Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Svetska kriza, SAD i Kina
Savremeni svet

Svetska kriza, SAD i Kina

PDF Štampa El. pošta
Robert Skidelski   
četvrtak, 16. jul 2009.

(NIN, 16.07.2009)

Svi se slažu da je najveće ekonomsko opa­danje zabeleženo od kraja Drugog svetskog rata proisteklo iz kraha bankarskog sistema, i upravo su zato pokušaji da se shvati i u celini sagleda ekonomska kriza usredsređeni na razloge zbog kojih su propale banke. One, navodno, nisu uspele da „upravljaju” novim „rizicima” koje su donele finansijske inovacije. Po oceni Alena Grinspena, nekadašnjeg šefa Federalnih rezervi, radilo se o „potcenjenom riziku širom sveta”. Kada je reč o dubljim uzrocima, postoje dva oprečna mišljenja, odnosno dve u mnogo čemu oprečne teorije. Jedna je ona koja se zasniva na tezi o „prezasićenosti novcem”, druga na „prezasićenosti štednjom”. Prva teorija odgovornost za krizu prebacuje na labavu fiskalnu i monetarnu politiku, koja je Amerikance podstakla da žive znatno preko svojih mogućnosti. Upravo je Alen Grinspen koristio niske kamatne stope da bi novac ostao veoma jeftin; ispostavilo se da je novac bio predugo preterano jeftin, usled čega je došlo do hipotekarnog mehura koji je na kraju prsnuo.

Po drugom tumačenju, jeftin novac u SAD nije bio ništa drugo do odgovor na „globalnu prezasićenost štednjom” koja je nastala u istočnoj Aziji i na Bliskom istoku. „Prekomerne privilegije” koje je američki dolar uživao kao ključna svetska valuta omogućile su Americi da sprovodi takvu fiskalnu i monetarnu politiku koja je podsticala domaću tražnju za robom i uslugama, čime je su potpuno apsorbovana strana štednja u dolarima. Nevolja je, međutim, bila u tome što strana, posebno kineska, „ulaganja” u američku privredu, koja su se poslednjih godina ogledala u kupovini američkih državnih obveznica, nisu obezbedila odgovarajući protok američke robe i usluga kojima se očekivalo da se otplate te pozajmice. Usled svega toga, samo su se povećavali američki domaći i strani dugovi. Tehnički rečeno, i američki platnobilansni deficit i kreditima finansiran bum stambene gradnje bili su ekonomski neosnovani: jedino što se nije moglo sa sigurnošću predvideti jeste da li će prvo krahirati dolar ili će prvo prsnuti stambeni mehur.

Mora se priznati da je zabrinutost zbog američkog deficita tekućeg platnog bilansa odavno prethodila finansijskoj krizi. Već na početku 2005. godine naš deficit je iznosio pet posto BDP. Kako se to dogodilo? Konzervativno obrazloženje glasi da su američke monetarne i fiskalne vlasti obezbeđivale Amerikancima jeftin novac kojim su mogli strancima da plaćaju uvozne artikle, ne vodeći računa da li ti iznosi odgovaraju iznosima koje oni sami dobijaju za izvoz svoje robe. Takav vid „pružanja preko gubera” klasičan je put u propast, svejedno da li je reč o domaćinstvu ili o državi. Ako je u pitanju domaćinstvo, vaše, normalno je da vas na kraju banka i kompanija koja vam je izdala kreditnu karticu obaveste da su vam računi zamrznuti. Kada je reč o državama, one više ne mogu očekivati kredite drugih zemalja, zato što niko ne želi da baca novac u vreću bez dna. Međutim, još uvek je zagonetka zašto su zemlje koje imaju suficit nastavile da svoju teško zarađenu ušteđevinu ubacuju u prezaduženu američku privredu.

Mogući odgovor dao je 2005. godine sadašnji predsednik Federalnih rezervi Ben Bernanke. U to vreme on je bio još samo kandidat za to mesto. Po njegovoj oceni, te zemlje su u početku nastavile da kreditiraju Ameriku zato što je američka privreda izuzetno produktivna. Ipak, posle finansijske krize 1997-1998. godine istočnoazijske zemlje su vrlo planski počele da akumuliraju devizne rezerve kako bi se zaštitile od novog bekstva kapitala nalik onome čije su žrtve upravo bile i od koga su se jedva oporavile. Da bi akumulirale rezerve one su morale da ostvaruju platnobilansni suficit, jednostavno tako što su izvozom zarađivale više nego što su trošile na uvoz. To je bilo neposredno skopčano sa njihovom politikom potcenjivanja sopstvene valute u odnosu na dolar ne bi li održale izvozno orijentisani rast.

Kupovina američkih obveznica

Posle kraha internet tržišta 2000. godine, Amerika više nije bila tako poželjno mesto za direktna strana ulaganja. Tada su istočnoazijske zemlje, pre svega Kina, počele da kupuju američke državne obveznice. Krenule su u agresivnu politiku kupovine velikih količina dolara, odupirući se tržišnim pritiscima za aprecijaciju svojih valuta. To što su svoje dolare ulagale u američke obveznice bio je način na koji su one razdvajale taj netom kupljeni dolar od domaće novčane mase, čime su sprečavale domaće povećanje cena koje bi podrilo izrazitu izvoznu konkurentnost. Kao i drugi ekonomisti u to vreme, Bernanke je smatrao da je čitav taj aranžman izuzetno povoljan: zemljama u razvoju omogućeno je da smanje dug inostranstvu, da stabilizuju nacionalnu valutu i da umanje rizik od finansijske krize. Bez spremnosti Amerike da preuzme ulogu „kupca koji je istovremeno poslednje pribežište” globalna prezasićenost štednjom bi svakako izvršila ogroman deflatorni pritisak na svetsku privredu.

Ipak, Bernanke je ukazao i na tri skrivene prepreke u vezi s tom situacijom: prvo, za zemlje u razvoju nije poželjno da pozajmljuju velike neto iznose zrelim industrijskim zemljama koje poseduju obilje kapitala, već bi novčani tokovi trebalo da se odvijaju u suprotnom smeru, ka zemljama u kojima nema dovoljno kapitala. Drugo, najveći deo kapitala koji se uliva u SAD neće povećati produktivnost već odlazi neposredno u stambeni sektor i potrošnju. Treće, ovim aranžmanom zapravo se depresira američki izvoz, a umesto toga se podstiču oni segmenti privrede čiji se proizvodi ne mogu plasirati na tržište, kao što je finansijska industrija. Potreban je, dakle, pad dolara, da bi se konačno prešlo na podsticanje izvoza. Ipak, zaključio je Bernanke, „u osnovi nema razloga da se čitav ovaj proces ne odvija glatko”.

To je bilo standardno mišljenje pre no što je izbila sadašnja kriza. Martin Volf, najugledniji svetski pisac finansijskih kolumni - objavljuje uglavnom u Fajnenšel tajmsu - 2004. godine objavio je knjigu pod naslovom Zašto globalizacija funkcioniše (Why Globalization Works). Globalizaciju je tumačio kao moćni motor za okončanje globalnog siromaštva i silno se obrušavao na sve argumente koji su iznošeni protiv globalizacije, uglavnom ih odbacujući kao teze čiji zagovornici nisu profesionalno dovoljno stručni. Naročito je ukazivao na veliki uspeh Kine u smanjenju ekstremnog siromaštva. Bio je ubeđen da nema ničeg problematičnog u makroekonomskoj neravnoteži koja nastaje usled neuravnotežene trgovine. Kako je pisao, „ako neki ljudi (u ovom slučaju Azijci) žele danas da troše manje nego što zarade, onda druge treba ohrabriti da troše više”.

Još koliko sredinom 2007, Volf je pisao da je „na sasvim dugačkom štapu mogućnost pojave nekih velikih problema” na finansijskim tržištima.
Samo dva meseca kasnije, njegova ocena je sasvim drugačija: „Ništa što se dogodilo nije prouzrokovano samo nesmotrenošću politike Federalnih rezervi. Tačno je da je američka monetarna politika isuviše dugo bila preterano relaksirana. Izgleda da su spavali i oni koji su bili dužni da regulišu stvari. Međutim, ni jedno ni drugo nije suština... Današnja kreditna kriza ... takođe je i simptom neuravnotežene svetske privrede”.

Povezanostmikroekonomijeimakroekonomije

Po njegovoj sadašnjoj oceni, to što su Kina i druge istočnoazijske zemlje akumulirale dolarske rezerve i što su toliko dugo držale potcenjeni devizni kurs svoje nacionalne valute objašnjava niske dugoročne kamatne stope i sve novčane olakšice koje su u Sjedinjenim Državama bile tipične za početak ovog milenijuma. Po njegovom mišljenju, jeftin novac je „ohrabrio pravu orgiju raznih finansijskih inovacija, kreditiranja i trošenja” što je opet dovelo do stambenog, odnosno hipotekarnog mehura. Labava monetarna politika olakšavala je ljudima da prekomerno troše, a stambeni, odnosno hipotekarni mehur bio je sredstvo preko koga je sve to funkcionisalo.

U svojoj najnovijoj knjizi, Volf kao glavni argument iznosi to da je finansijska mikroekonomija tesno povezana i neraskidivo isprepletana sa prirodom globalne makroekonomije. Ako globalna makroekonomija nije zdrava, ne može biti zdrava ni finansijska mikroekonomija.

Makroekonomski efekti finansijske krize na novim tržištima tokom 90-ih godina omogućili su Americi da postane, kako to Volf naziva, „potrošač i dužnik koji je istovremeno i poslednje pribežište”. Postojala su četiri koraka koja su vodila ka ovoj krizi: loše rukovođena liberalizacija (i globalizacija), prethodnica valutne krize, valutna kriza i konačno celokupna finansijska kriza. Dobar primer je Južna Koreja. Tokom 90-ih godina, da bi se kvalifikovala za članstvo u OECD, Južna Koreja je liberalizovala svoju deviznu kontrolu i kreditno tržište. Podstaknute od vlade koja ih je neprestano ohrabrivala da se šire i uvećavaju, velike korejske kompanije i banke počele su da pozajmljuju novac u inostranstvu, uprkos tome što im je profit bio sasvim neujednačen i čak je počeo da opada. Rastuće strane kamatne stope podrile su njihovu kreditnu sposobnost i povećale troškove servisiranja duga. Zato su morale još više da pozajmljuju, samo što su sada te kredite uzimale pod nepovoljnijim uslovima. To je izazvalo opštu skepsu među stranim poveriocima, a ona se negativno odrazila na sve korejske kompanije, i one koje jesu i one koje nisu bile solventne.

U tako neizvesnim uslovima, Korejci su počeli da prodaju domaću valutu, koja je samim tim naglo izgubila vrednost a to je opet izazvalo monetarnu krizu. Tada je nastupila celovita finansijska kriza 90-ih godina. S obzirom na devalviranu domaću valutu, ni privatne, ni javne institucije nisu mogle sebi da priušte nove kredite u stranoj valuti, niti su zapravo mogle da otplate one koje su već odavno uzele. Kamatne stope su se vinule u nebesa a nesolventne kompanije bile su prosto zbrisane, povukavši za sobom čak i solventne banke. Delom zbog sličnosti okolnosti, a delom zbog efekta „zaraze”, to je sudbina koja je 1997. i 1998. zadesila većinu istočnoazijskih privreda.

Sve u svemu, suficit kineske štednje pretvorio se u prekomernu američku potrošnju. Naravno, Amerikanci nisu direktno trošili kinesku štednju. Američki dolari koje su zaradili kineski izvoznici nisu išli u kredite za američke firme i američka domaćinstva, nego ih je preuzimala kineska Centralna banka, koja je kupovala američke državne obveznice. Reč je o obveznicama Ministarstva finansija koje je na taj način rešavalo problem što ne može da pozajmi novac od američkih građana za finansiranje fiskalnog deficita. Upravo zbog toga federalni deficit nije povećavao cenu domaćih zajmova, što bi se svakako dogodilo da je vlada morala da pozajmljuje novac od američkih građana, umesto da prodaje svoj dug Kini. Ako ekonomija radi punim kapacitetom ili blizu punog kapaciteta, što vlada više pozajmljuju to manje pozajmljuju privatni investitori. Budući da je imala na raspolaganju kinesku štednju, američka vlada je mogla da opstaje sa tolikim deficitom, a da pri tom ničim ne ugrozi domaću potrošnju; naprotiv. To je, s druge strane, omogućavalo Federalnim rezervama da odrede znatno nižu međubankarsku stopu nego što bi inače bio slučaj, a svemu tome treba dodati i pritisak u pravcu sniženja cena koji je poticao od jeftine kineske robe; kineska roba je, opet, bila jeftina zahvaljujući time što je rad kineskih radnika jeftin. Taj jeftini novac je omogućavao bankama da daju mnogo više kredita klijentima nego što bi ih inače davale. Jednom rečju, kineska štednja je time što je njome finansiran američki federalni deficit omogućila američkim potrošačima da troše nemilice.

Odliv proizvodnje iz Amerike

Ako pretpostavimo da su Kinezi bili spremni da i dalje pozajmljuju novac Americi, zašto je onda ovakva pozicija neodrživa? Volfov odgovor može se nazreti iz njegove preporuke da se umesto izraza „prezasićenost kineskom štednjom” kao tačniji koristi izraz „oskudica investicionih mogućnosti” u Sjedinjenim Državama. Naime, obrazac aktuelne američke potrošnje prouzrokovan je odsustvom mogućnosti za profitabilna ulaganja. Amerikanci ne pozajmljuju niti su pozajmljivali da bi ulagali u nove mašine, već da bi se bavili spekulativnim poslovima, bilo da je reč o zgradama ili raznim fuzionisanjima, kupovini i preprodaji preduzeća. Rezultat svega bio je rast bogatstva na papiru koji je prouzrokovao rast konkretne, materijalizovane potrošnje. Normalno je da je situacija bila neodrživa zato što nisu stvarani novi resursi kojima bi se otplaćivalo bilo to domaće bilo strano kreditiranje.

Za Volfa, izlaz je u ponovnom uspostavljanju ravnoteže u svetskoj privredi. Taj njegov zaključak iz 2007. godine danas je samo dobio na aktuelnosti. Nove tržišne privrede treba više da troše a manje da štede, dok zrele tržišne privrede treba da troše manje a više da štede. Samo, kako to postići? Da li su se stvarno stekli uslovi za ostvarenje kineskog predloga o stvaranju nove globalne rezervne valute kojom bi se zamenio dolar? Ta vrata su ipak samo otškrinuta. Ili postoji nešto što će obezbediti opštu prihvatljivost specijalnih prava vučenja kao rezerve? Kako onda to regulisati? Sve su to pitanja o kojima jedva da je vođena ozbiljna diskusija.

Uprkos ubedljivosti argumentacije i neverici u vezi sa mogućnošću kratkoročne reforme, Volfova knjiga ukazuje na važne etape izlaza iz krize. Jedino što joj nedostaje jeste deo koji bi temeljito objasnio američku odgovornost i za stvaranje i za ukidanje sistema globalnih neravnoteža. Činjenica je, naime, da je ovaj sistem odgovarao upravo Americi, barem onoliko koliko je odgovarao Kini. Zato je fraza „sistem koji je omogućio Amerikancima da se prostiru preko gubera” isuviše neodređena da bi u naučnom smislu bila korisna. Mora se postaviti i potpitanje: kojim to Amerikancima? Sigurno je da su, kratkoročno, preko svojih mogućnosti živeli oni Amerikanci čiji su prihodi prosečni ili ispod prosečni. Međutim, ova američko-kineska simbioza bila je izvanredna za profit velikih američkih kompanija. Američki biznismeni bili su saučesnici u kineskoj „superkonkurentnosti” time što su sami organizovali da najveći deo proizvođačkih poslova bude prebačen u Kinu iz Amerike, ne bi li tako smanjili svoje troškove. Pad američke proizvodnje i rast usluga koje se ne mogu plasirati na tržištu, kao i finansijskih operacija koje su obezbedile tu restrukturaciju, omogućio je upravo krupnim finansijerima i biznismenima da zarade ogroman profit. U moralnom smislu, finansijska zajednica je živela znatno preko svojih mogućnosti. Možda je najvažnije to što je, podstakavši druge zemlje da finansiraju njene imperijalne pretenzije, američka vlada zapravo živela preko svojih mogućnosti. Te političke beneficije kupljene privilegovanim položajem američkog dolara Volf nije obradio u svojoj knjizi i to je njena glavna slabost, koja proističe već iz same činjenice da ovde nema istorijske perspektive.

Na kraju krajeva, ne smemo smetnuti s uma da privilegovani dolar taj položaj odbija tokom 60-ih godina, neuspehom Kejnzovog plana za osnivanje Saveza za međunarodna poravnanja, koji je trebalo da spreči kreditore da nagomilavaju rezerve tako što će trgovati potcenjenim nacionalnim valutama. Sporazumima iz Breton Vudsa 1944. godine usvojen je predlog za fiksne ali prilagodljive devizne kurseve, jedino što nije predviđen lek za zemlje koje nagomilavaju finansijske viškove, odnosno devizne rezerve. U praksi problem je rešen tako što su Sjedinjene Države preuzele mesto koje je Britanija imala u 19. veku kao glavni isporučilac stranih investicionih sredstava. Tako je američkim viškovima potpomognuta obnova Evrope posle Drugog svetskog rata i održana je globalna tražnja. Dolar je zamenio zlato kao glavna rezervna valuta u svetu. To je opet Americi omogućilo da štampa dolare ne bi li pokrila svoj sve veći trgovinski deficit. Taj aranžman je odgovarao i Evropljanima i Americi, zato što ne samo da je omogućavao Evropljanima da izvoze u Ameriku po depresiranom kursu, već je pokrivao i troškove američke odbrane Zapadne Evrope i nekineske istočne Azije od komunizma. Drugačije rečeno, Amerika je upravo zahvaljući tom privilegovanom položaju dolara mogla da ostvaruje svoju imperijalnu misiju i to je u vreme hladnog rata uglavnom odgovaralo njenim partnerima i saveznicima.

Privilegovani položaj dolara opstao je i posle kolapsa režima fiksnih deviznih kurseva 1971. godine. Teorijski gledano, sistem plivajućih kurseva otklanja potrebu za bilo kakvim rezervama, budući da se pretpostavlja da je prilagođavanje platnobilansnih neravnoteža automatsko. Ispostavilo se, međutim, da upravo tu postoji velika razlika između teorije i prakse: neočekivano, potreba za rezervama je opstala, pre svega radi zaštite od spekulativnog kretanja kratkoročnih investicija - onoga što se u finansijskom žargonu zove „vrući novac” - jer bi takva kratkoročna kretanja mogla potpuno da izbace iz ravnoteže devizne kurseve. A onda su počev od 90-ih godina istočnoazijske vlade jednostrano uspostavile Breton Vuds dva, povezujući svoje valute za dolar, i odlučivši da ubuduće sve svoje rezerve drže u dolarima. Ponovile su se i dobre i loše strane prvog Breton Vudsa: izbegnuta je globalna deflacija, ali je podriven dugoročni kredibilitet dolara kao globalne rezervne valute.

Taj novi aranžman omogućio je Americi da i dalje uživa političke privilegije svog „starešinstva”, pre svega pravo da štampanjem novca pribavlja realne resurse. Tu se ne radi samo o neplaćenoj a uvezenoj robi široke potrošnje, već o mogućnosti raspoređivanja velikih vojnih snaga u inostranstvu a da to pri tom nimalo ne košta američke poreske obveznike. Svaki istoričar zna i ume da objasni kako je hegemonistička valuta bitan deo imperijalnog sistema političkih odnosa. Amerikanci su pristali na neuravnotežene ekonomske odnose sa istočnoazijskim vladama zato što je to istovremeno obezbeđivalo opstanak neuravnoteženih političkih odnosa.

Upravo s tih razloga spremnost Vašingtona da okonča makroekonomsku neravnotežu zavisi od njegove spremnosti da stvarno prihvati jedan u znatno većoj meri pluralistički svet - svet u kome centri moći u Evropi, Kini, Japanu, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku preuzimaju odgovornost za sopstvenu bezbednost, i u kome su pravila igre predmet pregovora, a ne nametanja. Bez obzira na promenu u Beloj kući, ni iz daleka nije sigurno da su SAD zaista spremne da prihvate takav politički rebalans u svetu. Zato će pre svega biti potrebna ogromna mentalna promena u samoj Americi. Finansijski krah je jasno ukazao na potrebu za ekonomskom preraspodelom. Ali do toga neće doći sve dok se Amerika ne odrekne svoje imperijalne misije.