Podgorici. Jedni će reći – na postavljeno pitanje, valja dati odgovor. Drugi će to osporiti tvrdnjom da istup u Podgorici ima isto toliki legitimitet, koliko bi imao njen istup u Kijevu ili Ulan-Batoru. Čudi i tvrdnja da se Crna Gora prepoznajepo ćutanju o nevoljama „Vijesti“. Ćutanje o udesu „Dana“, međutim, dugo traje. Preko pet godina na naslovnoj strani „Dana“, stoji fotografija ubijenog Duška Jovanovića, bezuspješno pozivajući crnogorsku javnost na buđenje iz dogmatskog drijemeža. Izgleda ketmani su premrežili crnogorsko političko nebo. Moguće i njenog sjevernog susjeda. (Časlav Miloš u „Zarobljenom um“ reinterpretira životnu filozofiju ketmana: „Onaj ko poseduje istinu, ne treba da izlaže sebe rizicima. Svoja prava uverenja treba skrivati. Ukoliko to nije dovoljno onda se treba javno odreći svojih pogleda”).

Ovu tužnu sliku, vizuelnu tugu ubijenog Duška Jovanovića, sa naslovne strane ne vide crnogorski ketmani. Baš tog dana, kada se glasnula direktorica Fonda, bio je upisan novi broj – 1930. Toliko je prošlo od mučkog ubistva direktora opozicionog lista i od tada se „intenzivno traga za ubicama i nalogodavcima“. Ubijeni Jovanović je uporno ukazivao na kriminal, šverc i mafiju. Tri godine nakon ubistva Duška Jovanovića, zvanično je reagovao i Evropski parlament u Strazburu: „Evropski parlament poziva crnogorsku Vladu i pravosudne vlasti da pruže svu neophodnu pomoć i sarađuju sa italijanskim pravosudnim vlastima u vezi sa zaključivanjem istrage organizovanog kriminala i šverca cigareta koja obuhvata istaknute crnogorske političare i nakon koje može uslijediti međunarodni nalog za hapšenje", kaže se u Rezoluciji.[3]

Istina, već se plašim da sam narušio osnovne odredbe tek dopunjenog zakona o informisanju, čije je donošenje, kako je zvanično saopšteno, bilo neophodno, radi obuzdavanja medijskog nasilja koje sputava širenje demokratije u Srbiji. SAD, vjerovatno jedna od najdemokratskijih zemalja svijeta, zakon o informisanju nikad nije imala, niti im na um pada da ga donesu, jer je štampa slobodna. Tek koliko bi predsjednik Barak Obama ovih dana mogao da naplati „duševne patnje“, zbog, ruku na srce, često niskih udaraca, posebno zbog njegovog nastojanja reforme zdravstva.

Vratimo se pomenutim citiranim tekstovima pomenutoj zaboravnosti. Od pedesetak zemalja Evroazije, koje su iz jednopartijskog prešle na pluralno, demokratsko društvo, koliko znam, ubijena su četiri direktora i glavna urednika. Od tog broja – tri na području bivše Jugoslavije, a četvrto u Kijevu (Georgij Gongadže). Ubistvo Slavka Ćuruvije i Gongadžea, a donekle i Iva Pukanića, podiglo je narod dotičnih država na noge. Recimo, u Kijevu su organizovane velike demonstracije opozicije uz slogan – „Kučma štiti ubicu“, emitujuću, po svoj prilici, njegov lažni glas sa magnetofonske trake kako on, navodno, izdaje naređenje svom policijskom zvančniku Juriju Kravčenku da ubije urednika opozicionog lista. Kad je izvedena ukrajinska „ružičasta revolucija“, tek je tada krenula istraga pravim putem. Međutim, ona je zaustavljena. Jurij Kravčenko, presudio je sebi. Pronađen je mrtav sa prostrelnom ranom na glavi. Izvršio je, kako je zvanično saopšteno, samoubistvo u vikendici, nedaleko od Kijeva.

Moglo bi se ustvrditi da je smaknuće Duška Jovanovića karakteristično po nekim detaljima, koje valja pomenuti. Recimo, njegovo ubistvo mediji su, uglavnom, pratili prilično uzdržano, zadržavajući neku antikvarnu mirnoću. TV slika nije registrovala nepregledne povorke koje su danima obilazile mjesto ubistva, kao ni sam čin sahrane. Kao da je nekome bilo stalo da javnost ne sazna da je tim procesijama prisustvoval blizu 40.000 Crnogoraca, odajući poštu ubijenom. A onda ćutanje. „Slike nigđe u svijet nemaju,” rekao bi vladika Rade. U medijima nijesu zavređivala širi tretman slanja prijetećih simbola upućivana Jovanoviću. Sicilijanska „koza nostra“ – kao poslednje upozorenje pred egzekuciju ubacivala je metak u poštansko sanduče budućoj žrtvi. Takvo upozorenje dobio je Jovanović. Pored toga, tačno na godinu dana prije ubistva, Jovanović je dobio pismo-upozorenje, „nepotpisanog prijatelja“. Predstavio se kao čovjek iz policije. U pismu, čiji sadržaj je i publikovan, stajalo da je bio postignut dogovor za likvidaciju, ali piscu tih redaka nije jasno zbog čega se odustalo. Objavljivanje pisma okvalifikovano je kao zlonamjerno i tjeranje šege. (Uoči ubistva predsjednika srpske vlade dr Zorana Đinđića, bio je incident na Limasu, koji je okarakterisan na sličan način). Da se ne radi o tjeranju šege, nažalost uslijedio je tragičan događaj, izgleda ad-aktiran. (Ubijen je 27. marta 2004. prije pet i po godina). Pucano je iz kola u pokretu, karateristično za likvidacije urbane mafije.

Ne samo što je Jovanović dobijao domaće prijetnje. Uslijedile su i prijetnje iz Haga, zbog objavljivanja imena „zaštićenog svjedoka“, sa suđenja Slobodanu Miloševću. Svjedok je bio iz Plava, a svi su znali, koji su željeli da znaju o kome se radi, jedino nije smio znati „Dan“. Na kraju, Hag je odustao je od suđenja i moguće najavljene kazne od 200.000 evra, uz uslov da se Jovanović izvine. Optužba haška, a rukopis podgorički. Trebalo je vlasniku lista nametnuti dvostruke egzistencijalne brige. Ne samo što je bio neobičan odnos domaćih medija, već su se i neki uticajniji mediji u Beogradu slično ponašali. Recimo B92. Informaciju o haškoj nevolji objavio je i B92. Na sajtu su se odmah pojavili brojni komentari čitalaca. Listom su podržali pokretanje odgovornosti direktora „Dana“. Nisam vjerovao da su baš svi čitaoci bili solidarni sa pokretanjem postupka. Poslao sam i ja komentar na informaciju, koja glasi:Univerzalno pravilo koje poštuje sva moderna, demokratska štampa, jeste da ona nešto otkriva, a ne sakriva. Komentar nije objavljen. Pravila sam poštovao, ništa uvredljivog, mislim, nema u reagovanju.

Vratimo se povodu pisanja ovog priloga. Radi se o prebijanju novinara. Radi podsjećanja, prije ubistva i Jovanović je prebijen. Kasnije je istu sudbinu doživio i direktor „Vijesti“, Željko Ivanović. Nedavno i reporter „Vijesti“, kome je pukla bubna opna od udara političkog zabita. Nakon što je izleman direktor „Vijesti“, policija je energično krenula. Pronađeni su i napadači, pa je održano i suđenje.Svjedoci, koji su zapazili noćno toljaganje Željka Ivanovića izjavili su na suđenju: Ljudi na optuženičkoj klupi nijesu bili napadači! Okrivljeni su se usprotivili iskazu tvrdnjom da su baš oni napali direktora Ivanovića! Suđenje je imalo kavkijanski zaplet. “Ovo je vjerovatno jedino suđenje u istoriji, gdje se optuženi svojski trude da budu proglašeni krivima. Nečega ovakvog se do sada nijesu sjetili ni holivudski scenaristi, u čiju maštu nije uputno sumnjati. Važno je pronaći glumce, a ostalo će se sve uklopiti“.[4]

Toljaganje političkih oponenata nije od juče. Ostalo je zapisano da je kralj Nikola naručio toljaganje vojvode Miće Ljubibratića, proslavljenog junaka iz hercegovačkog ustanka 1875. godine. Naime, Beograd i kralj Milan Obrenović nije rado gledao na akcije knjaza Nikole u Hercegovini, pa je poslao Ljubibratića, uglednog Hercegovca da ustanak usmjerava u korist Srbije. Znao je Ljubibratić sa ljudima, posebno je bio spretan da održava veze sa evropskim medijima, koji su pomno pratili hercegovačka događanja. „Kad je za to saznao knjaz na Cetinju, dao je mig nekolicini da Mića ’istoljagaju.’ Ljubibratić je bio toliko premlaćen da je morao da leži bolestan u Dubrovniku skoro dva meseca.“[5] Kralj Nikola je bio upoznat o svim detaljima, te pozove Ljubibratića da dođe iz Dubrovnika, koji, inače, osramoćen, neobavljena posla, nije imao razloga da ide kralju Milanu. Knjaz je Ljubibratića, kako piše Đonović, lijepo primio, ugostio i „žalio za slučaj koji mu se desio u Hercegovini.“ Nagradio ga je i dodijelio mu je vojvodsko dostojanstvo. Poslao ga u Hercegovinu kao vojvodu i rekao mu pri rastanku: „Ovo ti je Mićo put za Hercegovinu, a ne onaj kojim si ranije pošao.“ Moguće da je kralj Nikola pribjegao drastičnoj mjeri, procjenjujući opasnosti koje bi usmjerena štampa Evrope mogla fabrikovati kao lošu sliku o Crnoj Gori i njenom uplivu na hercegovačke Srbe.


[1] „Vijesti“, prema agenciji MINA, 8. sept. 2009.

[2]Dan“, Sami protiv svih, 7. septembar 2009. 

[3] EP, datirano 13. decembra 2007. 

[4] „Vijesti“, 15. januar 2007.

[5] Nikola Đonović: „Crna Gora prije i poslije ujedinjenja“, str. 29.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će ovog leta Vučić i Tači potpisati neki sporazum o KiM u prisustvu Donalda Trampa?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner