Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Separatistički pokreti i kosovski uticaj - nepodnošljiva lakoća potcjenjivanja (I deo)
Savremeni svet

Separatistički pokreti i kosovski uticaj - nepodnošljiva lakoća potcjenjivanja (I deo)

PDF Štampa El. pošta
Danijel Kovačević, Saša Bižić   
četvrtak, 24. april 2008.

Već nekoliko godina, neinventivni činovnici iz Vašingtona i Brisela ponavljaju zvanični stav Sjedinjenih Američkih Država i većeg dijela zemalja unutar Evropske unije – da njihovo viđenje statusa Kosova i Metohije važi samo za tu situaciju i da ne može da se primjenjuje na ostale teritorijalne sporove u svijetu. Takva pozicija ima dvije bitne karakteristike. Prije svega, ona sadrži enormnu dozu bahatosti, arogancije i vjerovanja da su argumenti logike i pravde trajno nemoćni pred ogoljenom silom, iako istorija nudi pregršt primjera uspona, ali i padova raznih imperija. S druge strane, u tim duplim standardima očigledna je nepodnošljiva lakoća potcjenjivanja elementarne inteligencije ostatka planete, izložene uvrnutim eksperimentima zapadnih centara moći.

Imajući u vidu te činjenice «Novi Reporter» je odlučio da provjeri da li su birokrate za jednokratnu upotrebu iz struktura SAD i EU u pravu, odnosno, da li su Kondoliza Rajs, Nikolas Berns, Danijel Frid, Havijer Solana i čitav niz intelektualnih i moralnih patuljaka iz diplomatskih misija na Balkanu imali kvalitetnu procjenu kada su zaključili da poslije jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova, 17. februara, nijedna nacija u globalnim koordinatama neće razmatrati ključnu dilemu: «Zašto i mi ne bismo povukli isti potez». Takođe, zanimalo nas je da li bilo kome pod nebeskom kapom, osim ljudi u Republici Srpskoj i Srbiji, bode oči tako upadljiva protivrječnost, prisutna u nastojanju američke administracije i njenih evropskih satelita da se istovremeno inaugurišu model centralizovane Bosne i Hercegovine i «suverenog» Kosova, na udaljenosti od samo nekoliko stotina kilometara.

Predstavnici relevantnih secesionističkih partija i organizacija na prostoru zapadne Evrope i sjeverne Amerike, uz ekskluzivnog sagovornika iz Azije, pokazali su iznenađujući entuzijazam za saradnju u okviru našeg projekta. Odgovori koje ćemo prezentovati čitaocima u ovom i sljedećem broju «NR» ozbiljno dovode u pitanje iluziju o tome da blazirana «elita» SAD i EU može u nedogled krojiti granice i sudbine «divljacima» sa Balkana. Ponašanje tih «slonova u porculanskoj radnji» pažljivo se prati u njihovim vlastitim dvorištima, a reakcija na hipokriziju Vašingtona i Brisela teško se može opisati kao aplauz.

Prije bi se moglo govoriti o raspoloženju oličenom u poznatoj sintagmi: «Samo vas posmatramo», s tim da se namjere ljudi čiji su pogledi pred vama ne završavaju na pasivnom negodovanju. Oni posjeduju jednu osobinu, netipičnu za naše podneblje. To je strpljivost. Spremni su za maraton, a ne sprint. Međutim, signale sa Kosova tretiraju kao pouzdan znak da njihova trka ulazi u završnu fazu. Ne zanima ih upotreba oružja i eksploziva za realizaciju političkih ciljeva, prije svega zato što je riječ o normalnim i nenasilnim osobama, ali i zbog svijesti o želji velikih manipulatora da svim «politički nekorektnim» stavovima prilijepe etiketu «terorizma» i jednim udarcem neutrališu čitavu listu neželjenih «muva».

Seriju intervjua koje je uradio «Novi Reporter» treba shvatiti i kao doprinos boljem razumijevanju sa narodima i državama sjeverno i zapadno od RS i BiH, Srbije i Kosova. Jednostavno, u toj hemisferi - nisu svi isti. Kada uporedite pozicije naših sagovornika, sklonih razmišljanju sopstvenom glavom, sa zatupljujućim frazama koje se godinama mogu čuti od vašingtonskog i briselskog establišmenta, biće vam jasno o čemu je riječ.

Joe Middleton:

Škotska treba svoju stolicu u UN

Independence First je politički pokret, osnovan 2005. godine. Riječ je o krovnoj nadstranačkoj organizaciji koja okuplja pristalice referenduma o škotskoj nezavisnosti i zagovornike stvaranja samostalne države Škotske. O tome koliko su škotski secesionisti u ovom momentu blizu svog cilja – izdvajanja Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, za «Novi Reporter» govorio je Joe Middleton, predstavnik za odnose s javnošću Independence First.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako ocjenjujete stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u Evropi i svijetu?

Middleton: S obzirom na to da su Ujedinjene nacije podržale Kosovo kao poluodvojenu državu od Srbije, smatram da je bilo neizbježno da oni proglase svoju nezavisnost. Takođe, vjerujem da sve deklaracije o nezavisnosti treba poštovati, jer je riječ o osnovama međunarodnog prava. Kosovskoj nezavisnosti, čini se, protive se zemlje koalicije krivaca: Rusija, koja blokira nezavisnost Čečenije, Kina, koja je vojnom silom okupirala i anektirala Tibet, i Španija, koja zabranjuje sve lijeve i radikalne organizacije ili partije koje podržavaju nezavisnost baskijskih zemalja. Sa takvim prijateljima, Srbiji nisu potrebni neprijatelji! Smatram da je Kosovo neobičan slučaj i ne mislim da je posebno bitan za ostale države.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome insistira Independence First kada je riječ o odnosima Škotske i Engleske, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Zavisi od toga da li je većina populacije u toj regiji odlučna da podrži nezavisnost. Jugoslavija je bila lažna država i njeni ostaci još pokušavaju da ustanove sopstvene stvarne granice. Mi zasigurno podržavamo pravo na samoodlučivanje u svim slučajevima, ali, bez obzira na to, mora postojati istorijsko opravdanje i teritorijalno ograničenje. Nezavisnost je u najboljem interesu ljudi koji žive u specifičnoj zemlji. Ako se potencira etnička forma nacionalnosti, to očigledno može da dovede do rasizma.

Kako biste ljudima van Škotske i Velike Britanije objasnili razlike između škotskog i engleskog nacionalnog identiteta i protumačili potrebu da Škotska sama odlučuje o svojoj sudbini, nezavisno od sadašnjeg okvira Ujedinjenog Kraljevstva?

Škotska je istorijska zemlja, čija se istorija proteže unazad više od hiljadu godina. Mi imamo sopstvenu kulturu, dva jedinstvena jezika drugačija od engleskog (iako je engleski jezik dominantan iz očiglednih razloga), naš pravni i obrazovni sistem, a sada imamo i sopstvenu vladu, koju predvodi Škotska nacionalna partija koja podržava nezavisnost. Iako je trebalo dosta vremena i truda da se dobije i parlament, za nas to nije dovoljno, jer se većina odluka i dalje donosi u parlamentu u Vestminsteru, gdje su naši poslanici preglasani i to omjerom 10:1. Škotska treba svoju stolicu u UN i nezavisno predstavljanje u Evropi, kao i punu kontrolu nad TV emiterom, porezima, spoljnim poslovima i odbranom.

U medijima sa globalnim uticajem, kada se govori o Škotskoj, može se čuti tvrdnja da opciju nezavisnosti ne podržava većina stanovnika. Koliko je utemeljena ta teza?

Rezultati istraživanja varljiva su kategorija. Neposredno pred prošle izbore istraživanja su pokazala da najveći procenat birača podržava nezavisnost, međutim, danas govore da su ti brojevi u opadanju. Rekao bih da vjerovatno između 35 i 40 odsto ljudi snažno podržava nezavisnost, da je 30 odsto unionista, a 30 odsto neodlučnih. Stanje je tu negdje. Primjera radi, posljednje istraživanje govori da bi, ukoliko Vlada Ujedinjenog Kraljevstva namjerno smanji finansijska izdvajanja za škotsku Vladu, mnogo više ljudi podržalo nezavisnost. Većina ljudi sasvim sigurno podržava veća ovlašćenja škotskog parlamenta i referendum o nezavisnosti. Nezavisnost je logičan kraj samoupravljanja. Takođe, vjerujem da, ako se predoče pozitivni argumenti koji govore u prilog nezavisnosti, nasuprot uobičajenih paničnih govora unionista koji zagovaraju jedinstvo, pozitivni aspekti moraju da pobijede.

Koliko je do sada u Škotskoj učinjeno na realizaciji političkih ciljeva za koje se vi zalažete? U tom smislu, kakve političke razlike postoje između Independence First i Škotske nacionalne partije, koja je na posljednjim izborima dobila većinu glasova suverenistički orijentisanih Škota i trenutno vodi manjinsku vladu u Škotskoj?

Independence First radi isključivo na tome da u Škotskoj dođe do referenduma o nezavisnosti i kao takvi, nemamo druge političke ciljeve. U svojim redovima imamo i članove Škotske nacionalne partije, baš kao i članove Škotske zelene partije, Škotske socijalističke partije i mnoge druge nepartijske ličnosti. Naravno, mi podržavamo planove SNP-ove vlade da se održi referendum 2010. godine. Osim toga, organizovali smo i dva politička mitinga ovdje u Edinburgu, organizovali smo i potpisivanje peticije za referendum u škotskom parlamentu, a uspjeli smo i da dobijemo detaljne odgovore od britanske Vlade, koji opet govore o njihovom ignorantskom ponašanju prema konceptu suvereniteta škotskog naroda.

Može li se govoriti o rastu secesionističkog raspoloženja u Engleskoj i o tome da će se u doglednoj budućnosti južno od Hadrijanovog zida pojaviti političari spremni na dijalog o sporazumnom razdvajanju sa Škotskom?

O tome je još rano pričati, iako mislim da, teoretski, to može odgovarati britanskim konzervativcima da izgube dio zemlje u kome redovno bivaju poraženi na izborima. Evidentan je rastući pokret prema samoopredjeljenju za Englesku, ali je riječ o mladom i nezrelom pokretu u ovom trenutku, koji je više vođen glasnim negodovanjem, nego istinskim političkim principom.

Da li protestantsko-katoličke podjele mogu da uspore put Škotske prema nezavisnosti? U tom kontekstu, kakav je vaš odnos prema dugoj hronologiji sukoba u Sjevernoj Irskoj, gdje upravo faktor religije presudno utiče na lojalnost ili suprotstavljanje vlasti Ujedinjenog Kraljevstva?

Postoji vjerski problem u Škotskoj, ali on nije ni blizu izražen kao u Sjevernoj Irskoj. Prijeti da bude zapaljen fudbalskim rivalstvom. (Celtic“ je tradicionalno irski tim, a kao reakcija na to njihovi rivali Glasgow Rangers“ nose boje britanske zastave.) Takođe, antikatolički narandžasti red, iako malen i uglavnom irelevantan, i dalje izgleda uživa podršku u nekim gradovima u zapadnoj Škotskoj. Ti ljudi protive se nezavisnosti Škotske, baš kao i nezavisnosti Irske, a sada su počeli da marširaju posebno protiv nezavisnosti Škotske. Međutim, ti ljudi, puni predrasuda, predstavljaju neznatan dio populacije. Većina ljudi u Škotskoj nije previše religiozna, a većina protestanata i katolika nemaju nikakvih međusobnih sukoba. U stvari, na lokalnom nivou u izuzetno dobrim su odnosima. Smatram da bi škotska nezavisnost mogla dovesti do većeg zajedništva u Irskoj. Mislim da su unionisti više povezani s idejom o Britaniji, nego o Engleskoj, a sa nezavisnošću Škotske britanska država prestaće da postoji. Trenutno unionisti rade zajedno sa irskim nacionalistima u Stormontu (parlament Sjeverne Irske). Međutim, smatram da bi i unionisti mogli ubrzo uvidjeti da je njihova budućnost puno adekvatnije povezana sa Dablinom, nego sa Londonom. Na kraju krajeva, to je odluka koju treba da donesu ljudi u Sjevernoj Irskoj, a ne u Škotskoj.

Jean-Guy Talamoni:

Korzika ima pravo na obnovu suverenosti

Partija je osnovana početkom devedesetih godina pod imenom Korzikanska nacija (Corsica nazione), a kasnije je u nazivu naglasila svoje zalaganje za samoopredjeljenje ostrva, tako da joj je sadašnje ime Corsica nazione indipendente (CNI). Ta politička organizacija prvi put je učestvovala na regionalnim izborima na Korzici 1992. i osvojila oko 20 odsto mjesta u regionalnoj skupštini. Lider CNI i poslanik te stranke u parlamentu Korzike i Gradskom savjetu Bastije Jean-Guy Talamoni 2004. godine bio je inicijator stvaranja koalicije devet partija koje se zalažu za nezavisnost ostrva.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu je priznalo oko 30 država. Kako Corsica Nazione ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU da je riječ o izlovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u Evropi i svijetu?

Talamoni: Očito je riječ o nelogičnoj poziciji. Ono što se smatra legitimnim za Kosovo, mora biti legitimno i za druge narode. U smislu principa koji se tiču nacionalnosti, koji su priznati počevši od 18. vijeka, svaka faktička nacionalnost mora voditi do pravno priznate nacionalnosti, s čim korespondira pravo na samoopredjeljenje, posebno što se tiče toga da u Evropi postoje slučajevi koji su manje problematični od Kosova. Zna se da na Kosovu egzistira problem legitimnosti između više zajednica, pa je srpska pozicija daleko od toga da bude istorijski neutemeljena. S druge strane, na Korzici s tog stanovišta nema nikakve dileme - jedina zajednica koja može polagati pravo na tu teritoriju jeste korzikanski narod. Prema tome, paradoksalno je da Francuska podržava kosovske Albance i Palestince (Jaseru Arafatu Pariz je uvijek pomagao), dok istovremeno negira prava korzikanskog naroda.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša partija insistira kada je riječ o odnosima Korzike i Pariza, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Naravno! Lijevo ili desno orijentisani francuski intelektualci žale što vide da se «francuski» model države-naroda u svijetu sve više urušava. Ali, činjenično je dokazano da male, nezavisne države mogu biti prosperitetne. Evo jednog primjera: Malta je 25 puta manja od Korzike, a njen nivo života naglo se povećao nakon sticanja nezavisnosti. Osim toga, Evropska unija konačno je primila Maltu u svoje članstvo, iako je to u početku odbijala zbog njene veličine.

Kako biste ljudima van Korzike i Francuske objasnili razlike između korzikanskog i francuskog nacionalnog identiteta i protumačili potrebu da Korzika sama odlučuje o svojoj sudbini, nezavisno od Francuske?

Korzika je bila vojno aneksirana 1769. godine. Ona nije bila u većoj mjeri kulturološki francuska, odnosno, pod uticajem francuske kulture, nego što su to bili Alžir i Senegal na početku kolonizacije. I dan-danas, Korzika ima svoj jezik, svoju kulturu, svoj način života i svoj način da učestvuje u životu svijeta. Iako Korzikanci sada perfektno vladaju francuskim jezikom i kulturom, oni su, ipak, različito društvo, čija originalnost iritira Parižane. Mada su se Francuzi oko toga trudili, Korzikanci nisu postali Francuzi. U trenutku kada su se Francuzi dočepali naše zemlje, ona je bila nezavisna. Korzika je prirodno-pravna nacija i u ime toga ima pravo na obnovu suverenosti.

U medijima sa globalnim uticajem, kada se govori o Korzici, može se čuti tvrdnja da opciju nezavisnosti ostrva podržava manjina stanovnika. Koliko je utemeljena ta tvrdnja? U kolikoj mjeri je na odnos snaga između suverenista i lojalista uticao svojevrsni proces kolonizacije ostrva, odnosno, organizovano naseljavanje stanovnika iz ostalih dijelova Francuske na Korziku?

Tačno je da je pokret za nezavisnost manjinski unutar biračkog tijela. To se može objasniti na mnoge načine. Postoji masovno useljavanje kontinentalaca, Francuza, oko 4.000 ljudi godišnje, dok ukupna populacija Korzike broji oko 280.000 ljudi. Pored svega, mnoge korzikanske porodice nalaze se pod paskom francuskog sistema. Prema tome, njihovo glasanje nije slobodno, a profrancuski političari - Korzikanci ucjenjuju takve zaposlenjem ili stanovima. Ali, ideja nezavisnosti se širi. Jedno najnovije istraživanje pokazalo je da je ideja nezavisnosti većinska kod omladine.

Koliko je do sada na Korzici učinjeno na realizaciji političkih ciljeva za koje se vi zalažete? Postoji li mogućnost da se u Parizu u dogledno vrijeme pojave političari na vlasti koji će na Korziku početi da gledaju onako kako je Šarl de Gol u određenom momentu počeo da tretira Alžir – dakle, da prihvate dijalog o eventualnom samoopredjeljenju?

Mi smo daleko od takvih pregovora. Francuska, koja je proklamovala sebe kao «domovinu ljudskih prava», kritikuje Izrael zbog palestinskog pitanja i Kinu zbog Tibeta. Ali, ona ne razumije da Korzikanci ne žele da budu Francuzi. Ona to doživljava kao sukob i reaguje represivno. Ona ništa nije naučila od vlastite istorije. U Alžiru i Indokini, Francuska je napravila iste greške, zamijenivši jedan politički problem sa održavanjem reda i mira. Konačno, bila je poražena i ponižena. Njena pozicija prema Kosovu u suprotnosti je sa onim što radi na Korzici. Nadajmo se da će se, ipak, urazumiti.

Kakav odnos Corsica Nazione ima prema grupama koje su se u proteklim decenijama za samostalnost Korzike borile uz upotrebu oružja i eksplozivnih sredstava, a ne institucionalnim putem?

Da bi odbranio svoju zemlju, izvjestan broj Korzikanaca izabrao je najteži put, onaj gdje je potrebno najviše žrtvovanja, kako u pogledu sloboda, tako i u pogledu života. Pariz ih zove «teroristima», što je izraz koji je za vrijeme njemačke okupacije bio rezervisan za članove Pokreta otpora, znači, za one koje Francuska danas veliča. Što se nas tiče, mi nikada ne ćemo osuditi te Korzikance, koji sve rizikuju da bi odbranili naš narod.

Mario Borghezio:

RS treba dati pravo da se otcijepi od BiH

Lega nord je osnovana 1991. kao savez regionalnih partija koje su tokom osamdesetih godina postale uticajne na sjeveru Italije. Pod liderstvom poznatog političara Umberta Bosija, Liga je prošla nekoliko faza, od snažnog zalaganja za nezavisnost Padanije (zajednički naziv za regije na sjeveru Italije) u drugoj polovini devedesetih, do današnjeg insistiranja na procesu devolucije (prenos nadležnosti sa državnog nivoa na regionalne organe vlasti). Tokom svog postojanja, Lega nord je osvajala i do 10 odsto glasova, računajući kompletni prostor Italije, odnosno, četvrtinu biračke podrške u dolini rijeke Po. Na prošlim opštim izborima 2006. za Ligu je glasalo preko 1.700.000 ljudi, najviše u pokrajinama Lombradija i Venecija – oko 15 procenata, kao i u Pijemontu – blizu deset odsto. Sagovornik «Novog Reportera» je Mario Borghezio, poslanik te partije u Evropskom parlamentu.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako Lega nord ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izlovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih sporova oko suvereniteta u Evropi i svijetu?

Borghezio: Ne slažem se sa takvim stavom. Smatram da će Kosovo postati "slučaj" za druge zemlje i narode u okvirima međunarodnog prava.

Srpski dio Bosne i Hercegovine, Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj relativnu većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša partija insistira kada je riječ o odnosima sjevera Italije i Rima, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Da, mislim da srpskom narodu u Republici Srpskoj treba dati pravo da se otcijepi od Bosne i Hercegovine.

Lega nord se protivila NATO-bombardovanju Srbije 1999. godine. Ko je tada na političkoj sceni Italije bio uz Srbe, a ko protiv njih? Da li je u međuvremenu neko mijenjao stranu?

Nažalost, mnogo ljudi zaboravilo je događaje iz 1999. godine i bombardovanje Beograda. Lega Nord je bila protiv kampanje NATO-a u Srbiji, jer se protivimo ratu među Evropljanima. S tim u vezi, svjesni smo opasnosti od islamizacije Balkana, naročito kada je riječ o infiltraciji fundamentalističkih pokreta poput Al-Kaide u Bosni i na Kosovu. Bila je to velika greška: Zapad bombarduje Srbiju, a u međuvremenu islamski fundamentalisti pripremaju napade na kule bliznakinje u Americi i ostale napade!

Zvanično, Lega nord se zalaže za visok stepen autonomije sjevera u Italiji i za federalizaciju zemlje. Kakve su šanse da se to dogodi i da li je Lega nord spremna da, u određenim okolnostima, ide i korak dalje?

Mi se zalažemo za autonomiju za naš narod i federalizaciju cijele Italije. Vjerujemo da treba poštovati pravo na samoopredjeljenje za naše regije.

Kako biste ljudima u RS i BiH objasnili razlike između identiteta sjevera zemlje i ostatka Italije i protumačili potrebu da Padanija sama odlučuje o svojoj sudbini?

Postoji mnogo kulturnih i ekonomskih razlika. Na primjer, naše regije ne poznaju mafiju i slične kategorije. To su, nažalost, produkti "made in" jug, uvezeni u naše gradove sa imigracijom sa juga Italije. Smatramo da regije iz Padanije imaju potrebu da same odlučuju, posebno na polju ekonomije, da bismo izbjegli loš menadžment i korupciju koja vlada na jugu Italije. Pomenuću samo jedan primjer - problem sa transportom smeća u Napulju.

U medijima sa globalnim uticajem, može se čuti tvrdnja da opciju nezavisnosti Padanije, pa čak i federalizma, ne podržava većina stanovnika sjevera Italije. Koliko je utemeljena ta tvrdnja?

Da, to bi na momente moglo biti istinito, ali postoji velika saglasnost kada je riječ o autonomiji. Na primjer, osvojili smo većinu na referendumu 2006. godine za devoluciju Lombardije i Veneta. U svakom slučaju mi smo pacifistički pokret i prihvatamo izbore naših građana.

Koliko je do sada na sjeveru Italije, ali i u Rimu, učinjeno na realizaciji političkih ciljeva za koje se vi zalažete, pogotovo ako se uzme u obzir da je Lega nord zajedno sa partijama Silvija Berluskonija i Đanfranka Finija bila u dvije vlade, a prema većini procjena, poslije izbora 13. i 14. aprila ove godine, biće i u trećoj?

Koliko god je bilo moguće!

Vi ste poslanik Lega nord u Evropskom parlamentu. Da li u toj instituciji postoji razumijevanje za vaše političke ciljeve?

"Mejnstriming" i "politički korektan" način razmišljanja dominiraju u evropskim institucijama. Ali, smatram da će situacija evoluirati u narednim godinama i da ćemo biti u prilici da počnemo da gradimo Evropu na novim osnovama - na poštovanju naše istorije, vrijednosti, identiteta i hrišćanskog naslijeđa.

Bili ste uhapšeni tokom protesta protiv islamizacije Evrope, 11. septembra 2007. u Briselu. Kako vidite budućnost našeg kontinenta, kroz prizmu tog ličnog iskustva?

Smatram da je ono što se desilo u Briselu u septembru 2007. godine bila jedna tužna demonstracija gubitka identiteta i svijesti mnogih evropskih političara, te istovremeno i hipokrizije mondijalista oko slobode govora i sličnih stvari. Naš kontinent suočava se sa velikim problemima: imigracija i islamizacija, demografski pad, ekonomski pad izazvan globalizacijom i odbijanjem da se zaštiti naše tržište. Ali, mislim da treba da budemo optimisti. Realnost će biti jača od ideologija.

Bruno Valkeniers:

Belgija ne funkcioniše, Flamancima treba nezavisnost

Vlaams Belang (Flamanski interes) najjača je politička partija među pristalicama izdvajanja Flandrije iz sastava Belgije. Prvobitno je tu ulogu imao Vlaams Blok (Flamanski blok), formiran krajem sedamdesetih godina i veoma uticajan tokom devedesetih. Međutim, jedna nevladina organizacija tužila je 2002. strukture povezane sa Flamanskim blokom za delikt mržnje i diskriminacije, a Vrhovni sud Belgije, dvije godine kasnije, odbio je žalbu Bloka. Nakon tog procesa, rukovodstvo Flamanskog bloka donijelo je odluku o gašenju partije i formiranju nove stranke – Vlaams Blok. Novoosnovani Flamanski interes osvojio je blizu milion glasova i bio je najjača opcija na izborima za parlament Flandrije 2004. Na posljednjim opštim izborima u Belgiji Flamanski interes nametnuo se kao treća politička snaga na nivou čitave zemlje. Za «Novi Reporter» govori Bruno Valkeniers, predsjednik Flamanskog interesa.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako Vlaams Belang ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u Evropi i svijetu?

Valkeniers: Težnja ka nezavisnosti i pravo na samoopredjeljenje trenutno je jedna od najmodernijih političkih tendencija u Evropi i svijetu. Osim Kosova, i Crna Gora se odvojila od Srbije prije nekoliko godina, slijedeći druge bivše jugoslovenske republike. Tvrditi da je Kosovo izolovan slučaj jeste velika greška. Ali, i sadašnji protivnici nezavisnosti Kosova - Španija, na primjer - takođe nisu u pravu. Zašto su prvo prihvatili Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu da postanu nezavisni od Beograda, a sada se protive nezavisnosti Kosova? Tvrdoglavo protivljenje nečemu što je fundamentalno pravo svake nacije nije naš stav. Po našem mišljenju, Kosovo zaslužuje nezavisnost. Taj politički podvig može da služi kao primjer ostalim, sličnim evolucijama u Evropi, poput, na primjer, nezavisnosti Flandrije ili Škotske.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša partija insistira kada je riječ o odnosima Flandrije i Valonije, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Mi se zaista zalažemo za princip samoopredjeljenja. Ali, to ne znači da ćemo podržati svaki pokret za nezavisnost u svijetu. Kada nacija i njeni lideri namjeravaju da naprave nešto takvo, onda to treba napraviti na način da novostvorena nacija ima jasnu budućnost i prosperitet. Gdje nema takvog razvoja događaja, ljudima u toj novoj državi biće još gore nego što im je danas. Ako dobijemo uvjerenja da Republika Srpska može opstati kao samostalna država, mi ćemo snažno podržati njenu nezavisnost. Ako ne možemo dobiti takva uvjerenja, onda se više zalažemo za (kon)federalno rješenje.

Kako biste ljudima van Flandrije i Belgije objasnili razlike između flamanskog i valonskog, odnosno, francuskog nacionalnog identiteta i protumačili potrebu da Flandrija sama odlučuje o svojoj sudbini, nezavisno od sadašnjeg okvira Belgije? Zbog čega je secesionističko raspoloženje u Valoniji znatno manje nego u Flandriji?

Najbitniji razlog za zalaganje za flamansku nezavisnost jeste zaključak da Belgija jednostavno ne funkcioniše. U Belgiji nema demokratije. Ta zemlja se sastoji iz dvije različite demokratije koje su prisiljene da pregovaraju nakon svakih izbora o formiranju savezne vlade. S obzirom na socioekonomske i kulturne razlike između Flandrije i Valonije, ti pregovori svaki put pokazuju koliko je država neefikasna, a dobra vladavina isključena. Različitosti u mišljenju između flamanskih i valonskih političara nikada nisu bile toliko izražene kao u posljednjih devet mjeseci. Flamanci traže veću autonomiju da bi riješili najhitnije probleme, dok Valonci svojevoljno drže sasvim zastarjele federalne strukture. Rezultat je pat pozicija od koje niko nema koristi. Potrebe Flandrije i Valonije previše su različite da bi se mogle riješiti jedinstvenom politikom koja se primjenjuje na cijelu zemlju. Flamanska, a samim tim i valonska nezavisnost, stvar je veće demokratije i efikasnije vlade. Deset miliona ljudi koje danas nazivamo "Belgijancima" bolje će živjeti ako budu podijeljeni na šest miliona Flamanaca i četiri miliona Valonaca.

U medijima sa globalnim uticajem, kada se govori o Flandriji, može se čuti tvrdnja da opciju nezavisnosti ne podržava većina stanovnika. Koliko je utemeljena ta teza?

Moguće je da eventualna nova nezavisna država trenutno neće još dobiti podršku većine, ali u posljednjih devet mjeseci broj pristalica takvog raspleta događaja znatno se povećao. Sve više Flamanaca shvata da danas u Belgiji nema budućnosti. Ali, to ne znači da će oni zagovarati secesiju od Belgije. Mnogi još vjeruju u federalno ili konfederalno rješenje, koje bi donijelo veću autonomiju. Vlaams Belang učiniće sve da ubijedi što je više moguće Flamanaca da podrže flamansku nezavisnost.

Koliko je do sada u Flandriji učinjeno na realizaciji političkih ciljeva za koje se vi zalažete? U tom smislu, kakve političke razlike postoje između Vlaams Belang i ostalih političkih stranaka u Belgiji sa flamanskim članstvom?

Naše najveće dostignuće u tome je što smo osvojili i srca i umove za flamansku nezavisnost u protekle tri decenije. Za trideset godina, ideja o nezavisnoj flamanskoj republici biće sasvim neizbježna. Danas, ta ideja se nalazi u sferi medijskih pisanja, javnih mjesta, političkih foruma... Vlaams Belang (u stvari, bivši Vlaams Blok) je partija koja je prva predstavila ideju nezavisnosti belgijskim političarima. Nijedna druga flamanska partija ne može tu zaslugu preuzeti na sebe.

Za kakav status Brisela se zalaže Vlaams Belang, u slučaju prestanka postojanja Belgije, naročito kad se ima u vidu da je taj grad sjedište EU i NATO-a, ali i mjesto gdje živi znatan broj Valonaca u flamanskom okruženju?

Brisel će zaista biti vruće pitanje, ako ne i najvruće kada dođe do pregovora o secesiji od Belgije. Istorijski gledano, Brisel je grad u kojem se govori holandski jezik. Istraživanja pokazuju da je manje od pet odsto sačuvanih javnih dokumenata napisanih prije 1500. godine napisano na francuskom jeziku. Ali, za vrijeme francuske okupacije (1794-1815) i nakon stvaranja Belgije 1830. godine, javni život bio je u potpunosti pod uticajem Francuske. Francuski jezik bio je jedini jezik korišten u obrazovanju, vladi, vojsci i pravnom sistemu. Svako ko je želio da ima karijeru morao je da nauči francuski. Zbog tog socijalnog pritiska i zbog nedostatka obrazovanja na holandskom jeziku, mnogi Flamanci su svoju djecu poslali u škole u kojima se govori francuski jezik. Flamanska djeca postala su dvojezična. Unuci su više koristili francuski. Na taj način, broj ljudi u Briselu koji govore holandski jezik smanjio se sa 90 odsto na početku 19. vijeka na oko 15 odsto na kraju 20. vijeka. Danas, zbog prisustva velikog broja Evropljana i neevropljana drugih nacionalnosti pojačan je pritisak na manjinu koja govori holandskim jezikom. Ali, mi vjerujemo da Brisel treba da ostane glavni grad Flandrije. Stotine hiljada Flamanaca radi svakodnevno u Briselu. Ekonomija Brisela blisko je povezana sa ekonomijom flamanskog područja oko grada. Zaventem, međunarodni aerodrom u Briselu, nalazi se na flamanskoj teritoriji. U nezavisnoj Flandriji Brisel bi zadržao svoj dvojezični status. Slična situacija danas postoji u Helsinkiju, dvojezičnoj prestonici Finske. Vlaams Belang sve svoje kampanje u Briselu sprovodi i na holandskom i na francuskom jeziku.

Belgija je nedavno dobila vladu, devet mjeseci nakon posljednjih izbora. Kome takav zaplet i rasplet idu u prilog – integralistima ili zagovornicima suverene Flandrije?

Belgijski unionisti vatreni su zagovornici belgijske federacije. Ne žele da se zemlja podijeli. Tvrde da, kada zagovaraju jedinstvo, brane solidarnost, ali u suštini, njima je samo stalo do njihove političke snage koju osigurava belgijski establišment. Devetomjesečna pat pozicija u interesu je svih onih ljudi koji zagovaraju flandrijsku nezavisnost, jer to pokazuje da belgijska konstrukcija danas ne funkcioniše i da treba da bude uništena što je prije moguće.

Ukoliko bi Flandrija jednog dana postala nezavisna, da li bi to bilo prelazno rješenje do ujedinjenja sa Holandijom? Živi li u Flandriji i Holandiji isti narod ili postoje određene specifičnosti, kao u slučaju germanskog dijela Švajcarske i Njemačke, na primjer?

Za nas, ujedinjenje sa Holandijom nije cilj samo po sebi, niti je nepojmljiva ili neprihvatljiva ideja. Jedino pitanje jeste: šta Flamanci i Holanđani misle o tome? Ne isključujemo apriori ozbiljnu studiju svih razloga za ujedinjenje i protiv njega, jednom kada dobijemo nezavisnost.

Kari a Rogvi:

Većina ljudi podržava nezavisnost Farskih ostrva

Farska ostrva su grupa od 18 ostrva, između Norveškog mora i sjevernog dijela Atlantskog okeana, na pola puta između Norveške i Islanda. U ranom srednjem vijeku, na arhipelagu je uspostavljena norveška dominacija, što se nastavilo i poslije 1380. kada je uspostavljena dvojna norveško-danska monarhija. Sporazumom od 1814. ukinuta je unija Danske i Norveške. Norveška je pripala Kraljevini Švedskoj, ali su Farska ostrva, Island i Grenland ostali u posjedu Danske. Poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, održani su lokalni izbori sa pitanjem o statusu ostrva. Nije bio referendum, pošto parlament nije bio obavezan da prizna mišljenje građana. Ishod glasanja pokazao je da stanovnici ostrva, s tijesnom većinom, žele nezavisnost. Ali, prije nego što su mogli donijeti odluku, koalicija na vlasti je pala, pa su se morali održati novi izbori. Sljedeću vladajuću koaliciju činile su stranke koje su se zalagale da Farska ostrva ostanu dio Danske. Umjesto nezavisnosti, napravljen je kompromis tako što je u parlamentu usvojen Zakon o autonomiji, koji je stupio na snagu 1948. O aktuelnom trenutku farskog zalaganja za nezavisnost od Danske, za «NR» govorio je jedan od dvojice poslanika Partije samouprave (Sjalvstyrisflokkurin - Self Government Party) u parlamentu Farskih Ostrva Kari a Rogvi.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od države Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 zemalja. Kako vaša stranka ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izlovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih sporova oko suvereniteta u svijetu?

Rogvi: Kosovo nije toliko izolovan, koliko komplikovan slučaj, u kome su prisutna različita tumačenja principa međunarodnog prava o teritorijalnom integritetu i suverenitetu. Međutim, treba naglasiti i postojanje izuzetno komplikovanih činjeničnih ograničenja, koja se tiču i politike i ljudi. Da li o Kosovu treba suditi kao o nezavisnoj državi sa sopstvenim uređenjem ili kao teritoriji koja je u vlasništvu Srbije? Da li građani te teritorije žive tamo u čvrsto ustanovljenim zajednicama - Srbi, Albanci, Bošnjaci, Turci, Goranci, Romi, balkanski Egipćani i slično? Dok se to ne utvrdi, uvijek će postojati situacija u kojoj je jedan narod dominantan u odnosu na ostale - bilo Srbi u velikoj Srbiji, bilo Albanci na nezavisnom Kosovu, što dovodi do bitnih pitanja ljudskih prava ili prava manjina. Ta pitanja definitivno mogu biti relevantna i u mnogim drugim dijelovima svijeta zbog identičnih izazova povodom utvrđivanja čije je državno uređenje prisutno, a koji narod je prisutan.

Srpski dio Bosne i Hercegovine, Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša partija insistira kada je riječ o odnosima Farskih Ostrva i Danske, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Farska Ostrva i Farani imaju jednu značajnu prednost – geografsku i etničku distancu, izolaciju, ako želite. Bilo koje farsko naselje udaljeno je stotinama milja od najbliže druge nacije. Jedini naši problemi sa granicama tiču se podmorja i ribarske teritorije. Mi čak i ne dijelimo granicu sa Danskom. Naša veza sa tom zemljom postoji samo zbog istorijsko-dinastijskih razloga, jer mi priznajemo norveškog kralja koji je u jednom trenutku u prošlosti bio i kralj Danske, ali je kasnije izgubio vlast u Norveškoj. Mi nemamo danska naselja, niti pogranična pitanja sa Danskom, kao ni unutrašnje manjine, ni dublje raskole u našoj populaciji. Stoga, iako se mogu primijeniti isti osnovni principi, stvarna situacija značajno je drugačija i teško je vidjeti kako se jedna situacija može preslikati na drugu i služiti kao primjer. S tim u vezi, možda naša postepenost i fokus na evoluciju autonomije mogu da budu korisna iskustva. Naš Zakon o samoupravi star je 60 godina. Iako sve partije osim Sjalvstyrisflokkurin (Faroese Independence Party – Partija nezavisnosti Farskih Ostrva) nisu u to vrijeme bile zadovoljne tim zakonom, čini se da je on uspostavio okvir koji je u završnici odgovarao ljudima i doveo do potencijalnog uspostavljanja suverenog entiteta bez krvoprolića. Danas, naš nacrt Ustava ostavlja mogućnost za daljnju postepenost i može izgraditi most između sadašnjeg stanja i pune nezavisnosti ili drugih opcija, poput članstva u EU ili drugim asocijacijama. S tim u vezi, pravo na samoopredjeljenje treba poštovati i u Bosni i Hercegovini, baš kao i na Farskim ostrvima, ali, isto tako, izuzetno poštujemo i sve teškoće koje su pogodile vašu regiju, tako da moramo biti zahvalni zbog naše situacije.

Kako biste ljudima van Farskih Ostrva objasnili razlike između farskog i danskog nacionalnog identiteta i protumačili potrebu da Farska Ostrva sama odlučuju o svojoj sudbini, nezavisno od Danske?

Istorijski gledano, imamo različite korijene, jer pripadamo istočnoj i zapadnoj grani nordijskih naroda. Naši identiteti podijelili su se prije nekoliko vjekova i, kao što sam pomenuo, pod dansku vladavinu došli smo zbog istorijske nesreće. Ako bih morao da poredim, rekao bih da je naš odnos sa Dancima sličan odnosu Slovenaca i Srba ili Hrvata i Rusa. Znači, bliski, ali ne isti, međutim, bliži nego sa ostalim narodima.

Da li bi ekonomija Farskih Ostrva dobro funkcionisala u uslovima odvajanja od Danske?

O tome se dosta raspravljalo. Direktne danske subvencije ekvivalentne su iznosu od pet odsto od našeg bruto društvenog proizvoda, ali, da li one imaju efekat stimulacije ili korupcije? Da li naš kreditni rejting zavisi od danske valute i vlade kao posljednjeg utočišta ili nas Danci usporavaju? Često se Island i Šetland, oba stara nordijska naselja, koriste kao poređenje. Island napreduje kao potpuno nezavisna i prosperitetna svjetska ekonomija, dok se Šetlandska ostrva muče kao marginalni region Škotske, boreći se sa gubitkom populacije i veoma malom kontrolom nad prirodnim resursima. Farska Ostrva su negdje u sredini. Međutim, nalazimo se pred dilemom - da li ćemo nakon nezavisnosti propasti poput, recimo, Komorskih Ostrva ili ćemo biti u usponu kao Island? Vjerovatno će rezultat zavisiti od aktuelne politike u tom trenutku, a ne od samog čina proglašenja nezavisnosti.

Kako definišete političke razlike između vaše partije i ostalih stranaka na arhipelagu, prije svega kada je riječ o stavovima prema nezavisnosti Farskih Ostrva?

Razlike su, uglavnom, u stilu. Istina, i Partija nezavisnosti i unionisti imaju zajedničke korijene u Nacionalnom i progresivnom pokretu s kraja devetnaestog vijeka (Foroya Frambudsfelag). Obje te stare velike partije, osnovane 1906. godine, tvrde da su predstavljaju Farane svih uzrasta, baš kao i ostalih šest partija u sadašnjem parlamentu. Činjenica je da nema previše raskola kada je riječ o pravima i potencijalu Farskih Ostrva. Svi zajedno pripremili smo nacrt Ustava, koji prepoznaje opcije i asocijacije nezavisnosti. Tradicionalno, naša partija zalaže se za postepenost. Naš nezvanični slogan je «Korak po korak». Mi u potpunosti podržavamo Zakon o samoupravi iz 1948. godine, dok su unionisti nevoljno prihvatili taj dogovor. Ostale partije, koje su se odvojile od naše partije, posebno Narodna partija i Republikanska partija, protive se znatno direktnije danskom uticaju i zastupaju mnogo brži pristup. Trenutno sebe vidimo kao najodlučniju partiju kada je riječ o konstruktivnoj postepenosti. Zagovaramo donošenje predloženog ustava, osnivanje farskog suda i fokusiranje na uticaj na «područja zajedničke politike» – politička područja pod zajedničkom farsko-danskom kontrolom. Unioniste, baš kao i socijaldemokrate i Narodnu partiju, smatramo nedovoljno fokusiranim, a republikance i Partiju centra previše fokusiranim na nezavisnost, ali bez prethodne pripreme terena i neophodnih temelja. Njihova percepcija tih pitanja, naravno, može biti drugačija.

Kakav je odnos snaga među zagovornicima i protivnicima nezavisnosti Farskih Ostrva među stanovnicima vašeg arhipelaga? Postoji li mogućnost da se u bliskoj budućnosti održi referendum na kome bi građani Farskih Ostrva odlučivali o tome?

Većina ljudi podržava nezavisnost, ali kao dugoročni cilj. Doslovno svi smatraju da je to moguće, bar pravno, ako ne ekonomski. Uglavnom, odnos onih koji su za nezavisnost odmah i onih koji su za postepeni put do tog cilja kreće se oko 50:50.

Da li u Vladi i parlamentu Danske postoje sagovornici koji su spremni za dijalog o mogućoj nezavisnosti Farskih Ostrva?

Oni su obično dosta otvoreni. Danski premijer čak je izjavio u parlamentu da će on prihvatiti nezavisnost, ukoliko tako odluče Farani.

(Novi Reporter)